Adama Smitha i dalje se tumači različito, ponekad pogrešno i često površno. Smith izaziva kontroverze. A kada to pođe nekome za rukom kroz 250 godina, onda u tome djelu mora biti nešto zanimljivo.
U drugom tekstu objavljenom povodom 250 godina od izlaska Bogatstva naroda prikazao sam glavne ekonomske ideje Adama Smitha. Izdvojenim čitanjem toga dijela čitatelj bi mogao upasti zamku koja Smitha povezuje s “tržišnim fundamentalizmom” i “klasičnim liberalizmom” što pogoduje uobičajenoj intelektualnoj lijenosti koja vodi u zamku suprotstavljanja države (dirižizam, etatizam) i tržišta (laissez-faire). Rasprava na tim temeljima brzo zamire, a ideolozi se povlače u toplinu svojih eho-komora i nastave reproducirati skučeni pogled na svijet.
Međutim, kod Smitha postoji nekoliko tema na kojima se može pokazati njegovo viđenje moguće komplementarnosti države i tržišta. Za kritičare tržišnog fundamentalizma bit će iznenađenje koliko je Adam Smith bio svjestan društvenih problema (i kako je gledao na njihovo rješavanje), a za libertarijance bit će iznenađenje koliko je kod Smitha bilo “kolektivizma”.
Drugim riječima, Smith je upućivao na društvenu odnosno državnu intervenciju širu od one koja se obično pripisuje klasičnom liberalizmu (gdje se sve ideje o ulozi države svode na sigurnost i zaštitu vlasničkih prava). Pažljivim čitanjem Bogatstva naroda mogu se otkriti dijelovi koje bismo u kontekstu danas uvriježenih klasifikacija ideja mogli okarakterizirati bližima socijalnom nego klasičnom liberalizmu, ili pak liberalnom konzervativizmu – barem onoj europskoj inačici koja tradicionalno traži takozvani “treći put”; optimalnu kombinaciju države i tržišta.
Nisu samo monopoli upitni
Podsjetimo, iz Smithove kritike monopola izravno se izvodi zahtjev za antimonopolskim zakonodavstvom i praksama. To nije kraj nego početak priče o Smithovom viđenju odnosa društva i tržišta, politike i gospodarstva. Linija ideja koju ćemo prikazati stoljeće kasnije utjecat će i na socijalno-liberalni idejni smjer (Mill), kao i na liberalno-konzervativni idejni smjer u Europi (manje poznati, u nas gotovo nepoznati Wilhelm Roepke). Oba izvoda iz Smitha prihvatila su borbu protiv monopola ali i svakog oblika pretjerane prisile i moći – državne i ekonomske – kao nužnost očuvanja i razvoja individualnih sloboda, i potom zašla u šire i složenije teme u kojima dihotomija država naspram tržišta gubi dobar dio utemeljenja.
U ovom tekstu opisat ćemo još četiri područja neposrednog ili posrednog zagovora društvene odnosno državne intervencije koja se mogu pronaći u Bogatstvu naroda:
- Smithov stav o antropološkoj biti ljudi iz kojega se izvodi načelo jednakosti šansi.
- Izvod iz istog temelja, koji vodi ka zaključku o ravnopravnosti muškaraca i žena i važnosti javnog obrazovanja.
- Općenito, Smithov odnos prema (ne)jednakostima i javnom interesu.
- Smithov stav o interakcijama između naslijeđa kulturnih normi i ekonomskih procesa, zbog čega tržište rada u stvarnosti ne može izjednačiti nadnice.
Antropološki (ili religijski?) temelji: ljudi su puno sličniji nego što izgledaju na prvi pogled
U prethodnom eseju objasnio sam središnje mjesto slobodnom razmjenom potaknute podjele rada koju pokreću ulaganja kapitala. Ulaganjima kapitala nastaje napredak tehnologije i organizacije u kojemu se od radnika traži više vještina i znanja. To osigurava rast produktivnosti i stope nadnica (stopa je vrijednost koja po jedinici vremena utrošenog na rad pripada radniku). Ljudi zbog podjele rada postaju specijalisti.
