I dio komentara pročitajte ovdje, ako već niste
Pogled na Toranj i veliku «mrežu»
Upečatljiv je, važan i simboličan taj trenutak na stranici 71 knjige bivše potpredsjednice Vlade kada se prisjeća kako stoji u svojem uredu na Vukovarskoj i kroz prozor promatra ne tako daleki Agrokorov Toranj: «Pitala sam se kako će izgledati grad ako padne Toranj? Tko je tu sve s kim povezan i poslovno ovisan? Tko će sve morati zatvoriti svoje urede ako Toranj padne… Osjećala sam užasan grč. Vjerovala sam u snagu države, u njezin jedinstven autoritet da mora, može i treba spriječiti takvu katastrofu. Država ne stvara radna mjesta, država ne stvara nove proizvode, ona stvara uvjete da bi se radna mjesta mogla stvoriti i očuvati.»
Trenutak je upečatljiv, jer je intiman. Jedan od rijetkih trenutaka kada Martina Dalić u knjizi, kao i u priči koju je ispričala, zastaje i prepušta se introspekciji. Dalić vjeruje u snagu države, u njezinu moć da (precizno) intervenira. Razmišlja kao tehnokrat, konceptualno i religiozno, čak i kada nema stručnih suradnika s kojima bi mogla izvesti iole kompleksniju transakciju (u knjizi to priznaje). Zbog toga mora ulaziti u rizične situacije i koristiti vanjske savjetnike iz privatnog sektora, ako želi napraviti nešto više od tihog utapanja u sivilu hrvatske politike.
Martina Dalić ne razumije da u tu sliku o državnom dužnosniku koji nešto poduzima i riskira uz pomoć eksperata iz privatnog sektora, a da nije za novac, u Hrvatskoj ne može povjerovati nitko osim članova uže obitelji. Percepcija će se kasnije cementirati kada zarade konzultanata procure u javnost, i koštati je nastavka političke karijere.
Dalić je mogla izbjeći savjetnike i kompliciranu operaciju koju nitko osim nekolicine eksperata ne razumije. Mogla je to učiniti zalaganjem za odobrenje nekog jamstva, subvencije, državnog kredita ili nekim sličnim instrumentom. Na nekoliko mjesta u knjizi kao da žali što nije koristila standardna hrvatska rješenja za takve situacije (usporedite sa slučajem Uljanik). Umjesto toga, nakon onog sastanka s Todorićem sredinom ožujka koji sam opisao u prvom dijelu, odlučila je stvoriti uvjete da radna mjesta budu sačuvana kroz odluke privatnih aktera u posebno stvorenom zakonskom okviru.
Taj zakonski okvir (Lex Agrokor) u knjizi je smješten u kontekst kraja ortačkog kapitalizma zasnovanog na ekstraktivnim institucijama – institucijama koje favoriziraju privilegirane. Takvome prikazu konteksta iz dva razloga nedostaje vjerodostojnost. Prvo, postoji taj inicijalni “crv sumnje” koji nagriza sve – sukob interesa savjetnika. Drugo, vjerodostojnost nagriza i pitanje kome je Lex Agrokor donio štete, a kome korist. Točnije, potkrada se pitanje: kako bi izgledalo rješenje prezaduženosti Agrokora da je pronađeno u zakonskom okviru koji bi bio još bliži kriterijima iz Stečajnog zakona? Vratit ćemo se na to dalje u tekstu.
Neovisno pravosuđe trebalo bi biti prva inkluzivna institucija (k tome i efikasna – to ide jedno s drugim) zadužena za rješavanje problema prezaduženosti poduzeća. No, Dalić ne dvoji da ono nije takvo. Ona niti ne pomišlja prepustiti rješenje sudovima koji se bave stečajevima, jer oni za to nisu sposobni. U knjizi piše da mi nemamo inkluzivne nego korumpirane i neefikasne institucije koje će se naprosto raspasti pod teretom Agrokorovih brojnih poduzeća i njihovih dobavljača u stečaju; mnoge će vrijednosti i radna mjesta biti izgubljeni. Bivša potpredsjednica je tako vidjela naše sudstvo. U tome joj se ne može ništa zamjeriti. Brojna istraživanja i iskustva sa stečajevima pokazuju da u Hrvatskoj ima osnove za takav stav.
