“Krade ali nama dade” mentalitet vodi Hrvatsku u dugoročnu stagnaciju

Foto: Kheng Ho Toh / Dreamstime

U komentaru rezultata lokalnih izbora Vuk Vuković ističe da sustav u kojem birači glasuju za ljude s ozbiljnim optužnicama samo slučajno može postati istinska demokracija. Visok stupanj tolerancije prema korupciji povezan je s fiskalnom iluzijom. Većina birača ne povezuje visinu poreza i kamatnih stopa s navodno “besplatnim” javnim dobrima. Zbog toga se glasači daju politički korumpirati, što ostavlja širom otvorena vrata korumpiranim političarima.

„Političare i pelene treba mijenjati često, i to zbog istog razloga“
Mark Twain

Ova antologijska izjava Marka Twaina koju je kasnije popularizirao američki predsjednik Ronald Reagan ogromnoj je većini hrvatskih glasača nepoznata. Kako drukčije objasniti ishode lokalnih izbora u kojima pojedini načelnici i/ili stranke ulaze u svoje 7. mandate, čime će na vlasti biti čak 30 godina nakon ovog ciklusa. Kako objasniti činjenicu da kandidati koji su po dva puta pritvarani zbog teških optužbi za korupciju i druga kaznena djela, unatoč tome nastavljaju pobjeđivati ili se vraćaju kao izborni pobjednici? U stabilnim demokracijama zapadnog svijeta takvo je što nezamislivo. Bivši guverner Illinoisa i gradonačelnik jednog grada u Californiji nakon što su ulovljeni za neusporedivo manje malverzacije od hrvatskih lokalnih šerifa, završili su sa 12 i 14 godina zatvora.

Tu je prva razlika između Hrvatske i Zapada. Ovi izbori su dodatni dokaz da Hrvatska, iako članica EU, nije razvila stabilne, nediskriminirajuće demokratske institucije, niti funkcionalnu trodiobu vlasti (checks and balances) jer izvršna vlast nadzire parlamentarnu (čak trguje sa zastupničkim glasovima) a pravosudna vlast je pod kontrolom uske stranačke interesne skupine. Hrvatska po svom aktualnom uređenju i političkom djelovanju postaje crony kvazi-demokracija slična aktualnim porecima ruskog, turskog, mađarskog ili srpskog tipa.

Foto: Helder Almeida / Dreamstime

Nasuprot stabilnim zapadnim demokracijama, u Hrvatskoj, kao i u spomenutim zemljama, glasači kažnjavaju fiskalnu odgovornost i nagrađuju proračunski populizam. Uspostavljen je izokrenut, perverzan sustav vrijednosti na orwellijanski način: sloboda je ropstvo, neznanje je snaga. U hrvatskom primjeru to bi značilo da nije dobro biti fiskalno odgovoran a dobro je biti rasipan. Nije dobro racionalno upravljati i povećavati blagostanje već je dobro zaduživati se na račun građana, uzimati što više sebi i mrvicama potkupljivati birače. Korupcija postaje način života, prihvatljivo ponašanje koje glasači cinično opravdavaju kao nužnost da bi se stvari mogle dijeliti „besplatno“.

Negativna selekcija kao posljedica nekažnjavanja korupcije

Lokalni izbori 2017. potvrdili su nalaze mojih znanstvenih istraživanja o lokalnoj hrvatskoj političkoj ekonomiji: (1) korumpirani političari u Hrvatskoj imaju veće šanse za pobjedu na izborima, te (2) nacionalna vlast ‘kupuje glasove’ dajući lokalnim načelnicima iz iste stranke više proračunskog novca, pogotovo u izbornim godinama. Korupcija i kupovanje glasova pokazuju se kao vrlo uspješne izborne strategije.

Osim toga lokalni izbori ukazali su na razliku između privatnog i javnog izbora kod hrvatskih glasača. Kod privatnog odabira partnera u poslu, suradnika ili zaposlenika gdje se traže odgovarajuće vještine (vještine dobrog upravljanja, pregovaranja i sklapanja poslova, odgovornosti prema poslu, povjerenja, komunikativnosti itd.) gotovo nitko (izuzev kriminalnih skupina) ne bi odabrao osumnjičenika za korupciju, poreznu prevaru i druga kriminalna djela.

