EJS 11: Teorija i politika oporezivanja (I dio)

U sklopu serije Ekonomika javnog sektora Šimović i Deskar-Škrbić razradili su najzanimljiviju temu – teoriju i politiku oporezivanja. Temu prikazujemo u dva dijela. U prvom se definiraju pojmovi i načela, raspravlja se o primjeni načela jednakosti u oporezivanju i o prevaljivanju poreznog tereta.

Ad
Ad

S prethodnim tekstom o financiranju ekonomske infrastrukture zaključili smo analizu javnih rashoda, posebno u kontekstu alokacije javnih dobara i usluga. S ovim tekstom otvaramo analizu prihodne strane proračuna, odnosno područje javnih prihoda i poreza. Radi se o velikom području izučavanja koji ima svoj bogati teorijski okvir, ali i veliku raznolikost među zemljama u poreznoj praksi. U ovom tekstu bavimo se teoretskim okvirom. Također, dajemo uvod u politiku oporezivanja, posebno u Hrvatskoj u kontekstu EU.

Pojam, karakteristike, podjela i učinci poreza

Porezi su najvažniji i najizdašniji segment javnih prihoda. Osim poreza, država prihode prikuplja od socijalnih doprinosa, pomoći i raznih naknada. Dobit državnih poduzeća također može biti proračunski prihod ukoliko država kao vlasnik tako odluči. U konačnici, država može prikupljati prihode zaduživanjem. U 2018. godini na razini opće države u Hrvatskoj je prikupljeno preko 174 milijarde kuna javnih prihoda. Iz Slike 1 vidljivo je kako su porezi daleko najvažniji i najizdašniji prihod proračuna opće države u Hrvatskoj.

Slika 1. Struktura javnih prihoda u Hrvatskoj (2018)

Izvor: MFIN.

Kao najvažniji prihod države, porezi su važan instrument ostvarivanja funkcija države o kojima smo govorili u prvom poglavlju. Činjenica jest da država koristi poreze kako bi utjecala na razinu i alokaciju raspoloživih resursa s ciljem pribavljanja javnih i privatnih dobara za svoje građane (alokacijska funkcija). No, država porezima može utjecati i na raspodjelu dohotka i bogatstva (distribucijska funkcija), pa čak i na razinu ekonomske aktivnosti i makroekonomska kretanja (stabilizacijska funkcija).

Porezi su specifični po tome što je kod njih, u odnosu na prethodno spomenute prihode, najveći stupanj državne prisile i političkog utjecaja, odnosno najmanji utjecaj tržišta. Porezi su prisilna davanja državi i jednostavno se moraju platiti bez da se za njih očekuje izravna protuusluga i bez obzira na gospodarsku situaciju na tržištu. Kao što Benjamin Franklin kaže, na ovom svijetu ništa nije izvjesno osim poreza i smrti. Naravno da se porezi koriste za financiranje čitavog niza javnih dobara i usluga o kojima smo više pisali u prethodnim tekstovima (npr. obrazovanje, infrastruktura i sl.), ali izravna veza nije unaprijed utvrđena.

S druge strane, doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje kao i razne naknade (vodne naknade, komunalne naknade, šumski doprinos), već imaju unaprijed utvrđenu namjenu trošenja. Kad govorimo o utjecaju tržišta, dividenda državnih poduzeća ovisi o uspješnosti poslovanja. Cijena i iznos zaduženja gotovo u potpunosti ovise o kreditnom rejtingu i tržišnoj procjeni rizika zemlje.

Slika 2. Porezi u Hrvatskoj prema pripadnosti prihoda

Izvor: obrada autora.

