Češka i Hrvatska: zašto su Česi otišli toliko naprijed?

Objavljeno

Češka je od 2020. i službeno razvijenija od Italije. Foto: Emicristea / Dreamstime (Hradcany)

Hinšt uspoređuje razvoj Hrvatske i Češke u proteklih četvrt stoljeća i identificira nekoliko ključnih razlika koje objašnjavaju različite razvojne staze: predanost ekonomskim slobodama, rana privatizacija, otvaranje i internacionalizacija koji su nastupili mnogo prije ulaska u EU 2004., tržište rada te historijski odnosno kulturni faktori objašnjavaju zašto je Češka toliko naprijed

Ad
Ad

Češka ima najniže stope nezaposlenosti u EUČeška 2,2%, a Prag 1,7%. Takve stope nezaposlenosti su ispod prirodne razine. Kako je Češka postigla taj rezultat i zašto je nakon pada Berlinskoga zida toliko odmakla naprijed u odnosu na Hrvatsku?

O kulturi i geopolitici

Najnoviji podaci Eurostata su pokazali da je češko-njemački pojas najbolji u EU po pitanju nezaposlenosti. Prag je grad s najnižom stopom nezaposlenosti od 1,7%, no radi se o niskoj nezaposlenosti u širem pojasu prekograničnog dodira Bavarske i Bohemije (zapadni dio Češke). Neovisno o administrativnim granicama,to je oduvijek prostor dodira dviju u osnovi sličnih kultura s najvećom koncentracijom industrije još od vremena Austro-Ugarske.

Nijemci su Češku zvali Sudetenland, a činili su značajan dio stanovništva kao i Židovi, što je vrlo važno za shvaćanje prosperiteta tog područja. Takav spoj ponešto različitih, a zapravo uzajamno nadopunjujućih kultura, bio je važna karika produktivnog razvoja Češke. Nakon Drugog svjetskog rata, demografska i nacionalna struktura se promijenila. Nametnuti totalitarizmi su donijeli represiju nad jednom inače slobodarskom nacijom, ali kulturno nasljeđe je u značajnoj mjeri očuvano.

Mijo Mirković je u knjizi „Glavni uzroci gospodarske zaostalosti slavenskih naroda“, koja je pisana dvadesetih godina prošlog stoljeća, Čehe svrstao u skupinu slavenskih naroda s djelomičnim nasljeđem reformacije. Naime, češki nacionalni junak Jan Hus bio pokretač reformacije više od 100 godina prije Martina Luthera.

Kada je Čehoslovačka postala neovisna nakon Prvog svjetskog rata (Washingtonska deklaracija 1918.), sociolog i filozof Tomáš Masaryk (tzv. Predsjednik osloboditelj) bio je vođa s iznimnim liberalnim idejama u tadašnjim europskim pa i svjetskim razmjerima.

Za razliku od Jugoslavije, liberalno-demokratska Čehoslovačka se nakon stjecanja neovisnosti nije zatvorila u okove autoritarnosti, već se svrstala među ključne kreatore transatlantskog savezništva i najproduktivnija gospodarstva svijeta. Čehoslovačka je odlučila postati bolja od prijašnje Austro-Ugarske, dok je Jugoslavija između dva rata kulturno i gospodarski potonula u vlastitome neredu. Važno je napomenuti da su se Čehoslovačkoj oba velika totalitarizma XX. stoljeća nametnula izvana, dok su u Jugoslaviji totalitarne ideje i politički sustavi nicali i iznutra, dijelom neovisno od vanjskih utjecaja.

Takav povijesni geopolitički odabir bio je dovoljan znak da će Čehoslovačka nakon pada komunizma krenuti drugim putem nego Jugoslavija. Dok je komunizam u Češkoj bio žešći nego u Jugoslaviji (pa je Hrvatska od početka pedesetih do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća polako sustizala Češku), Čehoslovačka, odnosno vrlo brzo Češka (ne odmah i Slovačka kojoj će to poći za rukom tek desetljeće nakon pada komunizma) je nakon pada Berlinskog zida iskoristila priliku za veliko političko, gospodarsko i društveno otvaranje prema transatlantskom svijetu, uz odmak od istočnoga kolektivističkog grijeha. Veliku ulogu u tome imao je «novi Masaryk» – predsjednik Vaclav Havel.

Proces sveobuhvatne liberalizacije bio je moguć s obzirom na karakter češkoga naroda. Kapacitet za isto na području Hrvatske (a pogotovo cijele bivše Jugoslavije) bio je izrazito ograničen. To je tvrdoglava činjenica koju moramo priznati. Upravo u toj činjenici leže brojni odgovori na naša svakodnevna pitanja.

