Arindrajit (Arin) Dube jedan je od najistaknutijih istraživača američkog tržišta rada, posebno plaća. U nedavno objavljenoj knjizi pod naslovom The Wage Standard,[1] Dube predlaže ne samo da se u svakoj američkoj saveznoj državi zakonski propiše iznos minimalne plaće po satu rada za najniže plaćene radnike u visini dvije trećine srednje (medijalne) plaće, već i da se minimalna plaća na sličan način odredi za otprilike 3.700 skupina radnika koji su podijeljeni po djelatnostima, zanimanjima i geografskim područjima. U nastavku su kritički prikazani njegovi argumenti za veliku ekspanziju državnog intervencionizma na području određivanja plaća.
Dube polazi od teorije prema kojoj postoji takozvana monopsonska moć poslodavaca na tržištu rada. To znači da kupci rada zbog nedostatne međusobne konkurencije mogu utjecati na razinu plaća. Ako neki poslodavac znatno snizi plaće svojim radnicima, on neće izgubiti sve radnike, pa možda ni većinu njih, jer su mogućnosti nalaženja bolje plaćenog posla ograničene zbog relativne malobrojnosti poslodavaca na nekom geografskom području i njihova međusobnog dogovaranja te značajnih psihičkih troškova traženja novog zaposlenja i nedovoljne obaviještenosti radnika. U ekonomskom žargonu rečeno, ponuda rada s kojom se suočava pojedinačni poslodavac nije beskrajno elastična.
Dube je putem svojih istraživanja tržišta rada u saveznoj državi Oregon utvrdio da relativan broj radnika koji nekom poslodavcu daju otkaz raste ako poslodavac smanji plaću u usporedbi s drugim poslodavcima. Plaća niža 10 posto od prosjeka donosi broj otkaza veći za 20 posto. Budući da se smanjuje i broj radnika koji se žele zaposliti kod istog poslodavca, potrebno je zbrojiti oba učinka kako bi se dobio pokazatelj promjene ukupne ponude rada. Dube je izračunao da koeficijent elastičnosti ponude rada u prosjeku iznosi oko 4, što znači da se broj zaposlenih u tvrtki smanjuje 40 posto ako plaća u tvrtki padne 10 posto. Dube na temelju tog koeficijenta elastičnosti procjenjuje da su plaće radnika oko 20 posto niže od vrijednosti njihova graničnog proizvoda.
Dube opisuje utjecaj monopsonske moći poslodavaca na opseg razlika u plaćama između radnika. Budući da tržište ne eliminira „loše“ poslodavce, međusobno slični radnici primaju različite plaće, ovisno o tome kod kojega poslodavca rade. Tako najveće razlike u plaćama sličnih radnika postoje između tvrtki koje imaju velik udio visoko kvalificiranih radnika te tvrtki koje zapošljavaju radnike uglavnom niskih kvalifikacija jer imaju različitu „politiku plaća“ (engl. pay policy).[2] Riječ je o „dualnom tržištu rada“ u kojem postoje razlike između „primarnog“ i „sekundarnog“ sektora. Nezanemarive razlike postoje čak i između sličnih poslodavaca u istoj djelatnosti koji vode različitu politiku plaća. Dube navodi primjer kako trgovački lanac Walmart isplaćuje sličnim radnicima plaće 5 posto niže od plaća u trgovačkom lancu Target.
Dube tvrdi da položaj radnikâ u pogledu plaća može znatno poboljšati „zategnuto“ (engl. tight) tržište rada odnosno niska stopa nezaposlenosti. U takvim okolnostima nezaposleni radnici prilikom procesa zapošljavanja mogu s poslodavcima ispregovarati bolje plaće jer je manja vjerojatnost da će dugo ostati nezaposleni ako odbiju ponuđene plaće. Osim toga, povećan broj slobodnih radnih mjesta omogućuje zaposlenim radnicima da prijeđu na bolje plaćena radna mjesta. Dube prikazuje kretanje stope prijelaza s jednoga radnog mjesta na drugo (engl. job hopping) tijekom vremena i njezinu visoku razinu u godinama kada je stopa nezaposlenosti bila niska. Preciznije analize drugih istraživača potvrđuju pretpostavku da radnici prelaze s niže plaćenih na više plaćena radna mjesta i nalaz da je relativan broj prijelaza veći kada je situacija na tržištu rada povoljnija. Dube pokazuje kako je jedno od veoma povoljnih razdoblja na tržištu rada, od 2017. do 2019. godine, u pogledu postotnog rasta plaća najviše koristilo radnicima u donjoj trećini ljestvice plaća. Komentirajući navedene činjenice, Dube implicitno poziva američku središnju banku da dugoročno održava stopu nezaposlenosti na „prirodnoj“ razini koja je relativno niska, ali koja ne ubrzava inflaciju (engl. non-accelerating inflation rate of unemployment).
