Klara je bila briljantan student i stipendist na jednom od najtežih hrvatskih fakulteta. «Klara, jesi li odabrala mirovinski fond?», upitao sam ju na dan kada je zasnovala svoj prvi radni odnos. «Nije li to svejedno?», nezainteresirano je odgovorila Klara.
Pasivni promatrači
Klara je poput velike većine mladih ljudi koji su počeli zarađivati. Ne mare previše za novac koji se nakuplja na individualnom računu mirovinske štednje. Klara naizgled racionalno procjenjuje da se ne isplati trošiti vrijeme na proučavanje mirovinskih zakona, fondova i prinosa. Pametan čovjek zna da nitko ne može predvidjeti daleku budućnost te da rezultat u prošlosti nije jamstvo rezultata u budućnosti. Klara nema vremena za udubljivanje u problem. A što se tiče novca na računu, valjda ima netko tko o tome brine.
Psihološka distanca prema vlastitomu novcu nije karakteristična samo za mlade ljude poput Klare. Kada je starijim mirovinskim osiguranicima bio omogućen odabir rizičnosti obveznog mirovinskog fonda (A-B-C), veoma mali broj ljudi premjestio je mirovinski račun iz defaultnog odabira B, u kategoriju nižeg rizika C ili u kategoriju većeg rizika A. Od gotovo milijun i osam stotina tisuća članova obveznih mirovinskih fondova, svega 5,447 ili 0,3% odabralo je rizičniji fond kategorije A. Klara je na kraju ipak bila jedna od njih, crna ovca.
A-B-C
Mogućnost odabira fonda A, B ili C kategorije rizika počiva na ideji da je pred mladima cijeli radni vijek štednje za mirovinu. Treba im omogućiti rizičniji odabir. Vrijednost rizičnijih imovina, poput dionica, u četrdeset godina mnogo će puta ići gore-dolje. No, u dugom je roku važan samo prosječan povrat, a ne kratkoročna kolebanja. Istraživanja i iskustvo pokazuju da je dugoročni povrat od ulaganja u dionice veći od povrata većine alternativnih imovina. Osobito onih manje rizičnih, poput štednih depozita ili državnih obveznica.
Prije nego što objasnimo zašto je Klara povjerovala u to pravilo, treba shvatiti i drugu stranu. Ako veći očekivani povrat ide ruku pod ruku s većim rizikom, veća je i opasnost da netko tko do kraja radnoga vijeka ostane u najrizičnijem fondu A ode u mirovinu u vrijeme kada je tržište u depresiji. U tom slučaju, vrijednost štednje za mirovinu mogla bi se osjetno smanjiti u zadnjim godinama štednje, unatoč solidnoga ranijeg rezultata. Osim toga, postoje i ljudi koji ne podnose bilo kakav gubitak.
Stoga se sredstva ljudi koji ne žele birati stupanj rizičnosti mirovinske štednje automatski smještaju u kategoriju umjerenog rizika B. Tko želi rizičnije ulagati, mora zahtijevati prebacivanje sredstava u fond rizičnije kategorije A. Ako je do mirovine preostalo samo 10 godina, račun se automatski tj. silom zakona prebacuje u fond kategorije B. Kada do mirovine preostane samo 5 godina, račun se automatski prebacuje u fond najsigurnije kategorije C, kako neka jača kriza ne bi poništila ranije godine rasta vrijednosti ušteđevine.
Zašto je Klara ipak odabrala rizičniju varijantu A?
Logika očekivanja većega povrata u vrlo dugom roku identična je kao logika zakonodavca koji je propisao limite ulaganja obveznih mirovinskih fondova. Fondovi većega rizika A mogu spustiti udjel ulaganja u dužničke (u prosjeku manje rizične) vrijednosne papire na 30%, ali nikako manje od toga, kako bi prostor za rizičnija ulaganja ostao dovoljno velik. Takav fond ne smije ulagati više od 30% u najmanje rizične instrumente tržišta novca, a ključno je to što barem 55% portfelja mora biti uloženo u dionice. S druge strane, fond maloga rizika C, najmanje 70% portfelja mora uložiti u dužničke vrijednosne papire te ne smije ulagati u dionice.