Relativno visoki indeks ekonomske slobode u Češkoj

Indeks ekonomske slobode (prema Heritage Foundation, 2018.) u Češkoj iznosi 74%, po čemu je Češka 24. u svijetu(Hrvatska je na 92. mjestu sa 61%). Glavne prednosti su visoka razina zaštite vlasničkih prava, flat tax od 15% (viša stopa od 22% se primjenjuje samo na vrlo visoke dohotke iznad 1,3 milijuna kruna, dok su u Hrvatskoj niža stopa 24% i viša od 36%, što treba uvećati za prirez), porezni prihodi u BDP-u iznose 33,5% (u Hrvatskoj oko 37-38%), omjer javnog duga i BDP-a iznosi 37,7% (u Hrvatskoj 78% krajem 2017.), olakšano je pokretanje poslovanja te postoji uglavnom otvoreno tržište s visokom investicijskom i financijskom slobodom.

Radna sloboda u Češkoj iznosi 77%, a javna potrošnja u BDP-u od 41% mogla bi se barem ponešto smanjiti, iako je i sada mnogo manja nego u Hrvatskoj gdje iznosi oko 46% (5%-tnih bodova niža nego u Hrvatskoj).

Slika 1. Usporedba ukupne razine ekonomske slobode Češke (ljubičasta linija) i Hrvatske (siva linija)

Izvor: Heritage Foundation, 2018.

Češka je još od 1990-tih održala relativno visoke ambicije po pitanju ekonomske slobode pa je izvrsna startna pozicija zahvaljujući liberalizacijskim reformama nakon pada Berlinskoga zida dopustila relativno manje pomake. Razlika u odnosu na Hrvatsku je već od tada bila izgrađena, a Hrvatska je u međuvremenu zabilježila tek blage pozitivne pomake u područjima monetarne i bankarske stabilnosti, fiskalne konsolidacije, slobode poslovanja i integracije s tržištem EU).

Slika 2. Usporedba razine radne slobode Češke i Hrvatske

Izvor: Heritage Foundation, 2018.

Najveća razlika između Češke i Hrvatske postoji u pitanju (ne)fleksibilnosti radnog zakonodavstva.

Visoka razina ekonomske slobode ne sprječava Češku da se naziva socijalno-tržišnim gospodarstvom. Socijalna tržišnost je češka realnost, unatoč visokog stupnja ekonomske slobode jer svako razvijeno tržišno gospodarstvo poput Češke ima niz socijalnih elemenata, a gotovo niti jedno nije takozvani laissez faire, kojeg ideolozi zamišljaju kao nekakvo slobodno i neregulirano tržište koje u stvarnosti nigdje u radikalnom obliku ne postoji.

Prema Doing business 2018. Češka je 30. u svijetu (Hrvatska je 51.), sa skorom udaljenosti od najbolje prakse (koja je na 100%) u iznosu od 76%. Hrvatska je na 72%. U Češkoj se manje čeka registracija vlasništva, nešto su manji broj, dinamika i gubitak vremena prilikom plaćanja poreznih i neporeznih davanja, relativno je brža stečajna procedura u kojoj se naplaćuje puno veći dio ostatka vrijednosti i nema obveze temeljnog kapitala kod osnivanja d.o.o. S druge strane, Češka ima više procedura i čekanja na ishođenje građevinske dozvole i ponešto dulje trajanje provedbe ugovora od Hrvatske. U ostalim područjima nema značajnih razlika.

Prema OECD Product Market Regulation (PMR) metodologiji, Češka je 1998. – 2003. provela 47%-tnu deregulaciju tržišta (pad ukupne restriktivnosti s 2,65 na 1,41 bodova tj. 15%-tnih bodova ispod EU prosjeka), dok je Hrvatska 2013. sa skorom od 2,08 u pogledu restriktivnosti regulacije tržišta bila oko 30% iznad EU prosjeka. U području profesionalnih usluga (mjere se računovođe, revizori, arhitekti, inženjeri i odvjetnici) skor češke restriktivnosti 2013. bio je 2,4, a u Hrvatskoj mnogo viših 3,7. Stoga jedan od čeških i hrvatskih izazova ostaje snažnija deregulacija profesija (koja je svojstvena cijeloj Srednjoj Europi), jer je u tom području propuštena prilika za postizanje veće produktivnosti.

Rezultat je da Češka danas postiže realni dohodak po stanovniku koji se nalazi na 88% EU prosjeka, dok je Hrvatska na oko 60%. Izvješće Europske komisije za Češku(2018) predviđa blago usporavanje rasta BDP-a na 3% 2018.-2019. No, glavni faktor rasta dohotka i produktivnosti bile su izravne strane investicije (FDI) koje su doprinijele transferu tehnologija, znanja i vještina.

Privlačnost za strane investicije bila je motivirana i nižim plaćama u industriji nego na Zapadu, a povoljna okolnost bila je dobra povezanost s najrazvijenijim europskim tržištima (prije svega s Njemačkom, s kojom se stvara oko trećina izvoza, uglavnom generiranog kroz FDI). Češka je osim kroz direktne prodaje strateškim partnerima (najpoznatiji primjer je VW-Škoda ali ima ih još mnogo, uglavnom s poduzećima iz Njemačke, Nizozemske i SAD-a) rano provela i sveobuhvatnu vouchersku privatizaciju. Zbog toga je privatni sektor apsolutno dominantan u sektoru poduzeća već dulje od dva desetljeća.