Nasuprot tome, kod kolektivnog odlučivanja građani, pod utjecajem ideoloških naracija koje zamagljuju povezanost između njihova privatnog interesa i javnih dobara, izabiru osumnjičenike za kaznena djela za vođenje javnih poslova. Društvene štete takvog odabira su višestruke. Davanjem izbornog legitimiteta osobama osumnjičenima za kriminal pruža se dodatan poticaj za nastavak takve prakse. Šalje se time signal svim ostalim pojedincima koji ulaze u politiku – korupcija se ne kažnjava, već se potiče. Opada motivacija za izlazak građana na izbore, potiče se negativna selekcija kadrova u politici, a politička scena postaje poprište stranačkih poslušnika, mediokriteta skučenih sposobnosti, plagijatora svih vrsta, ambicioznih egotripera bez pokrića i moralno upitnih osoba. Ukratko, na raspolaganju ostaju najgori za biranje da upravljaju državom.

Negativna selekcija toliko je narušila kredibilitet političara da bi u takvoj klimi i povratak na vlast bivšeg premijera opterećenog sa nekoliko optužnica bila vrlo vjerojatno poželjna opcija za velik dio birača.

Zašto je prisutna takva praksa u Hrvatskoj? Zašto građani odbijaju kažnjavati političare za koje postoje čvrste indicije da su oštetili javne proračune, i time obezvrijedili funkciju koju obavljaju? Zašto se izabiru kandidati koji vlastitu poziciju godinama financiraju na koruptivan način? Brojni su odgovori na ovo kompleksno pitanje, od loše definiranih institucija, uvezanosti korporativne i političke moći do nefunkcionirajuće trodiobe vlasti, no ovdje ćemo se fokusirati na problem fiskalne iluzije.

Fiskalna iluzija

Fiskalna iluzija je percepcija glasača da su javna dobra besplatna, koja potpuno zapostavlja činjenicu da su javna dobra financirana iz sredstava građana kao poreznih obveznika. Kada pojedinac kupuje određeno dobro ili uslugu ima jasnu predodžbu oko njihovih troškova i koristi. Kada uslugu dobiva „besplatno“ (ili po vrlo niskoj cijeni), tada je teško razlučiti troškove od koristi. Gotovo uvijek se uživa samo korist dok se trošak ne percipira. Upravo zbog ovakve kognitivne iluzije glasači će često percipirati političara kao dobročinitelja jer im dobra daje „besplatno“, ne shvaćajući da su ista dobra zapravo već platili kroz visoke poreze i ostale namete. Ne mogu, također, povezati postojanje visokog javnog duga koji je narastao na proračunskom populizmu, i visokih kamatnih stopa na kredite koje moraju plaćati. Građani teško povezuju plaćanje poreza i rast duga sa (ne)kvalitetom javnih usluga koje dobivaju. Fiskalna iluzija, baš kao i svaka druga kognitivna iluzija djeluje na način da građani o njoj ne razmišljaju nego reagiraju (percipiraju) spontano.

Fiskalna iluzija nije, naravno, svojstvena samo Hrvatima. Ona je prisutna i u drugim zemljama no razlika u kvaliteti i stabilnosti institucija određuje i snagu fiskalne iluzije i njenog učinka na političku ekonomiju. U zemljama gdje lokalna samouprava većim dijelom ovisi o dotacijama iz središnjeg proračuna, poput Hrvatske, Rusije ili latinoameričkih zemalja političari nemaju motivaciju da učinkovito upravljaju javnim novcem i u pravilu postaju fiskalno neodgovorni, a glasači puno lakše padaju pod fiskalnu iluziju jer ne povezuju svoja lokalna davanja sa dobivenim lokalnim uslugama. U zemljama gdje lokalni proračuni ovise ponajviše o lokalnim porezima, poput Britanije ili SAD-a, postoji visoka razina odgovornosti spram glasača koji redovito kažnjavaju političare koji povećavaju deficite i potrošnju, pogotovo kada to čine prije izbora sa ciljem dobivanja glasova.

„Krade ali nama dade“ mentalitet

U zadnjoj seriji istraživanja o lokalnoj politici u Hrvatskoj koja sam radio sa prof Josipom Glaurdićem (još u radnoj fazi), otkrili smo da hrvatski glasači nagrađuju lokalne čelnike koji povećavaju javnu potrošnju uoči izbora, te da čak i kažnjavaju fiskalno odgovorne vlasti. Što je bio veći lokalni proračunski deficit to je lokalna vlast dobila više glasova. Otkrili smo da glasači nagrađuju fiskalnu neodgovornost i populizam kod potrošnje na nefinancijsku imovinu ili drugim riječima, „kada se nešto gradi“. Izdacima za nefinancijsku imovinu se financiraju razni graditeljski vidljivi popravci, obnove fasada, bojanje tunela, izgradnja parkova i fontana, izgradnja cesta, te izgradnja objekata socijalne infrastrukture poput škola, vrtića ili bolnica. A na takvim  je projektima najlakše uzimati mito – koncesije se daju za jednu cijenu, posao se obavi za veću, a razlika se dijeli između političara i njihovih klijentelističkih mreža.

