Još u tijeku četvrtog, „delta“ vala kada se smanjivao broj dnevno detektiranih novozaraženih prohujala je strelovito „prijelomna vijest“ da je na području Južnoafričke Republike i Bocvane otkriven „novi soj“. Doslovno u nekoliko sati svi su mediji prenijeli to otkriće, kao i popratne hipoteze, temeljene na iskustvima iz Južnoafričke Republike, da je izgleda riječ o varijanti koja se širi dosta brže od delte, koja ima mnogo više mutacija na proteinu šiljka virusa i ne izaziva teže kliničke slike. To je bilo popraćeno eksponencijalnim rastom epidemije u Južnoafričkoj Republici i jednako tako brzim padom dnevnih zaraza u Hrvatskoj te činjenicom da taj „skok“ nije doveo do preopterećenja bolnica u zemlji koja je ranije bila dosta pogođena. Već smo iz dosadašnje prakse mogli naučiti što znače sve ove osobine nove virusne varijante – lakše se njome zaraziti i zbog toliko puno mutacija puno lakše izbjegava imunitet stečen preboljenjem i pogotovo cijepljenjem.
S obzirom na sve navedeno, odmah se otvorilo i pitanje je li možda ta nova varijanta, koja će ubrzo dobiti i svoje grčko slovo – omikron – ustvari „Božićni poklon“ – jer, ako se širi brže, a izaziva puno blaže kliničke slike, to znači da će ubrzo postati dominantna u cijelom svijetu, mnogo će se ljudi njome zaraziti i time steći imunitet bez većih posljedica po vlastito zdravlje i opterećenje zdravstvenog sustava. Izjave liječnika i drugih stručnjaka iz Južnoafričke Republike išle su upravo u tom smjeru, dok su kod nas, i u drugim zemljama, ipak takve tvrdnje dočekivane sa skepsom, najviše zato što se jednostavno nisu uklapale u dotadašnji narativ.[1]
Dotadašnji je narativ bio jasan – cijepljenje i nefarmakološke epidemiološke mjere riješit će problem pandemije. U prošlom smo tekstu vidjeli na hrpi primjera iz „delta vala“ da, bez obzira na sve moguće činjenice i praktična opovrgavanja dotadašnjih uvjerenja, narativ može opstajati tako što se proširuje Prokrustova postelja, tj. ako ga se čini što fleksibilnijim, bez njegova kritičkog propitivanja, pa se svaka odstupanja stvarnosti mogu uklopiti u unaprijed zadane postavke. No, i to je moguće samo do granice pucanja te vrlo elastične postelje, a upravo će u „omikron valu“ doći do njezina pucanja, a glavne perjanice ortodoksnog epi-narativa pjevat će svoj labuđi pjev – doduše, neki od njih i na najjače.
U kojem je sve smislu „omikron val“ razbio dominantni pandemijski narativ? Prvo, jako se brzo vidjelo da „probija“ cjepivo skroz – u smislu da cjepivo uopće ne štiti od same zaraze, dok je zaštita od „težih oblika bolesti i smrti“ također upitna jer ova varijanta izaziva znatno slabiji oblik bolesti. Drugo, isto se vrlo brzo vidjelo da nikakve nefarmakološke epidemiološke mjere nemaju neki veći (ako ikakav uopće) značaj u zaustavljanju širenja ove vrlo brze mutirane varijante. Treće, što je neka kombinacija prvih dviju stvari, omikron je doveo do imunizacije velikog dijela populacije famoznim „prokuženjem“ od čega se u biomedicinskom i političkom mainstreamu dotad bježalo kao „vrag od tamjana“.
Sve skupa bilo je toliko razorno da su naprosto i najtvrdokorniji zagovornici pandemijske ortodoksije (ustvari redukcionizma) morali odustati od njegova zagovaranja, tj. morali su prestati razvlačiti Prokrustovu postelju koja je počela pucati po svim šavovima i razgolićivati pokrivenoga. Redukcionizam je takav pogled koji pandemiju svodi isključivo na biomedicinski i javnozdravstveni problem, zanemarujući često, za razliku od holističkog pristupa, učinke na druge društvene sfere, kako smo tu razliku definirali u četvrtom tekstu pandemije bez izlaza. No, kako je noć najtamnija pred zoru, mogli smo svjedočiti i doslovno rafalnom verbalnom pucanju nekih protagonista pandemijske ortodoksije od čega neki od njih ni danas (travanj 2022.) nisu odustali.[2] Za nas, „obične ljude“, ostao je još upitnik je li omikron zapravo omega, odnosno završetak korone kao javnozdravstvene prijetnje? I što nam sve ukazuje na to?
