Francusko-njemački industrijski manifest: mijenja li se svijet, ili će se tresti brda, a rodit će se miš?

Pregledali smo francusko-njemački Manifest za novu industrijsku politiku, stavili ga u kontekst europske ekonomske povijesti, a sastanak na vrhu Kina-Francuska-Njemačka-(Europska komisija) ovoga tjedna bio je izvrstan povod da vam detaljno prikažemo što se iz svega krije

Ad

Odlaskom Velike Britanije, domovine slobodnog tržišta, moderne demokracije i nadzora nad vlašću od strane naroda, Europska unija ostaje u rukama starog dua koji još od prvih dana nakon Drugog svjetskog rata, od vremena «sekularnog sveca» Europske unije Jeanea Monneta, svoj odnos ljubavi i mržnje, poštovanja i straha, prelama preko industrijskih i širih ekonomskih odnosa. Počeci EU – Zajednica za ugljen i čelik – bili su zasnovani na francuskoj ideji nadzora nad njemačkim industrijskim razvojem, kako se ratno-industrijski stroj ne bi opet zahuktao. Međutim, tih godina došlo je do velikog intelektualnog i političkog obrata. Od početaka industrijske revolucije do Drugog svjetskog rata Francuska je bila ekonomski mnogo liberalnija od etatističke Njemačke. Nakon Rata odnosi se mijenjaju. Ludwig Erhard u Njemačkoj afirmira ordoliberalizam – oblik ekonomskog liberalizma koji počiva na ideji o slobodnom tržištu i snažnom tržišnom natjecanju, ali koje ne može nastati spontano, već mu trebaju državne institucije poput vladavine prava i kontrole monopola kao čvrst okvir. Nakon Rata, frustrirana Francuska potpala je pod neke neumitnosti izrazito centralističke organizacije velike države; prevladali su dirižizam, etatizam i sklonost centralnom planiranju, i takvi se odnosi u više ili manje promijenjenim okvirima zadržavaju do današnjih dana. No tradicionalno etatistička Njemačka transformirala se prema ordoliberalnom obrascu.

U kontekstu dugog hoda povijesti, postavlja se pitanje kakav je značaj informacije o tome da je dana 19. veljače 2019. u Berlinu donijet francusko-njemačkimanifestza europsku industrijsku politiku prilagođenu za 21. stoljeće? Potpisnici manifesta su francuski ministar gospodarstva i financija Bruno Le Maire i njemački ministar gospodarstva Peter Altmaier, obojica iz vladajućih stranaka desnog centra.

Hrvatska publika slabo razumije važnost europske povijesti i europskih događaja za Hrvatsku. U nas se još uvijek robuje onoj pogrešnoj naraciji o neoliberalizmu koji je uvezen nakon Reagana i Thatcher iz anglo-saksonskoga svijeta. U Hrvatskoj se i dalje vjeruje u mit o Washingtonskom konsenzusu iako za njega nitko do circa 1994.-1995. nije niti čuo. Najveća inspiracija za tržišne reforme na istoku Europe, pa tako i kod nas, dolazila je upravo od uspjeha njemačkog modela socijalno-tržišnog gospodarstva s jakim ali nepristranim institucijama, poticanjem tržišnog natjecanja te fiskalne i monetarne discipline. Moderna Njemačka izgrađena je na tim premisama.

Isto je tako točno da su Francuzi i Nijemci, još i prije Brexita koji će procese malo ubrzati, shvatili da se moraju mijenjati ako žele da Europa opstane. Europa ne može postati ni Francuska ni Njemačka. Europa mora postati neka njihova kombinacija. Hoće li ta kombinacija biti truli kompromis koji nikome neće biti privlačan, ili nova kombinacija koja će iznjedriti neku novu kvalitetu, tek ćemo vidjeti. To pitanje postavlja širi okvir za ocjenu spomenutog sporazuma o industrijskoj politici.