Što znači biti «sistemski»: umiru svinje
I uz mnogo bolje stečajne postupke u okviru pravosuđa, veličina i složenost Agrokora daju za pravo svakome tko misli da je trebalo «učiniti nešto izvanredno», kako ne bi došlo do podvođenja Agrokora pod redovne stečajne postupke po Stečajnom zakonu. Rijetki su bili uspješni primjeri poput Peveca koji je bio neusporedivo manji i jednostavniji od Agrokora. Dalić u knjizi ističe da je i taj slučaj trajao godinama, uz značajne operativne poteškoće dok tvrtka konačno nije ponovo stala na noge.
U poslovnoj i regulatornoj praksi kao i u praksi insolvencijskoga prava odavno je prihvaćen stav da za velike i složene stečajeve moraju postojati posebna pravila. To osobito vrijedi kada se nastoje očuvati neke kritične operacije odnosno funkcije gospodarskih subjekata. U tom smislu Lex Agrokor nije ništa novo.
Na primjer, u cijeloj EU je prihvaćeno da kreditne institucije koje imaju “kritične funkcije” (od velike važnosti za financijsku stabilnost) ne idu u redovne likvidacijske i stečajne postupke jer je dokazano da sudovi ne znaju izaći na kraj s njima u razumno kratkim rokovima i dovode do destrukcije vrijednosti. Sukladno EU Direktivi (eng. Bank Recovery and Resolution Directive, BRRD, koja je kod nas poznatija kao Zakon o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava), uspostavljaju se sanacijska tijela koja restrukturiraju složenu sistemsku kreditnu instituciju i onu s kritičnim funkcijama sukladno načelima insolvencijskoga prava. U nas se time bavi DAB. Jedna od ključnih posebnosti toga prava je da se institucije mogu restrukturirati tako da dođe do odstupanja od redoslijeda naplate prema Stečajnom zakonu. I na to ćemo se vratiti malo kasnije, jer je važno za razumijevanje Lex Agrokora.
Ništa slično za najveće korporacije nije postojalo u ožujku prošle godine. Postojala je samo apokaliptična intuicija o mreži kupnji i prodaja koja puca, vizija stečajnih procesa na sudovima koji jedva izlaze na kraj s malo većim dućanom, i koji će kolabirati pod Agrokorom. To je probudilo ekonomistički, poslovni, točnije tehnokratski nerv Martine Dalić: treba spriječiti kolaps unatoč interesnim otporima i nedostatku stručnih kompetencija za izvedbu složenih financijskih i pravnih operacija u Vladinim uredima! To je ujedno i zahtjev koji politika (vladajuća koalicija) tada postavlja pred potpredsjednicu. Za Dalić, to je zadatak koji treba izvršiti. Kao da je kakav vojnik. I u pisanju o državi kod nje ima nešto vojničko. Ona u tom trenutku ne razmišlja previše o širem kontekstu. Politiku doživljava crno-bijelo, kao da je rat, i dijeli ju na one koji će podržati vladina rješenja, i one koji će im se suprotstaviti.
Knjiga Agrokor: slom ortačkog kapitalizma sadrži brojne podatke koji pokušavaju opravdati apokaliptičnu ekonomsku intuiciju. Piše o tome koliko je Agrokor bio važan, umrežen, «sistemski». Stoka koja umire u Slavoniji, egzodus koji prijeti (još emigracije iz istočne Slavonije i Baranje), kamioni koji nemaju za benzin i stoje, meso u PIK-u koje tek što se ne počinje raspadati, ljudi koji nisu dobili plaće; knjiga obiluje takvim dojmovima i brojkama čija je svrha pokazati da su razmjeri problema bili toliki da izbor koji bi omogućio neko drugo rješenje (redovni stečaj?) nije postojao. Stradali bi mali, smatra Dalić, oni koji se ne znaju sami zaštititi (npr. OPG-ovi).
