Sveučilišni specijalist europskih studija i politolog. Stručnjak je za javne politike, javni menadžment i međunarodne odnose, s dodatnim istraživačkim interesima u području geopolitičkih rizika. Analitičke članke piše u ime hrvatskog think tanka Centar za javne politike i ekonomske analize.
Nakon prvotnog cilja od barem 2 posto BDP-a za obranu, na summitu u Haagu 2025. članice NATO-a dogovorile su cilj izdvajanja od najmanje 5 posto BDP-a za obranu do 2035. Trumpove administracije tijekom oba su mandata snažno poticale europske saveznike na povećanje obrambenih ulaganja i preuzimanje veće odgovornosti. Vojna industrija time je dobila strateški značaj.
Navedenu NATO obvezu najozbiljnije je shvatila Poljska, koja je zbog naglog povećanja ulaganja već blizu realizacije navedenog cilja, ali je i u prekomjernom fiskalnom deficitu. Poljska je ključna saveznica SAD-a, što potvrđuje i visoka podrška Poljaka SAD-u.
Ankarska deklaracija NATO-a: članak 5., Iran i 139 milijardi dolara za obranu
U deklaraciji summita NATO-a u Ankari održanog u srpnju 2026., saveznici potvrđuju „čvrstu predanost“ članku 5. Kako bi se suprotstavili dugoročnoj ruskoj prijetnji i trajnoj prijetnji terorizma, saveznici teže ispunjavanju obrambene obveze dogovorene u Haagu i ujedinjeni su u podršci Ukrajini. Ističe se kako su 2025. europski saveznici i Kanada povećali svoja ulaganja u temeljne obrambene potrebe za više od 139 milijardi dolara. Također je najavljeno više od 50 milijardi dolara novih nabava. Transatlantski saveznici poručuju kako „Iran nikada ne smije imati nuklearno oružje i pozivaju Iran da u potpunosti poštuje slobodu plovidbe u Hormuškom tjesnacu“.
Ovo posljednje daje opravdanje glavnim razlozima američkih vojnih akcija protiv Irana, koje snažno podupire i glavni tajnik NATO-a Mark Rutte. Isto tako, jasno se potvrđuje predanost SAD-a članku 5. i podršci Ukrajini, iako to uopće ne bi trebalo spominjati da se nisu javile sumnje i dezinformacije oko toga.
Zašto SAD ne napušta Europu, nego mijenja pravila igre
Već od ranije, a tako i u strategijama nacionalne sigurnosti i obrane, američka administracija očekuje povećanje europskog doprinosa NATO-u. Suprotno raznim tvrdnjama o slabljenju transatlantskih odnosa, došlo je do redefiniranja ovog zapadnog Saveza u smjeru poticanja veće europske odgovornosti za vlastitu obranu, dok SAD i dalje ostaje ključni jamac nuklearnog odvraćanja i važan nositelj konvencionalnih sposobnosti Saveza.
Dakle, umjesto površnog privida o razlazu SAD-a i Europe, realno se radi na redefiniranju odnosa kako bi Savez zajedno bio još jači u jamstvu realizacije dobro poznatog članka 5. Pretjerano oslanjanje na američki doprinos ostavljalo je dovoljan fiskalni prostor za europske države blagostanja. Umjesto “militarizacije” nudilo se “socijalno”, i sve to u mjeri u kojoj su fiskalna opterećenja ograničavala potencijal ekonomske slobode i nacionalne sigurnosti u nizu materijalno bogatih zapadnih zemalja koje su svoje građane uvjeravale kako u SAD-u nema socijalne sigurnosti kao u Europi.
Made in Europe vs. Made in NATO: dvije vizije nabave oružja
U svjetlu površnih dilema o razilaženju Europe i Amerike ova analiza nastoji dati detaljniji uvid u različite pristupe nabavi oružja kod europskih članica NATO-a kao i u to kako glavni tajnik Mark Rutte teži inkluzivnom rješenju. Prvi pristup daje prioritet razvoju autonomije i preferencijalnom tretmanu europske industrije. Predvodi ga Francuska, uz potporu dijela država članica, dijela institucija EU-a i dijela političkih skupina u Europskom parlamentu. Drugi pristup polazi od otvorenosti za najbolji proizvod u okviru cijelog NATO-a, uz brzinu nabave i interoperabilnost umjesto podrijetla proizvođača. Glavni zagovornici takvog pristupa su baltičke zemlje i dio nordijskih zemalja, Poljska, Češka, Nizozemska i Danska. Sličan pristup zagovara i glavni tajnik NATO-a Mark Rutte.