Međutim, lako upadamo u zamku mišljenja da je netko postao mesar, filozof ili operni pjevač, a netko radnik u manufakturi pribadača, zbog svoga talenta ili karaktera. To je zamka: Smith ističe da je razlika prirodnih talenata među ljudima puno manja nego što mislimo. Razlike su prvenstveno posljedica podjele rada, pa piše: … razlika između filozofa i uličnog nosača ne proizlazi toliko iz ljudske prirode, koliko iz navika i obrazovanja.
Smith dakle negira biološki i bilo kakav drugi determinizam povrh društvenih, ekonomskih i kulturnih čimbenika. U etičkom smislu afirmira jednakost ljudske biti. Odatle proizlazi ukazivanje na važnost jednakih šansi, što će u stoljećima nakon Smitha postati okosnica i razlikovna karakteristika socijalnog liberalizma. Ali, to nije bila samo implicitna poruka koju je Smith prepustio za razradu sljedećim generacijama. Smith je u pogledu dvije teme eksplicitno izašao izvan okvira redukcionistički shvaćenog klasičnog liberalizma: antropološke temelje svojih ideja povezao je sa zahtjevom za ravnopravnošću i obrazovanjem ljudi.
Uloga žena, (javnog) obrazovanja i individualnih sloboda
Smithov ekonomski sustav počiva na individualnoj slobodi i razmjeni, te dovodi do podjele rada. Ipak, to nije model beskonfliktnog društva u kojemu slobodno tržište „rješava sve“. Naprotiv, Smith uočava društvena proturječja, ne samo u monopolima: ističe problem nerazmjera duboke podjele rada i potrebe za građanskim sudjelovanjem u javnom životu.
Adam Smith nije poznavao demokraciju s općim pravom glasa, no bio je svjestan nužnosti sudjelovanja širokih slojeva ljudi u rješavanju javnih, zajedničkih pitanja. Smatrao je da ljudi moraju biti obrazovani i informirani za takvo sudjelovanje. Imperativ društvenog sudjelovanja može biti u suprotnosti s oblikovanjem ljudskog duha koji nastaje zbog podjele rada koja rada stvara specijaliste, fah-idiote (nije ih tako zvao). Rješenje ovog proturječja vidio je u javnom obrazovanju, naročito djevojčica koje su se u Smithovo vrijeme obrazovale u puno manjem postotku nego dječaci.
Smith je došao na ideju o javnom obrazovanju i posebnoj pažnji usmjerenoj na obrazovanje djevojčica zahvaljujući opisanom stavu o minimalnim prirodnim razlikama među ljudima. U širem smislu, povezivanje obrazovanja s individualnom slobodom stara je ideja škotskog prosvjetiteljstva još od Shaftesburya, a sama ideja omasovljenja obrazovanja vuče korijene još od kraja 16. stoljeća i Engleza Francisa Bacona od kojega ju je preuzeo i John Locke.
