Premijer je u petak najavio pad cijena goriva za sutra. Tu vijest treba odvojiti od vijesti od petka 17. travnja o padu svjetskih cijena nafte nakon što je iranski režim pristao otvoriti Hormuški tjesnac (brzo je odustao od toga, o čemu više dalje u tekstu). Prvo ćemo objasniti zašto te dvije vijesti nemaju veze jedna s drugom. Zatim ćemo pokazati da pad cijena nafte u petak 17. travnja ni po čemu nije bio poseban i analizirati što bi se moglo događati oko Hormuza i s cijenama goriva u narednih nekoliko tjedana, o čemu će zavisiti i daljnja staza maloprodajnih cijena.
Cijene goriva u Hrvatskoj
Regulacija maloprodajnih cijena goriva u Hrvatskoj temelji se na osnovnoj cijeni koja polazi od prosječne tržišne (ulazne) cijene za protekla dva tjedna. Zbog toga nagli pad svjetskih cijena nafte od prošlog petka nije mogao značajno utjecati na dvotjedni prosjek. Najava pada cijena od sutra rezultat je razvoja cijena kroz dulje razdoblje u protekla dva tjedna – od petka 3. do petka 17. travnja. Tada su se cijene nafte i goriva našle u padu nakon vrhunca svjetskih cijena potkraj ožujka.
Na slici terminskih cijena sirove nafte možete pratiti ciklus rasta cijena od početka rata do maksimuma 27. ožujka (linije plavih nijansi boja), nakon čega je slijedio ciklus pada od kraja ožujka do 17. travnja (linije crvenih nijansi boja). Terminske cijene su cijene za isporuke na buduće datume. Svaki prikazani dan (petak) ima svoj set cijena tako da prikaz pokazuje 1 linija = 1 dan (petak). Vidimo da je zadnji pomak nakon objave otvaranja Hormuza (17. travnja) zapravo jednodnevna pojava koja u široj slici nije važna. Štoviše, cijene budućih isporuka prošloga petka uopće nisu bilježile veliki pomak. Pad u odnosu na petak 10.4. iznosio je oko 2 dolara po barelu. Slika 1 pokazuje da je veći pad ostvaren od 3. do 10.4. kada je nastupio prekid vatre i službeno su započeti pregovori, nego od 10. do 17.4.
Slika 1. Terminske cijene nafte na kraju tjedna u ožujku i travnju
Izvor: CME Group
Kao što je Iran unutar 24 sata već u subotu odustao od otvaranja Hormuza, tako se i jednodnevni pomak cijena u petak može jednostavno – ignorirati. S otvaranjem azijskih tržišta (nedjelja u ponoć po našemu vremenu), cijena barela Brent ide oštro natrag prema gore (trenutačno je na 96 dolara nakon što je prošli tjedan završila malo iznad 90). Na pitanje kud će dalje vratit ćemo se nakon što prikažemo što se događalo s lokalnim maloprodajnim cijenama na crpkama od sredine ožujka do danas.
Slika 2 pokazuje da su Slovenija i Hrvatska imale najveći rast cijena eurosupera na crpkama u EU u proteklih mjesec dana (Između Slovenije i Hrvatske na slici nema niti jedne druge države članice EU). Dizel ne prikazujemo iako je imao za oko 10 postotnih bodova veći rast, no poredak je sličan (Slovenija najveći porast, Hrvatska je treća; slično je ako se gleda u odnosu na veljaču). Za većinu domaćih retail kupaca rast je bio ipak nešto manji nego što sugerira slika, jer metodologija Biltena o nafti Europske komisije u prosjek (1,72 eura za eurosuper za Hrvatsku) očito uključuje i cijene na crpkama na autocestama. No metoda je svugdje ista, pa usporedbe među državama članicama imaju smisla.
Slika 2
Stoga je najavljeno smanjenje cijena od sutra slaba utjeha. Puno je važnije hoće li se cijene nafte i derivata zadržati na razini od petka ili će dalje padati (ili možda ponovo rasti u svjetlu moguće nove eskalacije na Bliskom Istoku?). Drugim riječima, maloprodajne cijene za dva tjedna zavisit će o tržišnim cijenama u sljedeća dva tjedna. Sljedeća dva tjedna su (uvijek) ključna.
