Službeno je okončan 20. kongres Komunističke partije Kine, a Xi Jinping ustoličen kao generalni sekretar koji se u panteonu partijskih vođa nalazi uz bok samog Mao Zedonga. U tom svojstvu najvjerojatnije će ciljati na doživotni mandat na čelu Partije i države.
Iz pomno režirane koreografije razvidna je jedna kardinalna stvar. Xijeva Kina stavljat će u narednom razdoblju ultimativni naglasak na cilj maksimizacije kontrole nad sustavom umjesto na cilj maksimizacije ekonomskog blagostanja.
Ako su i neki vanjski promatrači gajili nade da će se ambicioznije ekonomske reforme početi implementirati nakon Xijeve konsolidacije političke moći, događanja s prošlotjednog kongresa ne daju nimalo uporišta za takvu ocjenu. Takav stav pokazuje da su mnogi analitičari primarno projicirali vlastite želje na dinamiku moderne Kine, a pri tome nisu realno sagledavali širu sliku čije su naznake vidljive još iz prvih dana Xijeva mandata (2012.). Ključan dio te slike prema riječima bivšeg australskog premijera Kevina Rudda predstavlja povratak ideološkog čovjeka Xija.
Vanjski promatrači do sada su bili zaslijepljeni tezom o primarno simboličkoj važnosti marksističko-lenjinističke ideologije i diskursa. Smatralo se kako je osnovni pokretač moderne Kine prešutni društveni sporazum između kineskih masa i komunističkih elita prema kojemu se mase odriču određenih političkih sloboda u zamjenu za visoke stope ekonomskog rasta. No, to se ispostavilo samo kao pretpostavka, i to pogrešna pretpostavka, pogotovo ukoliko se pitaju visoko pozicionirani partijski lideri i sam Xi. Ključan pokretač i oslonac Xija i kineske komunističke nomenklature predstavlja marksističko-lenjinistička ideologija.
Ideologija u Xijevoj Kini više nije puka dekoracija koja treba opravdati prethodno donesene odluke, već služi kao osnovni pokretač politike i način kako se percipiraju interesi. Xijev svijet omeđen je historijskim i dijalektičkim materijalizmom. Kontinuirana klasna borba i kolizija suprotstavljenih silnica u njegovoj viziji poretka trebaju iznjedriti ‘pravedniji i prosperitetniji’ svijet, svijet u kojemu će Kina predstavljati novi epicentar moći. Xi je uz to snažno uvjeren da ‘Istok jača, a Zapad slabi’, te da je povijest nedvojbeno na njegovoj i kineskoj strani.
Sve prethodno navedeno potvrdilo je Xijevo obraćanje 20. partijskom kongresu. Nakon tog iznimno važnog događaja kineska ekonomska politika pomaknut će se još više ulijevo, praćena još jačim zagrljajem države, dok će kineska vanjska politika biti daleko desnije orijentirana i impregnirana kineskim nacionalizmom.
Na simboličkoj razini smjer buduće Kine može se isčitati iz imenovanja Li Qianga, partijskog sekretara Šangaja, na mjesto dosadašnjeg premijera Li Keqianga, de facto drugog čovjeka Stalnog odbora Politbiroa KPK. Li Qiang do sada je bio poznat kao partijski sekretar koji je bio relativno otvoren za sklapanje novih poslovnih partnerstava te koji stavlja značajan naglasak na ekonomski rast. Ipak, u proljeće i ljeto ove godine Li je u svom gradu počeo provoditi strogu politiku nultog kovida, politiku koja mu je priskrbila nepopularnost među velikim dijelom stanovnika ove metropole. Prema rasuđivanju vanjskih promatrača takva odluka djelovala bi kao primjer lošeg upravljanja kriznom situacijom, kojeg posljedično prati smjena i profesionalna degradacija. No, to ipak nije slučaj u Xijevoj Kini. Li je upravo u očima svojeg šefa demonstrirao lojalnost kao presudni kriterij za selekciju kadrova. A članovi Politbiroa koji su bili percipirani kao ekonomski reformatori poput Liu Hea i Li Keqianga čak nisu niti izabrani u Centralni komitet KPK (tijelo sastavljeno od približno 200 članova).