Osim što su najvažniji izvor prihoda i što predstavljaju prisilna davanja, važno je spomenuti još neke karakteristike poreza. Porezi se donose na temelju zakona, a uz zakone država često donosi niz podzakonskih akata (pravilnici, uredbe i sl.). Tako i u Hrvatskoj iza svakog poreza postoji pripadajući zakon. Poreze ubire država na svim svojim administrativnim razinama vlasti (središnja, područna i lokalna) (vidjeti Sliku 2.). Tako možemo govoriti o porezima koji su isključivo prihod središnje države odnosno državnog proračuna (npr. PDV). Postoje još županijski porezi (npr. porez na nasljedstva i darove) te gradski ili općinski porezi (npr. prirez porezu na dohodak). U Hrvatskoj postoji još tzv. zajednički porez. To je porez na dohodak čiji se prihod dijeli između županija i općina/gradova. U konačnici, važno je spomenuti da se porezi plaćaju isključivo u novcu. Državi treba likvidan oblik imovine, poput novca, kako bi financirala svoje obveze, tako da su rijetke naplate dugovanja državi kroz pljenidbu nefinancijske imovine i sl.

Poreze možemo podijeliti po čitavom nizu kriterija. Prethodno su podijeljeni prema pripadnosti prihoda razinama vlasti, dok su ostale najčešće podjele na:

  • Objektne i subjektne. Podjela ovisi o tome vodi li se računa o poreznoj snazi i drugim subjektnim okolnostima. Na primjer, porez na dohodak je subjektni porez jer prilikom utvrđivanja poreza uzima u obzir osobne okolnosti kao što su djeca i uzdržavani članovi obitelji, dok su imovinski porezi uglavnom objektni.
  • Proporcionalni, progresivni i regresivni Iz naziva je jasno da je podjela prema učinku koji imaju na raspodjelu dohotka.
  • Specifični (jedinični) i ad valorem. Radi se o podjeli prema utvrđivanju porezne tarife. Ad valorem na latinskom znači „od vrijednosti“, odnosno najčešće se naplaćuju u postotku od vrijednosti neke porezne osnovice (npr. PDV je 25%). Specifični porezi se plaćaju po jedinici proizvoda. Neke trošarine se tako naplaćuju, na primjer 6kn po kilogramu kave ili 40kn po hektolitru bezalkoholnog pića i sl.
  • Izravni i neizravni. Radi se možda o najvažnijoj podjeli, ali razlika među njima nije jednoznačno određena. Prvi kriterij razlikovanja je prevaljivost poreza i obveza snošenja poreznog tereta. Na primjer, PDV je čisti primjer neizravnog (indirektnog ili posrednog) poreza zato što ga prodavač kroz cijenu prevaljuje na kupca. Iako je prodavač određenog dobra i usluge nominalni porezni obveznik, kroz cijenu uvećanu za PDV indirektno ga plaća potrošač, što je u biti i intencija potrošača. Suprotno od toga, izravni porezni nisu prevaljivi, barem ne u inicijalnoj fazi naplate poreza (npr. porez na dohodak, doprinosi i sl.). Nadalje, izravni se porezi izravno razrezuju na one osobe ili kućanstva koja moraju snositi porezni teret. Drugi važan kriterij razlikovanja odnosi se na objekt oporezivanja i uvažavanje osobnih okolnosti. Kod izravnih poreza objekt oporezivanja su osobe, dohodak ili imovina te uvažavaju osobne okolnosti. Neizravni porezi ne uvažaju osobne okolnosti, a objekt oporezivanja je gospodarska aktivnost pa se osnovica veže uz troškove, prihode ili određene transakcije.
  • Porezi na potrošnju, rad i kapital. U biti se radi o grupiranju poreza prema ekonomskim funkcijama, odnosno načinu stvaranja i iskaza ekonomske snage. Visina potrošnje je odraz ekonomske snage, kao što ta snaga može nastati od rada ili kapitala. Ova podjela će nam biti posebno važna u nastavku i prema njoj ćemo strukturirati tekstove u nastavku.