U težnji da se hitne potrebe Ukrajine stave iznad prvog pristupa Made in Europe, u zajedničkom pismu ministara obrane Njemačke, Poljske, Estonije, Litve, Latvije, Finske, Danske, Švedske i Nizozemske navodi se kako se Ukrajina suočava s neposrednim nedostacima oružja i opreme u područjima u kojima europska industrija još nema dostatne proizvodne kapacitete. Pismo se zalaže za stavljanje hitnih potreba Ukrajine u prvi plan, ističući pritom i američke sustave protuzračne i proturaketne obrane Patriot.
Njemačka pod vodstvom kršćansko-demokratskog kancelara Merza zauzima pragmatičniji pristup, podupirući razvoj europske industrije, uz istodobnu nabavu američkih Tomahawka radi popunjavanja sposobnosti dubokog udara. Dakle, njemački pristup kombinira jačanje europske industrije zajedno s oslanjanjem na američke sposobnosti.
Rasprava o Made in Europe i Made in NATO pristupima odražava se i na način organiziranja NATO-ove potpore Ukrajini.
PURL: novi model američke podrške Ukrajini kroz NATO
Drugi pristup podržava činjenica da Ukrajina održava vitalne odnose i s američkom i europskom stranom. U tom pogledu Ukrajini šteti lažna dilema prema kojoj se SAD smatra odgovornim za navodno narušavanje transatlantskih odnosa, ponajviše zbog izostanka podrške Ukrajini. Šrema pristupu Made in NATO, smanjenje izravnog financiranja potpore SAD-a Ukrajini i prijenos veće odgovornosti na europske saveznike znači zadržavanje američke uloge dobavljača oružja i obavještajnog partnera.
U okviru NATO-ova mehanizma PURL (Prioritised Ukraine Requirements List) saveznice i partnerske države financiraju prioritetne pošiljke američke vojne opreme i streljiva za Ukrajinu, dok NATO koordinira utvrđivanje potreba i isporuku opreme. Dakle, isporuke idu putem NATO-ove logistike, iz američkih zaliha. Uz to, Ukrajina bitno ovisi o američkoj obavještajnoj i satelitskoj podršci. Sporazum o uspostavi PURL-a sklopili su 14. srpnja 2025. u Bijeloj kući Rutte i Trump, a Zelenski je pozdravio takav mehanizam. Dakle, SAD jest promijenio model podrške Ukrajini, ali ona se i dalje nastavlja. Ta je činjenica potpuno drugačija od paušalnih dojmova i dezinformacijama koje štete transatlantskim odnosima.
Rat u Ukrajini pokazuje koliko su sustavi poput Patriota i dalje ključni za obranu od ruskih balističkih projektila. To upućuje na zaključak kako europsko jačanje mora biti postupno i komplementarno, a ne zasnovano na zamjenama za američke sposobnosti u okviru NATO-a. Da PURL model doista funkcionira u praksi pokazao je i nedavni posjet ukrajinskog predsjednika Washingtonu.
Zelenski, Netanyahu te sankcije Rusiji i Iranu: tjedan koji je obilježio Washington
U vidu zahvalnosti Zelenskog Trumpu, posjet Bijeloj kući krajem srpnja 2026. odnosio se i na raspravu o licencama za Patriote (najavljene na NATO summitu u Ankari) kao i na diplomatski proces. Zelenski se u Washingtonu susreo i s predstavnicima američke obrambene kompanije Lockheed Martin koja proizvodi Ukrajini vitalno bitne raketne sustave ATACMS i HIMARS, projektile za sustav Patriot te borbene zrakoplove F-16.
Za posjet Zelenskog Washingtonu važan je i tajming. Dok su mnogi Europljani već na godišnjem odmoru, SAD (geo)politički radi na veliko. Zelenski je zajedno s političkim liderima SAD-a i premijerom Izraela sudjelovao u nacionalnoj katedrali na komemorativnom bogoslužju za pokojnog republikanskog senatora Lindseyja Grahama iz Južne Karoline. Nedavno preminuli neokonzervativac Graham bio je jedan od najvećih zagovornika čvrste podrške NATO-u, Izraelu i Ukrajini.
Kako bi nastavio s prijedlozima koji je inicirao pokojni Graham, američki Senat je tijekom posjeta ukrajinskog i izraelskog lidera dvostranački podržao prijedlog zakona kojim bi se Rusiji i kupcima ruske nafte i plina nametnule strože sankcije od onih koje su SAD prethodno uvele te kojim bi se produžile sankcije Iranu. Trump je dao zeleno svjetlo za zakon i zatražio uključivanje sankcija prema Iranu. Cilj prijedloga zakona je izvršiti ekonomski pritisak na Rusiju i Iran. Demokratski senator Richard Blumenthal je kao suautor prijedloga rekao kako je zakon namijenjen kažnjavanju Kine i Indije zbog financiranja ruskog rata kupnjom ruske energije, proglasivši ih glavnim krivcima za pokretanje ruskog ratnog stroja.
