Plaće u dugom roku: pogledajte koliko su plaće u Hrvatskoj porasle u zadnja tri desetljeća

Na Ekonomskom labu smo u ponedjeljak 12.10. objavili novi Nekretninski puls, u kojemu su u prvom planu cijene stanova i njihova priuštivost. Rast plaća jedan je od čimbenika rasta cijena nekretnina. U ovom tekstu gledamo kako su se plaće u Hrvatskoj kretale u dugom roku, tj. od 1994., otkad to dopuštaju službeni podaci. Uključujemo i kratak osvrt na razdoblje prije toga.

Taj dugi pogled važan je i za razumijevanje tereta otplate stambenih kredita. Godišnji prosjek nominalne neto plaće u kunama (od 2023. u eurima) nije pao ni u jednoj godini od 1994. Ako dužnik ima kredit s kamatnom stopom fiksnom tijekom cijele otplate i nepromijenjenim anuitetom, rast njegove nominalne plaće postupno smanjuje udio rate u plaći. Primjerice, uz rast plaće od 4% godišnje, rata koja danas iznosi 30% plaće za deset godina iznosila bi oko 20%. To je važan mehanizam postupnog rasterećenja dužnika, premda kretanje prosječne plaće ne jamči rast dohotka svakog pojedinca niti uklanja rizik gubitka zaposlenja. Sustavnih istraživanja cjeloživotnih zarada u Hrvatskoj nema, stoga je moguće kako je stvarno rasterećenje tipičnog dužnika u pravilu sporije nego što bi sugerirao rast prosječne plaće. No čak i sporiji rast plaće od prosjeka postupno smanjuje teret otplate.

Analitički povezana serija od 1994.

Državni zavod za statistiku (DZS) objavljuje godišnju seriju prosječnih neto plaća od 1994. Od tada do danas statistika plaća više je puta mijenjala izvor i metodologiju, pa se objavljeni podaci ne mogu jednostavno nadovezati jedan na drugi. Kad bismo to napravili, dio rasta koji bismo vidjeli bio bi zapravo posljedica promjene statistike, a ne stvarnog kretanja plaća.

Zato smo napravili analitički povezanu seriju. Ukratko, korekcije su sljedeće:

• Promjena izvora 2016.: Do 2015. podaci potječu iz godišnjeg istraživanja RAD1-G, a od 2016. iz obrazaca JOPPD Porezne uprave. Za 2015. postoje oba podatka, pa smo starije podatke povezali preko te godine.
• Promjena metodologije 2020.: Od 2020. DZS broj zaposlenih preračunava na ekvivalent punoga radnog vremena i uključuje zaposlene s manje od 80 plaćenih sati. DZS je za 2020. objavio usporedivu stopu rasta u odnosu na 2019., pa smo starije podatke povezali i preko te godine.
• Preračunavanje u eure: Nominalni iznosi do 2022. preračunati su iz kuna po prosječnom godišnjem tečaju HNB-a za svaku godinu (za 1994.-1998., prije uvođenja eura, preko tečaja njemačke marke i omjera od 1,95583 marke za euro – tzv. sintetički euro). Tako svaki iznos pokazuje koliko je plaća u eurima vrijedila u godini isplate. Realne plaće najprije su deflacionirane u kunama, a zatim preračunate po fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn/€, pa ne ovise o kretanju tečaja.
• Realne plaće: Deflacionirali smo ih indeksom cijena na malo do 1998. i indeksom potrošačkih cijena od 1999., a iskazane su u cijenama iz 2025.

Podaci od 2020. preuzeti su bez metodološke prilagodbe, a stariji su podaci povezivanjem omjerima približno usklađeni s razinom novije serije. Zbog toga se kunski iznosi do 2019. razlikuju od izvorno objavljenih, najviše za oko 2%. Povezivanje ne uklanja sve ranije promjene: osobito je važna promjena definicije neto plaće 1995., zbog koje dio prikazanog rasta u odnosu na 1994. ne predstavlja stvarno povećanje kupovne moći. Detaljna metodologija i ograničenja nalaze se u privitku.

Nominalne plaće porasle su gotovo 8 puta od 1994.