Nema sumnje da je Agrokor za Hrvatsku i prostor bivše Jugoslavije značio neusporedivo više nego što su neki od najslavnijih slučajeva korporativnih spašavanja značili za njihove domicilne zemlje – mnogo više nego primjerice General Motors za SAD ili Parmalat za Italiju. Računajući na dojam o veličini, Dalić računa i s time da će veličina odnosno umreženost u odnosu na dobavljačke lance opravdati sve što se kasnije događalo. Knjiga je utoliko linearna što predstavlja tumačenje odnosno obranu povijesti koja se desila nakon onoga dana kada je potpredsjednica promatrala Toranj iz svoga ureda u Vukovarskoj. Varijanta B u kojoj Agrokor ide u redovan stečaj ili neku drugu vrstu insolvencijskoga postupka, nije dolazila u obzir. Jer, povijest se odigrala kako se odigrala. Iz perspektive Dalić, ona se nije mogla odigrati drugačije. Vinovnici događaja često tako razmišljaju.
U čemu je Dalić uspjela – u stvarnosti i u knjizi
Više od 18 mjeseci kasnije, uspješno sklapanje nagodbe i njena sudska verifikacija predstavljaju prijelomne događaje koji će Martinu Dalić učvrstiti u njenom uvjerenju da je uspjela u dvije ključne stvari, a to ćemo ubrojati u pozitivna postignuća ovog projekta.
Prvo, Lex Agrokor je dovoljno dobro napisan insolvencijski akt koji je izdržao testove na sudovima nekoliko najrazvijenijih država (npr. U.K., Švicarska), priznat je kao dio EU prava (Acquis), i unatoč najavama dijela domaće pravne struke, proglašen je ustavnim. Takav je zakon poslužio i kao osnova za potvrdu nagodbe vjerovnika od strane Visokog trgovačkog suda, čime je otvoren put za realizaciju nagodbe odnosno stvaranje novog Agrokora koji će imati novi život kao nova kompanija s novim vlasnicima i novom perspektivom.
Drugo, na temelju takvog okvira, stvorenog u samo petnaestak dana (vidjeti prvi dio), riješena je najveća pojedinačna korporativna kriza na jugoistoku Europe nakon 1990., za sada bez angažmana novca poreznih obveznika odnosno građana tj. proračuna. Takvo rješenje predstavlja odmak od dosadašnje prakse rješavanja korporativnih problema u zemlji čije druge institucije i instance (npr. privatni dionici, sudovi) do sada nisu pokazali sposobnost za rješavanje problema višestruko manjih proporcija, ili su ih rješavali uz velike preraspodjele i štete, u čemu bi na kraju u pravilu stradao proračun odnosno porezni obveznici.
Osim što je ta dva postignuća detaljno opisala, Martina Dalić je u knjizi uspjela u još dvije stvari:
Treće, uspjela je objasniti famozni roll-up kredit koji je u javnosti predstavljen kao zavjera s ciljem zarade fonda Knighthead. Dalić nudi dosta sustavno složenog materijala iz svojih bilješki, koji objašnjava zašto se (još uvijek buduća!) zarada tog fonda ne može rekonstruirati iz dostupnih podataka na burzama, kako je roll-up odabran između ponuđenih financijskih modela i kako je strukturiran tj. tko je sve pozvan da u njemu sudjeluje. Oponenti Martine Dailć sada se nalaze pred ozbiljnim izazovom iznošenja konkretnih dokaza i logičnije povezanih priča koje mogu parirati ovome što je izneseno u knjizi.
