Ovogodišnju Nobelovu nagradu za ekonomiku zaslužili su Daron Acemoglu, Simon Johnson i James Robinson za dokaz o važnosti institucija za društveni prosperitet. Tako stoji u priopćenju Nobelova odbora.
Teza da su dobre društvene institucije važne za prosperitet zvuči trivijalno. Razlog je što rad ovogodišnjih laureata i njihovih prethodnika nije bio izoliran u istraživačkim odjelima sveučilišta, na znanstvenim konferencijama kojima kruže uvijek isti ljudi i nije objavljivan samo u znanstvenim časopisima daleko od očiju javnosti. Teza o važnosti institucija popularizirana je kroz prisutnost autora i širenje njihovih ideja u najširoj javnosti, čemu je pridonio i bestseler Why Nations Fail Acemoglua i Robinsona objavljen 2012. godine. S druge strane, interes javnosti za teze o važnosti institucija bio je golem jer su i urednici medija i novinari osjećali da je upravo kvaliteta institucija ono što presudno utječe na život ljudi i društveni razvoj. I mediji se svakodnevno bave tom temom, na svoj način. Zbog toga neke od ključnih poruka ovogodišnjih laureata danas zvuče poznato, gotovo trivijalno – stoput izgovorene, kao da su saznanja o važnosti institucija oduvijek tu.
Međutim, kada je riječ o ekonomici, teza o važnosti institucija nije oduvijek tu. Ovogodišnja nagrada ima svoju pretpovijest vezanu uz shvaćanje kako se u proteklih stotinu godina mijenjala glavna struja ekonomske misli. Nagrada će imati i epilog u smislu ocjene sposobnosti ekonomske analize da ubuduće tumači suvremeni svijet. Stoga ću se u ovom tekstu posvetiti pretpovijesti institucionalne ekonomike i njezinoj budućnosti pred izazovima novih razvojnih pitanja.
Pretpovijest institucionalne ekonomike
U doba intelektualne dominacije neoklasične ekonomike i modela opće ravnoteže, što se odnosi na veći dio XX. stoljeća, ekonomisti su imali problem s tumačenjem razvoja i rasta. Modeli su izvrsno objašnjavali funkcioniranje tržišta i sustava cijena koje kroz promjene svojih odnosa (relativnih cijena) odašilju signale o isplativom smjeru ulaganja resursa. U isto vrijeme odašilju i signale o neisplativom smjeru ulaganja što u sprezi s maksimizacijom profita na razini poduzeća stvara dinamiku koju opisujemo kao rast i razvoj kroz proces kreativne destrukcije: destrukcija nastaje tamo gdje ulaganja više nisu isplativa, a kreacija tamo gdje je prostor isplativosti povećan. Međutim, u neoklasičnom ekonomskom modelu takva seljenja resursa iz neisplativih u isplative gospodarske aktivnosti nisu dobro opisana.
Makroekonomika je izrasla na saznanju da proces seljenja faktora proizvodnje (kapitala i rada) kroz ekonomski sustav povremeno nije dinamički stabilan. Potrebne su stabilizacijske politike (monetarna, fiskalna) kako bi se umanjile amplitude poslovnih ciklusa i spriječile dugotrajne depresije poput one 1929.-1933. Međutim, niti makroekonomski pokušaji objašnjenja procesa razvoja nisu bili odveć uspješni povrh staroga Keynesovog nalaza da državne investicije, osim što imaju stabilizacijsku funkciju u recesijama, mogu donijeti društvenu korist ako stvaraju infrastrukturni kapital koji privatni poduzetnici zbog neizvjesnosti i/ili predugih razdoblja povrata ulaganja sami ne bi poduzeli. Prema tome, iskustveno, ali i na temelju nalaza austrijske ekonomske škole, bilo je jasno da je sloboda natjecanja na otvorenom tržištu ključ ekonomske dinamike, no teorije su slabo ili nikako objašnjavale zašto se takav razvoj u nekim zemljama i dugim povijesnim razdobljima događa, a u nekima ne; zašto se ljudi u nekim zemljama obrazuju, a u nekima ne, ili se obrazuju premalo; zašto se kapital u nekim zemljama ulaže u ekonomske aktivnosti, a u nekima ne, ili se ulaže slabo. U ekonomskim teorijama je zaboravljeno da fer natjecanje na otvorenom tržištu i proces kreativne destrukcije zahtijevaju neke institucionalne preduvjete.