Prosječna mjesečna neto plaća u Hrvatskoj 1994. godine (godišnji prosjek) iznosila je svega 182 eura (356 njemačkih maraka), a 2025. 1.449 eura. To je rast od 8,0 puta, odnosno prosječno 6,9% godišnje. U prvih sedam mjeseci 2026. prosječna neto plaća iznosila je 1.542 eura, nominalno 7,7% više nego u istom razdoblju 2025., što znači da plaće i dalje rastu.

Slika 1

Na gornjoj slici vidimo kako plaće u nominalnim iznosima imaju tendenciju rasta. Nekad brže, nekad sporije, ali gotovo uvijek rastu: iskazana u kunama (od 2023. u eurima), prosječna nominalna plaća u zadnjih 30+ godina nije pala ni u jednoj godini. Preračunata u eure po tadašnjem tečaju, blago se smanjivala jedino od 2011. do 2014., i to zato što je kuna slabila prema euru, a ne zato što su se plaće u kunama smanjivale. Na slici su prikazani i porasti u petogodišnjim razdobljima pa se vidi kada su plaće rasle najbrže, a kada najsporije.

Generalno možemo reći kako u razdobljima gospodarskog rasta i povišene inflacije plaće snažno rastu, dok u razdobljima recesije i niske inflacije rastu minimalno. Plaće su najbrže rasle u razdoblju od 1994. do 1999., sa 182 na 399 eura, što je rast od 119%. Iako je gospodarstvo tada bilježilo visoke stope rasta, radi se o rastu s niske, ratne osnovice (više o tome u nastavku). Najsporiji rast plaća bio je od 2009. do 2014., u razdoblju recesije: svega +1%, odnosno oko 0,2% godišnje.

Realne plaće: 3,5 puta više nego 1994.

Nominalni rast sam po sebi ne govori mnogo, jer su u istom razdoblju rasle i cijene. Od 1994. do 2025. prosječna godišnja inflacija iznosila je 2,9%. Kada nominalne plaće deflacioniramo, dobivamo kretanje njihove kupovne moći prikazano na Slici 2.

Slika 2

Na Slici 2 os y prikazana je na logaritamskoj skali (radi boljeg prikaza postotnog rasta u pojedinom razdoblju), a iznosi plaća izraženi su u cijenama iz 2025. Kad za 2004. piše 963 eura, to znači 963 eura u cijenama iz 2025. – stvarna, nominalna plaća te godine iznosila je 558 eura po tadašnjem tečaju, kao što smo vidjeli na Slici 1. Dakle, u cijenama iz 2025., prosječna neto plaća porasla je sa 417 eura 1994. na 1.449 eura u 2025. To je rast od 3,5 puta, odnosno prosječno 4,1% godišnje.

Vidimo da su i realne plaće u pravilu kontinuirano rasle. Iznimke su samo razdoblje recesije te 2022. godina, kada je inflacija privremeno pretekla rast plaća. Val inflacije koji je počeo 2021. donio je Hrvatskoj najvišu inflaciju još od razdoblja visoke inflacije s početka devedesetih, koja je neposredno prije stabilizacijskog programa iz listopada 1993. počela poprimati obilježja hiperinflacije. Prosječna inflacija u 2022. iznosila je 10,8% te 8,0% u 2023. Plaće su tako 2022. realno pale za oko 3%, ali su već sljedećih godina više nego nadoknadile zaostatak. Od 2019. do 2024. realna prosječna plaća porasla je čak 19%, odnosno prosječno 3,6% godišnje.

Prosječni realni rast od 4,1% godišnje od 1994. ipak treba uzeti s rezervom (zbog niske baze te godine, no detaljnije o tome niže). Ako kao početnu točku uzmemo 2000., odnosno zadnjih 25 godina, prosječni realni rast iznosi 2,2% godišnje. To je sasvim pristojan rast za tako dugo razdoblje.

Prosječna vs. medijalna plaća

Znamo da prosječna plaća nije isto što i medijalna. Medijan je iznos plaće od kojeg polovina zaposlenih prima manje, a polovina više (kolokvijalno se naziva „pravi prosjek“), dok prosječnu plaću podižu visoke plaće na vrhu raspodjele. Rado bismo koristili medijalnu plaću za ovu analizu, no podatke o medijalnoj neto plaći DZS objavljuje tek od 2016.