Na partijskom kongresu sastavljenom od 2296 delegata sudjelovalo je nikad manje menadžera tvrtki u privatnom vlasništvu, premda je privatni sektor još uvijek dominantan generator bruto dodane vrijednosti, profita i radnih mjesta. Usporedba 20. partijskog kongresa s 18. i 19. kongresom pokazuje i daleko manju prisutnost ekonomskih tema u Xijevom obraćanju. Najveći naglasak stavljen je na sigurnost, modernizaciju i tehnologiju. Pri tome tehnologija i način njezine primjene uvijek treba biti u funkciji sigurnosti i kontrole. Nova paradigma jest sekuritizacija cjelokupnog života, pa tako Xijeva ‘sveobuhvatna nacionalna sigurnost’ obuhvaća ni više ni manje nego 16 različitih područja, kojima je Xi dodao sigurnost prekomorskih interesa, biosigurnost, svemirsku sigurnost, polarnu sigurnost i sigurnost oceana.
Ovakav razvoj događaja mogao se iščitati već neko vrijeme iz činjenice da je od 2,57 milijuna privatnih poduzeća u Kini već početkom 2019. njih 73% imalo organiziranu ćeliju Komunističke partije Kine, trend koji je započeo s Xi Jinpingovim prvim mandatom. Sveobuhvatna ideologizacija društva i penetracija Partije u najsitnije pore života vidljiva je također iz podatka da je od 2008. do 2021. godine broj članova iste narastao za 27.4% ili sa 78 na 96,7 milijuna članova. To znači da je 2021. godine 6.9% kineske populacije bilo učlanjeno u KPK, što čini daleko veći postotak u odnosu na postotak populacije učlanjen u političke stranke u liberalnim demokracijama (npr. Njemačka ima 1,7% populacije učlanjene u neku političku stranku).
Temeljna poruka koju možemo izvući iz promatranja Xijevog autoritarizma odnosi se na shvaćanje ekonomske politike kao nusprodukta očuvanja jednopartijskog sustava. Neovisno o učinkovitosti, politike se ne ukidaju ili mijenjaju ukoliko se uklapaju u dominantno shvaćanje kako održati primat KPK. Politika nultog kovida, kojoj ćemo posvetiti malo više pažnje u sljedećem odjeljku, predstavlja ogledni primjerak ovog zapažanja.
S druge strane, novo shvaćanje vanjske politike nalazi svoj smisao u sve većem ograđivanju i zastrašivanju ostatka svijeta. Dani kineske diplomacije šarma su iza nas. ‘Utvrda Kina’ sada je i službeno postala nova mantra kineskog vodstva. Jačanje prehrambene, tehnološke, energetske i valutne samodostatnosti čini njezina četiri konstitutivna elementa. I snažne sankcije Zapadne koalicije uperene protiv Putinove Rusije dodatno su učvrstile odlučnost KPK.
Ipak, to ne znači da Kina namjerava biti autarkična država poput Sjeverne Koreje. Kina želi nametnuti svoju strategiju dualne cirkulacije, čiji je cilj učiniti Kinu inovativnom silom koja posjeduje tehnologiju o kojoj će ostatak svijeta postati ovisan, dok će u isto vrijeme Kina smanjiti svoju ovisnost o drugima.
Politika nultog kovida kao nit vodilja za uspostavu totalitarne kontrole
Politika ‘nultog kovida’ definitivno predstavlja politiku koja bi dugoročno mogla slomiti poziciju Xijeve nedodirljivosti i osujetiti kineske dugoročne ambicije. Iznimno negativan utjecaj ove politike na izglede kineske ekonomije da ostvari ovogodišnju ciljanu stopu rasta od 5.5% još uvijek nije doveo do njezinog preispitivanja i modifikacije. To nije čudno ako uzmemo u obzir da je Xi toliko čvrsto vezao svoje ime uz nju. U nepunih dvije godine od izbijanja pandemije koronavirusa, samo milijun ili 0,07% Kineza bilo je izloženo virusu. U međuvremenu, Kina je odbila administrirati mRNK i vektorsko cjepivo proizvedeno na Zapadu, te je procijepila populaciju daleko neučinkovitijim cjepivom vlastite proizvodnje, a pogotovo to nije učinila s malo manje od 50% populacije starije od 80 godina. Stoga bi napuštanje politike ‘nultog kovida’ u kratkom roku definitivno moglo preopteretiti iznimno slab zdravstveni sustav uslijed dosadašnjeg izostanka prirodnog prokuživanja populacije. To bi predstavljalo iznimno neugodnu situaciju za ‘svemoćnog vođu’ Xija.
Situaciji nimalo ne pomaže niti činjenica da su u međuvremenu formirane nove interesne skupine oko nabujale industrije testiranja, kontrole i karanteniziranja velikog dijela populacije. U prvoj polovici 2022. deset najvećih kineskih kompanija specijaliziranih za proizvodnju opreme za testiranja uprihodilo je 6,8 milijardi američkih dolara, od čega 2,3 milijarde čistog profita. Upravo primjer politike nultog covida pokazuje kako kineski sustav nije imun na pogreške i zarobljenost od strane pojedinih interesnih skupina, što se obično u dijelu medijskog prostora uvijek opisuje kao obilježje ‘nediscipliniranog i dekadentnog Zapada’.