Četvrto, Dalić je uspjela još jednom podsjetiti i na to kako je do krize došlo, vratiti fokus na bivšeg vlasnika i upravu, i na to koliko je Agrokor bio prezadužen u trenutku kada je na samom kraju ožujka 2017. definitivno pao pod teretom od nekoliko milijardi kuna «blokada» (to je ono kad vjerovnici krenu ovrhama na račune preko FINA-e). Jasno da je za to bio odgovoran Ivica Todorić, koji je sve do 7.IV.2017., kada je zajedno sa svojom upravom aktivirao Lex Agrokor, ključeve rješenja držao u svojim rukama. Samo nekoliko mjeseci kasnije, gospodin Todorić će iz svog utočišta u Londonu, kamo je pobjegao od hrvatskog pravosuđa, oštro napasti.
U čemu Dalić nije uspjela – u stvarnosti i u knjizi
Dalić u knjizi nije uspjela u tri stvari koje se objašnjavaju u nastavku:
- Objasniti funkcioniranje mreže ortačke Hrvatske i indikatore i razloge njenoga sloma, ako se tako nešto uopće događa (ovo treba problematizirati jer podnaslov kaže da je ortački kapitalizam doživio svoj kraj)
- Uvjerljivije objasniti da je Lex Agrokor bio bolji od bilo koje zamislive alternative (to je vezano uz prethodno, jer se “ortaštvo” manifestira i kroz promjene i prilagodbe pravila igre u korist povezanih osoba)
- Ovladati problemom sukoba interesa savjetnika, što je bio “crv sumnje” iz kojeg je izrastao prvi sloj konstrukcija o ekstremnoj zaradi “lešinarskog fonda” Knighthead te još i vanjski sloj priče o političkoj uroti s ciljem otimanja kompanije bivšem vlasniku.
Razmjeri ortakluka
U priči Martine Dalić stalno netko sa strane opstruira, ne razumije, smeta, gradi komplote. Interesne skupine su aveti koje jezde kroz knjigu. Jasno je da je jedna interesna «skupina» Todorić. Druga su ruske banke (barem dok se ne priključuju drugim financijskim vjerovnicima). Treća su mali dioničari koji nisu imali mogućnost u okviru Lex Agrokora osporavati korporativna jamstva operativnih kompanija za veći dio duga koncerna. Četvrta su dobavljači (kada im se raziđu interesi s ostalima), a peta ostali financijski vjerovnici. I jasno je da niti jedna od tih skupina unutar sebe nije bila homogena. Zajedničko im je što povremeno neke od tih “skupina” otvoreno ili prikriveno “opstruiraju”. Ali, što to točno znači? Kao što je knjiga neprecizna u dijelu označavanja svih bitnih “interesnih skupina”, osobito onih koje se ne vide u Agrokorovoj bilanci, isto je tako neprecizna u razlikovanju legitimne i fer pravne borbe za vlastite interese od komplota, zavjera i kriminala koji se jednako ili češće susreće u političkom u usporedbi s korporativnim svijetom.
U knjizi postoji jedno poglavlje, trinaesto, pod nazivom «Interesne skupine i politički populizam». U njemu se interese locira isključivo preko zapisa u Agrokorovoj bilanci. Dalić o tome piše: «Predsjednik Vlade je vrlo često znao govoriti da «ovaj proces ima mnogo neprijatelja»… I nisu te interesne skupine bile neke neprepoznatljive i neidentificirane sile. Njihova su imena bila upisana u Agrokorovoj aktivi i pasivi.»
Jasno, bilo je za očekivati da će očekivani gubitnici u Agrokoru nastojati prebaciti troškove na leđa države još od onoga prvog trenutka kada Todorić neuspješno očekuje državnu pomoć (opisano u prvom dijelu). Međutim, tu analiza djelovanja interesnih skupina prestaje. Postavlja se pitanje zašto se takvim fokusom na podzemnu mrežu utjecaja «tajkunske Hrvatske» prejednostavno skiciraju izvorišta i strukture famoznih «interesnih skupina»? Posve je krivo misliti da će se struktura “ortačke Hrvatske” razotkriti imenovanjima i crnim knjižicima, jer interesne struje su kolektiviteti. Što je sa strujama unutar vladajuće stranke koja se raspada zbog unutarnjih sukoba, što je s oporbom koja se isto tako raspada pod teretom unutarnjih sukoba, što je sa službama drugih država zainteresiranima za slučaj? Taj dio knjige Martine Dalić ostao je nenapisan.