Ipak, nemamo razloga sumnjati da bi podaci bili bitno različiti od gore prikazanih. Naime, na Slici 3 pokazano je paralelno kretanje prosječne i medijalne neto plaće od 2016. do danas. Dvije se serije kreću usko korelirano: ovisno o mjesecu, medijalna je plaća 12 do 18 posto niža od prosječne, a na godišnjoj razini omjer medijana i prosjeka stabilno se kreće u još užem rasponu (između 84% i 87%). U srpnju 2026. prosječna neto plaća iznosila je 1.540 eura, a medijalna 1.346 eura – 12,6 posto manje.

Slika 3

U promatranom razdoblju rast medijalne plaće potvrđuje da rast prosječne plaće prati i rast primanja zaposlenih u sredini raspodjele. Za ranija desetljeća nemamo usporedivu seriju medijalnih plaća, pa ne možemo pouzdano utvrditi koliko se njihov dugoročni rast razlikovao od rasta prosjeka. To je osobito važno za devedesete, kada se raspodjela plaća u tranziciji znatno mijenjala.

Prije 1994.: ratni slom plaća

Uvodno smo rekli kako vremensku seriju prosječnih plaća DZS pruža od 1994., no što se s plaćama događalo prije toga? Danijel Nestić, Željko Lovrinčević i Davor Mikulić su u radu iz 2001. „Plaće u Hrvatskoj – stanje i makroekonomske implikacije različitih scenarija budućih kretanja“ izračunali kretanje plaća od 1990. Pogledajmo priloženu tablicu iz toga rada.

Tablica 1: Prosječne neto plaće, proizvodnost i stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj, 1990. – 2000., Nestić et al. (2001.)

S početkom rata i ubrzanjem inflacije plaće su se urušile. Iskazane u njemačkim markama pale su sa 684 DEM 1990. na svega 194 DEM 1992., a indeks realne plaće (1990. = 100) pao je na 42,3 u 1992. i 42,1 u 1993. Drugim riječima, realne su plaće u dvije godine izgubile više od polovine vrijednosti.

Povratak je bio dug. Plaća izražena u markama razinu iz 1990. premašila je 1998., ali domaća kupovna moć oporavljala se sporije: prema prikazanoj tablici, u lipnju 2000. realna je plaća još bila približno 2% ispod razine iz 1990. Oporavak je, dakle, trajao najmanje desetljeće.

To objašnjava i visoke stope rasta realnih plaća nakon 1994. koje smo vidjeli na Slici 2. Realna plaća 1994. bila je manja od polovine one iz 1990. (indeks 48,2), pa je velik dio tog rasta bio nadoknađivanje izgubljenog. Autori gore spomenutog rada također upozoravaju i na statistički učinak: od 1995. regres i naknada za topli obrok postali su dio neto plaće, pa je dio skoka plaća u 1995. posljedica promjene definicije.^[1]

Koliko je 1990. dobra polazna točka za usporedbu?

Iako u Državnom zavodu za statistiku zasigurno imaju podatke o plaćama i prije 1994., zbog vrlo visoke inflacije, promjena valute i raspada jugoslavenskoga monetarnog sustava teško ih je uspoređivati s kasnijima. Upitna je i sama 1990. kao polazna točka za usporedbu, i to iz tri razloga.

Prvo, mjerenje u uvjetima vrlo visoke inflacije. Inflacija u Hrvatskoj je 1992. iznosila oko 635%, a 1993. gotovo 1.500%. U takvim uvjetima i godišnji prosjeci plaća i cijena vrlo su osjetljivi na način izračuna, pa i sami autori upozoravaju da podatak o padu realnih plaća u 1992. treba uzeti s oprezom.

Drugo, potreban je oprez pri tumačenju plaća izraženih u njemačkim markama. Markovićev program stabilizacije vezao je dinar uz marku po službenom tečaju od 7 dinara za jednu marku. Puna konvertibilnost dinara pritom nikada nije ostvarena, monetarni sustav SFRJ urušio se 1990. i 1991., a tečaj na crnom tržištu odstupao je od službenoga. Kako su domaće cijene tijekom 1990. ponovno rasle, dinar je realno aprecirao, pa visoka plaća iskazana u markama nije bila pouzdana mjera održive međunarodne kupovne moći. To, međutim, treba razlikovati od domaće kupovne moći: indeks realne plaće u prethodnoj tablici dobiven je deflacioniranjem domaćim cijenama, a ne preračunavanjem u marke.