Politika nultog covida nije prva u nizu koja će proizvesti katastrofalan učinak na duže staze. Kineska politika jednog djeteta uvedena 1979. godine nudi korisnu analogiju. Unatoč činjenici da je kineska stopa fertiliteta pala ispod razine potrebne za održavanje stabilne populacije već u ranim 1990-im, Partija je tek 2015. odlučila ukinuti tu politiku, više od 20 godina nakon što je ista počela pokazivati svoju štetnost.
Frank Dikötter sa Sveučilišta Hong Kong jedan je od najeminentnijih svjetskih kroničara Kine. Njegova metafora Kine kao tankera slikovito objašnjava fenomen današnje jednopartijske Kine i može se elegantno primijeniti na politiku nultog kovida. Prema njegovim riječima, Kina je: tanker koji iz daljine izgleda impresivno i uredno za inspekciju, s kapetanom i njegovim časnicima koji ponosno stoje na mostu, dok se istovremeno u strojarnici mornari očajnički bore sa ispumpavanjem vode i održavanjem broda u plovnom stanju.
Scenariji za kinesku budućnost
Gledajući scenarije za kinesku budućnost u sljedećih deset godina sasvim je izvjesno da se neće materijalizirati scenarij uravnoteživanja strukture rasta kineske ekonomije i nastavak dugoročne stope rasta od minimalno 6%, koliko je donedavno iznosio službeni Partijski cilj, unatoč činjenici da takav potencijal rasta u Kini definitivno postoji. Koliko je takva struktura neodrživa zorno predočuju Slike 1, 2 i 3.
Zaokret od dosadašnjeg modela rasta (koji se temeljio na brzom rastu povezanom s enormno visokom stopom investicija i tolerancijom rastućih nejednakosti, Slike 1 i 2, op. ur.) jedino je moguć ukoliko se nanovo oblikuju postojeće političke i ekonomske institucije, a to neminovno znači redistribuciju moći unutar sustava. Unatoč Xijevoj snazi, potonji proces sigurno ne bi prošao bez snažnog otpora povlaštenih interesnih skupina koje čine dominantnu koaliciju, a niti se uklapa u zacrtani smjer sveobuhvatne političke kontrole. Unatoč proklamiranoj mantri kolektivnog prosperiteta i smanjenju nejednakosti, Xi Jinping nema toliko jaku političku bazu koja bi mogla podnijeti značajan gubitak privilegija i renti. Borba protiv nejednakosti stoga će ostati primarno u domeni državno propisane filantropije i na razini obračuna s moćnim poduzetnicima poput Jack Maa, koji se usude propitkivati navodno univerzalnu mudrost KPK.
Slika 1 Kina ima veliki problem s efikasnošću ulaganja
Izvor: Statista i Macrotrends
Slika 2 Kina ima problem s niskim udjelom osobne potrošnje i velikom nejednakošću
Izvor: World Development Indicators i Statista
Na primjer, ukidanje sustava registracije prebivališta (hukou), a koji sudbinu pojedinca veže uz čin rođenja na nekom teritoriju kao što je to stoljećima prije činio i feudalni sustav, povećao bi dinamizam kineske ekonomije uslijed slobodnog nastanjivanja pojedinaca tamo gdje im se pružaju najbolje prilike za osobni razvoj i zasnivanje obitelji. Međutim, takva odluka smanjila bi stupanj kontrole nad populacijom, te bi dala daleko više prilika ruralnom stanovništvu ili stanovništvu iz manjih gradova, dok bi stanovništvo najbogatijih gradova izgubilo povlašteni položaj. Naime, u današnjoj Kini postoji jedan od najvećih jazova između stupnja razvijenosti urbanih i ruralnih sredina. Osim toga, tu su i sveprisutni interesi državnih poduzeća kojima ne odgovara financijska liberalizacija uslijed koje bi se ozbiljno počelo preispitivati njihova ‘meka budžetska ograničenja’.
U tom pogledu, Xi Jinping predstavlja kineskog vođu koji ima možda i najveći broj neprijatelja do sada, ali su njegovi protivnici razjedinjeni, dok mnogi koji ga ne idealiziraju i smatraju da Kinu ne vodi nužno u dobrom smjeru, ipak prihvaćaju njegovo vodstvo kao manje od dva zla. Gubitak partijske kontrole nad kineskim društvom ipak se shvaća kao najgora moguća opcija.