Jedni će u njemu vidjeti pobjedu francuskog dirižizma i centralno planskog mentaliteta, pad njemačke doktrine ordoliberalizma i neoliberalizma, a drugi će se s temom željeti ipak malo pobliže upoznati.

Alstom-Siemens slučaj kao povod

Premda je razloga sigurno više, povod za sporazum o industrijskoj politici bila je odluka Europske komisije iz veljače 2019. o zabrani spajanja Siemensa i Alstoma. Komisija smatra kako bi takvo spajanje narušilo natjecanje signalnih željezničkih sustava i vlakova velike brzine. Spajanje bi prema mišljenju Komisije moglo povisiti cijene, potrošačima smanjiti izbor i smanjiti mogućnost za inovacije u europskom željezničkom prometu. Siemens i Alstom najavili su spajanje još u rujnu 2017. s ciljem poboljšanja konkurentske pozicije na globalnom tržištu. Pritom glavna konkurencija dolazi od strane kineskog industrijskog i željezničkog diva CRRC-a, čiji glavni čovjek je partijski sekretar Liu Hualong.

Francuski ministar Bruno Le Maire ovu odluku Komisije označio je političkom pogreškom koja pogoduje kineskim interesima, dok njemački ministar Peter Altmaier zagovara promjenu pravila tržišnog natjecanja kako bi se potaknula spajanja odnosno okrupnjavanja kompanija na europskoj razini. Podržao ih je i Manfred Weberkandidat (njihove) Europske pučke stranke (EPP) za novog predsjednika Europske komisije. Istaknuo je da jedino europski prvaci imaju izglede u globalnom gospodarstvu, kada se europske kompanije moraju natjecati i s dvostruko većim divovima.

Njemačka kancelarka Angela Merkel rekla je kako ju EU pozicije u području tržišnog natjecanja ostavljaju u sumnji oko mogućnosti stvaranja globalnih igrača u Europi.Povjerenica Europske komisije Margrethe Vestager pritom ističe kako se također zalaže za stvaranje europskih prvaka, ali ne da to šteti postojećim pravilima o tržišnom natjecanju u pogledu spajanja kompanija. Dodala je kako je potrebna konkurentnost u inozemstvu (izvan EU), ali i doma (unutar EU).

Sada je okvir jasniji. Ovdje su puno veći ulozi u igri od pukih ideologija. Na ideološkoj razini nitko ovdje nema ništa protiv tržišta, natjecanja, okvira, samo se kontekst promijenio. Treba se natjecati s Kinezima i Amerikancima na globalnom tržištu, a to se ne može s malim firmama. S druge strane, okrupnjavanje stvara problem velike ovisnosti, možda i monopola na domaćim tržištima. Težak odabir.

O manifestu

Pogledajmo detalje Manifesta. Već na prvoj stranici dva su ministra rezolutno poručila: „Gospodarska snaga Europe u nadolazećim desetljećima uvelike će ovisiti o našoj sposobnosti da ostanemo globalna proizvodna i industrijska sila… Izbor je jednostavan kada govorimo o industrijskoj politici: ujediniti naše snage ili omogućiti našoj industrijskoj bazi i kapacitetima da postupno nestanu… Kako bismo uspjeli, trebamo više strateškog promišljanja nego prije…

Manifest dakle poziva na razvoj europske industrijske strategije s ciljevima do 2030. kako bi Europa ostala globalna industrijska sila. Ministri smatraju kako bi to trebao biti prioritet Europske komisije. Pritom ističu kako je socijalno tržišno gospodarstvo bilo i ostat će uspješan model u globalnim razmjerima.

Drugim riječima, na razini koncepta, pokušat ćemo Erhardtovu doktrinu ordoliberalizma  sačuvati živom, ali ćemo ju prilagoditi turbo-globalizaciji koristeći pritom neke od francuskih recepata poticanja velikih nacionalnih šampiona. Ne piše, ali između redaka se čita: nismo sigurni je li to moguće.

