Hrvatski sjever (i Varaždin): tajna poduzetničke ustrajnosti i konkurentnosti

Objavljeno

Varaždin - Korzo. Foto: Wikimedia Commons

Opsjednuti nacionalnim ekonomskim politikama propuštamo uvidjeti pozitivne i negativne razvojne razlike u prostoru. Sjever Hrvatske ima trajnije poduzetničke poduhvate od ostatka države i bolje institucije koje olakšavaju poslovanje. Može li se shvaćanjem i preslikavanjem iskustava gradova i regija poboljšati razvoj cijele zemlje?

Ogrezli smo u poimanju nacionalnih gospodarstava kao ekonomskih cjelina koje su jedine zanimljive za promatranje i često zaboravljamo koliko su nacionalna gospodarstva heterogena.

Profesori monetarne ekonomije misle da će pad vrijednosti valute jednako koristiti izvoznicima u Osijeku i Puli. Porezni eksperti misle da će smanjenje doprinosa na plaću jednako koristiti poduzetnicima i radnicima u Varaždinu i Dubrovniku.

Međutim, nije jasno zašto bi to moralo biti tako. Zar bi Slavonija naglo napredovala da uvede i devalvira svoju valutu naspram kune? Lika bi procvala da uvede vlastiti porezni sustav i smanji poreze i doprinose za 50%? Možda nije sve u tim velikim, makroekonomskim politikama.

Gospodarski sustavi su (i) regionalni, gradski …

U svakoj državi postoje velike razlike između gradova i regija. To vrijedi bez obzira što dijele valutu, monetarnu politiku i imaju približno iste porezne sustave. Neke druge stvari su jednako važne, ako ne i važnije.

Na primjer, Varaždinska županija ima znatno niži dohodak po stanovniku od Grada Zagreba. Unatoč tome, jedno je istraživanje pokazalo kako ta regija ima najviši postotak takozvanih odraslih poduzeća koja dugotrajno posluju. Podatak je prikazan na donjem slajdu koji je posuđen iz prezentacije profesorice Slavice Singer, koja je održana u četvrtak 5. srpnja na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu. Tamo su predstavljeni rezultati istraživanja poduzetništva GEM – Global Entrepreneurship Monitor, koje podupiru Ministarstvo gospodarstva, Hrvatska udruga poslodavaca i Hrvatska udruga banaka, a izvodi CEPOR– Centar za politiku i razvoj malih i srednjih poduzeća i poduzetništva.

Istraživanje je ponudilo i pregršt drugih interesantnih informacija koje pokazuju da u hrvatskoj postoje kulturne norme koje sprječavaju uzlet poduzetničkih aktivnosti.

Ali, to se ne odnosi na strah od neuspjeha. Prema tom kriteriju Hrvatska ne odstupa od pokazatelja za razvijenije zemlje s više poduzetničke aktivnosti. Hrvati se ne boje neuspjeha ništa više nego drugi. U čemu je onda problem?

U raspravi u Varaždinu pokušali smo identificirati koji su to faktori koji mogu objasniti trajnost (ili ustrajnost) poduzetnika na sjeveru Hrvatske. Došlo se do zaključka kako se radi o tri faktora: obrazovanje, tradicija i ranije spomenute, pomalo mistične kulturne norme. Na primjer, u Ekonomskoj i trgovačkoj školi u Čakovcu nisu čekali vladine politike i kurikularne i druge reforme, nego su u nastavu biologije i kemije uveli poduzetničku minutu. Osim individualne inicijative profesora, potrebna je i povoljna društvena klima da bi se profesor-poduzetnik odvažio na takvu inovaciju u programu.

… u regijama posluju razne branše

Regionalno gospodarstvo hrvatskoga sjevera veoma je raznoliko – premreženo je raznim granama i djelatnostima. Tako smo na panel raspravi u Varaždinu dobili šaroliku sliku koju su predstavili gospođa Dubravka Lekić iz Terme Jezerčica (turizam), gospođa Jarmila Pezo iz IGEA-e (IN2 Grupa, IT) i gospodin Tihomir Premužak iz Vetropack Straže (industrija staklene ambalaže).