Treće, i možda najvažnije, 1990. bila je neodrživi „balon“. Visoke plaće i potrošnja te godine financirani su precijenjenim dinarom, rastom deficita robne razmjene i trošenjem deviznih rezervi. Događaji su se odvijali filmskom brzinom, pa su promjene unutar same godine bile tolike da je i godišnji prosjek za 1990. upitan konstrukt. To primjećuju u radu i Nestić et al. (2001.): 1990. označavaju kao atipičnu godinu, u kojoj je udio plaća u proizvodnji vjerojatno bio viši nego prije („kao posljedica pokušaja provođenja neuspješnog stabilizacijskog programa“). Usporedba sa 1990. zato nema naročitog smisla.

Kakav je bio životni standard samo godinu prije, dobro ilustrira tablica iz prvog broja časopisa Auto klub^[2], objavljenog u Zagrebu 25. svibnja 1989. Pod naslovom „3 života – 1 auto“ časopis je izračunao koliko je prosječnih mjesečnih zarada u tadašnjoj Jugoslaviji trebalo za kupnju novog automobila:

• Za najjeftiniji automobil na tržištu, Zastavu 126 pGL („peglicu“), trebalo je 19 prosječnih plaća
• Yugo 45 Koral stajao je 30 plaća
• Škoda 120 L 31 plaća
• Renault 4 GTL 35 plaća
• Zastava 101 Skala 38 plaća
• Lada Samara 54 plaće
• Zastava Florida 1.4 75 plaća
• Golf D iz sarajevskog TAS-a 96 plaća
• Fiat Tipo 1.4 97 plaća
• Opel Kadett 1.2 LSJ 102 plaće
• Na vrhu ljestvice bili su BMW 750 iL s 912 plaća, odnosno 76 godina rada, i
• Mercedes 560 SEC s 1.231 plaćom, odnosno više od 102 godine rada (otuda i naslov: za spomenuti Mercedes trebalo je odraditi tri radna vijeka).

Hrvatske su plaće tada bile nešto veće od jugoslavenskog prosjeka, pa su ovi omjeri u Hrvatskoj bili nešto povoljniji (iako ne značajno). Usporedbe radi, Auto klub navodi da je prosječni Talijan za Fiat Tipo trebao raditi samo 12 mjeseci, dok je Nijemac za Opel Kadett trebao dati šest i pol prosječnih plaća.

Slika 4. Auto klub, br. 1, Zagreb, 25. svibnja 1989., str. 8: koliko je prosječnih mjesečnih plaća trebalo za kupnju automobila

Prikazane izračune ipak treba čitati kao snimku jednog trenutka: inflacija je 1989. bila vrlo visoka, pa su se odnosi plaća i cijena iz mjeseca u mjesec brzo mijenjali. Osim toga, i taj je primjer iz razdoblja prije Markovićeve stabilizacije iz prosinca 1989.: u svibnju te godine dinar je bio podcijenjen, pa je uvozna roba bila relativno skupa, dok je 1990. precijenjeni dinar pojeftinio uvoz. Omjeri plaća i cijena automobila 1989. stoga su bili nepovoljniji nego što bi bili 1990., pa nijedna od tih dviju godina zapravo nije dobro mjerilo za usporedbu s današnjicom. Činjenica ipak ostaje da je životni standard krajem 80-ih i početkom 90-ih bio znatno skromniji nego što se često pamti.

Trideset godina niske inflacije

Inflaciju posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj opravdano smatramo visokom. Prosječne godišnje stope inflacije od 10,8% u 2022. i 8,0% u 2023. najviše su u posljednjih trideset godina. No nije zgorega podsjetiti i na duži vremenski horizont tj. „kako je to bilo nekada“.

U Jugoslaviji je inflacija od 1970. pa do njena raspada svake godine bila dvoznamenkasta. Sedamdesetih su troškovi života rasli prosječno gotovo 19% godišnje; osamdesetih se dodatno ubrzala, a od 1987. je već bila troznamenkasta. Krajem 1989. prešla je u hiperinflaciju, pa je za cijelu 1989. iznosila oko 1.240 posto^[3].