Građani ne uočavaju apsurd „krade ali nama dade“ mentaliteta. Opravdava se krađa dok god se nešto gradi čime se stvara paternalistički dojam da političari rade u korist građana. No, populistički projekti služe samo da političari i dalje ostaju na vlasti i koriste poziciju moći za vlastito bogaćenje. A građanima, nakon što se potroši njihov novac, ostaju samo dugovi. Dugovi koji ograničavaju ekonomski rast, podižu kamate na kredite i time ograničavaju i potrošnju i investicije, dok sustav temeljen na nepotizmu održava visoku nezaposlenost i potiče neumrežene ljude na bijeg iz zemlje. Dok god spoznajna iluzija sprečava da građani racionalno odlučuju o izboru kandidata ili stranaka, oni će nagrađivati fiskalno neodgovorne vlasti i neće slijediti Twainovu preporuku da političare treba često mijenjati kao ‘pelene’. 

Promjena u korumpiranim demokracijama dolazi samo slučajno

Kako promijeniti ovakav sustav u okvirima demokratskog načina odlučivanja? Demokracija je nedvojbeno oblik slobodnog kolektivnog izbora u društvu. U zemljama s jakim institucijama kontrole političke moći, dobro definiranom pravnom državom, i mehanizmima zaštite ljudskih prava, demokracija kroz konkurenciju omogućava da najbolji dolaze na vrh. Koliko god to dugo trajalo.


U nekorumpiranim zemljama demokracija je jamac stabilnosti institucija i pravne jednakosti građana, dok u korumpiranima demokracija održava postojeće stanje u kojem profitiraju privilegirani i umreženi. Zato se često u korumpiranim državama može čuti kako je demokracija loše rješenje.


Nažalost, demokracija je sustav koji može imati i negativne ishode, ukoliko ne postoje čvrsta konstitucionalna ograničenja. U nekorumpiranim zemljama demokracija je jamac stabilnosti institucija i pravne jednakosti građana, dok u korumpiranima demokracija održava postojeće stanje u kojem profitiraju privilegirani i umreženi. Zato se često u korumpiranim državama može čuti kako je demokracija loše rješenje. Ukoliko je velik dio glasača u tim zemljama uvezan i ovisan o glasačkim koncesijama koje obećavaju političke elite, tada glasači neće glasati protiv sustava koji im osigurava kratkoročnu egzistenciju.

Kako razbiti takav sustav? Pretpostavka promjene je gubljenje legitimiteta upravljačkih elita uslijed višegodišnje stagnacije i osiromašivanja građana. U tim okolnostima je moguće povećanje transparentnosti i političke odgovornosti spram birača.  Jedan korak u tom smjeru je i ograničenje mandata na svim razinama vlasti radi sprečavanja kreiranja interesnih mreža (ograničenje kod nas postoji samo za relativno benignu funkciju predsjednika države). Naredni korak je razbijanje postojećih koruptivnih mreža unutar pravosuđa kao jamstva pravne jednakosti i sigurnosti građana te slobode ugovaranja kao i djelovanje sudbene vlasti kao neovisnog zaštitnika od zloporaba izvršne i zakonodavne vlasti.

Dovoljan uvjet za promjenu bi bila kvalitetnija kadrovska selekcija u politici. Kako je ostvarenje dovoljnog uvjeta poprilično teško postići u postojećoj konstelaciji odnosa, nameće se zaključak da se ovakav sustav može razbiti samo slučajno kroz sukcesivne smjene vlasti. Samo slučajnim odabirom (random selection) građani mogu izabrati političare koji će imati dovoljno hrabrosti za dekonstrukciju sustava koji desetljećima onemogućava prosperitet Hrvatske. Ovakva opcija izgleda pesimistična, no svijet nije deterministički (ako A onda B), već je probabilistički (ako A onda B uz vjerojatnost p). Iskustva u mnogim zemljama potvrdila su takvu mogućnost, kada se pojavila politička grupa koja je promijenila razvojni smjer i dinamiku društva. Stoga postoji vjerojatnost da će se i u Hrvatskoj jednom izabrati skupina političara koja će prekinuti postojeći klijentelistički sustav ovisnosti o državi, ukinuti paradržavni sustav nameta, dekomponirati interesne parazitske i rentijerske skupine te kreirati poticajne institucionalne okvire za rast i blagostanje. Kada će se to dogoditi, nitko ne može proreći.