Kada govorimo u učincima oporezivanja, radi se o slojevitim pitanjima koja se mogu promatrati na više načina. Već smo spomenuli da porezi mogu ostvarivati učinke u funkciji ostvarivanja alokacijske, redistribucijske i stabilizacijske funkcije države. Drugi aspekt promatranja može biti na razini države i tržišta (makro razina) ili na razini pojedinca ili poduzeća (mikro razina). U literaturi se obično fokus više stavlja na mikroekonomske učinke oporezivanja. Država porezima može utjecati na promjene ponašanja gospodarskih subjekata, prije svega u potrošnji i ponudi rada, koje nastaju zbog promjene realnoga dohotka (učinak dohotka). Također, porezi utječu na promjenu relativnih cijena supstituta (učinak supstitucije). Takvi učinci oporezivanja su pretežno dugoročnoga karaktera te kroz promjene ponašanja poslovnih subjekata i pojedinaca mogu utjecati na agregatnu ponudu.

Učinci oporezivanja međusobno su isprepleteni, bez obzira na to što se određenim poreznim oblicima učinkovitije može djelovati na pojedine ekonomske veličine kao što su ponuda rada, štednja ili investicije. Također, učinci oporezivanja često su usko vezani uz pitanje učinkovitosti poreznog sustava, pa se nerijetko u tom kontekstu spominju problemi porezne evazije, prevaljivanja poreza i dvostrukog oporezivanja. U nastavku ćemo se detaljnije baviti s određenim učincima oporezivanja.

Načela oporezivanja

Kao što smo vidjeli, poreza ima mnogo te ih možemo podijeliti i grupirati po raznim kriterijima. Sada se postavlja pitanje kakav porezni sustav treba biti i koje kriterije treba zadovoljiti? Kako bi odgovorili na to pitanje najčešće se služimo načelima oporezivanja. Po svojoj definiciji, načelo ili princip određeno je pravilo ili zakonitost koju bi porezni sustav trebao slijediti. Poreznom sustavu nameće se mnogo ciljeva koja su često u suprotnosti.

Mnogi su teoretičari sistematizirali mnoga načela oporezivanja, ali u literaturi se možda najčešće koristi sistematizacija A. Wagnera (1889) koji je sva načela oporezivanja sistematizirao u četiri skupine (Slika 3).

Slika 3. Načela oporezivanja

Izvor: obrada autora.

Financijsko-politička načela su prva koja se nameću poreznom sustavu. Načelo izdašnosti znači da bi porezni sustav trebao biti dovoljno izdašan da financira javne potrebe društva. Uz to porezni sustav treba biti dovoljno elastičan (prilagodljiv), odnosno treba se više usmjeriti na one izvore ekonomske snage preko kojih je lakše ostvariti funkciju izdašnosti. Kao primjer najčešće se uzimaju trošarine koje se uglavnom nameću na proizvode čija je potražnja cjenovno neelastična (duhanski proizvodi, naftni derivati, alkohol, kava i sl.). Bez obzira koliko cijena benzina ili cigareta raste, količina konzumacije tih proizvoda neće se značajnije smanjiti. Prilagodba poreznog sustava ogleda se u tome da se uz opći porez na potrošnju (PDV) takvi proizvodi dodatno oporezuju trošarinama ili posebnim porezima, s primarnim ciljem prikupljanja dodanih financijskih sredstava. Tako primjerice više od 75% prodajne cijene cigareta i drugih duhanskih proizvoda čine porezi (PDV i trošarina).

Ekonomsko-politička načela odnose se na ekonomske učinke koje porezni sustav ima na građane i poslovne subjekte. U tom kontekstu učinci oporezivanja ovisiti će o izboru poreznog izvora, odnosno o tome hoćemo li više opteretiti dohodak, imovinu ili potrošnju. Odluka o izboru poreznog izvora povlači za sobom i izbor poreznog oblika. Na primjer, hoćemo li potrošnju oporezivati uz PDV sa dodatkom trošarina? O ekonomskim učincima oporezivanja još ćemo raspravljati u nastavku.

Socijalno-politička načela uzimaju u obzir socijalnu dimenziju društva te pitanja pravednosti i jednakosti. U tom kontekstu, poreznom sustavu se nameće zahtjev da svi građani plaćaju porez (načelo općenitosti), ali sukladno svojoj ekonomskoj snazi i koristi koje građanin ima od javnog sektora (načelo ravnomjernosti).

