Kada je ruska agresija na Ukrajinu naišla na odlučan odgovor Zapada, mnogi promatrači – ne samo „putinoljupci“ – širili su strah. U uglavnom nenamjerno uglazbljenoj priči koja je odgovarala tada propagandno sveprisutnom Kremlju, ponavljane su mračne priče o nestašici energenata, predstojećem gospodarskom kolapsu i drami koja će vojsku nezaposlenih širom Europe izvesti na ulice: „Opet će mali čovjek p(l)atiti!“
Sankcije su naišle i na osudu nekih dobronamjernih ali naivnih zagovornika slobodnog tržišta koji su slobodu međunarodne razmjene, bilo kada, bilo čim i s bilo kim, smatrali temeljnom vrijednošću koja bi trebala biti važnija od ratne agresije i rušenja međunarodnog poretka.
Dežurni bukač Medvedev Europi je najavljivao smrzavanje. Mediji su prenosili njegove poruke u autodestruktivnom maniru potrage za klikovima. Neprikriveno divljenje izazvali su i potezi guvernerke ruske središnje banke koji su u početku doveli do jačanja rublje spram većine svjetskih valuta. A procjene da će rusko gospodarstvo u 2022. godini pasti „samo“ 5% pogodovale su tezi o sankcijama kojima je Europa, navodno, pucala u vlastitu nogu.
Ukratko, u prvim tjednima nakon početka ruskog napada na Ukrajinu živjelo se u iščekivanju kolapsa Zapada. Točnije, Europe. Ili još točnije, Europske unije. Sjećanja na pandemijske traume zatvaranja 2020. i propagandnog progona necijepljenih 2021. pojačala su sveprisutan osjećaj „kraja svijeta“. Nova geopolitička i energetska podjela karata nakon početka rata u Ukrajini uklopila se kao čavao u lijes novih društvenih podjela.
Malo manje od godinu dana kasnije nitko ne može pouzdano procijeniti koliko su rusko gospodarstvo i životni standard urušeni u proteklih deset mjeseci. Jedino je očito da je Rusija (uz, nažalost, i Ukrajinu koja je puno jače pogođena) gospodarski teško ranjena. Velike nevolje tek slijede u godini pred predsjedničke izbore. Pri tome ne mislim samo na sve veću izoliranost Rusije od pristupa naprednoj tehnologiji (što je dugoročno najveća prepreka daljnjem rastu i agresivnosti te zemlje), nego na druge dvije stvari:
- Rusija je energetski gigant koji, međutim, ubrzano ostaje bez svog najvažnijeg klijenta – Europe. „Prijatelji“ koji i dalje kupuju ruske energente (prije svega Kina i Indija) čine to jer mogu kupovati po ucjenjivački niskoj cijeni. Time ruski državni proračun, koji se na samom početku agresije jako dobro punio, ubrzanim tempom ulazi u teško premostiv problem.
- Treba gledati relativne odnose: dok se u ožujku i travnju očekivalo da će Rusija i Europa zajedno gospodarski tonuti, deset mjeseci kasnije je očito da je Europa 2022. imala još jednu godinu gospodarskoga rasta. Prva procjena BDP-a za Njemačku 2022. izašla je na 1,9% (većina drugih članica EU rasla je brže). I najavljena recesija nikako da uzme šireg maha.
Pogledajmo detaljnije trenutačnu gospodarsku situaciju na Zapadu.
Inflacija se „pobrinula“ da sve ne izgleda ružičasto. Realne plaće odnosno životni standard posvuda su bilježili pad u prošloj godini. Relativno pojeftinjenje rada je cijena koja je plaćena za nastavak visoke zaposlenosti odnosno niske nezaposlenosti u uvjetima šoka cijena energenata. Nezaposlenost se krajem 2022. i početkom 2023. i dalje nalazi na povijesno najnižoj razini koja ljudima osigurava socijalni mir i životnu perspektivu. Nedostatak radne snage u Europi više brine poduzetnike od rata u Ukrajini, što najavljuje daljnji rast plaća i oporavak realne vrijednosti dohodaka.