Saznali smo da su u turizmu glavni problemi to što nema novih ulaganja (uglavnom se obnavljaju stari kapaciteti), a što se dijelom objašnjava veoma skupom i sporom administracijom, previsokim komunalnim doprinosima i veoma kompliciranim procedurama izdavanja građevinskih dozvola. S druge strane, IT sektor diže plaće i zapošljava visokoobrazovane ljude pa je njima u fokusu rasterećenje troška rada. Tradicionalnu industriju pak muči sve pomalo.

S obzirom na predstojeću liberalizaciju tržišta rada u Sloveniji, sjever Hrvatske bi se mogao dodatno suočiti s pritiskom na rast plaća radi zadržavanja ljudi s ove strane granice. Ljudi do bolje plaćenih radnih mjesta preko granice mogu migrirati na dnevnoj bazi. Zbog toga su nužna rasterećenja troška rada, a ne smanjenje PDV-a, od čijega jednog postotnog boda privreda i zaposleni neće imati neposredne koristi.

Osim oko rasterećenja rada u cilju povećanja neto plaća, sudionici u raspravi su se usuglasili oko još jedne važne stvari. Privatni sektor danas u Hrvatskoj više nema nikakve veze s onim što se nazivalo privreda pred 25-30 godina. Promjene su bile brze, radikalne i korisne. Strukturne promjene su se dogodile u privatnom sektoru, osobito na sjeveru zemlje. Međutim javni sektor i osobito javna administracija ostali su izolirani od promjena. Oni su jako nalik onome što smo imali i pred 25-30 godina – to su skupi i inertni sustavi koji se ponašaju kao da se svijet u međuvremenu nije iz temelja promijenio.

Međutim, poduzetnici poručuju da se tu i tamo mogu pronaći agilniji predstavnici lokalne vlasti – predsjednici općina i gradonačelnici, kojima je doista stalo i koji pomažu u otklanjanju administrativnih barijera. Oni se ponašaju kao servis građana i stalo im je do svakog ulaganja i novog radnog mjesta. No takvih je još uvijek premalo.


Strukturne promjene su se dogodile u privatnom sektoru, osobito na sjeveru zemlje. Međutim javni sektor i osobito javna administracija ostali su izolirani od promjena. To su skupi i inertni sustavi koji se ponašaju kao da se svijet u međuvremenu nije iz temelja promijenio.


Potvrda varaždinske supremacije na listi lakoće poslovanja

Dakle, postoje točke u prostoru koje pokazuju da se i u Hrvatskoj može dobro raditi. Postoje mjesta koja se po ulagačkoj klimi mogu natjecati sa slovačkim i češkim gradovima iako su Češka i Slovačka kao nacionalne ekonomije puno razvijenije od Hrvatske. U danima kada smo imali spomenutu raspravu u Varaždinu, Svjetska banka je u okviru sustava mjerenja lakoće poslovanja Doing Business objavila gradske pokazatelje koji su potvrdili izniman status Varaždina na toj listi.

Svjetska banka svake godine objavljuje Doing Business istraživanje koje mjeri lakoću poslovanja u 10 područja kao što su dobivanje priključka za električnu energiju, građevinskih dozvola, pokretanje novih poduzeća i slično. Mjerenje koje daje podatak za cijelu zemlju uglavnom se temelji na podacima iz glavnih gradova. Hrvatska je prema Doing Business 2018 tako završila na 51. mjestu u svijetu. Značajan doprinos tome je pored objektivno još složenih procedura na nacionalnoj razini dala birokracija u Gradu Zagrebu. Ona unatoč najvećem prirezu u državi ne daje građanima i poduzetnicima vrijednost za novac. Ipak treba napomenuti da dio zapreka nije povezan s lokalnom vlašću nego s funkcioniranjem državnih institucija u glavnom gradu (npr. zemljišno-knjižni odjel suda u Zagrebu).