Pad „delta vala“ i skliznuće u „omikron val“
Nedugo nakon Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, kada se obično krene histerizirati o „eksploziji epidemije“, došlo je do laganog ali postojanog pada „delta vala“ – brojevi su se smanjivali iz dana u dan, pa iz tjedna u tjedan, pa je bilo skroz očito da delta jenjava, makar su još bolnice pod nekom razinom pritiska, kao i respiratori.[3] Sve je bilo u skladu s očekivanjima od delte, osim viška smrtnosti, što smo spomenuli u prošlom tekstu. Međutim, pad „delta-vala“ bio je u sjeni otkrića novog soja krajem studenog, ubrzo potisnut sumanutim praćenjem što se s omikronom i gdje događa s obzirom na to da je bilo sasvim izvjesno da će on ubrzo postati dominantan. Kako bi se to pratilo, bilo je nužno i vidjeti imamo li mi omikrona, ali naši su se laboratoriji za sekvencioniranje pokazali vrlo sporima, a javnozdravstvene ustanove krajnje neažurnima i aljkavima.
Došlo je i predbožićno vrijeme kada su brojevi i dalje bili u padu, ali sudeći po iskustvima iz drugih europskih zemalja, bilo je očito da i mi možemo reći da omikrona ipak ima sve više i više kod nas, te da je sada samo pitanje vremena kada će nadvladati deltu, što znači da će se usporiti „delta-pad“ i da ćemo skliznuti u „omikron val“, peti pandemijski val. Naravno, neovisno o tome, predbožićna i prednovogodišnja medijska korona-retorika bila je natopljena širenjem panike zbog obiteljskih okupljanja i druženja, pa su novinari zauzeli svoje omiljene pozicije kao i 2020. godine – središnje trgove u većim gradovima i neka mjesta koja su poznata kao okupljališta, uz standardna zgražanja kako se svi u Europi jako dobro paze, a ovdje se kod nas razulareno zabavlja. Još jedan deja vu, bez obzira na sve „pogodnosti“ ipak relaksiranih mjera koje smo dobili u 2021. godini, s naglašenom razlikom što u praksi, osim nedosljedno provedenih kovid-potvrda, tvrdih mjera nije ni bilo, pa su tako izostali i bizarni savjeti javnozdravstvenih vlasti kako da se ljudi ponašaju na Božićnim i Novogodišnjim okupljanjima.
I upravo je oko Božića i Nove godine bilo sve više jasno da omikron preuzima primat i da smo ušli u peti val koji bi prema dosadašnjim iskustvima trebao biti blaži od ranijih valova zbog prirode nove varijante. I dalje se stidljivo govorilo o omikronu kao „Božićnom poklonu“, pa su se čak davale i prigodne blagdanske metafore poput one da je omikron „načičkan mutacijama kao Božićno drvce“. Naravno, na svaku dobru vijest moralo je doći više loših kako se ne bismo „previše opustili“, pa su neki uvrijeđeni pandemijski ortodoksi mudro-profesorskim prijekorom upozoravali da „omikron nije blag virus“ itd. U stvarnosti samo je trebalo pratiti informacije iz drugih zemalja u kojima je konačno i jasno došlo do razlaza brojeva novih slučajeva i hospitalizacija/respiratora/smrti. Sve se to dogodilo i u Hrvatskoj.