Kao i u onom trenutku sa 71. stranice, dok promatra Toranj i zamišljenu «mrežu» kroz prozor svoga kabineta, Martina Dalić, na 177. stranici ponavlja isti obrazac: pod njenim nogama se prostire korporativno-tajkunska mreža koja opstruira i ne shvaća javni interes. Ona je korijen njenih problema, a ne politika koja je u slici koju nudi Dalić prenapučena «dobrim momcima»: «Todorić je zaigrao na ono što je najbolje poznavao – mentalitet dogovornog kapitalizma u kojem se stvari dešavaju samo kao rezultat borbe suprotstavljenih klanova ili dogovora između moćnih pojedinaca. Pomisao da u politici postoje ljudi koji se motiviraju javnim interesom, koji svoj posao shvaćaju kao odgovornost zaštite interesa velikog broja ljudi Todoriću nije bila niti bliska niti korisna.»
Tu nema pitanja tko je stvorio i dopustio Todorića, što je to «ortački kapitalizam», kako on funkcionira i kakva je u njegovome funkcioniranju uloga vladajućih stranaka, osobito HDZ-a koji je po svojoj aspiraciji i histrorijskoj analizi “stožerna hrvatska stranka”? Naznake koje se daju u knjizi (poput onih vezanih uz Pupovca i Tesla banku koje sam spomenuo u prvom dijelu) uglavnom su izvan nekog šireg konteksta i vrlo osobno obojene (Pupovac će uz Jandrokovića biti prvi koji će najaviti “palac dolje” za Dalić).
Zanimljivo je čitati sjećanja na sastanke na kojima Ivica Todorić u očitoj težnji za manipulacijom mijenja svoje nastupe od snishodljivog, kada potpredsjednici poručuje da razumije kako je od nje dobio zadatak (iako mu ona, naravno, nikakav zadatak nije mogla dati jer nisu oboje bili članovi Saveza komunista), do prijetnje da će on biti odgovoran, ali će Vlada biti kriva. To je sve jako zanimljivo, ali čitatelj se cijelo vrijeme ne može oteti dojmu da je ključni dio priče o ortakluku ostao daleko izvan korica ove knjige.
Postoji doduše ta definicija kojom se Dalić služi u knjizi, a koja polazi od toga da je ortakluk suprotan inkluzivnim institucijama koje su otvorene, depersonalizirane, funkcioniraju jednako za sve. Definicija joj dobro služi, jer je knjiga usredotočena na Agrokor i Ivicu Todorića kao pojavni oblik ortačkog kapitalizma, a ne na ortački kapitalizam kao sustav. Dalić tako pokazuje da je njena, Petrovljeva i nadasve Plenkovićeva sposobnost da moćniku Todoriću kažu ne kada traži ulaz u državnu riznicu (metafora za državnu financijsku pomoć), ujedno bilo i veliko ne personaliziranom i privilegiranom korištenju javnih institucija u korist odabranih ljudi.