Uostalom, godine korumpirane meritokracije i gospodarskoga rasta na steroidima stvorile su niz problema za legitimitet KPK poput korupcije, zagađenja okoliša i enormnog rasta zaduženja (Slika 3).
Slika 3 Kina ima veliki problem s brzorastućim dugom
Izvor: BIS
Usporavanje gospodarskog rasta nakon globalne financijske krize 2008. dodatno je povećalo korupciju koja predstavlja transakcijski trošak. Ukoliko je korupcija u početku išla ruku pod ruku s reformama i ekonomskim rastom, s vremenom je veza između crvenih kapitalista i Partije postala sve veći teret za ugled Partije. U tom pogledu, Xi Jinping imat će zadatak provesti Kinu kroz uski koridor kojega s jedne strane omeđuje inzistiranje na praksama koje su prethodile njegovoj vladavini i s druge strane provođenje dubinskih pro-tržišnih reformi, koje neminovno slabe partijsku kontrolu. Xi će stoga prtljati po postavkama u suštini sve više planske ekonomije.
Scenarij socijalnog kolapsa Kine također nije realan, koliko god ga zazivali clickbait youtuberi, imajući u vidu činjenicu da je kineski autoritarni režim potpuno drugačija vrsta sustava od bivšeg SSSR-a i cijelog sijaseta propalih autoritarnih režima. Xijeva Kina ima na raspolaganju daleko sofisticiranije metode i alate socijalne kontrole od bilo kojeg režima u povijesti. Sustav socijalnog bodovanja uz korištenje naprednih tehnologija digitalnog nadzora omogućava kažnjavanje ili nagrađivanje kineskih građana, ovisno o tome da li se njihove radnje uklapaju ili ne uklapaju u unaprijed postavljene partijske gabarite poželjnog ponašanja. Dodatnu razinu kontrole čini maoistički sustav socijalne kontrole Fengqiao, koji u principu počiva na međusobnoj kontroli susjeda i kolega s posla. Niti navodno nadolazeći ekonomski kolaps također nije realističan scenarij imajući u vidu visinu kineskih deviznih rezervi, poziciju neto izvoznika, kapitalne kontrole i državnu kontrolu nad bankarskim sektorom.
Treći scenarij stoga je najrealističniji. Podrazumijeva postupno okoštavanje domaćih institucija koje su sve manje u stanju osigurati zaokret od dotrajalog ekonomskog modela temeljenog na neto izvozu i investicijama u fiksni kapital čija je učinkovitost u padu. S druge strane, na vanjskopolitičkom planu, takva Kina pokazivat će sve veću agresiju prema susjedima i neistomišljenicima u inozemstvu. U zadnjih nekoliko godina vidljivo je da disciplinirajuća ruka KPK ima sve veći doseg i u inozemstvu.
Premda u vanjskoj percepciji Kine dominira pretpostavka o Kini kao relativno monolitnoj tvorevini usmjeravanoj pod uvijek budnim okom disciplinirane i dugoročnoj strategiji predane Partije, postoji puno dokaza koji ukazuju da se kompleksnim sustavom od nekoliko stotina milijuna ljudi ne može efikasno upravljati linearno i odozgo prema dolje. Premda kinesko vodstvo implementiranjem politike dualne cirkulacije želi postići tehnološki primat u industriji poluvodiča, ono to ne može postići pristupom odozgo prema dolje i politikom potpune kontrole ideja, podataka i ljudskog kapitala. Uostalom, centralizacija resursa potrebnih za novu industrijsku politiku, uz izostanak mehanizama kontrole i odgovornosti, neizbježno dovodi do ekonomske neefikasnosti. Ova činjenica, kao i postojanje hrpe problema poput iznimno nepovoljne demografije, stupice politike nultog kovida, ispuhivanja dosadašnjih ključnih motora ekonomskog rasta (industrija temeljena ne jeftinoj radnoj snazi, ulaganja u infrastrukturu i tržište nekretnina), uz izostanak pro-tržišnih reformi usmjerenih na dizanje produktivnosti, podcrtavaju zabludu o mogućnosti implementacije jednostavnih tehnokratskih rješenja.
Kombinacija ovih problema osujetit će dugoročne kineske ambicije preuzimanja regionalnog, te posljedično i globalnog primata. Dosadašnji sustav dijeljenja moći između partijskog vrha i sustava za uredan prijenos moći s vladara jedne generacije na vladara druge generacije, koliko god su bili nesavršeni, ipak su omogućavali relativnu stabilnost sustava. Ponovna centralizacija i koncentracija moći u rukama Xi Jinpinga de facto narušava sigurnost vlasničkih prava koja ionako nikada nisu bila službeno kodificirana nakon ulaska u Dengov period otvaranja i reformi.