Daleko od toga da su institucije spoznajna novost. Još od Johna Lockea u optjecaju se nalazila ideja o ključnoj ulozi zaštite privatnih vlasničkih prava kao središnje moderne društvene institucije. Očito je, naime da mora postojati skup prava i društvenih pravila koja osiguravaju prisvajanje dobiti od ulaganja. Neophodna je neka minimalna razina sigurnosti i odsustva nasilja, kao i pravni sustav koji štiti privatna vlasnička prava. Drugim riječima, institucije smanjuju neizvjesnost i omogućuju decentralizirane tržišne transakcije izvan krutih hijerarhija u kojima je moć centralizirana u središtu. Pri tome, krute hijerarhije nisu samo političke naravi. Očit primjer krute hijerarhije je i poduzeće.
Jedan drugi raniji nobelovac, Ronald Coase (nagrada 1991.), proširio je ideju o vlasničkim pravima naglasivši ulogu institucija u smanjivanju troškova transakcija. Coase je iskoristio teoriju o institucijama za definiranje granica između poduzeća i tržišta. Ako su transakcijski troškovi tržišne razmjene (npr. kupnje usluge rada) relativno visoki (npr. zbog teškoće edukacije i nadzora samostalnog radnika), oni se mogu smanjiti organizacijom transakcija u okviru hijerarhije poduzeća jer su transakcije unutar organizacije relativno jeftinije od tržišnih transakcija. Poduzeća će se širiti do granice na kojoj su transakcijski troškovi u hijerarhiji manji od tržišnih transakcijskih troškova. Ta granica je varijabilna – različita u različitim djelatnostima, no varira i u vremenu. Pomiču ju tehnološke promjene, ali i institucionalne inovacije. Na primjer, širenje znanja i pojave ugovora koji omogućuju nadzor proizvodnje komponenti u drugom poduzeću olakšat će outsourcing i širit će se tržište, a hijerarhije poduzeća postajat će manje. Zbog toga su nekadašnja industrijska poduzeća imala sve službe internalizirane, a danas se velik dio financijskih, pravnih, obrazovnih, transportnih, informatičkih i inih usluga koje prate proizvodnju eksternalizira.
Coaseova teorija objašnjava zašto su socijalistička poduzeća nastala kao mastodonti (nisu postojale institucije koje bi olakšale tržišne transakcije), ali objašnjava i zašto današnja poduzeća u razvijenom svijetu više ne dostižu veličine kakve su dostizane nekada iako je BDP nekoliko puta veći. Procjenjuje se da je relativno najveće poduzeće koje je ikada postojalo bio holding pod kontrolom augsburške obitelji Fugger (obuhvaćalo je oko 2% tadašnjeg svjetskog BDP-a, no to je bilo u 16. stoljeću), a najveći ikada izgrađeni industrijski pogoni i dalje vuku korijene iz 30-ih godina prošlog stoljeća (VW-ov pogon u Volfsburgu, jedan Boeingov pogon u SAD-u). Teslini pogoni se pomalo približavaju najvećima, no kada se stave u odnos spram današnjeg BDP-a prilično je izvjesno da neće dostići relativnu veličinu VW-ovih, Boeingovih i Fordovih pogona iz vremena njihova nastanka.