Za zakon je glasovalo 86 od 100 senatora. Među 12 protivnika gotovo svi su bili demokrati, uglavnom progresivniji demokrati, poput demokratskog socijalista Bernieja Sandersa, te jedan republikanac — Rand Paul, libertarijanski usmjeren i otprije rezerviran prema intervencionističkoj politici. Zakon predviđa 100-postotne sekundarne carine na zemlje koje nastave s kupnjom ruske nafte i plina.
I dok američki Kongres osnažuje sankcije prema Rusiji i Iranu, Rutte paralelno radi na tome da rastuća europska obrambena industrija ne zatvori vrata transatlantskoj suradnji.
Rutte i “Made in NATO”: upozorenje Europi da ne zatvara tržište
U odnosu na podjele unutar EU-a, NATO potiče veću transatlantsku industrijsku suradnju. Na summitu NATO-a u Ankari glavni tajnik Mark Rutte rekao je kako će svijet vidjeti industrije iz Europe i Sjeverne Amerike kako rade ruku pod ruku. Takav inkluzivni pristup može se gledati kao Made in NATO, dok sheme financiranja obrane EU-a postavljaju ograničenja na neeuropsku opremu. Rutte upozorava da očekivano povećanje europske proizvodnje ne smije dovesti do zatvaranja transatlantskog tržišta.
Rutte je početkom 2026. bio na meti kritika zbog izjave da ako itko misli da se EU ili Europa mogu braniti bez SAD-a neka nastavi sanjati. Rekao je da mi (Europljani) to ne možemo, već trebamo jedni druge (u NATO-u). Dodao je kako bi europske nacije morale potrošiti 10 posto BDP-a, umjesto 5 posto, kako bi nadoknadile gubitak američke podrške, pogotovo za nuklearne kapacitete.
Zaključno
SAD ne napušta Europu, već redefinira NATO na putu do 5 posto BDP-a u obranu. Iako se to uvijek ne vidi u moru raznih izjava, SAD zapravo još snažnije stoji uz Europu i Kanadu. U razdoblju ubrzanog naoružanja NATO-a, realna dilema nikako nije između europske i američke vojne industrije, niti u tome napušta li SAD Europu. Ključno je pitanje kako iskoristiti komparativne prednosti obje strane za jačanje zajedničkog transatlantskog odvraćanja višestrukih izvora geopolitičkih i sigurnosnih rizika za Europu – Rusije, Irana zajedno s Hamasom, Hezbolahom i Hutijima, komunističke Kine i Sjeverne Koreje, ISIS-a i drugih aktera čija se uloga često zanemaruje, pogotovo u desetcima zemalja u kojima se progone vjerske slobode kršćana i drugih. Zato Centar za javne politike i ekonomske analize smatra kako ulaganje u zajedničke transatlantske snage može biti jedino jamstvo da NATO štiti saveznike slobode.
S obzirom na to da dio aktera iz Europe percipira samo jednu kontinentalnu prijetnju, umjesto više globalnih trendova, SAD nastavlja preuzimati sustavnu odgovornost istovremenog odvraćanja višestrukih globalnih rizika zbog podrške mnogim saveznicima izvan NATO-a – Ukrajini, Izraelu, Tajvanu, Južnoj Koreji, Japanu, Filipinima, Australiji, Kosovu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtu, Bahreinu i drugima. Među navedenim saveznicima mnogi visoko stoje na ljestvicama političke i ekonomske slobode.
U pozadini su transatlantske institucije koje brani samo NATO – ne UN. U takvim rizičnim okolnostima za transatlantske odnose, Mark Rutte nastoji nadilaziti podjele, potičući inkluzivnost i komplementarnost te konstruktivne odnose sa svim liderima članica NATO-a. Rutteova izjava kako se Europa ne može braniti sama zahtijeva kontekst. Realno pitanje nije može li se Europa sama obraniti, već koliko bi obrambene, obavještajne i nuklearne sposobnosti morala nadoknaditi odnosno pojačati zbog gubitka američke „dionice“.
Ta riječ „pojačati“ predstavlja fiskalni izazov, koji neke države članice NATO-a imaju i u sklopu planiranja realizacije trenutno postavljenog zajedničkog cilja Saveza. Za dio europskih država takvo povećanje obrambenih izdvajanja zahtijevat će znatno restrukturiranje javnih financija, uključujući moguće preispitivanje omjera između socijalnih rashoda, obrane i novih oblika zajedničkog zaduživanja.
U odnosu na Made in NATO, realizacija Made in Europe scenarija europske „samodostatnosti“ i veće „neovisnosti“, uz malu vjerojatnost dubinskih restrukturiranja izdataka u korist obrane, mogla bi otvoriti samo dodatnu spiralu zaduživanja, poreza i inflacije. To bi predstavljalo ozbiljan rizik koji bi vodio u daljnji pad ekonomske slobode i zanemarivanje važnosti shvaćanja njezine dublje moralne pozadine.