Međutim, kada bi se gledali najbolji gradovi u svakoj državi (bez obzira na veličinu i važnost grada), podaci bi bili drugačiji. Podaci sub-nacionalnog Doing Business-a za 2018 su pokazali da Grad Varaždin ima najbolju poslovnu klimu u Hrvatskoj u usporedbi sa Zagrebom, Splitom, Rijekom i Osijekom.

Pojedini drugi i manji gradovi/općine mogli bi pokazivati i bolje rezultate. Poznato je da sjeverne hrvatske županije, gradovi i općine prema kriterijima lakoće poslovanja dominiraju u odnosu na druge jedinice lokalne uprave i samouprave. Sve je to moguće unatoč istom pravnom sustavu, valuti i drugim vladinim politikama, a rezultira trajno nižom stopom nezaposlenosti i manjom stopom emigracije na sjeveru zemlje. Zanimljivo da na sjeveru plaće nisu visoke. One su na nacionalnom prosjeku ili niže, a to znači da emigraciju dijelom pokreću ili zaustavljaju i druge stvari.

Usporedba s odabranim srednjoeuropskim gradovima

Često se ističe da Hrvatska zaostaje za Poljskom, Češkom, Slovenijom, Slovačkom, ali se postavlja pitanje kako stoje stvari kada se uspoređuju gradovi; mijenja li se slika?

Doing Business pokazuje da su procedure za dobivanje građevinskih dozvola najveći problem za ulagače. Bratislava bilježi 300 dana za dobivanje dozvole za izgradnju osrednjeg skladišta kroz 14 procedura (broj procedura je manji nego u Hrvatskim gradovima), ali uz vrlo nizak trošak (0,2% vrijednosti skladišta). Češko Brno daje dozvolu u prosjeku za 236 dana, Prag za 246 dana, a slovačke Košice za 280 dana. S druge strane, Varaždin bilježi vrlo konkurentnih 112 dana.

Doduše, broj procedura je velik svuda u Hrvatskoj, ali valja uočiti kako je u Varaždinu jedna procedura manje u odnosu na Zagreb – 21:22. Veća razlika između Varaždina i Zagreba vidi se prema trošku ishođenja građevinske dozvole: omjer je 5,3:11,7 u korist Varaždina. U Splitu je trošak još i veći, što se uglavnom objašnjava komunalnim i vodnim doprinosom.

Ulagačima je važno i priključenje na struju (uočite da je tu važniji HEP nego gradska vlast). Varaždin i Zagreb su vrlo konkurentni sa 60 odnosno 65 dana. Prag je isto na 60 dana, a Osijek je s 5 dana manje bolji, dok Bratislava s 89 dana gubi ovu utakmicu, a pogotovo Brno sa 110 dana. Treba spomenuti da su Osijek, Varaždin, Zagreb i Prag u ovom segmentu vrlo konkurentni: u Londonu je potrebno više od 80 dana.

Kada je u pitanju sudska registracija vlasništva, Osijek je na 32 dana, Bratislava na 17, Prag na 28, a Varaždin i Zagreb na predugačkih 47 dana. Bratislava ima 3 procedure, Prag 4, a Varaždin i Zagreb prevelikih 5. Dok u Bratislavi nema troška registracije vlasništva (u % vrijednosti vlasništva), u Varaždinu i Zagrebu je to 4% (kao i u Pragu i Brnu).

To je onaj naš neobičan porez na promet nekretnina kojeg bi trebalo što prije ukinuti; ne samo zbog toga što bi došlo do uspona na ljestvici Doing Business, nego prije svega zbog rasterećenja mlađe generacije koja čini najveći dio kupaca nekretnina. Taj porez bismo zapravo mogli zvati porezom na mladost; kao da mladost u Hrvatskoj nije i neće biti dovoljno oporezovana?