Coaseova institucionalna analiza u osnovi je bila mikroekonomska. Iako su u njoj bili implicitno sadržani i neki makroekonomski razvojni odgovori – na primjer, teza da su sigurnost i vladavina prava preduvjeti smanjenja tržišnih transakcijskih troškova, što je nužan uvjet jačanja konkurencije na tržištu – ona je bila lišena historijske institucionalne analize. Tek s Douglassom Northom (Nobelova nagrada 1993.) velika povijesno-institucionalna pitanja vraćena su u središte pozornosti ekonomske znanosti i institucije su zauzele središnje mjesto na makro razini analize.
S Northovim se imenom povezuju pojmovi nove institucionalne ekonomike i nove ekonomske povijesti – to su teorijski smjerovi u kojima se veliki povijesni iskoraci (npr. pojava modernog međunarodnog brodarstva) ne objašnjavaju samo tehnološkim inovacijama, nego prije svega organizacijskim i institucionalnim (pravnim) inovacijama koje su omogućile novu vrstu transakcija.
U jednoj od ključnih knjiga – Structure and Change in Economic History – North među determinante razvoja u istu ravan postavlja kvartet tehnologija i demografija (poznato otprije), te institucije i ideologija (novo, barem za ekonomiste, no bez dvojca institucije-ideje neoklasična ekonomika ne može objasniti povijest i razvoj). Ideologija je bitna za neformalne norme koje igraju važnu ulogu, kao i za formalne institucije o čijemu funkcioniranju najčešće raspravljamo. Vlasnička prava su ponovo u središtu i kod Northa, jer to su prava aproprijacije povrata na svaku vrst ulaganja, a država je nužna radi osiguranja stabilnosti toga prava.
U svakom slučaju, North je skrenuo pažnju i osvijestio ekonomiste u pogledu problema s kojima su se prestali baviti, pa i primjećivati ih. Max Weber je još početkom XX. stoljeća pisao o važnosti ideja i ideologija za razvoj ustoličivši tezu o ključnoj ulozi protestantske vjere za uspon kapitalizma. S Northom je Weberov pristup institucionalnim i kulturnim faktorima razvoja vraćen u centar pažnje, no varijable od interesa proširene su na širi skup institucionalnih i ideoloških čibenika pored povijesti religije, koja više nije smatrana ni jedinim ni dominantnim čimbenikom modernog ekonomskog razvitka
Zlatne godine institucionalne ekonomike
U kasnom radu s Wallisom i Weingastom (2008.) North je pokušao preciznije odrediti povijesnu dinamiku pretvaranja država zarobljenih u rukama uskih elita u moderne države s inkluzivnim institucijama koje potiču rast i razvoj. Autori su se poslužili pojmom transformacije personaliziranih institucija (koje se identificiraju s osobama koje njiima upravljaju jer imaju moć, pa to čine na arbitrarne načine) u depersonalizirane institucije – demokratske institucije koje daju jednak pristup svima, prema unaprijed poznatim pravilima.
No, bilo je to već u vrijeme kada je North pregazio osamdesetu. Tada je nova generacija ekonomista rođena šezdesetih godina prošlog stoljeća (North je rođen 1920., a umro je 2015.) predvođena ovogodišnjim laureatima kovala proširenje teorija i nove empirijske primjene. Daron Acemoglu se već bio dosjetio razlike između aproksimativnih čimbenika razvoja (npr. visoke i kvalitetne investicije) i fundamentalnih čimbenika razvoja (duboki razlozi koji omogućuju visoke i kvalitetne investicije). U spomenutoj Why Nations Fail – svojevrsnom pregledu ranijih radova koji je napisao s Jamesom Robinsonom – afirmirani su koncepti inkluzivnih i ekstraktivnih institucija (pandani North-Wallis-Weingastovih depersonaliziranih i personaliziranih institucija). Inkluzivne institucije su po svojoj naravi demokratske, lišene korupcije i pogodovanja, pogodne za promicanje fer tržišne borbe po unaprijed poznatim pravilima, dok se druga vrsta institucija – personalizirane ili ekstraktivne institucije – razvija kada uska elita zauzme vrijedne resurse i ekstrahira njihove plodove.