Dube pretpostavlja, dakle, da je broj dobro plaćenih radnih mjesta ograničen i da središnja banka svojom monetarnom politikom može utjecati na taj broj. Dube ne postavlja pitanje zašto je broj dobro plaćenih radnih mjesta ograničen odnosno zašto postoji značajna nezaposlenost, čak i kada je stopa nezaposlenosti na njezinoj „prirodnoj“ razini. Odgovor na to pitanje daje teorija dualnog tržišta rada: zato što su plaće u primarnom sektoru prevelike, a tražena količina rada premala. Implikacije su također jasne: neki radnici, posebno oni srednjih i niskih kvalifikacija, ne mogu dobiti dobro plaćene poslove u primarnom sektoru i stoga moraju prihvatiti loše plaćene poslove u sekundarnom sektoru.[3]
Jedan od načina prisiljavanja poslodavaca u sekundarnom sektoru da povećaju plaće je državno određivanje minimalne plaće. Kao što je prethodno spomenuto, Dube predlaže uvođenje minimalne plaće ne samo za najmanje plaćene radnike u svakoj od saveznih država, već i za sve radnike podijeljene prema djelatnostima i zanimanjima. Dube tvrdi da takva ekspanzija državnog intervencionizma na tržištu rada ne bi ozbiljno ugrozila radna mjesta jer ni dosadašnje određivanje ili podizanje minimalne plaće nije imalo takav učinak.
Dube priznaje da postoji empirijska studija koja pokazuje kako su oštrija podizanja minimalne plaće smanjila zaposlenost uskih skupina radnika poput mladih bez završene srednje škole, ali navodi svoja istraživanja prema kojima se zaposlenost šire skupine nisko plaćenih radnika nije značajno promijenila.
Dube smatra da ima cijeli niz razloga zašto određivanje ili podizanje minimalne plaće ne smanjuje zaposlenost. Jedan je od njih povećanje produktivnosti rada, navodno zbog manje fluktuacije radnika odnosno manjih troškova traženja novih radnika te zbog veće motiviranosti radnika. Dube ne razmatra mogućnost da poslodavci reagiraju na podizanje razine minimalne plaće povećanjem intenziteta rada i smanjenjem izdataka za radničke beneficije (npr. za zdravstvenoosiguranje koje nije obvezno) te tako u većoj ili manjoj mjeri neutraliziraju njegov utjecaj na troškove rada po jedinici proizvoda. Radnici dobivaju veće plaće, ali zato moraju intenzivnije raditi i gube dio beneficija.
Nadalje, Dube tvrdi da, posebno u maloprodaji i ugostiteljstvu, kupce i klijente malih tvrtki koje se zatvaraju zbog povećanja minimalne plaće preuzimaju veće odnosno produktivnije tvrtke koje zahvaljujući tome povećavaju zaposlenost. Je li u tim djelatnostima nedvojbeno riječ o poboljšanju? Može se zamisliti kako prodavačica u malom dućanu, gdje sama u smjeni autonomno obavlja posao i gdje su joj kupci susjedi i poznanici, nakon njegova zatvaranja mora znatno dulje putovati do novoga radnog mjesta u velikoj trgovini gdje mora izvršavati zadane radne zadatke i gdje neformalni razgovori i pošalice s kupcima nisu uobičajeni. Plaća koju zarađuje na novom radnom mjestu je veća, ali njegova je kvaliteta manja. I u ovom su slučaju, dakle, radnici na jednoj strani nešto dobili, a na drugoj strani nešto izgubili.