U pogledu pokretanja poslovanja trgovačkog društva (registracija, prijave poreza i osiguranja, otvaranje bankovnog računa itd.), u Varaždinu i Osijeku se cijeli proces obavi u 11 dana, što je dvostruko manje od Zagreba. Najbolji su Split i Rijeka sa 6 odnosno 8 dana. Zagreb je ipak ponešto bolji od Praga i Bratislave. Hrvatski, češki i slovački gradovi imaju 8 procedura za pokretanje poslovanja.

Glavna poruka: promjene dolaze odozdo

Ova kratka priča o gradovima i regijama nosi tri važne poruke. Prvo, naš glavni grad zapravo zaostaje kao mjesto za dobar posao. Koncentracija sjedišta kompanija i državne administracije te aglomeracija glavnoga grada prikrivaju slabosti koje su se nakupile pod dugogodišnjom vladavinom populiste Milana Bandića. Njegova uglavnom nesposobna struktura zapravo parazitira na spontanom privatnom razvitku i radikalnoj koncentraciji nacionalne administracije.

Može se postaviti teza da se razvitak događa ili mimo ili usprkos gradskoj administraciji. U ovo digitalno vrijeme i u ovako maloj i prometno solidno integriranoj zemlji zapravo nema razloga za ovako rigidnu centralizaciju državnih funkcija u glavnome gradu. Bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti što bi se s tim gradom dogodilo da se započne provoditi sustavna decentralizacija i policentrični razvoj. Lokalni populizam, netransparentnost i nesposobnost gradske vlasti vjerojatno ne bi dugo opstali pod pritiskom međusobnog institucionalnog natjecanja gradova za poslove i administrativne funkcije.

Drugo, sjever Hrvatske ima maksimalno uređene institucije i javne funkcije u odnosu na ostatak zemlje. Tamošnjim regijama to nije donijelo mnogo viši stupanj gospodarskog razvitka jer razina razvoja zavisi o nacionalnim politikama i drugim čimbenicima. Međutim, bolje institucije, kultura i tradicija donijele su nižu nezaposlenost, manju emigraciju i uredniji život. Vrlo je vjerojatno da bi se uz bolje nacionalne politike (reforma administracije na nacionalnoj razini, prijelaz na policentričan razvoj, porezna i slična rasterećenja) i taj institucionalni potencijal transformirao u brži rast i razvoj.

Treće, rast i promjene dolaze odozdo. Još je Jane Jacobs (1916-2006) upozorila da moderna ekonomska analiza pati od apstrakcija, dok se gospodarski rast događa u konkretnom prostoru i vremenu – u gradovima i sa gradovima kao gravitacijskim središtima čiji koncentrični krugovi utjecaja sežu daleko u prostor. Hrvatski razvoj i emigracija ne mogu se shvatiti bez shvaćanja razvoja sjeverne Italije, Beča, Minhena i Frankfurta. Naši gradovi, pa i ovi manji, uređeniji poput Varaždina, tek su točkice na mapi Europe čijim se gravitacijskim središtima nije moguće oduprijeti.

Prostorno-ekonomski odnosi između tih točaka i izvoz i uvoz koji se odvijaju između njih, a ne između država koje su prevelike apstrakcije, bitno određuju razvoj. Države svojim politikama, osobito onim «pro-aktivnim» (tipa subvencije i sl.) u tom procesu mogu donijeti više štete nego koristi smatrala je Jacobsova; ona je upozoravala i na to da treba pratiti razvoj gradova, jačati ne samo njihove izvozne kapacitete naspram drugih gradova nego i unutarnju razvojnu energiju.

Varaždin je dobar primjer toga. Dok obod grada uređenjem prometa, okoliša, pogona i skladišta nalikuje razvijenom austrijskom gradiću, samo središte, ma koliko bilo divno, još uvijek je oronulo. Kao da mu fali ona razvojna energija koju oko registrira na obodima grada. Hrvatska tek treba odgonetnuti zagonetku prostora i svojih gradova, ne bi li im se udahnula nova razvojna energija.