Usprkos geopolitičkom (ratnom) i energetskom šoku, vodeće središnje banke (prije svega američki FED) u prošloj su se godini otrijeznile od pandemijskog pijanstva. Shvativši da kasne sa zaoštravanjem monetarne politike odlučile su učiniti nešto po pitanju inflacije koja se pod utjecajem rata u Ukrajini definitivno otela kontroli. U tome su središnje banke polučile i prve uspjehe. Inflacija usporava i u europodručju i u SAD-u: Eurostatova prva procjena za prosinac pokazala je pad indeksa cijena za 0,3% u odnosu na studeni. Američki indeks potrošačkih cijena pokazao je pad ukupne razine cijena za 0,1%.
Usporavanje inflacije osokolilo je bikove na financijskim tržištima. Cijene dionica snažno su porasle početkom 2023. Nada u skori kraj ciklusa rasta kamatnih stopa zbog simirivanja inflacije drži obvezničke prinose pod kontrolom. Trenutačno se kreću osjetno ispod maksimuma koji su dosegnuti u zadnja dva mjeseca 2022.: američka desetogodišnja obveznica je na 3,5% (maksimum je bio na 4,2%), njemačka je na 2,1% (maksimum je bio na 2,6%), talijanska je na 4% (maksimum je bio na 5%), a hrvatska na 3,7% (maksimum je bio na 4,1%). Bikovi su osokoljeni i solidnim očitanjima industrijske proizvodnje u studenome, kao i indeksima pouzdanja koji pokazuju da je tržište rada „alive and kicking“. Europski ekonomski sentiment izvlači se iz rupe u koju je upao nakon ruskog napada na Ukrajinu i širenja straha prije zahladnjenja najesen 2022. Sve to razbudilo je nadu da možda neće biti ni najavljene tehničke recesije i da se već nalazimo na početku još jednog ciklusa rasta.
Iako je razlika u odnosu na ruske gospodarske izglede očita, mislim da su zapadni optimisti početkom 2023. pretjerali i da uskoro slijedi trostruko otriježnjenje.
Prvo, objave zarada velikih kompanija za 2022. godinu tek kreću. U njima će vjerojatno biti materijala za razočaranja.
Drugo, inflacija je jako daleko od željenih vrijednosti (oko 2% na godinu). Iako sam i sam najavio skoro usporavanje inflacije (zadnja najava od 22.12. je ovdje), ne mislim da je nastupio kraj te priče. Ohrabrujući podaci o prvoj mjesečnoj deflaciji u prosincu mogu se zahvaliti padu cijena energenata, ali taj pad je, kao prvo, bio pokrenut kineskom politikom lockdowna i, drugo, imao je veze s očekivanjem globalne recesije. Kina je u međuvremenu promijenila politiku u pravcu suživota s covidom. Svjetske cijene nafte odmah su počele rasti, dodatno podgrijane novootkrivenim optimizmom. To će se ugraditi u indekse cijena početkom 2023., što će još malo produžiti razdoblje visoke inflacije. Srećom, iznimno blaga europska zima ublažava pritiske na cijenu plina koja se vratila na razine iz rujna 2021. I to pogoduje novoprobuđenom optimizmu.
Cijena terminskih ugovora za prirodni plin u EU
Izvor: tradingeconomics.com
Detaljniji uvid u strukturu promjena cijena u prosincu u SAD-u i europodručju otkriva da inflacija još nije pognula glavu. Cijene usluga rasle su po vrlo visokim mjesečnim stopama od 0,7% u europodručju i 0,5% u SAD-u. Iz toga slijedi treće otriježnjenje koje tek predstoji: većina podcjenjuje što su vodeće središnje banke još u stanju učiniti u veljači i ožujku ne bi li suzbile inflaciju prije nego što, po mom sudu tek od travnja, zastanu sa zaoštravanjem monetarne politike. Podaci će tek tada uvjerljivije pokazati da inflacija postaje krotka. Još dva-tri mjeseca inflacijsko-kamatne nervoze mogla bi rashladiti trenutno vrući optimizam koji počiva na pretpostavci da su problemi uglavnom riješeni.