Dube napominje da poslodavci u djelatnostima maloprodaje i ugostiteljstva mogu dio troškova podizanja minimalne plaće prevaliti na lokalne kupce i klijente u vidu povećanja cijena usluga, ali priznaje da to u djelatnostima prerađivačke industrije, gdje su tvrtke često podvrgnute međunarodnoj konkurenciji, nije moguće. Dube spominje studije koje su utvrdile da postoji gubitak radnih mjesta u takvim djelatnostima. Njima treba dodati nedavno objavljenu studiju prema kojoj podizanje minimalne plaće povećava relativan opseg korištenja robota. Dube ističe, međutim, da radnici u prerađivačkoj industriji koji primaju minimalnu plaću čine vrlo mali dio radnika na toj razini plaća.
Dube smatra da je eventualan gubitak radnih mjesta zbog podizanja minimalne plaće zapravo prihvatljv jer će biti popraćen povećanjem plaća najmanje plaćenih radnika. „Cilj nije u potpunosti spriječiti gubitak radnih mjesta“, drži Dube, već „uravnotežiti bilo koje potencijalne gubitke radnih mjesta s dobicima u plaćama za radnike na dnu“.[4] Dube nije pokazao kako bi točno numerički izgledalo takvo „uravnoteživanje“. Dube ignorira brojna anketna istraživanja koja su utvrdila da stanje nezaposlenosti izrazito negativno djeluje na zadovoljstvo ispitanika životom.
Prethodni prikaz Dubeovih stajališta upućuje na zaključak da je njegovo viđenje tržišta rada jednostrano. Dube ne spominje onaj dio teorije dualnog tržišta rada prema kojemu prevelike plaće u primarnom sektoru izazivaju nezaposlenost i tako obaraju plaće u sekundarnom sektoru. Ne spominje studije koje pokazuju da radnici u sekundarnom sektoru gube neke beneficije i da se povećava intenzitet njihova rada kada država prisiljava poslodavce da podignu plaće. Tvrdi da radnici nakon gubitka radnih mjesta zbog podizanja minimalne plaće prelaze na bolje plaćena radna mjesta, ali ne uviđa da ta nova radna mjesta mogu biti niže kvalitete. Umanjuje važnost gubitka radnih mjesta, posebno za najniže kvalificirane radnike. Postavlja se pitanje što je razlog takve jednostranosti.
Dube svoju knjigu započinje sljedećim obraćanjem čitatelju: „Ako ste poput većine radnih Amerikanaca, imam dobre vijesti: Vi vjerojatno zaslužujete povišicu!“ Autor, dakle, otvoreno podilazi čitatelju. Dube na nekoliko mjesta u knjizi ističe kako je podizanje minimalne plaće veoma popularno. Budući da je ekonomski stručnjak koji zagovara podizanje minimalne plaće odnosno plaća općenito, Dube je popularan u javnosti. U bilješki na kraju knjige Dube ističe da je pisao komentare za New York Times i Washington Post, da je bio opširno intervjuiran na radiju i televiziji, da je svjedočio pred Kongresom te da je savjetovao Vladu Ujedinjenog Kraljevstva i zakonodavna tijela mnogih američkih saveznih država. Nema dvojbe da će knjiga u kojoj Dube zagovara državno određivanje minimalne plaće za otprilike 3.700 skupina američkih radnika dodatno povećati njegovu popularnost.
Autor članka je rukovoditelj Odsjeka za strateško upravljanje u Središnjem uredu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne smiju smatrati službenim stajalištima ustanove u kojoj radi i uredništva portala na kojemu je članak objavljen. Autor zadržava sva prava.
Bilješke
[1] Arindrajit Dube, The Wage Standard: What’s Wrong in the Labor Market and How to Fix It, Dutton (Penguin Random House), New York, 2026.
[2] Politika plaća proizlazi iz dominantnog karaktera rada. Tvrtke relativno velikim plaćama privlače, motiviraju i zadržavaju stručnjake i kvalificirane manualne radnike. Tvrtke u kojima dominiraju takvi radnici vode istu politiku i prema svojim radnicima koji obavljaju jednostavne poslove (Richard Layard, Stephen Nickell i Richard Jackman, Unemployment: Macroeconomic Performance and the Labour Market, drugo izdanje, Oxford University Press, Oxford, 2005. str. 22-25, 150-213). Usput rečeno, iz toga jasno proizlazi tendencija uzimanja vanjskih radnika (engl. outsourcing) za jednostavne poslove koja je, kao što primjećuje Dube, pridonijela snižavanju plaća nekih skupina radnika.
[3] Layard, Nickell i Jackman, str. 41-44.
[4] Dube, str. 185.
