Dok sindikati javnog sektora sanjaju prosječnu plaću od 2 200 eura neto dok se proračunska rupa, onako hladno planirana na oko 3% BDP-a za ovu godinu, neumitno širi, jučer objavljeni podaci o zaposlenosti također hladno podsjećaju na to da je tržište rada zagazilo u fazu kontrakcije zapošljavanja u privatnom sektoru.
Za pratitelje ekonomskih trendova to nije vijest. Još od sredine prošle godine očito je da se tržište rada hladi. Pisali smo o tome u nekoliko navrata na Labu. Sada na slici jasno vidimo usporavanje rasta zaposlenosti tijekom 2025. i početkom 2026., što je s podacima za ožujak potvrđeno ulaskom krivulje stopa promjene u negativnu zonu. Dakle nije Trump, nego je Trend.
Statistički idealnu klasifikaciju zaposlenosti u javnom i privatnom sektoru nemamo, no razumnu aproksimaciju dobivamo ako:
- djelatnosti zdravstva, obrazovanja i javne uprave i obrane zbrojimo u zaposlenost u javnom sektoru (bez državnih poduzeća u drugim sektorima), i
- taj zbroj oduzmemo od ukupne zaposlenosti u pravnim osobama da dobijemo zaposlenost u privatnom sektoru.
Slika pokazuje da zaposlenost u javnom sektoru raste (premda sporije nego ranije), dok zaposlenost u privatnom sektoru pada.
Priziv na metodologiju koja se odnosi samo na zaposlenost u pravnim osobama neće biti od velike pomoći jer ukupna zaposlenost koja uključuje i zaposlene u obrtima, samozaposlene i osiguranike-poljoprivrednike također bilježi pad, premda za manjih 0,1%. Zaposlenost u pravnim osobama u ožujku bila je manja za više od 3 000 osoba nego u ožujku prošle godine, dok rast zaposlenosti u drugim oblicima zapošljavanja za malo više od 2 000 nije uspio nadoknaditi pad.
Promatrano po djelatnostima, godišnja promjena (ožujak 2026. u odnosu na ožujak 2025.) izgleda ovako:
Pri interpretaciji valja voditi računa o tome da smo usporedili preliminarne s preliminarnim podacima koje DZS izvodi iz JOPPD obrazaca (vrlo točan i ažuran izvor). I dok je „grba“ iz 2018.-2019. na slici bila napuhana metodologijom koja je tada još usavršavana, slika je u ovom desetljeću uhodana, stabilna i promjene više ne možemo tumačiti promjenama u statistici i metodologiji koje nemaju veze sa stvarnim kretanjima. Doduše, konačni podaci mogu se razlikovati od preliminarnih, no iskustveno znamo da će glavni zaključci biti isti:
- režim tržišta rada se promijenio (više nije napeto kao što je bilo);
- sve ranije optimistične prognoze rasta zaposlenosti iz dokumenata službenih institucija mogu se baciti u vodu;
- privatni sektor je ušao u fazu kontrakcije zaposlenosti, javni još raste i umjetno poboljšava ukupnu sliku (jer mu je udjel u ukupnoj zaposlenosti velik).
Zasad možemo biti sigurni da se radi o prirodnoj reakciji poduzeća na relativno sve skuplji rad. Ekonomski pritisak djeluje u pravcu organizacijskih poboljšanja i implementacije tehnološkog napretka kako bi se relativno skuplji faktor proizvodnje zamijenio (radno-štedni tehnološki napredak). Drugim riječima, od sredine prošle godine opet raste ukupna produktivnost rada koja „lovi“ plaće na višim razinama. Mali dio promjena može se objasniti i prijelazom iz nesamostalnih u samostalne oblike rada, no te su promjene marginalne i ne utječu na glavne trendove i zaključke.
U ovom trenutku teško je reći radi li se samo o tranziciji režima tržišta rada koja neće imati teže makroekonomske posljedice, ili gledamo u početak ozbiljnijeg i trajnog usporavanja ili pada. Puno toga narednih mjeseci neće zavisiti samo o tržištu rada i fundamentima, nego i o cijenama energenata, inflaciji, trajanju šoka i reakciji naših glavnih izvoznih (i turističkih emitivnih) tržišta. Stoga ćemo širu sliku tumačenja i predviđanja ostaviti za neki drugu analizu, jer već i ovo je za jednu previše.