Potpuna definicija “ortakluka” međutim glasi: formalno ili neformalno prilagođavanje pravila funkcioniranja institucija potrebama uskih manjina ili moćnih pojedinaca nauštrb drugih ljudi. Insolvencijsko pravo koje uređuje raspored gubitaka, a time i preostalih vrijednosti nekoga poduhvata, posebno je osjetljivo na ovu definiciju i ilustrativno za postojanje ili nepostojanje ortačkog kapitalizma
Je li moglo bolje
Postavlja se pitanje jesu li postojala neka druga pravna i ekonomska rješenja koja bi uvjerljivije jamčila kraj ortačkog kapitalizma i izgradnju društva zasnovanog na inkluzivnim institucijama koje sve tretiraju na jednak način, a da ta rješenja ne opterete porezne obveznike i otklone svaku sumnju u sukobe interesa? Bi li se Hrvatska brže transformirala kroz krizu koju bi vjerojatno izazvali redovni stečajni postupci u okviru pravosudnog sustava, ili bi Hrvatska baš zbog toga potonula u neizvjesnu gospodarsku i političku budućnost, moguće i pod dirigentskom palicom skrivenih magova iz pozadine koji manipuliraju političare i sudove, kako se insinuira u jednom dijelu knjige?
Dalić se prema svakoj raspravi o mogućim pravnim alternativama odnosi jednako; raspravu o tome označava kao Todorićev interes: «A u procesima koji bi trajali godinama, u kojima bi se izmjenjivali brojni stečajni upravitelji koji bi s minimalnim ili nikakvim financijskim iskustvom pregovarali sa Sberbankom, imateljima obveznica, dobavljačima, Todorić je vidio svoju šansu. I ne samo on. Šansu da iz sjene, koristeći se višedesetljetnim iskustvom poslovanja i «poslovanja» u Hrvatskoj, pokuša utjecati na taj proces. Želim vjerovati da mnogi od onih koji su se zalagali za izmjenu Stečajnog zakona nikada nisu razmislili o ovakvoj mogućnosti i da su tjerali vodu na Todorićev mlin samo zbog vlastite prostodušnosti i nesposobnosti da smisle neki uvjerljiviji politički argument kojim bi se protivili Vladinim prijedlozima.»
Neke posebne druge rasprave o tom pravnom meritumu u knjizi nema. Kritičari su prostodušni i nesposobni. Ne spominje se mogućnost da se Stečajni ili neki drugi insolvencijski zakon za posebna poduzeća mogao lako izmaknuti iz domašaja starog vlasnika i uprave tako da se u njega unese glava o stečaju uz nastavak poslovanja zdravih dijelova izvan domašaja vlasnika koji je de facto uništio svoj kapital.
Dalić obrazlaže da pravila evidencije tražbina i drugi procesni dijelovi stečajnih postupaka naprosto nisu omogućavali smisleno brza rješenja. Teško je reći koliko je to uvjerljivo. Moguće je da je ona u pravu. U raspravu o mogućim alternativama odnosno dijelovima ove knjige trebali bi se uključiti pravnici-specijalisti. Takva bi javna rasprava nakon ove knjige bila jako korisna, jer bi se na kraju možda kristaliziralo kako unaprijediti postojeći Stečajni zakon i Lex Agrokor i jasnije vidjelo da li se potonji može primijeniti šire na sve složene stečajeve, ako je tako dobar kao što piše Dalić. Kroz to bi se vidjelo i koliko su inicijalni skeptici koji su poput profesorice Garašić upozoravali na moguće tužbe protiv države zbog izmjene redoslijeda namirenja tražbina u odnosu na Stečajni zakon bili u pravu (za sada se čini da nisu, jer je državna blagajna netaknuta – za sada nitko još nije tužio državu).
Pogledajmo pobliže o čemu je riječ, jer kao što smo rekli, pravila namire u stečaju i njihove promjene kao i cjelokupno insolvencijsko pravo su bitni dijelovi ocjene može li se sustav označiti kao ortački kapitalizam, odnosno jesu li institucije inkluzivne ili ekstraktivne. U tome će nam pomoći jedna improvizirana shema koja je stotine puta jednostavnija od Agrokora.