Razvijena je i gruba teorija prijelaza ekstraktivnih u inkluzivne institucije. Privilegirana elita će odustati od ekstrakcije i proširiti plodove samo ako osjeti da gubi moć, odnosno pod prijetnjom sile, ili ako racionalnom kalkulacijom dođe do zaključka da bi veća društvena inkluzivnost mogla poboljšati položaj i bogatstvo dominantne elite, čak i ako se moć kroz to donekle disperzira (gubi).
North, Wallis i Weingast, kao i ovogodišnji laureati, udahnuli su ovim jednostavnim teorijskim postavkama povijesni sadržaj. Prepričali su brojne povijesne epizode o društvenom razvitku kroz prizmu postupnog slabljenja moći uskih elita koje su u ranijim fazama razvoja kontrolirale institucije, često personalno, osiguravajući njihovo iskrivljeno (arbitrarno) funkcioniranje. Među njihovim povijesnim pričama valja spomenuti najpoznatije o kolonijalizmu i britanskoj modernizaciji koja je, nasuprot francuskoj, uspjela bez dekapitacije krune jer je još za Slavne revolucije 1688. došlo do velikog prijelaza moći na parlament koji je počeo odlučivati o porezima i ograničio pravo Krune u dodjeli monopolističkih prava na trgovinu. To je stvorilo brojnu skupinu trgovaca koji su se međusobno natjecali i preko koje su koristi od trgovine široko prožele cijelo društvo. Slabe trgovačke i obrtničke organizacije – gilde – napose u Engleskoj i Nizozemskoj, uz širenje vladavine prava, označene su kao ključni razlog razvoja otvorenosti, natjecanja i inovacija, što je dovelo do prvog modernog kapitalističkog razvitka u ovim zemljama. Nasuprot tome, Francuska, jug Europe, a napose Njemačka, Austrougarska i istok Europe, proveli su dulje vrijeme pod okriljem ekstraktivnih institucija uz afirmaciju ideja (ideologija) koje su ih opravdavale poput aktivnog protivljenja Franje I. industrijalizaciji u Austrougarskoj.
Primjer dubokog utjecaja kolonijalizma koji je najčešće instican su ekstraktivne institucije španjolskih osvajača. One su ne samo u resursnom nego i u društvenom smislu opustošile velika područja, napose u Južnoj Americi, dok je većina drugih osvajača dopuštala (ili bila prisiljena) graditi inkluzivnije institucije što je dovelo do posve različitih dugih putanja razvitka u britanskim kolonijama (SAD) i francuskim (Kanada) nego u španjolskim. Međutim, priče su vrlo individualne i variraju s koloniziranim zemljama i kolonizatorima kao što je u jednoj primjeni ove teorije u smislu „prirodnog eksperimenta“ pokazao pokušaj Jareda Diamonda (i Jamesa Robinsona kao koautora) koji je opisao razvojnu razliku Haitija i Dominikanske Republike, koje dijele isti karipski otok i predkolonijalnu povijest, no različitu kolonijalnu i postkolonijalnu povijest, i danas je razlika realnog BDP per capita među njima oko 1:10. O kritici tog pokušaja vidjeti ovdje.
Ovogodišnji laureati često su isticali i dugi utjecaj kolonijalne prošlosti na razvoj u Africi gdje su se rane inkluzivne institucije počele prvo stvarati u Botswani. Da dobijete malo bolji osjećaj o kakvim se razvojnim razlikama radi, danas su Dominikanska Republika i Botswana prema Maddison projektu ekonomski razvijene kao Srbija. Današnji svijet, dakle, nema više puno veze sa svijetom iz zadnje četvrtine prošloga stoljeća; promjene su puno brže od percepcija i utoliko nije lako otkrivati njihove uzroke.