Ako na Ekonomskom labu pratite osvrte koje sastavljam na temelju analize podataka iz Biltena o nafti Europske komisije (koji izlazi tjedno), onda znate što slijedi: prikaz postotnog državnog ugriza u maloprodajnu cijenu Eurosupera 95, koji je u Hrvatskoj pao ispod 47% nakon što se u normalnim vremenima održavao iznad 50%, i prikaz koliko se državni proračun do sada odrekao prihoda u apsolutnom iznosu (centi po litri). Potonji pokazatelj je i dalje na oko tri centa, što ukazuje na neznatno veće proračunsko odricanje u Hrvatskoj u odnosu na prosjek EU.
Slika 3
Slika 4
Poanta je da su, usprkos manjem aktualnom fiskalnom opterećenju litre goriva nego prije krize, minimalne trošarine (0,33 eura na dizel i 0,36 na Eurosuper) i visoka opća stopa PDV-a (25%) održale fiskalni ugriz u gorivu visokim. Zbog toga su se promjene ulaznih cijena dobrim dijelom prelile na cijene za potrošače, iako je Vlada intervenirala (da nije, rast cijena bio bi još veći).
Formalno ograničena mogućnost intervencije potaknula je Vladu na proširenje instrumentarija intervencije u slučaju snažnijeg poremećaja. Saboru je predložila model plivajućeg PDV-a i od Europske komisije zatražila dozvolu da smanji trošne ispod regulatornog minimuma. Možda neće trebati. I ako neće, novi instrumenti ostaju na raspolaganju kao amortizeri za neku sljedeću energetsku krizu. No ni ova još nije završena: sljedeće pitanje je što slijedi u sljedeća dva (ključna) tjedna?
Kratkoročni izgledi
Amerika u pregovorima s Iranom nastupa iz pozicije ratnog pobjednika, a Iran se još uvijek ne osjeća potpunim ratnim gubitnikom. To nosi potencijal daljnjeg kompliciranja situacije. Trump je na objavu Irana o otvaranju Hormuza u petak reagirao odgovorom iz pozicije sile; američka blokada Hormuza za izlaz i ulaz iranskih brodova tj. brodova koji idu u/iz iranskih luka ili plaćaju prolaz Teheranu ostaje na snazi dok se ne postigne cjeloviti sporazum. Trump od slabije strane traži cijeli paket koji uključuje i nuklearni dio sporazuma. To je jedina preostala neriješena točka, budući da Iran ne pristaje predati uran obogaćen na 60% nakon što je došao na korak do razvoja atomske bombe.
Iako ga vremenski sat tjera na što skoriji završetak rata, Trump ne može zaključiti ovaj pohod bez bolje pozicije u odnosu na sporazum koji je imao Obama, a koji je Trump razvrgnuo 2018. Podsjetimo; u vrijeme Obame ispregovaran je sporazum koji je kontrolirao nuklearni razvoj Irana (i Iran ga je poštovao). Međutim, SAD i međunarodna zajednica nisu mogle nadzirati Iransku potporu regionalnim proxy snagama (Hutima, Hezbollahu) i razvoj iranskog balističkog programa. Zbog toga je Trump oštro napadao Obamu (popustljivost prema Iranu) te je još u prvom mandatu razvrgnuo nuklearni sporazum.
Sada je – barem tako izgleda – Trump uspio ozbiljno narušiti iranske vojne kapacitete i kapacitete za internacionalno djelovanje, ali još uvijek nema dragulj u kruni – nadzor nad „nuklearnom prašinom“. Iranski režim pregovara, koliko može, i ne odriče se zadnje karte.
Kada su iranci u petak objavili otvaranje tjesnaca, činilo se da je režim toliko oslabljen da ide prema pregovaranju uvjeta poraza, no u subotu su reterirali jer su osjetili da im Trump, iz pozicije pobjednika, ne daje ništa zauzvrat: blokada iranskih luka i brodova od strane američkih snaga nastavlja se dok nema dogovora oko ključnih nuklearnih tema. A Iran, barem tako izgleda izvana, nije spreman potpisati poraz.