Prva slika pokazuje situaciju u stečaju. Knjigovodstvena vrijednost imovine je 100 ali realno vrednovanje pokazuje da imovina vrijedi samo polovicu toga iznosa (pola vrijednosti se ispravlja, -50), a to znači da vlasnici gube sav kapital K=20 nakon što se namiri prvi i drugi isplatni red. Točnije, namiruje se prvi isplatni red čija potraživanja vrijede 50, koliko i preostala imovina, pa drugi isplatni red, čija potraživanja na papiru “vrijede” 30, ne može ništa naplatiti. Oni i vlasnici gube sve. Međutim, vlada odlučuje da je tvrtka “A” jako velika i važna i za društvo je strašno važno da se ona ne nađe u klasičnom stečaju, jer bi izvan njega njena vrijednost mogla biti veća, 60 recimo, a to je javni interes. Pogledajmo u donjem dijelu slike što se još događa.
Osim što izvan stečaja imovina vrijedi više (60 umjesto 50), ustanovljuje se da je javni interes malo “promiješati” isplatne redove, pa se sada odjednom pojavljuje “1.A. red” (recimo da su to neki mali dobavljači koji su bili prije u 2. redu). Tako sada vidimo da drugi red više nije 30, kao u početku u hipotetičkom stečaju, nego je 10. Gubitak je 40, tako da je za vlasnike kapitala i one u drugom redu situacija ista kao u prvom slučaju – gube sve. Međutim, “podizanje” dijela bivšeg 2. reda naplate u 1.A. red dovodi do istiskivanja bivšeg 1. reda, a sada 1.B. reda prema dolje, bliže zoni gubitka. Događa se da oni više ne mogu naplatiti svih 50, kao u slučaju hipotetičkog stečaja, nego svega 40 od 50. Oni mali koji su bili broj 2 i postali 1.A. malo su “istisnuli” bivši 1., a sada 1.B. red.
U slučaju ranije spominjanog Zakona o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava ovo se “miješanje” rješava pomoću takozvanog NCWOL načela (“no creditor worse off than in liquidation”). Razlika od 10 koja, kao što slika jasno pokazuje, proizlazi iz “miješanja” isplatnih redova, plaća se iz posebnog sanacijskog fonda koji postoji i u svrhu pokrića za situacije kada javni interes nalaže da se nekome nanese šteta koja ga dovodi u situaciju koja je gora od one nego da je bio stečaj. Lex međutim ne uključuje NCWOL načelo pa je nakon verifikacije nagodbe veliko pitanje što mogu učiniti oni vjerovnici koji su bili protiv nagodbe i koji misle da mogu dokazati da su oštećeni, ma koliko to bilo teško dokazati (jer treba vrednovati hipotetičku situaciju stečaja u kojoj imovina vjerojatno vrijedi manje nego što vrijedi danas).
U svakom slučaju, dok se ova dvojba ne razriješi u nekom minucioznom procesu na nekom visokom sudu, postojat će makar marginalni rizici da se dio ili čitavih “10” s gornje sheme pokuša prevaliti na nekog drugog (državu?), a oni koji se osjećaju gubitnici imat će barem u teoriji pravo ukazivati da su se i ovdje ortaci, pa makar to bili OPG-ovi i mali dobavljači, provukli na štetu nekih drugih vjerovnika.
Zaista mi je teško zamisliti kako se sve ovo prelamalo u glavi potpredsjednice vlade, koja k tome nije pravnik, u onih petnaestak dana nastanka Lex Agrokora. Ima taj moment u knjizi kada ona «pukne» na pressici i počne se nekontrolirano smijati, ali kako sama svjedoči, to se nije desilo zbog stresa, umora i nespavanja, već zbog mnoštva ljudi koji su prodefilirali kroz njezin ured tih tjedana. Svi su oni nosili spasonosne ideje i rješenja, ali kako kaže, nitko uz prijedlog nije rekao kako bi se to genijalno rješenje trebalo provesti. Stoga se niti ja neću praviti da znam kako je trebala izgledati neka novela Stečajnog zakona ili neki drugi «Lex Agrokor» koji bi razbucao «mrežu», izolirao rizike za proračun, regulirao sukobe interesa i spriječio da ova metaforička “desetka” uništi nečije temeljno pravo.