Limiti ulaganja fondova*
| Kategorija A
Velik rizik |
Kategorija B
Umjeren rizik |
Kategorija C
Mali rizik |
||
| Prenosivi dužnički vrijednosni papiri | Najmanje | 30% | 50% | 70% |
| Prenosivi instrumenti tržišta novca | Do | 30% | 30% | 10% |
| Prenosivi vlasnički instrumenti | Do | 55% | 35% | 0% |
*prikazano ne predstavlja cjelovit prikaz investicijskih limita već služi za ilustraciju glavnih razlika među fondovima
Tisuće analiza većinom potvrđuje da rizičniji portfelji odbacuju veće prosječne povrate u dugom roku. Međutim, Hrvatska se, povijesno gledano, vrlo kratko nalazi u čudnoj vrsti rodijačkog kapitalizma. Još je kraće razdoblje za koje postoje podaci o povratima na dionice i obveznice. Stoga je tezu teško dokazati na domaćim podacima. Međutim, mirovinski fondovi mogu ulagati širom zemalja OECD-a. To je gotovo cijeli razvijeni svijet. Priča o dugoročnom odnosu povrata i rizika može se lako provjeriti na drugim primjerima. Primjer u nastavku je, naravno, Amerika.
Na slici su prikazani dugoročni povrati na ulaganja mjereni 40-godišnjom stopom rasta najvažnijega dioničkog indeksa S&P s uključenim dividendama. Povrat na ulaganja u dionice uspoređuje se s prinosom na 10-godišnje državne obveznice u razdoblju od 40 godina. Graf počinje 1911., jer su podaci raspoloživi od 1871. Kada se na slici gleda udesno, prate se kasnija 40-godišnja razdoblja. Najnoviji podaci pokazuju prosječne godišnje povrate za četrdesetogodišnje razdoblje štednje od početka 1977. do početka 2017.
*aritmetički prosjek za obveznice, Izvor: obrada autora na temelju Shillerove baze podataka
U SAD-u su postojala tri vrlo kratka razdoblja u kojima su bolje prošli dugoročni ulagači u obveznice. Bilo je to davno i trajalo je vrlo kratko. Lošije su prošli oni koji su u dionice ulagali od početka osamdesetih godina devetnaestog stoljeća do dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. Njihova su se ulaganja našla pod utjecajem Prvoga svjetskog rata. Loše su prošli i oni koji su razdoblje štednje dovršili na vrhuncu Velike krize tridesetih godina prošloga stoljeća. I kraj razdoblja štednje u vrijeme Drugoga svjetskog rata nije bio sretan trenutak. U svim ostalim dugim razdobljima dionički povrat je pobijedio obveznički. Ovdje je kalkulator koji se služi istom Shillerovom bazom podataka.
Prikaz ne znači da se može očekivati kako će svako ulaganje u dionice odbaciti sličan povrat. Indeks S&P je vagani prosjek. Znači da postoje portfelji koji su kroz povijest davali puno bolje i puno lošije rezultate od indeksa. Rezultati za neke druge zemlje mogu se donekle razlikovati od rezultata za SAD. Osim toga, treba znati pažljivo birati ulaganja, prepustiti posao profesionalcima ili ulagati u fondove koji oponašaju dioničke indekse. Prikaz također nije jamstvo da će se povijest ponoviti svuda i u jednakoj mjeri.
Međutim, prikaz šalje jasnu poruku o tome da u strukturi modernoga svjetskog gospodarstva postoji nešto što ga stalno tjera prema naprijed. Nema razloga za očekivanje da će ljudski motor stati, premda se u duljim razdobljima može usporiti ili ubrzati. I ako sutra izbije neka relativno velika kriza, zaključak se neće promijeniti. Na primjer, navodno dramatična financijska kriza 2008./09. u 40-godišnjoj perspektivi na slici pokazuje se kao mali trzaj prema dolje. Dugoročni povrati na ulaganja generacije baby boomera, koja je počela štedjeti oko 1970. i odlazila u mirovinu oko 2010. za trajanja zadnje krize niti jednoga trenutka nisu dovedeni u pitanje.
Ako stvari tako stoje, kako je moguće da samo 0,3% hrvatskih mirovinskih osiguranika razmišlja poput Klare i odabire rizičniji fond A? Postoje tri moguća objašnjenja: financijska nepismenost, ekstremna averzija prema riziku i nezainteresiranost.
Financijska (ne)pismenost Hrvata
Potvrda da nešto ne valja u samim temeljima financijske pismenosti stigla je kroz OECD-ovo istraživanje financijske pismenosti odraslih osoba. Hrvatska je blizu dna liste zemalja, s 12 bodova od 21 mogućih. Hrvatsku među tri najlošija rezultata (uz Poljsku i Bjelorusiju) ne drže tehnička financijska znanja, koja sigurno zahtijevaju ozbiljna poboljšanja, nego financijska ponašanja i financijske sklonosti.
