Možemo li išta prognozirati na temelju statistike mortaliteta u Hrvatskoj

Objavljeno

Foto: Karenr / Dreamstime

Ad
Ad

Prva slika pokazuje kretanje broja umrlih u Hrvatskoj po mjesecima u devet i pol godina od siječnja 2011. do lipnja 2020. Sezonski vrhovi su uvijek u siječnju, no visina tih vrhova iz godine u godinu varira. Najveći vrhunci bili su u siječnjima 2015., 2017. i 2018., pri čemu je daleko najviši vrh iz 2017. (kada je samo u siječnju u Hrvatskoj umrlo oko 6,500 ljudi). Tada je zabilježeno čak 1,454 više umrlih nego u siječnju 2020. Već se pisalo o tome da epidemije respiratornih bolesti uzrokuju prikazana odstupanja.

Izvor: DZS

Sezonalnost broja umrlih bolje je pojmiti uz pomoć druge slike. Ona pokazuje udjel zbroja umrlih u siječnju svake godine od 2011. do 2019. u ukupnom broju umrlih u tih devet godina. Zatim je prikazan udjel broja umrlih u veljačama, i tako dalje. Od gotovo pola milijuna građana Hrvatske umrlih od 2011. do 2019., oko 8,5% umrlo je u jednom od siječanja u tom razdoblju. 8,1% je umrlo u nekom od ožujaka, dok je svega 6,7% ljudi umrlo u nekom od lipanja ili rujana 2011.-2019. Dakle, ulazimo u rujan, mjesec u kojem je sezonalnost umiranja najmanja.

Izvor: DZS, obrada autora.

Regularnost umiranja rijetka je tema u javnosti. Smrt nije potpuna tabu-tema, ali složenost odnosa ljudi prema umiranju manifestira se na različite načine. Na primjer, poznato je da Hrvatska ima loše riješenu palijativnu skrb. Briga za ljude u njihovim zadnjim danima u najvećoj je mjeri prepuštena obiteljima, prijateljima i volonterima, bez značajne potpore države. To nije samo pitanje državnog „nemara“, nego predstavlja etički stav društva koji proizlazi iz prevladavajućih kulturnih normi. I eutanazija je tabu-tema u Hrvatskoj. Povremena prisutnost ove teme na društvenim mrežama pokazuje da se o toj temi još uvijek ne može voditi smiren javni dijalog. Ljudi se vrlo brzo polariziraju prema apriornim religijskim i sličnim uvjerenjima, a često dolazi i do verbalnog sukobljavanja „na nož“. Glavni mediji i političari zbog toga uglavnom izbjegavaju tu temu. Nadalje, vrlo mali broj ljudi uplaćuje životno osiguranje („neće mene“). No, najviše intrigira to što su sezonski vrhunci prikazani na Slici 1 do sada prolazili ispod radara medija i javnosti.

Vjerojatan razlog leži u činjenici da je smrt za veliku većinu ljudi uznemirujuća tema. Uznemirenje je vjerojatno toliko da se o tome niti ne pokušava racionalno razmišljati. A oni koji podatke znaju, izbjegavaju javno komunicirati. Mislim da će se to sada zauvijek promijeniti. Interes javnosti za uzroke i učestalost umiranja mogao bi trajno ostati povećan i nakon pandemije.

Navike i percepcije oblikuju odnos društva prema umiranju. One mogu biti dobra podloga za formiranje stavova, ako su funkcionalne. Međutim, u ovom slučaju vjerojatno nije riječ o funkcionalnom (smislenom) zanemarivanju teme.

Na primjer, pred malo vremena pozvao sam na praćenje Oxfordove stranice Naš svijet u podacima. Ona otkriva pravo stanje stvari s umiranjem u svijetu. Klasičan primjer je raširenost percepcija o opasnostima od ubojstava i samoubojstava. U svijetu se mnogo više života prekine samoubojstvima nego ubojstvima, no dokazano je da su percepcije ljudi drugačije; istraživanja javnog mnijenja pokazuju da se ljudi više boje ubojstva nego samoubojstva. To je naizgled racionalno (smisleno, funkcionalno), jer je prva pomisao da samoubojstvo možemo kontrolirati sami (zavisi samo o nama), dok smo u slučaju ubojstva gotovo nemoćni ako je ubojica vješt. Naravno, ta pomisao je puka utjeha. U stvarnosti je veoma teško unaprijed znati (i kontrolirati odnosno prognozirati) okolnosti koje dovode do jednog ili drugog ishoda u našim konkretnim životima.

Nameće se zaključak da niti kao društvo niti kao pojedinci nismo spremni na racionalno razmišljanje o smrti. Kalkulus vjerojatnosti tu ne pomaže. Smrt je tema koja je ostavljena podsvijesti, a u javnoj komunikaciji o njoj dominiraju umjetnički i religijski motivi. Obrazovni sustav, institucije i kulturne norme nisu nas opremili instrumentarijem za ovladavanje strahom, točnije, za razlikovanje racionalnog od iracionalnog straha kada je riječ o problemu umiranja.

Zbog toga jedna od najvažnijih pouka pandemije glasi da smo strahovito osjetljivi na to kako se opasnost predstavlja. Predstava opasnosti okida našu podsvijest i ukorijenjene obrasce koji vrlo slabo angažiraju racionalan um. Stoga pojedinačne priče i katastrofalne prognoze izazivaju puno veće uzbuđenje (i strah) od oprezno intoniranih komunikacija. Statistike su u takvim uvjetima u osnovi bezvrijedne, no način kako se predstavljaju (kao „slučaj“ ili okidač emotivne reakcije) više šteti nego koristi.