Manifest sadrži 3 stupa:

  1. Snažna ulaganja u inovacije

Uspjet ćemo samo ako ćemo biti oni koji će stvarati, razvijati i proizvoditi nove tehnologije”.

U Manifestu se predlaže strategija financiranja novih tehnologija, uključujući i kroz programe kao što su InvestEU i Europski investicijski fond (EIF). Važnu ulogu imat će poticanje disruptivnih inovacija i podrška visokorizičnim tehnološkim projektima. Francuska i Njemačka također očekuju da Europa postane svjetski prvak u primjeni umjetne inteligencije. Stoga se predlaže suradnja u četiri prioritetne teme: 1. Razmjena podataka, 2. Prekogranične eksperimentalne zone, 3. Najbolje prakse za transfer rezultata istraživanja prema poslovnim subjektima i 4. Razvoj tehničkih i etičkih standarda. U konačnici važnu ulogu imat će dovršetak razvoja Unije tržišta kapitala (Capital Markets Union) kako bi se olakšalo financiranje industrijskih inovacija i razvoja poduzeća. Što reći o ovome dijelu? Deja vu, rekli bi Francuzi.

  1. Prilagodba regulatornog okvira

Uspjet ćemo samo ukoliko su europske kompanije sposobne natjecati se na globalnoj pozornici“.

U ovom segmentu se kritiziraju postojeća europska pravila o tržišnom natjecanju. Zagovara se njihova revizija s ciljem da se europskim kompanijama omogući uspješno natjecanje na globalnoj razini. Pritom se ističe podatak kako je samo pet od četrdeset najvećih globalnih kompanija iz Europe, a ne postoje globalna tržišna pravila, niti će postojati. Zato su mnoge europske kompanije u lošem položaju. Neke zemlje snažno subvencioniraju svoje kompanije (čitaj: Kina), što otežava natjecanje europskim kompanijama. Zato Francuska i Njemačka traže pravedna i djelotvorna globalna pravila igre. To konkretno znači da predlažu preispitivanje EU pravila o državnim potporama i subvencijama u okviru kontrole spajanja kompanija. Predlažu promjenu europskih smjernica o spajanjima, kako bi se više u obzir uzimala konkurentnost na globalnoj razini i razvoj inovativnih industrijskih kapaciteta u Europi. Predlaže se istražiti i „ostale ideje“, kao što je „mogući privremeni upliv javnih aktera u određenim sektorima glede pojedinih pitanja.“ Što o reći ovome? To je novo. Ako se ponovo malo vratimo u povijest, sjetit ćemo se da je Joseph Schumpeter (Austrijanac) zagovarao ideju koja je dugo zaboravljena, a koja kaže da samo monopolisti istinski inoviraju. Monopolistička renta je motiv i izvor financiranja inovacija. Tema je otvorena, rješenja nema. S jedne strane ne zvuči ludo. S druge strane, treba se plašiti moći političko-korporativnih partnerstava. Jako plašiti. Ne samo ekonomski. Prije svega politički.

  1. Djelotvorne zaštitne mjere

Uspjet će samo ukoliko ćemo biti sposobni braniti naše tehnologije, kompanije i tržišta

Predlaže se puna provedba europskog okvira za provjeru stranih ulaganja (iz trećih zemalja). Taj okvir je važan za zaštitu europskih strateških tehnologija i kritične imovine. Važna tema je i javna nabava te se zagovara mehanizam reciprociteta s trećim zemljama, zbog postizanja poštenih pravila igre. Pritom se ističe kako kod se javne nabave trebaju u obzir uzimati i drugi faktori, odnosno ne samo cijene, što je već omogućeno. Na kraju se izražava podrška multilateralizmu i otvorenoj trgovini, potreba za modernizacijom pravila Svjetske trgovinske organizacije (WTO), pogotovo u kontekstu borbe protiv prekomjernih industrijskih subvencija te otpor svim oblicima protekcionizma. Što reći o ovome? To je OK, ništa posebno novo. Definitivno najuzbudljiviji dio i jedini stvarni novitet, i to kakav, je točka dva.