Ako se vratimo na početno pitanje geopolitike, rata i Rusije, shvatit ćemo da su naše trenutne dvojbe o tome hoće li kamatne stope još neko vrijeme rasti, kad će kraj inflaciji, i hoće li nastupiti recesija i kakva, normalne dvojbe razvijenog demokratskog društva koje ima institucionalne i gospodarske mehanizme za rješavanje takvih problema. Nema govora o katastrofi ili kolapsu. S druge strane nalazi se prostorno najveća država na svijetu čije su imperijalne namjere osujećene. Kremaljska elita se prebacuje u neizvjestan mod upravljanja posljedicama neuspjeha, koji su puno širi od ratnih: ni minimalni ciljevi agresije – konsolidacija samoproglašenih „republika“ na istoku Ukrajine – nisu i vjerojatno neće biti ostvareni zahvaljujući reakciji Zapada (u čemu je SAD imao ključnu ulogu). Moskovski očajnik, stješnjen uza zid, može biti spreman i na autodestruktivne poteze u pokušaju da neuspjeh pretvori u uspjeh ili pokaže hinjenu snagu, i to je rizik o kojemu također valja voditi računa. I zbog toga je ideja da su početkom ove godine počeli teći med i mlijeko – promašena.
Vratimo se početku – zastrašivanju kolapsom. Donekle ne čudi da je dio ljudi na početku rata u Ukrajini reagirao stavovima poput „nema to veze s nama“, „bolje da se miševi sakriju dok slonovi plešu“ i „svi su oni isti, nije to naš rat“. Među zagovornicima takvoga pristupa bilo je onih koji su prethodno zavoljeli Putinov autoritarni i tradicionalistički stav kao protutežu kaotičnom globalnom širenju „woke“ i „cancel“ kulture. Ruski režim je prije agresije na Ukrajinu poentirao komuniciranjem čuvanja tradicije (ma koliko to bilo apstraktno), što je funkcioniralo i kao podloga unutarnjeg vladanja i kao koristan okvir za pronalazak simpatizera među konzervativnim krugovima na Zapadu. Međutim, ne treba ići toliko daleko da bi se shvatilo kako je defetizam i fatalizam spram ruske agresije na njenome početku prvenstveno proizlazio iz nerazumijevanja geopolitičkih odnosa i kratkovidnog straha za vlastitu stražnjicu. Upravo ti stavovi su u prošloj godini izgubili u sudaru sa stvarnošću: ne samo da nije došlo do kolapsa u Europi, nego je razvojna i svaka druga prednost Zapada pred Rusijom snažno povećana (što ne veseli samo po sebi, ali veseli dokle god je Rusija agresivna diktatura).
Sudar defetističkog stava spram Rusije sa stvarnošću dogodio se na sličan način kao što su u prošloj godini definitivno izgubili i svi oni koji su u ime znanosti i humanizma, čineći suprotno od njihovih temeljnih principa, 2020. i 2021. zagovarali i provodili nerazmjerne pandemijske mjere – radikalni lockdown i propagandni progon uz nerazmjerna ograničenja kretanja necijepljenih.
U korijenu opisanih neuspjeha kulture zastrašivanja leži demokracija kao okvir realizacije moguće ljudske slobode. Dodatno ohrabruje što je ovdje zapravo riječ o Europi odnosno Europskoj uniji. Pri tome ne mislim na Komisiju kao administrativnu granu Unije. Mislim na politički i institucionalni okvir Europe koji nadrasta svaku birokraciju i njoj omiljenu tehnokraciju – na okvir tijesne suradnje demokratskih država (čitaj: liberalnih demokracija).
Taj okvir podrazumijeva ne samo odbacivanje, nego i borbu protiv svakog totalitarizma, fragmentacije, diktature i represije (kao i borbu protiv unutarnje korupcije). U tom kontekstu mora nas brinuti to što su neke države poput Austrije otišle predaleko u pandemijskoj represiji (bez pravog znanstvenog ili humanističkog utemeljenja). Mnoge su države, na barem 2-3 tjedna u ožujku i travnju 2020., funkcionirale kao polu-policijske države u promašenom pokušaju oponašanja radikalnog „kineskog modela“ borbe protiv covida. S druge strane, u toj istoj Europi našle su se i države koje su zbog ustavnih i demokratskih ograničenja, ali i napredne kulture javne komunikacije i oblikovanja politika, imale puno djelotvornije provjere i ravnoteže. Njihovom primjenom, pandemijske su mjere svedene u okvire koji su bili razmjerni objektivnoj javno-zdravstvenoj ugrozi i znanju o njoj. Na istom tragu raduje to što je EU pronašla unutarnju snagu da se otrgne energetskom zagrljaju jedne nepopravljive diktature koja je iz faze socijalizma prešla (tj. vratila se) u fazu imperijalizma. Tako je spriječeno da europsku politiku spram Rusije preuzmu spomenuti defetizam i fatalizam u sprezi sa starim energetskim, uglavnom njemačkim interesima. Još preostaje primiriti zelene idealiste i agresivne intervencioniste koji bi ljudima ograničavali mobilnost kao i uvjeriti Nijemce u neophodnost vraćanja nuklearnoj energiji jer zelena energetska tranzicija, po svemu sudeći, ne može riješiti sve probleme ako Rusija više nije partner. Čini se da je i to pitanje trenutka, jer su svi mostovi povratka u enrgetsku ovisnost o Rusiji spaljeni. Europa se tako kroz dva uistinu dramatična povijesna i politička šoka u samo dvije godine ipak pokazala sposobnom očuvati obećanje za dobar život građana u slobodi.
