Ivica Brkljača je neovisni ekonomski analitičar, a primarni fokus rada mu je na makroekonomskim temama i temama iz područja investiranja na tržištu kapitala.
Hrvati su znatno manje zabrinuti za budućnost vlastitog kućanstva nego za opću ekonomsku situaciju u zemlji. U prosjeku mjesečnih anketa iz kolovoza, rujna i listopada 2026. poboljšanje financijske situacije svojeg kućanstva u sljedećih godinu dana očekivalo je 27,3 % građana, a pogoršanje 20,4 %. No kada ih se pitalo za opću ekonomsku situaciju u Hrvatskoj, omjer je znatno drukčiji: poboljšanje je očekivalo samo 14,5 % ispitanika, a pogoršanje čak 51,3 %.
Dakle, među onima koji očekuju promjenu vlastitih financija u sljedećih godinu dana više je optimista nego pesimista, dok za zemlju pesimisti imaju uvjerljivu prevagu. I to nije samo trenutačno raspoloženje jer ova razlika traje već dva desetljeća, a posljednjih je godina čak i veća nego ranije.
Što zapravo mjeri ova anketa
Spomenuti podaci dolaze iz harmonizirane ankete Europske komisije o pouzdanju potrošača, koju u Hrvatskoj provodi Ipsos. Za ovu su priču ključna dva pitanja iz ankete:
- Financijska situacija kućanstva: Kako očekujete da će se financijska situacija vašeg kućanstva promijeniti u sljedećih 12 mjeseci?
- Opća ekonomska situacija: Kako očekujete da će se opća ekonomska situacija u Hrvatskoj razvijati u sljedećih 12 mjeseci?
U oba slučaja riječ je, dakle, o očekivanjima, a ne o ocjeni trenutačnog životnog standarda. U nastavku teksta, ako nije drukčije navedeno, sve vrijednosti prikazujemo kao tromjesečni prosjek (kako jedan neuobičajen mjesec ne bi stvorio privid trenda).
Ispitanici biraju jedan od šest odgovora, a svaki odgovor dobiva ponder: „puno bolja” ima ponder +1, „malo bolja” +0,5, „ista” 0, „malo lošija” −0,5, „puno lošija” −1 i „ne znam” 0. Zbroj umnožaka pondera i udjela pojedinih odgovora daje saldo, koji se kreće od −100 (svi očekuju puno lošiju situaciju) do +100 (svi očekuju puno bolju). Nula znači da se optimisti i pesimisti međusobno poništavaju.
Kako to izgleda u praksi, pokazuje Tablica 1. Saldo se računa prema formuli: saldo = (udio „puno bolja” + ½ × udio „malo bolja”) − (½ × udio „malo lošija” + udio „puno lošija”). U hrvatskom slučaju, za vlastito kućanstvo to je trenutačno: (4,3 + ½ × 23,0) − (½ × 15,2 + 5,2) = 15,8 − 12,8 = +3,0 boda.
Tablica 1
Prikazani saldo, dakle, nije postotak ispitanika, nego mjera prevage optimista ili pesimista. Saldo od +3,0 za vlastito kućanstvo blizu je neutralnog: optimista je tek nešto više nego pesimista (27,3 % prema 20,4 %), a gotovo polovica građana ne očekuje nikakvu promjenu. Saldo od −27,7 za Hrvatsku znači izrazitu prevagu pesimista: pogoršanje očekuje 51,3 % ispitanika, a poboljšanje tek 14,5 %. Pesimista je, dakle, tri i pol puta više nego optimista. Iste podatke možemo prikazati i na sljedeći način.
Slika 1
Razlika je odmah vidljiva. Kad razmišljaju o vlastitom kućanstvu, građani prije svega očekuju stabilnost. Kad razmišljaju o Hrvatskoj u cjelini, prevladava očekivanje da će biti lošije. Upravo tu razliku između dvaju salda u nastavku teksta nazivamo jazom u očekivanjima.
Odakle jaz u očekivanjima i zašto ovaj obrazac traje dvadeset godina
Zašto bi ljudi za sebe očekivali bolje nego za zemlju u kojoj žive? Literatura nudi nekoliko tragova. Jedan je sklonost da za sebe očekujemo povoljnije ishode nego za druge, koju je Neil Weinstein nazvao nerealnim optimizmom. Drugi je činjenica da o vlastitim financijama i perspektivama znamo mnogo više nego o gospodarstvu, a na dio tih okolnosti možemo i sami utjecati. Treći je uloga medija u oblikovanju slike o stanju u zemlji. No koji od spomenutih čimbenika prevladava – a moguće da objašnjenja ima još jer se isti međusobno ne isključuju – anketa ne nudi odgovor.
U zadnjih 20 godina, dakle u svih 240 mjeseci, očekivanja za vlastito kućanstvo bila su bolja od očekivanja za Hrvatsku. Prosječna razlika iznosila je 19,7 bodova. Pritom je osobni saldo bio pozitivan u gotovo polovici promatranog vremena, a saldo za hrvatsko gospodarstvo samo u jednom mjesecu: u siječnju 2020., neposredno prije pandemije. Spomenuto vrijedi za izvorne mjesečne podatke; na Slici 2, koja prikazuje tromjesečne prosjeke, saldo za zemlju nijednom nije bio pozitivan.
Slika 2
U prvih deset godina promatranog razdoblja, od studenoga 2006. do listopada 2016., razlika je u prosjeku iznosila 15,1 bod, a u sljedećih deset godina 24,3 boda. Od početka 2020. do listopada 2026. prosjek je još viši, 28,2 boda. Osobna i opća očekivanja, dakle, s vremenom su se sve više udaljila. Sličan obrazac vidimo i u EU-u, ali je ondje razlika rasla nešto sporije.
