Na Labu se svake godine osvrćemo na poslovanje državnih poduzeća (ovdje je prošlogodišnji prikaz). Ovogodišnji prikaz se temelji na podacima za 2024. godinu. Započinje zanimljivim podatkom da se broj državnih poduzeća značajno smanjio: nakon 1 109 registriranih državnih (javnih, komunalnih) poduzeća 2023., broj je 2024. smanjen na 902. Vjerojatno se radi o okrupnjavanju – spajanju razmrvljenih općinskih komunalnih poduzeća u veće cjeline kojima bi se moglo bolje upravljati. Moguće je i da su neka veća državna poduzeća smanjila broj poduzeća-kćeri.
U isto vrijeme broj zaposlenih raste: 92 592 zaposlenih predstavlja povećanje od 0,6% u odnosu na 2023. Ipak, broj zaposlenih je manji nego 2020. i 2021. Kako zaposlenost u privatnom sektoru brže raste, udjel zaposlenih u državnim poduzećima u ukupnom broju zaposlenih u sektoru poduzeća nastavio je padati, s 8,8% 2023. na 8,6% 2024. (udjel je 2020. iznosio 10,1% – Tablica 1). Udjel u prihodima od prodaje u zemlji također je smanjen u odnosu na 2023. godinu (s 8,6 na 7,1%), a udjel u neto dodanoj vrijednosti ostao je nepromijenjen (9,3%).
Tablica 1. Pokazatelji poslovanja državnih poduzeća
Izvor: infoBIZ, obrada autora
Plaće i efikasnost
Višegodišnji trend smanjenja odnosa prosječnih plaća u državnim poduzećima u odnosu na prosjek za sva poduzeća je prekinut. Nakon smanjenja prednosti plaća u državnim poduzećima s 23% 2020. na 13% 2023., raskorak je u 2024. godini ponovo povećan na 18%. Iako nije riječ o plaćama koje se isplaćuju iz proračuna (a koje su prošle godine još brže rasle), veliko povećanje plaća u javnom sektoru pred parlamentarne izbore 2024. prelilo se kroz djelovanje sindikata i na puno brži rast plaća u državnim poduzećima od gospodarstva u cjelini.
Iz podataka se može iščitati da državna poduzeća u smislu relativnih odnosa predstavljaju manji uteg u strukturi sektora poduzeća nego prije nekoliko godina. Unatoč tome, sektor ne pokazuje ozbiljnije naznake povećanja učinkovitosti. Dodana vrijednost po zaposlenom je 8% veća nego u sektoru poduzeća u cjelini, što je posljedica relativno većeg angažmana kapitala u infrastrukturnim tehnologijama kojima upravljaju državna poduzeća. Međutim, rast omjera dodane vrijednosti po zaposlenom u državnim poduzećima spram sektora poduzeća u cjelini 2024. u odnosu na 2023. (Tablica 1) u cijelosti se objašnjava spomenutim bržim rastom plaća. Prema tome, središnje i lokalne vlasti propuštaju napraviti značajnije iskorake u smislu rasta stvarne produktivnosti i efikasnosti u državnim poduzećima.
S obzirom na poznati nedostatak agilnijeg i profesionalnijeg upravljanja, možemo zamisliti da bi se ista vrijednost javnih usluga mogla isporučiti sa značajno manjim brojem zaposlenih. Državna poduzeća su općenito dobro kapitalizirana, likvidna i nisko zadužena, što znači da financijskih ograničenja aktivnom restrukturiranju kroz ulaganja – nema. Naprotiv, ovakva (dobra) vremena idealan su trenutak za dubinsko restrukturiranje, čemu pogoduju i kriteriji članstva u OECD-u. Međutim, ne vidi se da (u očekivanju i pripremama za OECD) nastaje dovoljan pritisak na restrukturiranje državnih poduzeća.