Epilog
Jednostavne ideje su moćne jer ih je lako pojmiti i brzo pronaći neki slučaj na koji se mogu primijeniti i objasniti ga. Međutim, takve ideje ostavljaju puno stvari „izvan modela“; ostaje osjećaj da brojna objašnjenja nedostaju. Tek što shvatimo da se sve lijepo uklapa u širu sliku, shvatimo i da je i ta slika mutna. Ti nalazi se naravno ne isključuju; to što je slika o historijskom razvoju i dalje mutna, ne znači da je prije bila bistrija. Naprotiv.
Dakle, pitanja o povijesti socio-ekonomskog razvitka donekle su razjašnjena, ali ne u dovoljnoj mjeri da bismo mogli zaključiti kako znamo sve bitno, ili da smo u posjedu Svetoga grala – skupa preporuka koje će nam omogućiti izgradnju inkluzivnih institucija koje potiču društveni razvoj. Ilustrirat ću problem uz pomoć tri primjera za kraj. Prvi primjer je iz daleke ekonomske povijesti, o ulozi institucija u nastanku modernog kapitalizma. Vidjet ćemo jednu kritiku odnosno dopunu institucionalnih objašnjenja. Drugi je iz naše ekonomske povijesti: pitat ćemo se može li se nova institucionalna teorija primijeniti na hrvatsku tranziciju iz socijalističkog u kapitalističko društveno uređenje? Vidjet ćemo jedan pokušaj primjene institucionalne analize na nama poznatu situaciju s početka devedesetih. Treći je primjer vruć, aktualan, jer pitanje glasi: omogućava li nam prikazana institucionalna analiza zaključke o današnjim razlikama između SAD-a, Rusije i Kine? Vidjet ćemo da je suvremeni svijet previše složen da bi se mogao lako objasniti samo jednom teorijom.
O uzrocima prve i druge indutrijske revolucije
Pokojni profesor Ivo Bićanić je u briljantnim esejima o ekonomskoj povijesti koje smo objavljivali na Labu 2017. jedan od tih tekstova naslovio Institucije su ograničeno objašnjenje rasta: primjer Prve industrijske revolucije. Bićanićeva kritika dominantnih institucionalnih objašnjenja temelji se na tezama o podcijenjenosti uloge prirodnih i drugih klasičnih ekonomskih faktora (npr. raspoloživosti kapitala) u pokretanju modernog kapitalističkog razvitka. Nije, naime, sporno da su institucije imale važnu ulogu u razvoju trgovačkog kapitalizma u kasnom srednjem vijeku. Sporno je zašto je industrijska revolucija započela u Velikoj Britaniji, a ne u Nizozemskoj koja je tada imala (i danas ima) bolje institucije (Nizozemci su izmislili modernu burzu, dionička društva i još pokoju ključnu kapitalističku instituciju). Uz institucije nude se i druga, možda važnija objašnjenja: relativan unutarnji mir u Velikoj Britaniji, veća i bolja ponuda rada, dostupna plitka nalazišta ključnog energenta ugljena, veličina tržišta (opet kolonijalizam) koje je omogućilo ekonomije razmjera, itd. Bićanić je podsjetio i na Mokyrovu analizu uloge prosvjetiteljskih ideja koje su prvo bile prisutne u Velikoj Britaniji; Bacon, Hume i Smith vs. Kant – potonji je ipak „dijete“ u odnosu na otočki trojac. Valja primijetiti da bi se, u širem smislu, ideje i njihov utjecaj na kulturu i stavove elita mogle podvesti pod institucionalne utjecaje na tragu ranije spomenutog Northovog kvarteta ključnih čimbenika povijesnog razvitka, ali u Bićanićevom tekstu ima i jedan važan dodatak: ideje su mogle biti ključne kao faktor ranog opismenjavanja širokih slojeva stanovništva (naročito u Škotskoj, gdje su, ne slučajno, ponikli Hume i Smith), što je dovelo do slučajnog poklapanja ponude dobro obrazovane radne snage s relativno jeftinim energentima i pronalaskom parnoga stroja, a to je pak revolucioniralo tekstilnu industriju i strojogradnju i tako je započeo moderni, tehnološki kapitalizam.