Nagovaranje na cijepljenje u samom početku „omikron-vala“ bilo je vrlo jako – dobro je što se promovirao booster za starije osobe (ali se nije dogodiila i bolja organizacija cijepljenja)[4], a pomalo je nategnuto to što se govorilo kako bez obzira što ne štiti od zaraze (u redu, to je toliko bjelodano da su muljanja tu stvarno i za ortodokse bila suvišna), svejedno i dalje štiti od težih oblika bolesti i smrti. No, cijepljenje je u samom „omikron-valu“ jako palo. U siječnju doista dolazi do „eksplozije“ novih slučajeva, obaraju se „rekordi“, a vrlo je vjerojatno i veliki dio slučajeva prošao ispod „radara“ jer su gužve za testiranje bile ogromne, pa su mnogi dolazili na red već kad su prestali biti pozitivni, ili se zbog gužvi i logističkih problema uopće nisu ni prijavljivali na testiranje. Ne treba valjda ponavljati da je „eksplozija“ novih slučajeva bila posljedica dominacije omikrona i trke za potvrdama o preboljenju koje su osiguravale slobodu nakon proteka nekoliko dana karantene, a ne „neodgovornosti“ na Božić i Novu godinu.,
Trampuž i Čičin-Šain
Dvojica su znanstvenika u našoj javnosti igrali posebnu ulogu u onome što sam u uvodu nazvao „labuđim pjevom na najjače“ – to su infektolog Andrej Trampuž iz bolnice Charité u Berlinu i virusni imunolog Luka Čičin-Šain iz Braunschweiga. Oni su imali doslovno turneju po hrvatskim i drugim regionalnim medijima odmah pri početku dominacije omikrona, a posebno su bili fokusirani na djecu, između ostalog kao dio propale kampanje cijepljenja djece. Njihova je uloga bila krajnje zastrašiteljska i nema što su rekli, a da u tome nisu promašili.
Odmah pri pojavi omikrona Trampuž je u svojim medijskih pohodima po regionu više puta rekao kako će necijepljena djeca preplaviti odjele intenzivne njege. To je tada bilo u sklopu kampanje da se cijepe sva djeca starija od pet godina nakon što su regulatorna tijela dala dopuštenje i za tu dobnu skupinu. Trampuž je još ponovio čitav niz neprovjerenih tvrdnji koje su se mogle opovrgnuti s nekoliko „guglanja“, no nitko od medija to nije činio, niti mu postavljao ozbiljnija novinarska pitanja. Postavlja se opravdano pitanje zašto je taj čovjek, koji je inače stručan za bakterijske infekcije nastale po ugradnji umjetnih zglobova, uživao toliki status autoriteta u cijelom mainstreamu. Na to je opet jedini ukazao Nenad Bakić, na što se u priču upleo Faktograf, navodna fact-checking platforma, koja je „opovrgnula“ Bakića i stala u obranu Trampuža. Nije to bilo Faktografu prvi put da nadilazi granice fact-checkinga, ulazi u područje interpretacija i s jasnom pristranošću zagovara jednu stranu koja je, uz sve to, i činjenično pogrešna.[5]
U tu kampanju o „opasnom omikronu“, „necijepljenoj djeci“ i „preplavljivanju odjela intenzivne njege“ intenzivnije se uključio i Luka Čičin-Šain iz Braunschweiga koji je tih mjeseci postao apsolutni miljenik HRT-a i Jutarnjeg lista. Osim nastavka narativa o cijepljenju djece, Čičin-Šain se pokazao i kao „rekorder“ u pogrešnim procjenama o „omikron-valu“. Tvrdio je da neće biti dovoljno respiratora i da nam u cijeloj ovoj situaciji jedino može pomoći „tvrdi lockdown“. Kasnije je, kada je vrlo jasno prošla opasnost od omikrona, i dalje tvrdio da se korona širi eksplozivno gdje „nema mjera“ i da imuniteta praktički nema. Čičin-Šainove procjene o pucanju zdravstvenog sustava, nedostatku respiratora i „tvrdom lockdownu“ brzo je demantirala stvarnost – iako je broj aktivnih slučajeva zaraze rastao (dnevno povećavanje brojeva trajalo je sve do kraja siječnja 2022.), broj hospitaliziranih i onih na respiratoru padao je. Javnost je te podatke mogla saznati jedino iz grafova Nenada Bakića, s obzirom na to da su javnozdravstvene institucije traljavo i neažurno objavljivale statistike, pa je onda svačija izjava „napamet“ mogla proći bez profesionalnih novinarskih propitivanja.