Slijedi li doista obrat?

Manifest bi mogao potaknuti nove rasprave o odnosima državnog intervencionizma i slobodnog tržišta, ali sada u potpuno novom okviru zrele faze globalizacije u kojoj se sve svodi na rastući kineski izazov. Ovaj tjedan smo imali priliku vidjeti da kada Xi dolazi u jednu europsku državu (Francusku), odmah priskaču Merkel i Juncker ne bi li pred moćnim Kinezom ostavili dojam da ne razgovara samo s Francuzom koji je za Kineza uistinu mali, već sa starim ali ipak moćnim i velikim Kontinentom čije jedinstveno tržište čini više od pola milijarde ljudi (to je u kurtoaznim razgovorima doista i naglašeno). Ta veličina, zaista, nije za baciti jer je ljudi za oko 200 milijuna više nego u SAD-u. Nitko pametan to ne može ignorirati, bez obzira što je sva ta masa ljudi posve razjedinjena.

Dakle, dvije stvari nisu sporne:

  1. Kina je komunistička diktatura ali je prevelika, prevažna i prebrzo rastuća (za sada) da bi ju se gledalo samo kao komunističku diktaturu. Kako je svijet u fazi uspostave istinski globalnog tržišta, jasno je da zrele (a to znači i ponekad kaotične) demokracije i komunističke diktature neće lako naći zajednički jezik u svemu, naročito kad su u pitanju informacije i sigurnost. Dobro je poznata priča o zaštiti od kineskih 5G ulaganja. To je primjer pokušaja balansiranja sigurnosti i tržišta u novim geopolitičkim okvirima.
  2. Francusko-njemački manifest možemo gledati i kao rukavicu koja je bačena pred kineski model „komunističkog kapitalizma“ ali i pred Trumpovu metodu re-ugovaranja međunarodnih trgovačkih odnosa. Međutim, bez transatlantskog partnerstva po tom pitanju teško će se išta promijeniti. Realnije je očekivati kako bi Francuska i Njemačka mogle prihvatiti američka pravila nove igre prema Kini. Amerika je s novom administracijom prva odlučila pokušati promijeniti složene odnose koji su nastali nakon pripuštanja Kine u WTO pred gotovo 20 godina, kad je kinesko gospodarstvo bilo mnogo, mnogo manje. Sada treba ujednačiti odnose jednakih globalnih igrača. Države trebaju stvoriti ravnopravne odnose na globalnom tržištu za sve. Tipičan primjer je zaštita intelektualnog vlasništva, rak rana odnosa s Kinom.

Za razliku od ove dvije stvari, koje nisu sporne, dvojbeno je koliko Francuska i Njemačka kroz okvir Manifesta ipak pokušavaju progurati interese svojih najvećih kompanija prema klasičnom obrascu nacionalnih šampiona koji se identificiraju s nacionalnim interesima (nešto poput brodogradnje u Hrvatskoj). Znamo da to može jako loše završiti.