Početkom rata situacija je bila jednako loša: troškovi života u Hrvatskoj porasli su 1992. oko 635%, a 1993. gotovo 1.500%. U rujnu 1993. cijene su rasle više od 30% mjesečno. Vlada premijera Nikice Valentića, uz potpredsjednika Vlade Borislava Škegru i tim ekonomista u kojem je bio i Velimir Šonje, početkom listopada 1993. pokrenula je tzv. Program stabilizacije. Hiperinflacija je slomljena gotovo preko noći. Kako je to izgledalo iznutra, Šonje je opisao u sjajnom tekstu Rušenje hiperinflacije u Hrvatskoj 1993.: tržište je kao voda, uvijek pronađe svoj put.

Nekoliko mjeseci kasnije, 30. svibnja 1994., uvedena je kuna. Od tada je Hrvatska imala uglavnom nisku inflaciju: od 1995. do 2025. prosječna godišnja inflacija iznosila je 2,9%. U 18 od 31 godine inflacija nije prelazila 3%, a iznad 5% bila je samo četiri puta: 1998. (5,7%), 2008. (6,0%), 2022. (10,8%) i 2023. (8,0%). Od 2014. do 2016. bilježili smo čak i blagu deflaciju.

Slika 5

Za priču o plaćama to je iznimno važno jer su relativno stabilne cijene omogućile da se plaće od 1994. mjere i uspoređuju na smislen način, što za razdoblje prije toga uglavnom nije slučaj. Ponovimo stoga još jednom nalaze:

1. Od 1994. do 2025. prosječna neto plaća u Hrvatskoj nominalno je porasla gotovo 8 puta, a realno 3,5 puta.
2. Polazište gornjih nalaza je 1994., godina u kojoj su realne plaće bile na manje od polovine razine iz 1990., pa je velik dio rasta u drugoj polovini devedesetih bio povratak na predratnu razinu, a ne novi rast standarda.
3. U zadnjih 25 godina prosječna realna plaća porasla je sa 838 na 1.449 eura (u cijenama iz 2025.), odnosno 1,7 puta ili 2,2% godišnje.
4. Najveći dio rasta plaća ostvaren je u razdobljima gospodarskog rasta, a šest godina recesije od 2009. do 2014. donijelo je jedino petogodišnje razdoblje realnog pada plaća. Nedavni val inflacije realno je smanjio plaće samo u 2022., a već sljedećih godina gubitak je nadoknađen i plaće su nastavile rasti.

Privitak: metodologija

Izvori podataka o plaćama

Podaci o prosječnim mjesečnim neto plaćama preuzeti su od Državnog zavoda za statistiku (DZS). Serija se sastoji od tri razdoblja s različitim izvorom ili metodologijom:

• 1994. – 2015.: godišnje istraživanje RAD1-G, koje obuhvaća zaposlene u pravnim osobama.
• Od 2016.: podaci iz obrazaca JOPPD Porezne uprave. Za 2015. DZS je objavio podatke iz oba izvora (RAD1-G: 5.650 kn; JOPPD: 5.594 kn).
• Od 2020.: podaci iz JOPPD-a uz novu metodologiju, u kojoj se broj zaposlenih preračunava na ekvivalent punoga radnog vremena i uključuju se zaposleni s manje od 80 plaćenih sati. DZS je za 2020. objavio stopu rasta od 2,7% u odnosu na 2019., izračunatu prema usporedivoj metodologiji.

Povezivanje serije

Serija je povezana omjerima (engl. ratio linking): podaci iz razdoblja prije loma pomnoženi su omjerom dviju metodologija u godini preklapanja. Time se zadržava stopa promjene iz izvornog izvora, a razina se usklađuje s današnjom metodologijom.

• Koeficijent za 2015.: k₂₀₁₅ = 5.594 / 5.650 = 0,99009 (JOPPD prema RAD1-G).
• Koeficijent za 2020.: usporediva plaća za 2019. iznosi 6.763 / 1,027 = 6.585,2 kn, pa je k₂₀₂₀ = 6.585,2 / 6.457 = 1,01985 (nova prema staroj metodologiji).