Duboko razumijevanje veza obrazovanja i slobode kod Smitha pronašlo je najjasniji iskaz u njegovoj kritici sustava šegrtovanja. Uklopivši koncepte produktivnosti i podjele rada u sveobuhvatan (makro)ekonomski model, Smith je shvatio da će jedan od glavnih problema u komercijalnoj civilizaciji biti povezan s potrebom sve duljeg (dubljeg radi specijalizacije i šireg radi društvenog sudjelovanja) obrazovanja koje će se nametnuti kao nužnost da bi slobodni ljudi mogli na produktivne načine sudjelovali u podjeli rada i životu društva. Međutim, modeli pripravništva i šegrtovanja u Smithovo doba bili su rigidni. Mladi su ljudi dugo ostajali vezani uz majstore – podučavatelje. To je smatrano nužnim kako bi se starijim majstorima pružio poticaj za prijenos znanja na osobe koje im barem neko vrijeme neće biti konkurencija. Mogao se čuti i argument da bi prerano osamostaljenje nedovoljno iskusnih šegrta moglo dovesti do pada kvalitete ponuđenih proizvoda i usluga. Smith je otvoreno kritizirao takve stavove. Smatrao je da sustav potiče ovisnost. Mislio je da su konkurencija na otvorenom tržištu i strah od gubitka klijenata dovoljni razlozi za održavanje kvalitete ponude, a škotski sustav u kojemu su razdoblja obveznog ostanka kod majstora bila kratka, a šegrti su relativno rano u karijeri mogli iskupiti svoj pripravnički staž, smatrao je najboljim u Europi. Takav je stav bio u skladu s njegovim temeljnim stavovima o individualnim slobodama i otvorenom tržišnom natjecanju.
Nejednakosti i javni interes
Promislimo li o Smithovim stavovima o monopolima, javnom obrazovanju, obrazovanju djevojčica, šegrtovanju i ljudskoj prirodi, shvatit ćemo da je Smith bio zabrinut zbog naslijeđenih institucija i kulture koji su doprinosili stvaranju nejednakosti. Njegova kritika monopola nije bila usko ekonomistička u smislu ukazivanja samo na ekonomsku neefikasnost. Kritika je imala dublje utemeljenje; Smith je gajio averziju prema velikim nejednakostima u raspodjeli bogatstva i dohotka. Danas bismo to mogli tumačiti i ovako: prihvatljive su nejednakosti koje proizlaze iz otvorenog i fer tržišnog natjecanja, no neprihvatljive su nejednakosti koje proizlaze iz bilo kakvih oblika priviliegija i prevelike asimetrije moći.
Tako shvaćamo da kod Smitha nije riječ o – kako se često pogrešno predstavlja – dihotomiji država odnosno vlast vs. tržište. Iako je načelno gajio skepsu prema aktiviranju javne vlasti u gospodarstvu (pisao je: … svaki pojedinac, očito je, o svojoj lokalnoj situaciji može donositi puno bolje prosudbe od prosudbi koje bi bilo koji državnik ili zakonodavac mogao donijeti umjesto njega …), iz Bogatstva naroda ipak proizlazi da je neki oblik javne intervencije neizbježan povrh užeg okvira osiguranja sigurnosti i vlasničkih prava koji je u klasičnom liberalizmu definiran još od Lockea (1632.-1704.).
U širem smislu, Smith je slobodno tržište i poduzeništvo zapravo promatrao kao javni interes – ne samo radi ekonomske efikasnosti, nego prvenstveno radi afirmacije individualnih sloboda i sprječavanja stvaranja pretjeranih nejednakosti koje mogu biti suprotstavljene slobodi pojedinca. Taj fundamentalni problem liberalizma – jesu li slobode i nejednakosti kompatibilne, možda i međusobno uvjetovane, ili su pak suprotstavljene, obilježit će povijesni razvoj i oblikovanje ideja i politika u modernoj eri nakon Adama Smitha.
Kultura, razmjena i tržište rada
U Smithova razmatranja ugrađeni su rezultati promućurne analize stvarnog gospodarskog života. Kao što nije očekivao da će se profitne stope idealno ujednačiti (jer će se uvijek razlikovati zbog različitih rizika pojedinih aktivnosti i poduzeća – vidjeti drugi dio), Smith nije očekivao niti to da će se stvarne stope nadnica ujednačiti na tržištu rada. Razloge je pronalazio u opisanim ekonomskim čimbenicima (monopolima, praktičnom obrazovanju), ali i u prevladavajućoj psihologiji i kulturnim normama.
Taj dio Bogatstva naroda vrijedi posebno prikazati jer se rijetko spominje premda izravno vodi prema modernoj bihevioralnoj ekonomici i povijesnim studijima u području ekonomske antropologije koji zadnjih godina – zahvaljujući radu Josepha Henricha – ponovo bude širu pažnju (temu sam prošle godine prikazao u ovom tekstu).