Porezno-tehnička načela govore o funkcionalnosti i administrativnim pitanjima poreznog sustava. Načelo određenosti zahtjeva da porezi budu zakonski utvrđeni, da je predmet oporezivanja i porezna obveza unaprijed utvrđena te da je materija oporezivanja dovoljno razumljiva prosječnom poreznom obvezniku. Možemo govoriti o ugodnosti plaćanja poreza. Iako zvuči kao oksimoron, ugodnost plaćanja poreza odnosi se na to da vrijeme, način i mjesto plaćanja poreza bude najpogodnije za porezne obveznike. Načelo niskog troška ubiranja poreza podrazumijeva da sam porezni sustav i prateća administracija nije preskupa, odnosno da neto učinak oporezivanja za državu bude što veći.

Kratki pregled načela oporezivanja otkriva da je ispunjavanje mnogih načela isprepleteno, ali ponekad i u međusobnoj suprotnosti. Teško je zadovoljiti sva načela istovremeno. Uvijek postoji svojevrsna „vaga“ između jednakosti (pravednosti) i učinkovitosti (jednostavnosti) u oporezivanju. Kako će se pojedina zemlja postaviti prema poreznim načelima, ovisi o društvenim potrebama, stanju ekonomije i, u konačnici, o ciljevima ekonomske i porezne politike.

Jednakost u oporezivanju

Spomenuli smo kako je jedan od glavnih zahtjeva prema poreznom sustavu pravednost, odnosno jednakost u oporezivanju. Pitanje jednakosti isprepleteno je kod svih načela oporezivanja, ali dominantno je naglašeno kod socijalno-političkih načela oporezivanja. Kako bi se ostvarila jednakost poreznih obveznika u teoriji se mogu primijeniti dva pristupa:

  • Načelo ekvivalencije (korisnosti) i
  • Načelo ekonomske (porezne) snage.

Prema načelu ekvivalencije, porezi se opravdavaju kao svojevrsna cijena za javna dobra i usluge. To znači da netko tko koristi više određenog javnog dobra treba više participirati u porezima, odnosno treba platiti veći udio u troškovima pribavljanja javnog dobra ili usluge (tzv. Lindhalove cijene). U prvom smo tekstu konstatirali kako pojedinci nisu spremni iskreno iskazati svoje preferencije (tzv. problem švercanja – putnika bez karte) i na taj način platiti udio u cijeni javnog dobra sukladno korisnosti koje imaju od dotičnog javnog dobra. Iako u praksi načelo ekvivalencije nije u potpunosti odbačeno, zbog praktičnih razloga porezni sustavi uglavnom se temelje na načelu oporezivanja prema poreznoj snazi. Primjere korištenja načela ekvivalencija pronalazimo kod plaćanja komunalnih usluga i doprinosa koji imaju unaprijed određenu namjenu, kao što su doprinosi za zdravstvo i mirovine.

Suprotno načelu ekvivalencije, prema načelu porezne snage, kao polazište za razrezivanje poreza uzima se sposobnost poreznog obveznika da doprinosi financiranju stanovite veličine javnih rashoda. Postavlja se pitanje kako možemo mjeriti poreznu snagu? Općenito, porezna snaga može se mjeriti kroz dohodak, ukupnu potrošnju i imovinu. U praksi, porezni sustav sadrži razne porezne oblike koji su usmjereni na jednu od navedenih kategorija (osnovica).

Kada je riječ o primjeni načela porezne snage, ostvarivanje načela pravednosti promatra se kroz dva aspekta: horizontalnu i vertikalnu pravednost. Horizontalna pravednost podrazumijeva da obveznici s jednakom poreznom snagom snose isti porezni teret. Primjerice, 100 tisuća kuna dohotka može nastati od rada ili od iznajmljivanja stanova ili od dividendi itd., a prema konceptu porezne pravednosti trebali bi biti jednako porezno tretirani. Vertikalna pravednost podrazumijeva da obveznici s većom poreznom snagom (dohotkom, imovinom ili potrošnjom) trebaju snositi veći porezni teret, bez obzira kako je on nastao.