Trampuž i Čičin-Šain, koji su najviše promašili o omikronu i djeci, samo su simptom jednog od obilježja dominantnog pandemijskog narativa – medijske i „stručne“ zvijezde u epidemiologiji bez propitivanja postali su raznorazni stručnjaci iz sasvim drugih područja, koje s epidemiologijom uopće nemaju toliko veze kako se to laicima može činiti („ma svi se oni bave virusima“). O pandemiji u epidemiološkom smislu tako cijelo vrijeme govore molekularni biolozi, imunolozi, infektolozi, virolozi, pulmolozi itd. Uključivanje tih stručnjaka iz različitih grana medicine sasvim je u redu i poželjno, ali predstavljanje istih praktički kao epidemiologa i to uglavnom bez ikakvog novinarskog propitivanja onoga što govore oslikava potpuno neshvaćanje disciplinarne podjele rada u prirodoznanstvenom i biomedicinskom području. U tim okolnostima, kako bismo mogli očekivati da su stvarno uključeni i stručnjaci iz drugih područja? To se sve normaliziralo onog trenutka kada su navedeni počeli govoriti kao da oni „znaju“ i „donose odluke“ i u ekonomiji, društvenim odnosima, obrazovanju, sigurnosnom sustavu itd. Primjerice, kada je postalo normalno da pulmolog govori o policijskom satu kao svom prijedlogu, mogli smo znati koliko je sati.
„Kvazi-šmrkavi“ siječanj. Radosno „škakljanje“ nosa
U siječnju dolazi do bilježenja i preko 15 000 slučajeva dnevno. Doduše, treba napomenuti da su u to bili uračunati i brzi antigenski testovi koji se dotad nisu pribrajali dnevnim brojevima. Očito je trebao efekt još većih i većih brojeva, pa su se neki novinari sada dosjetili da sve to skupa zbroje. To samo po sebi, naravno, nije loše, ali dotad se nije tako radilo, pa je teško te brojeve onda usporediti s nekima ranije koji su samo PCR brojevi. Treba uzeti u obzir i već spomenuto dugotrajno čekanje na testiranje zbog gužvi i to da su mnogi sigurno samo „ostali doma“, ako nisu imali poseban razlog da imaju potvrdu o zarazi (npr. ako su ranije bili cijepljeni). Kako god bilo, doista je zaraženih bilo mnogo, službeno evidentiranih „aktivnih slučajeva“ u neko je vrijeme bilo čak i preko 60 000, a neke su službe zbog toga i otežano radile.
Kapaciteti testiranja premašeni su i sasvim je sigurno da se nisu ni testirali svi koji su htjeli. Također je vjerojatno točno da su mnogi i antigenski pozitivni nalaz išli „potvrđivati“ PCR-om jer se samo on priznavao za kovid-potvrdu. Redovi za testiranje i ogroman broj dnevno testiranih (često preko 20 000) sasvim sigurno i jest posljedica toga što su ljudi htjeli dokaz da su zaraženi– nema drugog razloga osim sustava kovid potvrda zašto bi netko bolestan čekao i satima na hladnom vremenu da dobije štapić u nos. Da se to događa i da stvara veliku nervozu i napetost, primijetili su epidemiolozi, pa je postala upečatljiva izjava o „kvazi-šmrkavima“ koji se ne trebaju odmah ići testirati, kao i to da „ne treba zbog svakog šmrcanja na PCR“.
Vrhunac „kvazi-šmrkavog“ siječnja dosegnut je 26. dana u mjesecu kada je zabilježeno 11 812 novih slučajeva na PCR-u, a ukupno, kad bismo tome pribrojili i brze antigenske pozitivne, oko 18 500. Aktivnih je slučajeva tada bilo malo više od 65 000, u bolnici nešto manje od 2000, a na respiratorima malo manje od 200. Svi su ti brojevi bili vrlo jasni – očito nikad više aktivnih slučajeva, a u bolnici preko 1000 korona-pacijenata manje nego na vrhuncu drugog i skoro četvrtog vala, na respiratorima značajno manje (skoro za 200) te, najvažnije, jasna tendencija pada hospitalizacija i respiratora (razlaz krivulja novozaraženih/aktivnih i hospitaliziranih/respiratora). Taj najvažniji pokazatelj ispratit će peti epidemijski val, a nadamo se i samu pandemiju. Kasnije će i neki „s prve crte“ kazati da je veliki dio tih hospitaliziranih bio u bolnici zbog nečega drugog uz što je još imao ili dobio koronu, ili mu je jednostavno testiranjem otkrivena prisutnost virusnog antigena u nosu.