Osim toga, EU je mnogo više od Francuske i Njemačke. Veliki se ponekad zaborave. A opet, nekako je prirodno da veliki diktiraju tempo. U vrijeme krize, Sarkozy i Merkel su se uvijek sastajali dan prije sastanka Europskoga vijeća što je izazivalo animozitet među ostalim partnerima. S pravom. No ruku na srce, bez dogovora dvojca rješenja nisu bila moguća. I na kraju se nekako izašlo iz krize. Na tom tragu, nema sumnje kako primjerice nordijske zemlje (Nizozemska, Danska, Švedska, Finska, baltičke zemlje), velike zagovornice unutarnje i vanjske slobodne trgovine, imaju određenu rezervu prema «manifestnom» obliku stimuliranja europske ekonomije. Kada se već Njemačka i Francuska žale na poteškoće na kineskim i drugim vanjskim javnim nabavama, pitanje je koliko su Njemačka i Francuska u pogledu javne nabave otvorene prema drugim zemljama članicama te iste Unije. Može se postaviti i pitanje gdje su Italija i Nizozemska? Njemački izvoz u Kinu vrijedi oko 100 milijardi eura na godinu i nakon toga dugo, dugo nitko. Slijedi Francuska s 20, no odmah za njom su Italija s 13 i Nizozemska s 11 tj. te dvije zemlje izvoze u Kinu zajedno više nego Francuska. Negdje je trebalo podvući crtu, no zato je na sastanku u Parizu bio Juncker kao simbolički zastupnik svih ostalih članica. Ali, kao što smo vidjeli iz kritične točke 2 Manifesta, Europska komisija trenutno na problem gleda drugačije od Elizejske palače i Berlina. Komisiji je i dalje važno prije svega zaštititi europsko tržište od mogućeg nedostatka tržišnog natjecanja, što bi moglo dovesti do povećanja cijena i manjka inovativnosti. Unija nije protiv stvaranja divova kroz međusobna spajanja, ali ne na štetu zajedničkog tržišta gdje jednaku priliku treba pružiti i malim igračima. Dakle, Komisiji je važnije da se riješi domaći problem natjecanja, a tek potom da se sagleda globalno natjecanje najvećih velikana. Čekat ćemo sljedeću Komisiju za rasplet ovog unutarnjeg europskog odnosa.

Pat pozicija

Sve upućuje na to da su stvari ipak jako, jako složene i da se nalazimo u svojevrsnoj pat-poziciji. Mnogo država i institucija u EU plaši se staromodnog koncepta ekonomske politike polazi upravo od zaštite velikana čija bi koncentracija i dominacija trebali osigurati konkurentnost tj. što bolji plasman proizvoda na vanjskim tržištima. Takvo shvaćanje konkurentnosti svodi se na zasluge nacionalnih ekonomskih politika u poticanju dobrih rezultata onih koji mogu opstati zbog svoje veličine i moći, a što jednim dijelom može biti i posljedica političke milosti. Jaka ekonomija nije samo veliki biznis. U Europi se već dugo vremena nastoji sačuvati dobri duh Ludwiga Erhardta, takozvani „uključivi“ koncept konkurentnosti, točnije konkurencije. U takvim okvirima, mali, bez obzira govorimo li o državama ili poduzećima, imaju šansu za razvoj, a ako propadnu u fer igri, tu su institucije otvorenog društva koje pružaju brzo izlazno rješenje i nove šanse umjesto višedesetljetnog mučenja kakvom smo svjedoci u brodogradnji. Na taj način, otvorene i inkluzivne institucije štite tržišno natjecanje, koje nije samo stvar velikih nego i malih, a ponajviše zadovoljenja potreba potrošača u smislu izbora, cijena i inovativnosti. Na svijetu je previše velikih i moćnih kompanija u državama koje pate od manjka demokracije i čiji potrošači imaju mnogo slabiji izbor i kupovnu moć od potrošača na tržištima gdje takvih giganata nema.

U tom smislu, ovdje se ne radi toliko o pitanju odnosa državnog intervencionizma i slobodnog tržišta, već treba li ekonomska politika poticati velike igrače i zbog njih mijenjati pravila igre koja štite i one male, odnosno same potrošače. Manifest u tom smislu nije jasan. On pokazuje potragu za nečim novim, pokušaj pomirenja ordoliberalnog naslijeđa s karakteristikama vrlog novog svijeta, no on u ovom obliku vjerojatno neće biti uspješan. Nećemo se začuditi ako za nekoliko mjeseci ugledamo neku novu, izmijenjenu verziju sličnog dokumenta, jer ovaj doista nije jasan.