Postavlja se pitanje koliko bi taj porezni teret trebao biti veći, odnosno kako postići pravednost u oporezivanju? U teoriji taj se problem nastoji objasniti teorijom žrtve. Polazi se od toga da svatko treba podnijeti žrtvu u skladu sa svojom sposobnošću. Žrtva podrazumijeva smanjenje mogućnosti za zadovoljenje individualnih potreba, koje je posljedica oporezivanja dohotka. Prema teoriji žrtve, svatko treba podnijeti jednaku žrtvu za opće dobro.

Sada se postavlja pitanje što je to jednaka žrtva? Pojedinci imaju različitu visinu dohotka (Y), pa se postavlja pitanje koliko bi trebao iznositi porez (T), odnosno gubitak blagostanja ili korisnosti (U) uslijed oporezivanja, kako bi se ostvarila jednakost (pravednost) u oporezivanju. Ako pretpostavimo da s dohotkom opadaju granične korisnosti, onda se koncept jednake žrtve može promatrati na tri načina: apsolutna (jednadžba 1), relativna ili proporcionalna (2) i granična žrtva (3):

(1) U(Y)-U(Y-T) = const.

(2) (U(Y)-U(Y-T))/U(Y) = const.

(3) U'(Y-T) = const.

Kod jednake apsolutne žrtve porezni obveznici s različitim dohotkom platit će porez koji u jednakom iznosu smanjuje njihovo blagostanje (1). Kod jednake relativne žrtve udio gubitka blagostanja uslijed oporezivanja u ukupnom blagostanju jednak je za porezne obveznike s različitim dohotkom (2). Kod jednake granične žrtve granična korisnost od dohotka nakon oporezivanja jednaka je za sve porezne obveznike neovisno o visini njihovog dohotka prije oporezivanja (3). Kod granične žrtve radi se o ujednačavanju neto dohodaka, odnosno oporezivanju pojedinaca s najvišim dohotkom, čak i po graničnoj poreznoj stopi od 100% ako je potrebno kako bi se zadovoljio spomenuti uvjet. Naravno da je spomenuti koncept čisto teoretske naravi i nemoguće ga je provesti u praksi.

S druge strane, koncepti apsolutne i relativne žrtve imaju svoju primjenjivost u praksi. Primjerice, koncept apsolutne žrtve može zadovoljiti načelo horizontalne pravednosti, ali nikako načelo vertikalne pravednosti jer osobe s višim razinama dohotka nakon oporezivanja i dalje imaju višu razinu blagostanja. U tom smislu koncept relativne žrtve je mnogo primjereniji. Osobe s istom razinom dohotka tretiraju se jednako, odnosno različito ako imaju različite razine dohotka. Prema konceptu relativne žrtve prosječno porezno opterećenje je konstantno s porastom dohotka, odnosno navedena proporcionalnost zadovoljava načelo jednakosti. Je li to „dovoljno pravedno“?

U kontekstu ostvarivanja vertikalne pravednosti može se govoriti o progresivnosti poreznog sustava ili pojedinog poreznog oblika. Ako prosječno porezno opterećenje raste s rastom dohotka onda je sustav progresivan (u obrnutom slučaju je regresivan). Ukoliko se društvo i država odluče da se jednakost, odnosno pravednost u oporezivanju ostvaruju primjenom progresivnog sustava, onda se značajnije zadire u ostvarivanje funkcije preraspodjele dohotka, o čemu svo već pisali u kontekstu javnih rashoda i države blagostanja. Porezna progresija podrazumijeva rast prosječne porezne obveze u odnosu na rast osnovice, najčešće dohotka. U konačnici se i odabir poreznih stopa (tarifa) može namjestiti tako da se može ostvariti više vrsta progresija: ravnomjerna, ubrzana ili usporena. Kao i kod socijalnih programa, kada se treba konkretno realizirati progresivnost poreznog sustava ili pojedinog oblika, uvijek iskrsavaju mnogi problemi, nesporazumi kao i razna viđenja pravednosti.