Hrvatska tranzicija
Razlikovanje ekstraktivnih i inkluzivnih institucija potencijalno je plodan, ali u domaćoj stručnoj literaturi nedovoljno korišten teorijski okvir za objašnjenje rane faze hrvatske tranzicije i kasnije putanje našeg razvoja. Na toj smo se putanji (simbolički ulaskom u EU) u određenoj mjeri oslobodili socijalističkih i dubljih (povijesno gledano ranijih) utjecaja u kojima su centralizacija moći i ekstrakcija kroz institucije bili puno više izraženi od inkluzivnijeg karaktera društvenih odnosa na zapadu Europe (naravno, ništa nije crno-bijelo, govorimo samo o prevladavajućem karakteru institucija). U nametnutom ratu početkom 90-ih bilo je nužno primiriti unutarnje sukobe, homogenizirati naciju i voditi aktivnu politiku povijesnog pomirenja, što je postignuto kroz Tuđmanov koncept HDZ-a u koji je kooptiran i značajan dio komunističke elite čiji su članovi imali važne uloge u hrvatskim vladama, administraciji i općenito društvenom životu. Uspjeh u stvaranju i obrani države nesporan su povijesni sud uspjeha takvog političkog pristupa. No, na ekonomskom planu to je dovelo do današnjeg „opće-narodnog“ razumijevanja privatizacije kao „pljačke“ – klasičnog primjera ekstraktivne institucije koja je navodno postavljena dogovorom starih i novih elita. Koliko u tome ima istine?
Činjenica je da su se odluke o privatizaciji u toku devedesetih donosile na političkom forumu kroz Upravni odbor Fonda za privatizaciju, a ne kroz neki uređeniji, da tako kažemo, tržišniji model, kao što je tržište kapitala. To je sumnje u pogodovanja i korupciju učinilo latentima. No, isto je tako činjenica da je tadašnja dominantna koalicija (ne misli se na političku nego na neformalnu koaliciju elite) bila postavljena relativno široko (npr. predstavnici sindikata i Sabora bili su uključeni u rad Upravnog odbora Fonda). Premreženost korupcijom i pogodavanjem (politička korupcija – ruka ruku mije) jest bila raširena, i to ne samo u odlukama o privatizaciji nego u cijelom javnom sektoru, što zasigurno možemo tumačiti dugim naslijeđem ekstraktivnih institucija (tj. slabošću inkluzivne demokratske kontrole). No, unatoč tadašnjoj prividnoj „pobjedi“ ranih ekstraktivnih institucija čiji je trag i danas prisutan, zahtjev za inkluzivnim institucijama bio je u javnosti i politici (pa i unutar vladajuće stranke) latentan. Uz to, postignuta opća suglasnost o nužnosti ulaska u EU, kao i političke reforme u tom smjeru, tjerale su na institucionalne promjene tako da je rano formiranje relativno široke inicijalne dominantne koalicije ratnih 90-ih ipak lansiralo Hrvatsku na put napretka čije plodove, nesavršeni kakvi jesmo, danas pomalo ubiremo. Neka svatko za sebe prosudi koliko je Hrvatska 2024. različita od Hrvatske 1994. i koliku i kakvu ulogu društvene institucije igraju u društvenom razvoju, ovdje je samo plasirana teza da je inicijalna dominantna koalicija bila relativno široka što je omogućilo kasniji postupan prijelaz prema inkluzivnijim institucijama (koje su daleko od toga da ih možemo nazvati inkluzivnima).