Smith pronalazi tri ekonomska razloga nejednakih plaća:
- Za neka zanimanja potrebno je više učiti, pa su različite stope nadnica očekivane; one nisu samo povrat na uložene sate rada, nego i povrat na prethodno akumulirano znanje koje se realizira kroz rad.
- Neki se poslovi lakše gube, rizičniji su za radnike, pa je logično da se takvim radnicima plaća kompenzacija po satu za kraće angažmane. U današnjoj ekonomiji ovo bi objasnilo veću satnicu konzultanata i free-lancera koje se angažira samo povremeno, mimo zakona o radu, pa im se angažman može prekinuti bez suvišnih komplikacija.
- Reputacija je signal kvalitete, a kvaliteta rada zaslužuje kompenzaciju: logično je da su bolji radnici bolje plaćeni.
Ovime se ne iscrpljuje lista čimbenika nejednakosti plaća. Smith je uočio još dva čimbenika koja imaju dublje utemeljenje u prevladavajućim kulturnim normama:
- Vjerojatnost uspjeha u zanimanju. Što je vjerojatnost uspjeha u zanimanju manja, kompenzacija je veća. Budući majstor koji ustrajno (ne nužno natprosječno) uči, ima veliku šansu da će moći živjeti od svoga rada. Međutim, među pravnicima (primjer iz Smithova doba) uspijevaju samo najbolji koji „kupe vrhnje“, dok ostali ne mogu živjeti od toga posla (danas pravnici to uglavnom mogu). Učenje prava u Smithovo vrijeme nije bila fer lutrija, a danas je to slučaj s nekim drugim zanimanjima (npr. sportaši). Iz ovog Smithovog zapažanja izvest će se dva smjera u ekonomskoj literaturi dva stoljeća kasnije.
- Prvi je smjer opisa tržišta koje poznajemo pod nazivom „pobjednik kupi sve“; danas u mnogim područjima – na primjer u profesionalnom sportu – vrijedi ova postavka. U vrhu ATP ili FIS ljestvica su milijunaši, no već ispadanje iz prvih nekoliko desetaka ili stotina na svijetu znači da bez pomoći nacionalnih sportskih saveza (državna intervencija) nije moguće pokrivati troškove. Od osamdesetih godina prošlog stoljeća ekonomisti (Robert Frank) razvijaju analitički aparat za takozvana winner-takes-it-all-markets čiji ishodi odstupaju od ishoda na tipičnim tržištima savršene konkurencije.
- Drugo, neizvjesna kvaliteta proizvoda ili usluge koju kupci nisu u stanju procijeniti zbog nepotpunih informacija može dovesti do koncentracije potražnje (i eksplozije cijena odnosno plaća) za uslugama rijetkih radnika koji uspiju steći širu reputaciju. Druge jednako dobre ili tek marginalno slabije radnike koji nisu imali sreću ili nisu bili vješti u osobnom marketingu može ostaviti bez posla. Danas je literatura o nepotpunim informacijama i tržištima zahvaljujući Akerlofu, Stiglitzu i drugima integralni dio glavnog toka ekonomske misli. A što se Smitha tiče, možemo reći da iako je dobro shvaćao problem nepotpunih informacija iz toga nije izvodio zaključak da bi se vlasti trebale umiješati u funkcioniranje takvih tržišta. No problem je uočavao, dok danas znamo da na takvim tržištima dolazi do različitih vidova intervencije kolektivnih udruga i država.