U sladu s navedenim, utjecaj poreza na pravednost najvećim se dijelom ogleda kroz utjecaj na (dohodovne) nejednakosti. Tema nejednakosti je u posljednje vrijeme vrlo zastupljena u stručnoj i široj javnosti, a ključna teza je da recentna empirijska literatura pokazuje kako rast nejednakosti šteti ekonomskom rastu pa se smatra kako porezni sustavi koji adekvatno adresiraju pitanje nejednakosti mogu pogodovati rastu (npr. Weller i Rao, 2008).

Prevaljivanje poreza

Nemoguće je raspravljati o jednakosti i učinkovitosti poreznog sustava bez da se razmotri pitanje prevaljivanja poreza ili porezne incidence. U biti se radi o odgovoru na pitanje tko u konačnici snosi porezni teret. Prilikom podjele poreza spomenuli smo kako postoje neizravni porezi poput PDV-a. Kod PDV-a, iako je prodavač zakonski dužan obračunati i platiti porez (tzv. zakonska incidenca), on ga kroz cijenu prevaljuje na krajnjeg potrošača (tzv. ekonomska incidenca). Takvo prevaljivanje poreza kroz porast cijene proizvoda porezno se definira kao prevaljivanje unaprijed. U praksi svi su porezi prevaljivi, samo je pitanje u kojoj formi i u kojem omjeru. Ukoliko tržišni položaj određenog poslovnog subjekta to dopušta, moguće je da se porez prevali unazad, odnosno snižavanjem cijene dobavljaču. Moguće je i tzv. bočno prevaljivanje gdje se povećanje poreza nastoji kompenzirati povećanjem cijene nekog drugog proizvoda ili smanjivanjem troškova proizvodnje (npr. plaća).

Koliko je pojedini subjekt na tržištu sposoban prevaliti porez prvenstveno ovisi o cjenovnoj elastičnosti ponude i potražnje dotičnog proizvoda. Zamislimo tržište određenog proizvoda tako da percipiramo samo promjene u oporezivanju, odnosno zanemarujemo utjecaj tih proizvoda na ostale dijelove tržišta (tzv. model parcijalne ravnoteže). Na Slici 4 prikazana je situacija kada se na tržištu određenog proizvoda nametne jedinični porez (u) na strani ponude.

Slika 4. Incidenca jediničnog poreza nametnutog na strani ponude

Prije poreza ravnoteža na tržištu se ostvaruje u točki epri kojoj se proizvodi količina Qpri cijeni P0. I proizvođači i kupci imaju interesa trgovati po navedenoj cijeni i količini. Kao što vidimo potražnja (D) za proizvodima je opadajuća, odnosno kupci su spremni kupiti veću količinu dobara po što nižoj cijeni. S druge strane ponuda je rastuća, odnosno proizvođači su spremni proizvesti i prodati veću količinu proizvoda ukoliko cijena raste. S obzirom da je tržište formiralo ravnotežnu cijenu P0, korist od trgovine će ostvariti i kupac i proizvođač. Kupac će kupiti Q0dobara po cijeni P0iako je za manje količine bio spreman platiti višu cijenu (pravac ke) od tržišne cijene P0. Ta razlika se naziva potrošačev probitak ili višak, a predstavlja površinu trokuta P0ke. Korist od trgovine ostvaruje i proizvođač. On je bio spreman prodati manje količine dobara od Q0po cijenama nižima (pravac ne) od tržišne P0. Proizvođačev probitak predstavlja površina trokuta P0en.

Država odluči nametnuti jedinični porez u iznosu na svaku jedinicu koju proizvođač proizvede. Budući da je proizvođač prisiljen platiti porez, njemu poskupljuje proizvodnja i nastoji prevaliti dio novonastalog troška na kupca. Krivulja ponude Sse smanjuje, odnosno pomiče u lijevo na S’. Veličina pomaka odnosno razlika između Si S’ je upravo jedinični porez u. Promotrimo što se dogodilo na tržištu uslijed uvođenja poreza.