Slika 3
Zanimljivo je i da se hrvatski i europski jaz posljednjih godina kreću znatno usklađenije. Koeficijent korelacije između tromjesečnih je prosjeka od studenoga 2006. do kraja 2018. iznosio 0,30, a od 2019. do listopada 2026. porastao je na 0,54. Dio objašnjenja leži u zajedničkim šokovima poput pandemije i inflacijskog vala 2022., koji su očekivanja istodobno pomaknuli u cijeloj Uniji. No korelacija je još viša (0,75) i kad se iz novijeg razdoblja izuzmu mjeseci od ožujka 2020. do kraja 2022.
U prethodnom je desetljeću Hrvatska imala vlastiti ritam: dok se veći dio Unije oporavljao od krize, Hrvatska je u recesiji ostala sve do 2014., pa su se jazovi u dijelu tog razdoblja kretali u suprotnim smjerovima. Moguće je, dakle, da su se očekivanja hrvatskih građana uskladila s europskima, što bi se uklapalo u čvršću gospodarsku integraciju i ulazak u europodručje 2023. No veća korelacija znači samo da se jazovi kreću sličnije, ali ne poništava činjenicu da je hrvatski jaz i dalje veći, a u posljednjih je deset godina i brže rastao.
Hrvati među optimističnijima u EU-u kad je riječ o vlastitim financijama
Po udjelu građana koji očekuju poboljšanje financija kućanstva Hrvatska je peta među 26 članica za koje postoje aktualni podaci. Hrvatskih 27,3 % osjetno je iznad prosjeka EU-a od 19,3 %. Ispred su samo Španjolska, Mađarska, Malta i Finska. Na drugom su kraju Grčka, gdje poboljšanje očekuje tek 5,0 % građana, Italija sa 6,9 % i Slovačka s 9,2 %.
Ovdje ipak treba razlikovati udio optimista od salda. Mali udio onih koji očekuju poboljšanje ne znači nužno da svi ostali očekuju pogoršanje. Primjerice, u Italiji oko dvije trećine građana ne očekuje promjenu financija kućanstva, dok u Grčkoj čak 57,5 % očekuje pogoršanje. Isti pokazatelj zato može skrivati prilično različitu strukturu odgovora.
Slika 4
Istodobno su za hrvatsko gospodarstvo očekivanja nešto manje negativna od prosjeka Unije: saldo iznosi −27,7 prema −31,4 boda u EU-u. Velik hrvatski jaz zato nije samo posljedica pesimizma za zemlju, nego i razmjerno povoljnih očekivanja za vlastite financije. S razlikom od 30,7 bodova Hrvatska je četvrta u EU-u, iza Francuske, Belgije i Nizozemske. Prosjek Unije iznosi 26,2 boda.
Slika 5
Kao što vidimo, spomenuti je odnos gotovo pravilo: u 25 od 26 promatranih država osobna su očekivanja bolja od općih očekivanja za zemlju. Hrvatska se izdvaja veličinom i postojanošću jaza, ali sama pojava nije hrvatska posebnost.
Zanimljiva iznimka: Mađarska
Mađarska je trenutačno jedina promatrana članica u kojoj su građani optimističniji za gospodarstvo zemlje nego za vlastito kućanstvo. Na parlamentarnim izborima 12. travnja 2026. stranka Pétera Magyara osvojila je dvotrećinsku većinu i okončala šesnaestogodišnju vlast Viktora Orbána. U svibnju je uslijedio snažan skok očekivanja za zemlju: saldo je s travanjskih −15,0 porastao na +14,7 bodova. To je povećanje od 29,7 bodova u jednom mjesecu, dok su se osobna očekivanja poboljšala za znatno manjih 16,7 bodova.
Slika 6
Time su prvi put nakon prosinca 2017. očekivanja za zemlju premašila osobna očekivanja. I sam mađarski institut GKI taj je skok povezao s nadama u novu vladu i promjenu ekonomske politike. Slična je situacija zabilježena i nakon izbora 2010., kada je dvotrećinsku većinu osvojio savez predvođen Fideszom. I tada su Mađari više mjeseci bili optimističniji za zemlju nego za vlastite financije. Oba primjera upućuju na to koliko opći ekonomski optimizam može biti povezan s političkim očekivanjima. No taj optimizam već nekoliko mjeseci nakon izbora počinje slabjeti.
Umjesto zaključka
Prikazani podaci otkrivaju postojan raskorak između očekivanja građana za vlastito kućanstvo i za gospodarstvo zemlje u kojoj žive. Hrvatska se izdvaja veličinom te razlike, ali sličan obrazac vidi se u gotovo svim članicama EU-a. Očito nije riječ o hrvatskoj posebnosti već o nečemu općenitijem u načinu na koji ljudi procjenjuju vlastitu budućnost i budućnost društva u kojem žive.
Koji od spomenutih čimbenika prevladava te zašto se razlika u Hrvatskoj širi brže nego u EU-u (i jesu li u pitanju pretjerano dobra osobna očekivanja ili pretjerano loša očekivanja za zemlju), iz ove ankete ne možemo zaključiti. Korisnije odgovore na ta pitanja možda mogu dati psiholozi, sociolozi ili medijski stručnjaci. Ovdje smo samo načeli temu i prikazali podatke, a tumačenje rado prepuštamo stručnijima.