Financijska ponašanja zavise o navikama kao što su financijsko planiranje kućnog proračuna i konzultiranje sa stručnjacima pri donošenju financijskih odluka. No, puno su zanimljivije financijske sklonosti. Prema OECD-u, ključan je odnos prema životu i vremenu. Ljude se pita žive li samo za danas, odnosno, protive li se toj tvrdnji. Slika pokazuje da je Hrvatska vrlo nisko na listi; manje od polovice ispitanika protivi se tvrdnji da živi samo za danas.
Izvor: OECD
Hrvati nisu skloni riziku?
Kratkovidni i neskloni planiranju skloni su riziku. Oni često pretjeraju s rizikom. Osim toga, istraživanja o poduzetništvu u Hrvatskoj (Global Entrepreneurship Monitor) ne ukazuju da Hrvati nisu poduzetni. Takozvani fear factor (strah od neuspjeha) kod nas je među najmanjima u srednjoj i istočnoj Europi. Problem s premalo poduzetništva u Hrvatskoj vjerojatno nije stvar psihologije, nego nesređenog političkog i institucionalnog okružja. Zbog toga razloge za nisku sklonost ulaganjima u rizične instrumente, osim u financijskim (ne)znanjima, ponašanjima i sklonostima, ne treba tražiti u (ne)sklonosti riziku, nego drugdje.
Kratka povijest «tržišnoga gospodarstva», za koje je upitno koliko je uopće tržišno, kao i ukupna povijest na našim prostorima, nisu pogodovali sagledavanju dugoga roka. Društvena uređenja mijenjala su se u razdobljima kraćim od 40 godina. Ključne institucije mijenjane su iz temelja u još kraćim vremenskim razdobljima. To je moralo utjecati na stvaranje kulture s kratkim horizontima. Snalaženje i prilagođavanje, a ne ustrajnost, bile su superiorne strategije preživljavanja.
Nezainteresiranost
Kratki horizonti mogli bi objasniti nezainteresiranost ljudi za mirovinsku štednju. Daleka budućnost je apstraktna. Lakše se prepustiti fatalizmu i razvijati strategije prilagođavanja i snalaženja ako politika svakih nekoliko godina mijenja glavne uvjete življenja i poslovanja.
Politika je u Hrvatskoj uvijek nametala gotova rješenja odozgo i nije se previše trudila osnažiti ljude. U slučaju mirovinske reforme nakon njena početka izostao je program adekvatne edukacije ljudi, osobito mladih. Nije lako znati kako funkcionira drugi mirovinski stup, kakva su prava i obaveze i kako odlučivati o osobnoj mirovinskoj štednji. Država je na sebe uzela odgovornost za strogu regulaciju, što znači i pravo da sve mijenja. Država strogo regulira ulaganja, postoji i neko jamstvo povrata. Gotovo nitko ne zna kako ono funkcionira. Regulator određuje i trošak naknade za upravljanje fond menadžera, pa ni za to ne treba brinuti. Oni koji bi malo upravljali svojom obveznom mirovinskom štednjom, bez naknade mogu premještati mirovinski račun među fondovima tek svake tri godine u mjesecu rođenja. Političari najčešće govore o štednji u drugom mirovinskom stupu kao da je njihova odnosno proračunska, pa su svakoj novoj garnituri, kada osvoji vlast, usta puna planova o tome kako će iskoristiti sredstva mirovinskih osiguranika (naša sredstva) za ulaganja u infrastrukturu i projekte na bazi javno-privatnih partnerstava. Kao da najveći dio nije već uložen u državne obveznice. A upravo zbog toga se često kritizira upravitelje fondova – govori se da nedovoljno diversificiraju portfelje. U svemu tome se teško snaći i biti zainteresiran.
Ne znamo kako Klara razmišlja
Teško je reći kakva je bila Klarina intuicija kad je odabrala fond tipa A s rizičnijom strukturom. Klara je jako mlada i tko zna kako ona vidi državu, politiku, povijest, mirovinski sustav. Klaru kroz školovanje nisu financijski obrazovali, ali ona je visokoobrazovana i dovoljno pametna da u sekundi shvati što joj govore ovdje prikazane slike. Klara je odabrala A, možda zato da pokuša spasiti svoj novac, a možda i zato što naprosto vrijedi nešto pokušati dok si mlad. Nemati puno za izgubiti može biti prednost i podloga za nadu da je pred ovom zemljom četrdeset godina normalne povijesti.
U svakom slučaju, puno je više onih drugih Klara koje ne biraju A. Među njima je vjerojatno manje onih koji vjeruju da ih država može štititi od rizika nego onih koje ova tema zapravo ne zanima. To je ono što treba brinuti.