Kliknite na sliku za više informacija o knjizi i narudžbi

Na primjer, kada je o pandemiji riječ, društvo je potpuno fokusirano na broj pozitivnih testova na dan. Taj broj izaziva strah. Iako nisu svi s pozitivnim testom doista pozitivni (testovi imaju pogrešku, sada više ne veliku), a i nisu svi stvarno pozitivni zarazni (jer se aktivnost virusa u nekom organizmu mora utvrditi kulturom, a ne PCR testom). Unatoč tome, broj pozitivnih dominira javnom percepcijom, za što nisu krivi nadležni. Oni svaki dan osim broja pozitivnih ističu i broj hospitaliziranih pozitivnih, koji najbolje mjeri opasnost od pandemije. No, taj broj je u drugom planu što je lako potvrditi letimičnim pogledom na statistike koje objavljuju glavnostrujaški portali.

Ovdje prikazani podaci pokazuju da se u Hrvatskoj do sada nije dogodilo ništa neobično što bi odudaralo od dosadašnjeg iskustva. 2020. je jedna vrlo mirna godina. Međutim, ne možemo pouzdano znati je li to rezultat mjera iz ožujka i travnja. Nakon svibanjske relaksacije došlo je do pada, a ne rasta broja zaraženih i umrlih, pa bi se moglo na brzinu zaključiti da restriktivne mjere nemaju utjecaja. No, ne treba donositi zaključke naprečac. Moguće je da su ljudi u svibnju i lipnju još neko vrijeme bili disciplinirani, pa su se opustili tek s dolaskom ljeta. Također je moguće da su okolišni faktori koji pozitivno djeluju na imunitet u toplim danima učinili svoje. Premalo toga znamo da bismo bili sigurni, i zato odgovorno ponašanje ima smisla. Pritom ne mislim samo na distancu, higijenu i maske, nego i na odgovorno upravljanje strahom.

Nadalje treba uočiti da su statistike prikazane u ovom tekstu posve u skladu s teorijom o sezonskoj oscilaciji imuniteta koju je u javnosti najjasnije artikulirao Gordan Lauc. Stoga preostaje dočekati odgovor na ključno pitanje: hoće li i kada nastupiti novi val opasnosti koji brojku zaraženih može pretvoriti u višu stopu hospitalizacije i morbiditeta od ove kojoj trenutno svjedočimo?

Zaključak teksta koji slijedi nije prognoza, već samo jedno moguće razmišljanje, uz pretpostavku da prikazana sezonalnost broja umrlih može nešto značiti i u pogledu posljedica COVID-19 (a ta pretpostavka je posve proizvoljna jer ja o toj bolesti ne znam ništa).

Prikazani podaci dakle pokazuju da je sezonalnost u zadnjem tromjesečju malo veća nego u toku ljeta, no prava eskalacija broja umrlih u pravilu slijedi u prvom tromjesečju, osobito u siječnju. Do siječnja vjerojatno neće biti cjepiva, pa je strah od onoga što može slijediti za otprilike četiri mjeseca opravdan.

Možemo zamisliti dva scenarija. U prvom, nazovimo ga Laucovim scenarijem, doista slijedi zimska eskalacija težih slučajeva. Međutim, nekoliko faktora upućuje na to da eskalacija neće biti dramatična, tipa Bergamo:

  • zdravstveni sustav će biti mnogo spremniji no što je bio u ožujku ove godine,
  • liječnici su naučili kako donekle ublažiti bolest i njene posljedice,
  • neki lijekovi (npr. remedisvir) dokazano pomažu nekim pacijentima,
  • ljudi će biti mnogo oprezniji i vodit će više računa ne samo o fizičkoj distanci, nego i o vlastitom imunitetu, npr. o vlažnosti zraka u grijanim prostorima, zimskoj nadoknadi D-vitamina dodacima, i sl.

Hoće li to biti dovoljno da izbjegnemo novi lockdown, vidjet ćemo. Postoje i suprotni argumenti. Statistički gledano, nakon oseka u broju umrlih najčešće slijede plime. Možda na to ne možemo utjecati. Ishod će u svakom slučaju zavisiti o reakcijama politike i medija, i općenito o ponašanju u javnom prostoru, tj. o svemu onome što stvara „društveni stav“ koji može biti zasnovan na histeriji ili na razumnom odgovoru.

Ispravna interpretacija statističkih podataka mogla bi pomoći izbjegavanju histerije. Ipak, važnije od toga bit će kako se u etičkom smislu postavljamo prema životu i smrti. Sjećamo se kako je u ožujku u javnom prostoru programirano postavljena moralna ucjena „život ili profit“, koja je iz javne rasprave eliminirala svakog tko nije pristajao uz takav način komunikacije problema COVID-19.

Drugi scenarij ću nazvati Bakićevim scenarijem. Nenad Bakić je primjenjujući metode matematičke kombinatorike i pomno pretražujući znanstvene radove o COVID-19 postavio tezu da se smiraj epidemije može dogoditi mnogo ranije no što su predviđali prvi epidemiološki modeli. Kasnija istraživanja otpornosti organizama uz pomoć imunoloških T-stanica ojačala su ovu tezu, tako da bi početna Fergusonova (Imperial College) postavka o tome da bi se u slučaju slobodnog širenja moglo zaraziti 81% populacije mogla biti posve obrnuta – da smiraj epidemije nastupa kada otpornost stekne 20-30% neke vrlo velike populacije.

Ako ova teza „drži vodu“, što u ovom trenutku ne možemo znati, onda je moguće da Laucovu zimsku eskalaciju nećemo ni dočekati, čak i ako ne bude cjepiva. Vrijeme će pokazati. No, ni tada možda nećemo brzo saznati glavni razlog – je li to zbog liječenja, discipline ili reakcije imunosustava. Do tada, a i tada, pamet u glavu. Plivamo morem neizvjesnosti.