Xijevi potezi također smanjuju sposobnost prilagodbe političkog i ekonomskog sustava na nove izazove i probleme, s obzirom na gušenje postojećih kanala za umjerenu kritiku i debatu oko smjera različitih politika. Naime, upravo je eksperimentiranje i stimuliranje konkurencije između političkih struktura bila neizostavna karika u objašnjenju kineskog uspona u prethodnim desetljećima. Zadnje i ne najmanje važno, serija opetovanih grešaka i novonastalih kriza čine poziciju neprikosnovenog vođe krhkom, jer se s vremenom neuspjesi i krize počinju vezivati uz samoga vođu, što također potencira krizu prijenosa vlasti nakon njegove smrti ili povlačenja izazvanog narušenim zdravljem.
Potencijalno loša vijest koja proizlazi iz takvog razvoja događaja jest veća vjerojatnost da će Xijeva Kina, baš kao i Putinova Rusija u veljači ove godine, u nadolazećem desetljeću procijeniti da je dosegla svoj maksimalan potencijal kao izazivač postojećeg globalnog poretka. Ukoliko se proširi percepcija zatvarajućeg prozora mogućnosti, onda definitivno raste vjerojatnost eskalacije sukoba. U tom slučaju, Tajvan ne bi bio ujedinjen s Kinom uslijed nezaustavljivog rasta ekonomskog giganta s druge strane Tajvanskog tjesnaca, koji je u stanju ekonomskim i kulturnim vezama progutati žilavog, ali još uvijek ekonomskog patuljka. Nasuprot tome, Tajvan bi bio suočen s agresijom u pokušaju aneksije od strane sile koja smatra da je dosegla svoj vrhunac nakon kojega slijedi kopnjenje vlastitih snaga. Oba ishoda uistinu djeluju zastrašujuće, s time da je potonji daleko gori.
Pouka za liberalne demokracije
U konačnici, činjenica da je Xi Jinping svojim govorom na 20. partijskom kongresu gurnuo Kinu upravo u smjeru trećeg scenarija, u jednu ruku predstavlja prikriveni blagoslov za liberalne demokracije. Godinama su zapadni promatrači nakon redovitih petogodišnjih partijskih kongresa pokušavali odgonetnuti smjer u kojem će se Kina kretati u nadolazećem razdoblju. Istovremeno postojanje mješovitih signala koji su se mogli iščitati i kao poziv na strpljenje, jer kinesko vrijeme otvaranja i liberalizacije navodno tek dolazi, ili kao poziv na oprez, stvarali su konfuziju i onemogućavali jasan konsenzus oko toga kakav stav je potrebno zauzeti spram Kine i njezinog vodstva.
Od samog početka kineskih reformi 1978. unutar KPK postojale su borbe između maoističkog i reformatorskog tabora, s nizom dodatnih podgrupa unutar navedenih tabora. Ono čemu nas uči moderna Kina jest činjenica da se moć u Kini ne stječe i ne održava po osnovi preuzimanja određene funkcije, već vještim upravljanjem konfliktima između različitih partijskih frakcija, pri čemu je u ovome trenutku Xi Jinping odlučio značajno suzbiti utjecaj reformatora i ojačati marksističko-lenjinističku frakciju.
Tako je Xi Jinping nedvojbeno potvrdio u kojem smjeru želi voditi Kinu u narednom desetljeću. Bacio je sve karte na stol. Jedan jedini adut kojega još uvijek ne pokazuje odnosi se na trenutak planirane invazije na Tajvan. Rastuća vjerojatnost ovakvog scenarija trebala bi konačno povećati stupanj multilateralne koordinacije Zapadnih saveznika u nastojanju da se bolje pripreme za takav događaj: diverzifikacijom dobavnih lanaca, jačanjem energetske neovisnosti i domaće tehnološke osnovice te osnaživanjem tkiva vlastitih demokracija.
Podizanje imuniteta liberalnih demokracija na pojavu autoritarnog refleksa postalo je presudno pitanje nakon dvogodišnjeg lutanja Zapada tijekom upravljanja pandemijom. Nadajmo se da je ovogodišnja Putinova agresija u Ukrajini i Xijevo ustoličenje kao novog kineskog cara na 20. partijskom kongresu dovoljno otvorilo oči ključnim donosiocima odluka, ali i običnim građanima. Povijest nas uči kako revizionističke sile i njihove ambicije nikada, ali nikada, ne treba podcjenjivati.
Izv. prof. dr. sc. Kristijan Kotarski, Fakultet političkih znanosti