Stopa zaposlenosti je u trećem kvartalu 2017. dosegla 78,9%. Doprinos tome rezultatu dalo je i samozapošljavanje zbog nižeg poreznog opterećenja rada odnosno snižene stope doprinosa. Snažnoj izvoznoj orijentaciji (internacionalizacija gospodarstva) značajno doprinose strane kompanije – čine 13% svih poduzeća, a stvaraju preko 25% radnih mjesta, 42% dodane vrijednosti, 64% poslovnih ulaganja u istraživanje i razvoj te preko 80% izvoza. Uz to imaju i 40% višu produktivnost od domaćih kompanija.Vezano uz poslovna ulaganja u istraživanje i razvoj, najviše ih je bilo u ICT sektoru.

Ipak, treba uzeti u obzir kako su veliku ulogu u gospodarskom rastu temeljenom na stranim investicijama i internacionalizaciji imale relativno niske plaće. Samo tako se mogla održati visoka zaposlenost i konkurentnost industrije koja je uvelike bila rezultat dobrog sustava poticanja investicija.

Češka ima i razvijen sustav prekvalifikacija odnosno priznavanja neformalnog obrazovanja te razvijeno strukovno obrazovanje koje donekle opravdava regulaciju profesija. Mnogo je i strane radne snage koja rjeđe nego u drugim razvijenim zemljama pomišlja o življenju od socijalnih naknada. Još od komunističkih vremena u Češkoj postoji velika vijetnamska zajednica koja se u zadnje vrijeme povećava i djelomično dopunjuje nedostatke domaće ponude na tržištu rada.

Stopa siromaštva u Češkoj je druga najniža među zemljama OECD-a(odmah nakon Danske), što je u vezi s dohotkom koji je blizu EU prosjeka i odličnom statistikom (ne)zaposlenosti. Poruka je jasna: odlični socijalni rezultati su mogući samo u kapitalističkim okvirima rastućih gospodarstava, a sve drugo je, kako je Hayek rekao, put u ropstvo(intelektualno i praktično).

Stoga ne čudi da je Češka svojedobno postala prva post-komunistička zemlja čija je stabilna investicijska klima nagrađena s investicijski vrijednim kreditnim rejtingom. Češka danas ima rejting AA- (na pola koraka do Belgije). Vrijedi podsjetiti da je Hrvatska već 1997. zaslužila prvi investicijski rejting. Tada Hrvatska nije bila daleko od Češke, ali je naš rejting prvo dugo stagnirao, da bi kasnije bio smanjen i Hrvatska je 2012. pala u status takozvanog «smeća».

Dakle, ulazak u EU 2004. je U Češkoj samo proširio obujam prilika čiji su temelji postavljeni mnogo ranije.

U ovoj usporedbi Hrvatske i Češke treba reći i nekoliko riječi o turizmu. Prihodi od stranih turista čine oko 20% hrvatskog BDP-a, dok je taj omjer u Češkoj ispod 5%, ali zahvaljujući Zlatnom gradu Pragu, koji svojom raznovrsnom ponudom na svega nekoliko četvornih kilometara (tijekom cijele godine) privlači posjetitelje iz cijeloga svijeta. To je tek jedan od razloga zašto je Prag 2016. bio sedma najbogatija regija Europske unije (prema kupovnoj moći) – 178% iznad EU prosjeka i 203% u odnosu na prosjek cijele Češke.

Zaključno

Možda je Češka otišla predaleko da bi se Hrvatska mogla uspoređivati s njom. Rumunjska i Poljska djeluju kao realniji okvir za usporedbu. Međutim, možda je upravo Češka poticaj, jer pred trideset godina nije bila mnogo razvijenija od Hrvatske (premda je, unatoč raširenom mišljenju, Češka i tada bila razvijenija – Hrvatska ni u vrijeme socijalizma nikada nije razvojno sustigla Češku).

Kulturni i geopolitički faktori su odigrali značajnu ulogu u češkoj povijesti i to je bila i ostala podloga za razumijevanje dugoročnih razvojnih rezultata kojima se tako divimo.Ipak, ako gledamo samo modernu povijest gospodarskog razvitka nakon pada Berlinskoga zida, Češka se otvorila za strane investicije dok su mnogi u Hrvatskoj i dalje vrlo skeptični prema takvom modelu razvoja (kao da neki drugi postoji).

Češka je u pogledu obrazovanja, naročito cjeloživotnog, daleko ispred Hrvatske – kod nas se oko 2,3% odrasle populacije svakog trenutka nalazi u nekom vidu dodatnog obrazovanja, dok se u Češkoj taj pokazatelj kreće oko 10%. Po tome je Češka mnogo bliže Skandinaviji nego jugoistoku Europe. Činjenice su doista tvrdoglave stvari, kao što su rekli John Adams i Ronald Reagan.


*autor je politolog, magistar specijalist europskih studija, vodi Centar za javne politike i ekonomske analize te piše u osobno ime.