Daleko od toga da je to obećanje nepromjenjivo. Snaga nerazmjernoga dijela represivnih mjera, propagande i suzbijanja kritičkih stavova u pandemiji, kao i raširenost otvorene ili prešutne potpore Rusiji kod dijela građana na početku agresije, ostaje visjeti kao Damoklov mač nad glavom slobodarskih vrijednosti na Zapadu. Strah se uvukao u kosti: ljudi se ne pitaju samo može li se, nego i kada će se nešto slično ponoviti. S druge strane, neprijeporna je činjenica da smo i dalje slobodni građani koji žive u demokraciji, a da jedna imperijalna diktatura na istoku, čiji je utjecaj dojučer prožimao europsko društvo, dugoročno gubi tlo pod nogama.
Mane Europe nisu male. Razgranate birokracije i njihove klijente nije lako demokratski nadzirati i ograničavati. To nije samo hrvatski, to je sveeuropski problem. Mi smo u tome svijetu pridošlice koje prvo trebaju još učiti o tome kako demokratski kontrolirati sebe; no, najvažnije je da smo sada u punoj mjeri unutra, za velikim stolom, a to znači da tek trebamo naučiti i kako misliti Europu.
Europa više nije tamo, s druge strane; nije neki daleki povijesni cilj, čežnja ili motiv. Europa, sa svim njenim vrlinama i manama, je ovdje – to smo mi. Nakon Schengena i eura više nego ikada u povijesti. Nasuprot nostalgičnim paralelama s Austro-ugarskom kada je Hrvatska također bila „u Europi“, činjenica je da nikakva Unija tada nije postojala i činjenica je da danas u Uniji i mi odlučujemo (na primjer, da se zadržim na području koje dobro poznajem, o monetarnoj politici u europodručju). Stoga o Europi odnosno Uniji i demokratski nedovršenim zemljama koje ju okružuju treba misliti na institucionalnim temeljima Unije kao prostora demokracije i slobode koji uključuje narode. To je prostor koji vrijedi čuvati zagovaranjem i obranom temeljnih vrijednosti. Ako nekome nije jasno da je to potrebno i vrijedno zbog individualnih prava, možda će shvatiti da je potrebno i vrijedno zbog Hrvatske koja po prvi puta u povijesti ravnopravno sjedi za zajedničkim stolom s nekima od najrazvijenijih zemalja svijeta. A to je moguće samo u demokratski organiziranom društvu. Ako nestane demokracije, nestat će i Europa.
Zastrašitelji su dakle izgubili obje utakmice u zadnje tri godine. Izgubili su ih na temeljima demokracije i slobode. U pandemiji nisu shvatili što znači načelo razmjernog odgovora i provjera intervencija u demokraciji, a na početku rata u Ukrajini nisu shvatili razliku između demokracije koja gradi i diktature koja ruši međunarodne odnose.
U korijenu događaja nalaze se europski temelji koji su postavljeni rušenjem Berlinskoga zida 1989. godine. Danas, više od 33 godine kasnije, može se činiti da je taj događaj i njegov povijesni kontekst dalek, nevažan i zaboravljen. Podižu se neki novi zidovi. Međutim, u susretu s novim izazovima pokazalo se da je ta ista energija još uvijek tu. I dalje teče u temeljima povijesnog i geografskog prostora u kojem živimo. Do neke sljedeće velike krize koja će biti novi test.