Današnji svijet
Institucionalna analiza suočava se s ozbiljnim izazovima u tumačenju današnjega svijeta. Ti izazovi su veliki i, sigurno je, u sljedećih deset do dvadeset godina nakon Nobela za Acemoglua, Johnsona i Robinsona, drugačije ćemo ocjenjivati dosege njihovih teorija. Čini se, naime, da institucionalni i idejni čimbenici dubokog trajanja nailaze na izazove upravo u najvažnijoj državi svijeta, SAD-u, gdje se afirmira pitanje uzurpiraju li uske elite – poslovne oligarhije s jedne strane i/ili moćni izdanci birokracije nad kojom je izgubljena demokratska kontrola – američke institucije? Može li dugi hod institucionalne uzurpacije u SAD-u vratiti kotač demokratskog razvoja unazad?
Svatko će ovome pitanju udahnuti svoju subjektivnu interpretaciju, označavajući onu „drugu stranu“ kao sudbinsku opasnost po demokraciju, no važno je primijetiti da se Amerika ne redefinira samo iznutra nego i u odnosu prema svijetu gdje se suočava s kinesko-ruskim izazovom stvaranja „novog svjetskog poretka“ što u SAD-u stvara unutarnji impuls wilsonovskog izolacionizma koji je poprilično raširen u objema dominantnim strankama. I dok Trump u medijskoj slici snažnije simbolizira američki vanjskopolitički izolacionizam nego Biden ili Harris, na ekonomskom planu afirmacije državnih intervencija i protekcionizma među njima nema bitne razlike. Amerika se pomalo pretvara, to jest pretvorila se, u povijesnu zagonetku. Zagonetka je samoj sebi. Teorije o institucijama još nemaju uvjerljiva objašnjenja reverzibilnih procesa. No, pričekajmo da vidimo koliko daleko unatrag taj američki hod može ići.
Rusija je pak s motrišta institucionalne analize relativno jednostavan slučaj – zemlja ekstraktivnih institucija nastalih na kombiniranom nasljeđu revolucije, totalitarizma i energetskih resursa u kojoj je dominantna elita iznimno uska (izvedena iz nekadašnje špijunske službe KGB-a) i prožeta starim imperijalističkim idejama koje se aktiviraju po potrebi, ako treba i za pokretanje rata, pri čemu je cijeli idejni i ideološki pogon u funkciji očuvanja kontrole već gotovo dva i pol desetljeća stabilne elite nad procesom ekstrakcije. S druge strane, Kina je, osim što je danas neusporedivo ekonomski jača i globalno moćnija od Rusije, puno teži slučaj za objašnjenje. Možda je tako jer o njoj u društvenom smislu tako malo znamo. Komunistička partija je i dalje na vlasti, ali bez komunizma koji je „preživio“ tek kao petrificirana vizualna i zvučna kulisa. Kina je nakon Denga (kao što je to slikovito opisao povjesničar Nial Ferguson) kopirala (downloadala) brojne zapadne aplikacije (institucije), osim najvažnije – političke demokracije. Pokazalo se da je moguće u relativno dugom vremenskom periodu imati moderan, decentraliziran ekonomski razvitak, pobuditi inovacije, a u političkoj sferi u isto vrijeme na bazi novih tehnologija i tehnološke kontrole sačuvati autoritarno društveno uređenje. Trajanje tako ustrojene Kine izazov je za svijet, ali i za ekonomsku i političku teoriju, pri čemu je prvi izazov naravno veći.
Tri primjera iz epiloga mogu nam poslužiti kao primjeri koliko je nova institucionalna analiza potencijalno moćna kao alat za tumačenje suvremenog svijeta. No, s druge strane, ilustriraju i koliko je nemoćna u davanju cjelovitih objašnjenja i predviđanja – pokazuju koliko pitanja ostavlja bez odgovora. Nobel za Acemoglua, Johnsona i Robinsona je u svakom slučaju zaslužen, a pitanja bez odgovora i poteškoće s predviđanjima društvenih procesa ionako su standard otkad je svijeta i vijeka – to je ono što uvijek potiče na nova promišljanja.