Investicije: visok udjel i loša struktura
Aktivno restrukturiranje je povezano s investicijama. Ljudi će dugoročno nedostajati, i jedino što preostaje za rast je – tehnološki napredak. Kako su državna poduzeća uglavnom aktivna u kapitalno intenzivnim djelatnostima, natprosječan udjel državnih podueća u novim investicijama cijelog sektora poduzeća (22,5%, Tablica 1) je prirodan. Međutim, struktura investicija otkriva slabosti: udjel u bruto investicijama u strojeve i opremu je niži (15,7%), a udjel u bruto investicijama u ostalu materijalnu i nematerijalnu imovinu (tu je digitalizacija, softveri i sl.) je još niži (12,3%). Iz toga možemo zaključiti da državna poduzeća imaju ogromnu koncentraciju ulaganja u građevine.
Građevine daju manji doprinos rastu produktivnosti od strojeva, opreme i softvera s kojima su povezana stvarna unaprjeđenja poslovnih procesa. Ulaganja u strojeve, opremu i digitalizaciju, osim što izravno povećavaju produktivnost, posredno stvaraju i pozitivan učinak na razvoj sektora i poduzeća dobavljača koji su vezani uz realizaciju takvih, u pravilu velikih ulaganja – to su IT, profesionalne i poslovne usluge, strojogradnja i prateće usluge montaže, elektronička i metaloprerađivačka industrija. Ovako, od investicija najviše koristi ima nabujali i preskupi građevinski sektor. Njegovim dodatnim usisavanjem u poslove s državom posredno se otežava izvedba građevinskih projekata u privatnom sektoru, te nenamjerno potiče uvoz strane radne snage nižeg stupnja vještina i obrazovanja.
Ambiciozniji program ulaganja državnih poduzeća u strojeve, opremu, softvere (i vrhunske menadžere i stručnjake) s ciljem brzog povećanja produktivnosti rada mogao bi u vrlo kratkom roku proizvesti velike društvene koristi – kako u smislu efikasnije isporuke javnih usluga, tako i u smislu smanjenja usisne snage državnog sektora na napetom tržištu rada te jačanja klastera domaćih privatnih poduzeća uključenih u realizaciju sofisticiranih ne-građevinskih investicija. Međutim, politizacija selekcije menadžera, uravnilovka i s time povezani plošni i nerazrađeni sustavi nagrađivanja, guše modernizacijske investicije u sektoru državnih poduzeća.
Konkretno…
Pogleda li se lista najvećih državnih poduzeća, problem se svodi na nekoliko prepoznatljivih skupina. Prvo je restrukturiranje HEP-a u modernu energetsku kompaniju, budući da je HEP Grupa daleko najveće državno poduzeće (tu je i HOPS). Tu je potencijal za razvoj najveći. Drugo su projekti vezani uz promet i slične usluge (HAC i HC, HŽ, Jadrolinija, HP, aerodromi), a treće je restrukturiranje Hrvatskih šuma. Četvrto su problemi upravljanja gradovima. U ovom segmentu očekivano se ističu Zagrebački holding i ZET, no problem urbanog upravljanja najvidljiviji je u Zagrebu zato što je daleko najveći. Peto su obujmom nešto manje rezerve efikasnosti koje bi se kroz bolje upravljanje ili privatizaciju mogle ostvariti u manjim komunalnim poduzećima, preostalim sustavima državnih ljekarni (kojih je nekoliko), državnim IT uslugama (FINA, APIS) i drugim manjim državnim poduzećima koja nemaju osobitu važnost.
Prikazane brojke ne obuhvaćaju poduzeća u mješovitom državnom i privatnom vlasništvu. Ističu se INA, Končar i Podravka, gdje je privatni kapital već dominantan, te Croatia Airlines, JANAF i ACI, u kojima je državni udjel dominatan. Potonja poduzeća su najzanimljivija. Naime, broj poduzeća u mješovitom vlasništvu u kojima je udjel države većinski smanjen je s 81 2023. na 76 2024., a broj zaposlenih u njima smanjen je oko 10%, s 5590 2023. na 5016 2024.