Povezana serija izračunata je ovako:

• 1994. – 2015.: plaća prema RAD1-G (kn) × k₂₀₁₅ × k₂₀₂₀
• 2016. – 2019.: plaća prema JOPPD-u (kn) × k₂₀₂₀
• Od 2020.: službeni podatak DZS-a, bez korekcija (do 2022. u kunama)

Ukupna korekcija razine za razdoblje 1994. – 2015. iznosi +0,97%, a za 2016. – 2019. +1,99%. Za 2026. korišten je prosjek od siječnja do srpnja (1.542 eura), koji zbog sezonalnosti nije potpuno usporediv s godišnjim prosjekom. Za usporedbu, prosjek od siječnja do srpnja 2025. iznosio je 1.432 eura, a godišnji prosjek 1.449 eura. Prema DZS-u, prosječna neto plaća u prvih sedam mjeseci 2026. bila je nominalno 7,7%, a realno 3,1% veća nego u istom razdoblju 2025.

Dva loma nisu korigirana jer za njih ne postoje podaci o preklapanju. Prvo, od 1995. regres i naknada za topli obrok uključeni su u neto plaću, što dio rasta u 1995. čini statističkim. Drugo, od 2004. obuhvat istraživanja proširen je na zaposlene u policiji i obrani. Učinak tih promjena na dugoročne stope rasta je malen, ali ih treba imati na umu pri tumačenju pojedinih godina.

Prikazana neto plaća ne obuhvaća zasebno iskazane neoporezive primitke, a na njezino prosječno kretanje utječu i promjene strukture zaposlenih te poreznog opterećenja.

Preračunavanje u eure

Nominalne plaće do 2022. preračunate su iz kuna u eure po prosječnom godišnjem tečaju HNB-a (tablica G10a, godišnji prosjeci srednjih tečajeva). Za 1999. – 2022. korišten je tečaj eura, a za 1994. – 1998., kada euro još nije postojao, tečaj njemačke marke pomnožen neopozivo utvrđenim omjerom od 1,95583 marke za euro (tzv. sintetički euro). Tako preračunati iznosi pokazuju koliko je plaća vrijedila u eurima u godini isplate i izravno su usporedivi s plaćama koje se od 2023. iskazuju u eurima.

Takvi se iznosi razlikuju od iznosa preračunatih po fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn/€: plaća za 1994. iznosi 182 eura umjesto 174 eura, a za 2014. 732 umjesto 741 eura. Kuna je od 2011. do 2014. slabila prema euru, pa se plaća iskazana u eurima po tadašnjem tečaju u tim godinama blago smanjivala, iako je u kunama rasla. Za usporedbu, iznosi preračunati preko ECU-a, prethodnika eura, bili bi 1995. i 1996. oko 4 – 6% veći.

Realne plaće ne ovise o izboru tečaja: nominalne plaće najprije su deflacionirane u kunama domaćim indeksom cijena, a zatim su iznosi u cijenama iz 2025. preračunati po fiksnom tečaju konverzije. Preračunavanje po tekućem tečaju i deflacioniranje domaćim cijenama ne treba miješati, jer bi realna serija tada uključivala i kretanje tečaja.

Deflacioniranje

Realne plaće izračunate su kao nominalna plaća u kunama (od 2023. u eurima) × 100 / indeks cijena (2025. = 100), a iznosi do 2022. zatim su preračunati u eure po fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn/€. Indeks je sastavljen na sljedeći način:

• 1994. – 1997.: godišnji prosjeci mjesečnih razina indeksa cijena na malo (HNB, tablica J1, izvor DZS).
• 1998. i 1999.: objavljene godišnje stope inflacije (5,7% prema indeksu cijena na malo i 4,0% prema indeksu potrošačkih cijena), prema HNB-ovu Biltenu br. 102.
• Od 2000.: godišnji prosjeci mjesečnih razina indeksa potrošačkih cijena (2025. = 100; HNB, tablica J1, izvor DZS).
• 2026.: prosjek indeksa od siječnja do srpnja 2026. u odnosu na prosjek 2025.