- Čast (ugled, status) kao kompenzacija. Smith postavlja pitanje: zašto je mesar u prosjeku bolje plaćen od opernog pjevača? On to navodi kao primjer iz svoga doba, a mi bismo ga danas mogli prevesti u pitanje zašto je programer (zasad, dok ga ne zamijeni AI) bolje plaćen od bibliotekara, a financijski konzultant od učitelja? Smith je razumio da nemonetarne kompenzacije poput ugleda i statusa prate različite poslove ovisno o kolektivnim preferencijama koje proizlaze iz kulturnih normi (otud i velik ugled i politička mobilizacija u populaciji sveučilišnih profesora i liječnika u Hrvatskoj). Pri tome je uočio da neka tržišta rada mogu kolabirati pod utjecajem kulturnih normi: neka zanimanja mogu poprimiti tako veliku čast i ugled da će ljudi smatrati kako bi bilo odveć profano (nečisto, nisko) da ih plaćaju „pukim“ novcem. Iz opisanog paradoksa slijedi nužnost vanjskog miješanja u funkcioniranje tržišta jer je društveni interes očuvati neka zanimanja i ako ih tržište u monetarnom smislu ne vrednuje ili ih vrednuje nisko pa zanimanju prijeti odumiranje. Odatle objašnjenje zašto neka zanimanja i vještine poput opernih pjevača i balerina u nekim društvima plaćaju vlade iz proračuna.
Prema tome, niti je Smith bio promotor „nevidljive ruke“ – u smislu mišljenja da će tržišta sama od sebe riješiti sva društvena pitanja – niti je bio indiferentan prema nejednakostima; Adam Smith nije bio klasični liberal u smislu svođenja uloge države samo na sigurnost i zaštitu vlasničkih prava. Promatranje stvarnosti tržišta uputilo ga je na kompleksnost odnosa koje je proučavao. Ponajmanje se može reći da je Smith bio slijep na društvena pitanja izvan problematike ekonomske efikasnosti.
Njegov zagovor slobodnog tržišta i poduzetništva bio je ukorijenjen u viziji javnog interesa u vremenu u kojem je živio. To vrijeme je bilo obilježeno monopolima, imperijalističkim politikama i ne još brzim tehnološkim napretkom. Primjena tehnike tek će u stoljeću nakon Smitha stvoriti napetosti između rasta životnog standarda s jedne strane i novih oblika društvenih sukoba s druge strane, što će nam možda biti tema nekog sljedećeg teksta.
Zaključak
Ovime zaključujemo razmatranje Bogatstva naroda povodom 250. godišnjice izlaska jedne od najvažnijih knjiga ugrađenih u temelje zapadne civilizacije. Nadam se da sam vam, poštovani čitaoče, približio sadržaj ovoga rada i osnažio alate za kritičko razumijevanje površnih rasprava na temu „država protiv tržišta“ u kojima se Smitha često evocira kao zagovornika „tržišnog fundamentalizma“, „turbo-kapitalizma“, ili kako se već sve ne imenuje ta avet.
Međutim, 1776. bila je davno. U međuvremenu se toliko toga u povijesti dogodilo, da sam puno toga ostao dužan. Na primjer, dužan sam odgovore na pitanja: kako čitati Smitha iz perspektive 19. i prve polovine 20. stoljeća kada se akumuliraju novi društveni sukobi koji, u konačnici, dovode do artikulacije i eskalacije sukoba naci-fašizma i socijalizma-komunizma? Ili: kako čitati Smitha iz perspektive Pax Americane (1945.-2019.) i pojave njezinih raspuklina u dekadi u kojoj živimo? U konačnici, može li nas Smith ičemu poučiti kada je riječ o brzim tehnološkim promjenama i njihovim učincima na obrazovanje i tržište rada u našemu vremenu, u kojemu se umjetna inteligencija pojavljuje kao veliko obećanje i kao velika prijetnja?
Iako sam na ovom mjestu namjeravao stati s esejima povodom 250 godina od izlaska Bogatstva naroda pitanja koja su navrla u međuvremenu ne dopuštaju predah. Stoga najavljujem i četvrti tekst u seriji povodom 250 godina od izlaska Bogatstva naroda za tjedan ili dva, u kojemu ćemo pokušati preslikati Smitha u naše vrijeme.