Situaciju kompliciraju vijesti o različitim strujama u Teheranu. Kako Hameneijevog sina nitko nije vidio (navodno je na liječenju u Rusiji), prilično je jasno da je to ime (i kartonska lutka koja je bila pokazana na TV-u) samo simbol za Iransku revolucionarnu gardu (IRGC) čiji mediji navodno s više negativnosti od službenih državnih izvještavaju o pregovorima s Amerikom. IRCG vjerojatno procjenjuje da su „civilni“ političari premekani, dok „civili“ vjerojatno imaju bolje procjene o tome koliko zemlja može ekonomski izdržati ovakvu situaciju (ne dugo). Kako nije jasno tko će u Teheranu prevladati (očito je status quo), unutarnji odnosi moći doimaju se takvi da Iran ide k riziku nove eskalacije sukoba bez koje, po svemu sudeći, nema ni unutarnjeg raspleta. To je neizbježno ako, sada, nitko tko bi potpisao sporazum sa SAD-om ne bi izvukao živu glavu.
Utrka s vremenom na svim stranama i nejasni odnosi snaga u Teheranu naredne dane i tjedne čine nepredvidivima. Ključno je pitanje (pre)vlasti u Teheranu, odnosno mogućnosti pojave osobe (osoba) s dovoljno moći i želuca za potpisivanje papira na kojem će pisati neki minimum koji bi zadovoljio Trumpa. Situacija podsjeća na početak lipnja 1999. kada se Slobodan Milošević lomio da li potpisati „mirovini sporazum“ nakon što je SAD (NATO) ozbiljno izbombardio srbijansku civilnu infrastrukturu (mostove, energetska postrojenja).
Za sada nije jasno ima li dovoljno jednadžbi za rješavanje svih nepoznanica u ovom trenutku. Stoga se nameće pitanje treba li razmišljati o scenariju razvlačenja sukoba s povremenim stop-go pregovorima, bombardiranjima, otvaranjima i zatvaranjima tjesnaca, dok se ne raščisti odnos snaga u Teheranu? Ne tvrdim da je takav scenarij vjerojatan, no kada gledamo razvoj modernih sukoba, zašto bismo pretpostavili da je ovaj drugačiji u smislu brzog klimaksa i jednako brzog i čistog završetka? Politička ekonomija autoritarnih država ponekad upućuje na sukob, rat, kao instrument održanja vlasti (Rusija).
U skoro svakom tekstu na ovu temu podsjetim na Clintonovo (NATO) bombardiranje Srbije 1999. koje je imalo kompleksan vremenski tijek koji se odvijao nama pred očima; od prvih NATO bombi 24. ožujka 1999., preko eskalacije napadima na mostove i infrastrukturu u travnju i svibnju, do Miloševićevog potpisivanja de facto kapitulacije 9. lipnja prošlo je više od 70 dana. Ovo u Iranu dosad traje 54 dana. A nakon potpisa 9. lipnja 1999. prošlo je više od godinu dana kaosa u kojemu je Milošević sve teže vladao, a oporba se tek konsolidirala prije nego što će Vojislav Koštunica pobijediti na izborima u rujnu 2000. Proces je trajao ni manje ni više nego petnaest mjeseci nakon formalne Miloševićeve kapitulacije.
Prema tome, kombinacija pronalaska odgovora na pitanja tko će držati potpisno pero i kako će se odvijati unutarnja političko-vojna rekonfiguracija i konsolidacija Irana kada napadi definitivno stanu, u kratkom roku otvara prostor za još jedan val eskalacije i neizvjesnosti.
U svemu tome dobra je vijest da alternativne rute za izvoz nafte iz Saudijske Arabije (naftovod istok-zapad, kapacitet 7 milijuna barela dnevno) i UAR (oko 1 milijun) ipak rade punom parom, što nadomješta dio prometa kroz Hormuz. Naftovodi nisu problem nego kapaciteti saudijske luke Yanbu na Crvenome moru (do 5 milijuna barela na dan) i sigurnost izlaza iz Crvenog mora pored obala Jemena gdje se nalaze zasad mirni iranski saveznici Huti (koji mogu ugroziti prolaz Bab el-Mandeb).
Dodatan problem je što izvoz iz Iraka i Kuvajta (5-6 milijuna barela na dan prije rata) u potpunosti ovisi o Hormuzu koji je još uvijek zatvoren, plus, tu je i problem s plinom. Kada bi se pronašla formula za izlaz brodova koji prevoze kuvajtske i iračke energente, daljnji cjenovni udari zbog neizvjesnosti više ne bi trebali biti nalik onima prije Uskrsa kada je cijena zaprijetila probiti prag od 120 dolara za barel. U suprotnom, još uvijek ne možemo biti sigurni da smo vidjeli najgore u ovoj epizodi.