Smanjenjem potražnje došlo je do nove tržišne ravnoteže u točki f. Ravnotežna cijena je porasla na P2, a ravnotežna količina se smanjila na Q1. Kupac će sada platiti višu cijenu P2, a dok prodavatelj od te cijene odbije porez (fh=u) koji mora platiti državi, njemu ostaje cijena P1za svaku jedinicu prodanog proizvoda. Zbog poreza i povećane cijene blagostanje i kupca i proizvođača je smanjeno. Potrošačev probitak sad iznosi P2kf, a proizvođačev probitak P1hn. Dio blagostanja je država uzela sebi kroz porezni prihod koji iznosi P1P2fh, dok je preostali dio blagostanja (trokut hfe) izgubljen i nazivamo ga mrtvi teret oporezivanja (eng. deadweight loss).

Sada se postavlja pitanje tko je bolje prošao prilikom uvođenja poreza, kupac ili proizvođač? Logika nalaže da ako je porez nametnut proizvođaču, on ga je putem cijene prevalio na kupca. On će svakako nastojati to napraviti ali koliko će u tome biti uspješan ovisi o cjenovnoj elastičnosti ponude i potražnje. Cjenovna elastičnost mjeri postotnu promjenu potražnje ili ponude koja rezultira iz promjene cijene od 1%. Možemo je izraziti formulom:

Već samim pogledom na sliku u našem primjeru možemo utvrditi kako potražnja slabije reagira na promjenu cijene nego ponuda. Drugim riječima, potražnja je cjenovno manje elastična u odnosu na ponudu. U našem slučaju, proizvođač će uspjeti veći dio poreza prevaliti na kupca. Od ukupno plaćenog poreza P1P2fh, veći dio će snositi kupac (P0P2fg), a manji proizvođač (P1Pogh). Isto je i sa gubitkom blagostanja. Smanjenje potrošačevog probitka (P0P2fe) uslijed oporezivanja bilo je veće od smanjenja proizvođačevog probitka (P1Poeh).

S teorijskog motrišta apsolutno je nebitno da li će država nametnuti porez na stranu ponude, kao u našem slučaju, ili eventualno na stranu potražnje. Oba su slučaja moguća. Kolika i kakva će u konačnici biti incidenca poreza ovisit će o cjenovnoj elastičnosti ponude i potražnje. Ukoliko je potražnja manje cjenovno elastična u odnosu na ponudu, kupac snosi veći porezni teret i ima veći gubitak blagostanja. Vrijedi i obrnuto za proizvođače ako je potražnja elastičnija u odnosu na ponudu.

U našem primjeru proizvođač je bolje prošao samo zato što je njegova ponuda bolje reagirala na promjenu cijena nego potražnja kupca. Ranije smo spomenuli kako država često iskorištava situacije kada je potražnja cjenovno neelastična te takva dobra i usluge visoko porezno opterećuje kako bi namaknula značajne porezne prihode (npr. duhanski proizvodi, naftni derivati, alkohol, kava i sl.).

U prethodnom primjeru analizirali smo poreznu incidencu i utjecaj poreza na potrošnju na tržištu dobara i usluga. Ista analiza može se provesti kod faktora proizvodnje kao što su rad i kapital. Primjerice, u situaciji niske elastičnosti ponude rada vjerojatnije je da će se trošak poreza na dohodak i doprinosa prevaliti na radnike a ne na poslodavce. No, posljednji trendovi na tržištu rada utječu na promjene u pogledu ponude i potražnje za radom. Otvaranje tržišta EU učinio je ponudu rada elastičnijom nego što je to bilo u prošlosti. Slično je kod oporezivanja kapitala. Kapital je na globalnom tržištu „pokretljiviji“, odnosno ima elastičnu ponudu. Nije slučajno da kapital formalno seli u razne porezne oaze i razne „off shore“ centre kako bi izbjegao plaćanje poreza.