U Europi se u prosjeku dulje živi nego u SAD-u. Mreža socijalne sigurnosti gušće je isprepletena, javne usluge su u prosjeku bolje, a gospodarstvo je energetski efikasnije (jer su cijene energenata više). Unatoč tome, zaostajanje EU u rastu produktivnosti rada za SAD-om izvor je frustracija i medijske slike u kojoj se EU predstavlja kao gospodarski troma i neposobna, a SAD kao dinamično i inovativno gospodarstvo.
Takva slika nije bez uporišta. Na temelju podataka OECD-a o produktivnosti rada konstruirao sam indeks relativne produktivnosti u SAD-u naspram europodručja od 1998. godine naovamo, koji pokazuje kako je SAD stekao dugoročnu prednost. Podaci za SAD za 2024. još nisu objavljeni, no kada budu, indeks će pokazati daljnji napredak u korist SAD-a u prošloj godini.
Indeks relativne produktivnosti rada SAD vs. europodručje 1998. – 2023. (1998.=100)
Izvor: OECD, obrada Arhivanalitika – Ekonomski lab
U 25 prikazanih godina akumulirana je razlika koja je malo veća od 20% u korist SAD-a (oko 0,7% u prosjeku na godinu). Najveći dio razlike akumuliran je prije krize 2009. Od 2009. do 2019. SAD više nisu stjecale prednost, međutim akumulacija razlike ponovo je započela u pandemijskom i post-pandemijskom razdoblju.
Slika poput ove inspirirala je izradu i objavu Draghijevog izvještaja o konkurentnosti EU. Detalje smo u nekoliko navrata komentirali na Labu. Za potrebe ovog teksta dovoljno je znati da je tema o produktivnosti i konkurentnosti prije Draghijevog izvještaja godinama stajala zakopana ispod zelene agende. Svjetski gospodarski forum koji je proteklih godina ideologiziran do granice propadanja, čak je bio prekinuo svoj pionirski projekt po kojem je pred više od 20 godina postao globalno poznat – globalni indeks konkurentnosti. To više nije bila tema za elite koje su se tamo okupljale; mislilo se da je svijet prešao u neku „višu“ fazu. Nasuprot tome, Draghijev izvještaj bio je važan signal; „Car je gol“ – kao iz Andersenove bajke.
Osvještavanje je proces: EU još nije do kraja osvijestila neke od ključnih strukturnih razloga sporog rasta produktivnosti: neučinkovite javne sektore, visoka porezna opterećenja i rigidna tržišta rada. Točnije, države članice se u tom pogledu razlikuju, pa ove teme i nisu domena europskih politika nego bi ih svaka zemlja trebala rješavati prvenstveno sama za sebe, uz umjerenu dozu EU koordinacije.
A kad smo već kod nacionalnih produktivnosti i politika, sljedeća slika pokazuje da produktivnost rada u Hrvatskoj već dvije godine više ne raste. Sa oko 1,6% prosječnog godišnjeg rasta produktivnosti u dugom roku Hrvatska je imala najsporiji dugoročni rast produktivnosti na istoku i jugoistoku EU.
Indeks produktivnosti po satu rada u Hrvatskoj 1998.-2024. (2015.=100)
Izvor: Eurostat
Ako se pitate kako ove činjenice pomiriti s činjenicom da smo u proteklih nekoliko godina bilježili jednu od najvećih stopa rasta realnog BDP-a u EU i približili se prosječnom realnom dohotku EU na distancu od nekih dvadesetak postotnih bodova, odgovor je jednostavan: Hrvatska ima radno intenzivan gospodarski rast zasnovan na staroj gospodarskoj strukturi. Taj rast – naročito nakon 2022. godine – gotovo isključivo zavisi o zapošljavanju novih radnika, ali ne i o produktivnosti koja stagnira.
Bilo bi dobro da političari koji se vole hvaliti ekonomskim brojkama osvijeste i ovu brojku ( sliku), jer ona pokazuje da smo jedna stara, tipična europska zemlja („Houston, we (may?) have a problem.“).
Da ne bi ispalo kako je s ove strane oceana sve crno dok u SAD-u cvatu ruže (barem u pogledu rasta produktivnosti), spomenimo da je američki rast zadnjih desetljeća postupno sve više zavisio o rastu BigTech kompanija. To je ove godine dosegnulo krajnje neobične razmjere. Prema analitičarima Pantheon Macroeconomics, oko 0,5 postotnih bodova od ukupnog impulsa rasta koji je u prvoj polovici ove godine u SAD-u iznosio oko 1,1%, bilo je povezano s ulaganjima u umjetnu inteligenciju. Drugim riječima, gospoarstvo SAD-a bez AI-a ne bi raslo značajno brže od europskog gospodarstva koje je – kao što smo rekli – tromo i anemično.
U svakom slučaju, tema o produktivnosti vraća se u grad. Svatko tko je ekonomski pismen kao prvo znade da životni standard u dugom roku zavisi o dugoročnom rastu produktivnosti rada, i drugo, da zemlje u demografskom padu ne mogu dugo imati rast dominantno zasnovan na povećanju zaposlenosti jer potreban uvoz radne snage udara u granice unutarnje socijalne i političke dinamike. Tome svjedočimo u mnogim europskim zemljama.
Produktivnost je velika, široka tema. Često ćemo joj se vraćati u narednih godinu, dvije dana u kojima će slijediti rasplet. U smislu: vidjet ćemo imaju li EU i Hrvatska unutarnje snage za ubrzanje rasta produktivnosti, i vidjet ćemo hoće li se napukline koje se naziru u američkom rastu pretvoriti u provalije ili će ih Amerikanci zatrpati na vrijeme.