Indeks je izračunat iz razina, a ne ulančavanjem zaokruženih objavljenih stopa, pa se pojedine godišnje stope mogu od objavljenih razlikovati za 0,1 postotni bod. Razina cijena od 1994. do 2025. porasla je 2,39 puta.

Izračun stopa rasta

Prosječne godišnje stope rasta izračunate su kao složene stope (engl. CAGR): (zadnja vrijednost / početna vrijednost)^(1/n) − 1, gdje je n broj godina (za 1994. – 2025. n = 31). Razlike u eurima na grafikonima izračunate su iz prikazanih, zaokruženih iznosa, a postotne promjene iz nezaokruženih podataka.

Podaci

Svi podaci i izračuni korišteni u ovom tekstu dostupni su u Excel datoteci: Plaće u Hrvatskoj 1994. – 2026. – podaci i izračuni (xlsx).

Tablica P1. Prosječna mjesečna neto plaća u Hrvatskoj, 1994. – 2026.

* Prosjek od siječnja do srpnja 2026.; inflacija za 2026. odnosi se na prosjek od siječnja do srpnja 2026. u odnosu na prosjek 2025. Izvorno objavljeni iznosi do 2022. iskazani su u kunama. Povezana serija do 2022. preračunata je u eure po prosječnom godišnjem tečaju HNB-a (1994. – 1998. tečaj njemačke marke × 1,95583), a realna serija po fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn/€.

Izvori

• Državni zavod za statistiku: Prosječne mjesečne neto i bruto plaće zaposlenih (priopćenja i statističke baze).
• Hrvatska narodna banka: Tablica J1 – Indeksi potrošačkih cijena i cijena na malo; Bilten br. 102.
• Hrvatska narodna banka: Tablica G10a – Srednji tečajevi HNB-a (godišnji prosjeci).
• Uredba Vijeća (EZ) br. 2866/98 o stopama konverzije između eura i valuta država članica koje uvode euro.
• Nestić, D., Lovrinčević, Ž. i Mikulić, D. (2001.): Plaće u Hrvatskoj – stanje i makroekonomske implikacije različitih scenarija budućih kretanja. Ekonomski pregled, 52(1-2), 234–277.
• Katić, M. (2019.): U Jugoslaviji je bilo bolje: o automobilima i plaćama.
• Auto klub, br. 1, Zagreb, 25. 5. 1989., str. 8
• Savezni zavod za statistiku: Jugoslavija 1918–1988, statistički godišnjak
• MMF: International Financial Statistics
• Šonje, V. (2018.): Rušenje hiperinflacije u Hrvatskoj 1993.: tržište je kao voda, uvijek pronađe svoj put. Arhivanalitika.

---

[1] Spomenuti rad je zanimljiv i zbog šireg konteksta kojega daje. Autori pokazuju da su realne plaće u Hrvatskoj od 1994. do 1999. rasle prosječno 13,5% godišnje, što rijetko bilježe i najuspješnija gospodarstva, i znatno brže od proizvodnosti rada. Istodobno se zaposlenost smanjivala za oko 0,5% godišnje, a jedinični troškovi rada rasli su gotovo 8% godišnje, daleko najbrže u usporedbi sa srednjoeuropskim tranzicijskim zemljama. BDP je 1999. još uvijek bio na oko 81% razine iz 1990. Rast plaća, dakle, nije bio praćen jednakim rastom gospodarstva, pa autori zaključuju da je Hrvatska time pogoršala svoj konkurentski položaj. ↩

[2] Na tu je tablicu još 2019. podsjetio Mihovil Katić u tekstu U Jugoslaviji je bilo bolje: o automobilima i plaćama. Uz prosječnu neto plaću od 6.400 kuna iz siječnja 2019. izračunao je da je 19 plaća, koliko je 1989. stajala „peglica“, bilo skoro dovoljno za nov Renault Mégane ili Fiat Tipo. Za Daciju Sandero bilo je dovoljno oko 11 plaća, a Mercedes S 65 AMG Coupe, današnji ekvivalent Mercedesa 560 SEC, stajao je oko 400 prosječnih plaća. ↩

[3] Izvor: Savezni zavod za statistiku, Jugoslavija 1918–1988: statistički godišnjak, Beograd, tablica 11-13 „Indeksi troškova života“ (str. 165); za 1989.: MMF, International Financial Statistics. ↩