Omikron val počinje padati krajem siječnja i kroz cijelu veljaču bilježimo jasnu tendenciju padanja epidemije. U fokus tada lagano dolaze i druge epidemijske teme poput npr. stanja u školama. Tako testiranje djece u školama i njihova samoizolacija doživljava svoj vrhunac (ali i kraj) kroz bizarnu mjeru „samotestiranja“, što je svakako bolja opcija nego da se sve kontakte, relativno arbitrarno određene, šalje u „samoizolaciju“ i time nastavlja iscrpljivati i tu djecu, njihove roditelje, a i nastavnike koji sve to trebaju evidentirati. Dakle, to testiranje djece prije škole kod kuće jednom tjedno ne bi predstavljalo problem da nije bilo praćeno nevjerojatnom razinom gluposti u kojoj su se opet iskazali čelnici stožerne javnozdravstvene institucije u RH – HZJZ. Tako je Ivana Pavić-Šimetin, medijima i javnosti poznatija kao „Capakova zamjenica“, rekla da je to „radosnih 15 minuta“, a HZJZ je čak napravio medijsku kampanju za to testiranje djece, pri čemu su čak angažirali i PR agenciju čije su usluge platile našim novcem za video-spot i slogan „poškakljaj nos tjedno, uči vrijedno“.
Pad omikrona i mjera; XE, XD, XF, BA.1… + n i ostala čuda iz budućnosti
Od kraja siječnja dolazi do urušavanja i „omikron-vala“. Cijela je veljača protekla u opadanju dnevnih brojeva, pa su se čak u jednom trenutku prestali pribrajati antigenski testovi ukupnom broju dnevno novozaraženih. Taj se pad možda nije toliko osjetio na novim slučajevima jer su brojevi bili i dalje visoki. No, hospitalizacije i broj bolesnika na respiratorima jako je padao i sve se manje moglo govoriti o kovidu kao javnozdravstvenoj prijetnji. Tome treba pridružiti i činjenicu da su svi pokazatelji (najvažniji – efektivni R) jasno ukazivali da epidemija „pada kao kamen“.
Do blagog ponovnog porasta dnevno detektiranih novozaraženih, što je ustvari bila stagnacija, dolazi krajem veljače i početkom ožujka. Prateći informacije iz susjednih zemalja, npr. Slovenije, isprva se „sramežljivo“ zaključilo da „ulazimo u šesti val“, no to se nije dogodilo, a ni ta vijest nije bila više posebno zanimljiva i vrijedna pažnje. Štoviše, nakon ruskog vojnog napada na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine tema pandemije novog koronavirusa praktički „nestaje“ iz medijskog prostora – dnevni izvještaji nisu više udarna vijest, eventualno tek peta ili šesta, na portalima se treba pomučiti da se pronađe informacija o novim slučajevima, u televizijskim emisijama više ne gostuju liječnici, epidemiolozi, imunolozi, infektolozi i drugi stručnjaci. Ljudi od ili s koronom i dalje umiru i to ne u baš tako trivijalnim brojevima – primjerice, baš je u ožujku bilo prosječno skoro 20 smrti dnevno, što nije baš za zanemariti. Ima li smisla ikoga pitati što se dogodilo?
Stagnacija broja novozaraženih, za koju se ipak kasnije pokazalo da je samo „rep“ petog vala, a ne početak šestog, vjerojatno je bila uzrokovana preuzimanjem primata dominantnije podvarijante omikrona BA.2, za koju se reklo da je još brža i da može još više izmaknuti stečenom imunitetu. Dotad se nije mnogo govorilo o podvarijantama koronavirusnih sojeva, pa je tako jedino omikron dobio svog „sina“, „kćer“ ili „sestru“. Doduše, iako je prvo to demantirano, kasnije se ipak utvrdilo da postoji i „mutant“ – virusna varijanta koja je nastala kombinacijom delte i omikrona, tzv. deltakron, no čini se bez značajnijeg potencijala i prisutnosti u populaciji. U svoj toj kužnoj atmosferi u kojoj je teško zapamtiti kako se zove koja virusna mutacija i koja zaraza i gdje „hara“, valja napomenuti i da je zabilježen i porast slučajeva gripe (koje navodno nije bilo u sezoni 2020/21.), a tako i onoga čega su se mnogi stručnjaci plašili – kombinacije gripe i korone, tzv. „flurone“.