Postavlja se pitanje nije li nazočnost privatnih investitora u ovim poduzećima važan čimbenik bržeg rasta učinkovitosti u ovom dijelu sektora (npr. dionice JANAF-a i ACI-a kotiraju na burzi)? Zašto, u istom makroekonomskom okviru, “čista” državna poduzeća moraju povećavati zaposlenost po stopi od 0,6%, dok mještovita ali većinski državna poduzeća mogu smanjiti broj zaposlenih za 10% (ne ulazeći ovdje u to koliki je doprinos eventualnog smanjenja zaposlenih u poduzećima iz ove skupine, a koliko se radi o administrativnom smanjenju zbog reklasifikacije nekih poduzeća i njihovih zaposlenih u druge skupine zbog vlasničkih ili statutarnih promjena)? Efekt reklasifikacije vjerojatno nije velik jer se i među mješovitima s pretežnim privatnim kapitalom broj poduzeća i zaposlenih nalazi u padu (za 5% 2024./2023.).
Prijedlog umjesto zaključka: ako burza može FINA-i, FINA može burzi
Zanimljivo je da je pred nekoliko dana objavljeno da jedna (100%) državna firma, FINA, namjerava preuzeti većinski privatnu (Zagrebačku burzu (ZSE), u kojoj je FINA i prije imala manjinski ali kontrolni udjel). Djelomične privatizacije i burzovna uvrštenja jedan su od ključnih alata restrukturiranja državnih poduzeća, pa je burza dionica dvojako važna tema u kontekstu državnih poduzeća. Najavljeno preuzimanje naizgled ide u suprotnom smjeru – državni sektor se širi, a privatni sažima, i to u području koje je gotovo svuda i oduvijek ekskluzivno područje privatnog poduzetništva i investiranja – ta riječ je o tržištu kapitala.
Prema podacima za 2024. godinu, FINA je poduzeće s 2 288 zaposlenih (što je oko 2,5% sektora državnih poduzeća, ali broj zaposlenih je već dugi niz godina u padu što znači da je restrukturiranje u tijeku); tu je i nemala EBITDA od 21,6 milijuna eura. ZSE je u usporedbi s FINA-om minijatura s 20 zaposlenih i EBITDA manjom od 200 tisuća eura koja dugo godina stagnira. Vjerojatno je upravo to većinske privatne vlasnike dovelo do odustajanja.
Ovako neobično preuzimanje privatnog od strane državnog poduzeća opravdan je razlog za skepsu. Međutim, moguće je zamisliti sretan rasplet ako FINA-ino preuzimanje ZSE u isto vrijeme pomogne razvoju ZSE i ubrza restrukturiranje same FINA-e. Kako je to moguće?
S jedne strane, FINA je vlasnik infrastrukture tržišta kapitala (SKDD-a). Ima financijske potencijale za ulaganja u razvoj tržišta, a nedavno je pokrenut i projekt suradnje tržišta kapitala srednje i istočne Europe pod patronatom EBRD-a, u čemu naše ministarstvo financija – koje kontrolira FINA-u – ima središnju ulogu. S druge strane, sama FINA je tek na početku procesa restrukturiranja u modernu IT kompaniju koja je trenutačno, između ostaloga, kao državno poduzeće ograničena u pogledu privlačenja vrhunskih IT stručnjaka i menadžera.
Sama FINA još nije objavila vjerodostojnu dugoročnu strategiju restrukturiranja i razvoja. Najava preuzimanja ZSE popraćena je nobično suhoparnim priopćenjem – trebalo je javnosti ponuditi puno više informacija, jer FINA je državno podueće, a razvoj tržišta kapitala je javni interes. Međutim, eventualni IPO FINA-e (uvrštenje dionica na burzu koje je vlasnik), ako za to nema regulatornih prepreka, to jest, eventualni prvi korak makar djelomične privatizacije same FINA-e, mogao bi pomoći dubinskoj transformaciji i modernizaciji ovog poduzeća.
Iako dosadašnji neuspjesi i rigidnost projekata restrukturiranja državnih poduzeća ostavljaju veliki prostor za skepsu, na kratko vrijeme ćemo dozvoliti da bi se ovoga puta stvari mogle razvijati i nekim drugim, boljim smjerom. Vrijeme će pokazati. U svakom slučaju, krajnje je vrijeme da se u segmentu upravljanja državnim poduzećima počne događati nešto ozbiljno i materijalno, što može proizvesti pozitivne učinke za cijelo tržište i društvo u cjelini buđenjem zamrlog rasta produktivnosti.