Sve je ipak išlo u smjeru ukidanja i preostalih epidemioloških mjera kad su kovid-potvrde već ukinute 28. veljače 2022. u svom punom opsegu osim za bolnice i socijalnu skrb. To se konačno i dogodilo početkom travnja kada je Stožer civilne zaštite obznanio dobru epidemiološku situaciju, primjere praksi i iskustava iz drugih zemalja, te od mjera zadržao jedino maske u zdravstvenim i ustanovama socijalne skrbi i kovid-potvrde za državljane „trećih zemalja“. U to vrijeme nipošto se ne može reći da je situacija, ako gledamo prema brojevima dnevno novozaraženih, povoljna u ostatku Europe, naročito u Njemačkoj i Austriji koje su obarale svoje vrhunce unatoč vrlo strogim mjerama i skoro svugdje implementiranim FFP2 maskama. Da ne govorimo o Kini u kojoj je došlo do „eksplozije“ epidemije, novinarskim rječnikom „koronapandemonija“, što je gurnulo gradove s više milijuna stanovnika u „tvrde lockdownove“ koji su po svojim bizarnostima nadilaze sva najluđa iskustva s početka pandemije i u svim drugim zemljama – tzv. „robopsi“, „rašlje za distancu“, ubijanje kućnih ljubimaca itd. Nevjerojatno da je jedan takav režim svojedobno poslužio kao idealan obrazac za suočavanje s pandemijom i u zemljama s liberalnim političkim institucijama.
Prije konačnog popuštanja, tj. ukidanja epidemioloških mjera, ministar Beroš „zaprijetio“ je situacijom u Africi – ustvrdio je da je Hrvatska u opasnosti zato što je u Africi stanovništvo slabo cijepljeno. To je bio još jedan „labuđi pjev“, ovaj put iz pozicije političke moći – vjerojatno kako ne bi baš došlo do potpunog „opuštanja“ pred ukidanje epidemioloških mjera jer, eto, Afrika nam prijeti!. Ipak, kada su od mjera zadržane samo maske za zdravstvene i ustanove socijalne skrbi rijetko tko se više sjećao „samoizolacija“ u školama, ali i općeg pravila o „samoizolacijama“. Tako je nekoliko dana nakon svečane objave Stožera o ukidanju mjera još rečeno da „više nema karantene nakon kontakta s pozitivnom osobom“. Mogli bismo reći – kao da je toga dotad realno i bilo već dugo vremena, naročito otkad u populaciji ima puno cijepljenih i/ili preboljelih za koje je od jeseni vrijedilo izuzeće od karantene na ograničeno vremensko razdoblje. Da ne bude baš sve „staro normalno“, rečeno je da osoba nakon kontakta s dokazano pozitivnom osobom mora deset dana nositi masku. Ovo nije potrebno dodatno komentirati.
Otprilike u vrijeme ukidanja mjera stigla je vijest da postoji čitav niz koronavirusnih varijanti koje imaju i svoje simbolično ime – XE, XD, XF, pa onda i mnoštvo podvarijanti omikrona koje se imenuje samo tako što se na BA dodaje n + 1. Mogli bismo tako reći da tî nazivi nimalo slučajno doista možda jesu „čuda iz budućnosti“, kao stvoreni za „pandemiju bez izlaza“, jer i prirodnih brojeva i njihovih kombinacija ima beskonačno mnogo …
*
Omikron je pokazao potencijal da bude omega. Dogodilo se krajem 2021. godine upravo ono što su neki predskazivali i na samom početku pandemije – da će više od polovice stanovništva morati preboljeti kovid kako bi epidemija mogla krenuti prema svom zalasku. Sve se to dogodilo u kombinaciji s cijepljenjem koje je tek djelomično postiglo svoj cilj, ali najviše zahvaljujući progresivnim virusnim mutacijama koje su, logično, učinile virus lakše prenosivim, a manje opasnim. U konačnici, tako je i s drugim koronavirusima koji su se jednom pojavili u ljudskoj populaciji.
Možemo li, međutim, proglasiti kraj pandemije? Vjerojatno ne, makar nisu skroz jasni kriteriji kada se to proglašava i koliko je pritom „stručnoga“, a koliko „političkoga“ – kao i u svemu u ovoj krizi. A možemo li ipak smatrati kovid manjom javnozdravstvenom ugrozom nego prije godinu ili dvije godine? Svakako možemo. Jednako tako možemo procjenjivati koliko je odgovor na koronavirusnu ugrozu u kojem trenutku bio opravdan i razmjeran, kako bismo razumjeli i sve posljedice koje je donio taj odgovor. I koliko nam je štetila suspenzija „kritičkog mišljenja“ koja je deklarirana još i prije proglašenja pandemije. S omikronom smo doista dobili „Božićni poklon“, a s dolaskom toplijih dana, pa onda i ljeta skoro sigurno ćemo imati mir do jeseni. Za jesen se već najavljuju nove opasnosti, koje moguće dolaze od nekih od ranije spomenutih slova.
Konačno, kako je ovo ipak „pandemija bez izlaza“, i to ne samo u biomedicinskom i javnozdravstvenom smislu, možemo biti sigurni da će njezine posljedice živjeti još godinama – kako one po zdravlje pojedinaca, tako i one društvene. Koronakriza je toliko pogodila društva i promijenila živote ljudi da bilo kakav povratak na „staro normalno“ nije povratak na ono isto jer je bremenit dvjema godinama „novonormalnog“. Brojne su se druge krize nakalemile na koronakrizu – inflacijska, energetska, geopolitička (rat u Ukrajini)… Ne znamo što jesen/zima nose ni na kojem planu, ali ipak možemo sada napraviti trezveniju rekapitulaciju dviju bezizlaznih pandemijskih godina, što i jest tema sljedećeg teksta.
[1] Interesantno je da je u emisiji Otvoreno 1. veljače 2022. godine, kada je liječnik Bruno Baršić iz KB Dubrava kazao da većina zaraženih kovidom u KB Dubrava tamo nisu zbog kovida, Andreja Ambriović Ristov s Instituta Ruđer Bošković rekla da „ne smijemo reći da je omikron blag“.
[2] Dovoljno je pogledati Facebook profile Borisa Lenharda, Tanje Rudež i Saše Cecija, da izdvojimo samo najeksponiranije podržavatelje nekoć dominantnog pandemijskog pogleda. Njegova je snaga medijski sigurno deset puta slabija nego na jesen 2020. ili čak i proljeće/ljeto 2021. godine.
[3] Drugi val (jesen 2020.) bio je najgori što se tiče hospitalizacija, tj. vršnog opterećenja bolnica, a ovaj četvrti val (jesen 2021.) najgori po pitanju broja bolesnika na respiratorima. Moglo se zaključiti da delta posebno napada pluća kod osjetljivog dijela populacije.
[4] Unatoč svoj navodnoj brizi upravo za stare i nemoćne ljude u ovoj pandemiji, javnozdravstveni sustav nije uspio organizirati cijepljenje te rizične i ranjive populacije po njihovim stanovima i kućama, bez obzira što ima jako puno teže mobilnih starih ljudi kojima nije lako doći do cijepnog punkta, a zbog svoje osjetljivosti još više riskiraju i pokupljanje zaraze.
[5] Neovisno o samom Faktografu, fact-checking platforme imaju taj problem što im je svaka provjera informacija cirkularna – oni se uvijek moraju pozvati na neki drugi diskurzivni izvor koji unaprijed odrede kao vjerodostojan. To je spoznajnoteorijski problem, neovisan i o samim političkim utjecajima na fact-checkere. Da je pak u pitanju platforma koja je specijalizirana za znanost i pobijanje neznanstvenih tvrdnji u javnosti, onda bi trebala biti sačinjena od profesionalaca u području mnogih znanosti da bismo je uopće mogli shvatiti ozbiljno, a ne da je glavni urednik tog fact-checking portala s posebnim ovlaštenjima od Facebooka nezavršeni student hrvatskog jezika i književnosti.