Ali, poanta ovoga dijela glasi: možda su postojala rješenja koja bi bila rizičnija u kratkom roku, ali koja bi još više umanjila rizike u dugom roku. Koja bi uz to značila i veću šansu da potpredsjednica politički preživi, umjesto da se u godinu dana političkog i medijskog mrcvarenja istopi svaka «reformska energija», a Agrokor – ma kako velik bio – pretvori u jedinu i sudbinsku «reformu» Plenkovićeve Vlade, a da zemlja danas bude slična kakva je i bila prije dvije godine. Velikog tajkuna više nema, ali onaj pauk državnog ortačkog kapitalizma i dalje mirno plete svoju mrežu.
Sukob interesa, još jednom
Nemoguće je zaključiti ovu priču bez osvrta na temu kojom je javnost najviše osupnuta, iako sam ju detaljno obradio u prvom dijelu. Kada je riječ o sukobu interesa, mislim da je Dalić ovom knjigom uspjela opisati kontekst, svoju ulogu i ulogu ostalih političkih dionika. Knjiga uvjerljivo pokazuje da nikakve političke zavjere nije bilo. U trenutku završetka izrade zakona, 31. ožujka 2017., ništa se nije znalo i svi su se, osim možda Bože Petrova (u prvom dijelu sam opisao njegove prijedloge o preuzimanju Agrokora od strane države), nadali da im Agrokor neće sletjeti u krilo.
Međutim, Dalić će ostati ranjiva na temu o sukobu interesa zbog ključne uloge savjetnika. Svakome tko se nedovoljno uživi u događaje tih dana sve će se činiti banalno jednostavno: zašto s Ramljakom, Briceljom, Matićem, Korunićem, Šavorićem i eventualno još nekime tko je tamo dolazio nisu sklopili ugovore da se nikada više ne pojave u Agrokoru ni u kojem svojstvu i zašto im nsu platili za uslugu koju su isporučili vladi? Bez tog vatrenog zida sumnja ostaje živa.
S druge strane, filmski razvoj događaja i složenost problema čini razumnom pretpostavku da Vlada nije imala rezervnu stručnu ekipu – jednu za zakonski okvir, drugu za izvanrednu upravu. Je li ju mogla imati i time otkloniti svaku sumnju? Pitanje namjerno ostavljam otvorenim. Ali, imajte u vidu da ovdje govorimo o nekoliko radnih dana.
Hitnost situacije koja eksplodira Vladi u lice, stres, nestabilni odnosi među koalicijskim partnerima (koalicija će puknuti vrlo brzo nakon opisanih događaja), neizvjesnost oko poteza Ivice Todorića, povezanost velike većine relevantnih financijskih i pravnih stručnjaka s nekom od uključenih strana, sve je to navelo Vladu da se pri predlaganju izvanredne uprave osloni na već etabliranu savjetničku ekipu, kao što će se i Alix Partners osloniti na neke iz te ekipe. Sumnja koju to izaziva i danas razara vjerodostojnost Vladina projekta Agrokor.
Dalić nudi svoj pogled na ovaj problem i taj pogled je praktičan izvan političkog konteksta: događaji su su se odvijali takvom brzinom da više nije bilo drugih ljudi koji su mogli spašavati poslovanje u 10-15 dana što je, budimo realni, bio jedini rok u kojem se Agrokor kakav je opstao do današnjih dana operativno mogao spasiti. Ljudi koji se razumiju u retail, a nisu bili iz Agrokora, dakle, mogli su biti objektivni, govorili su mi tih dana: ako police Konzuma ne budu pune prije Uskrsa, sve je gotovo; tržište će zauvijek biti izgubljeno, a vrijednost nepovratno urušena.
Alternativni pogled na ovaj problem govori da spomenuti savjetnici nisu imali kritičnu ulogu u spašavanju Agrokora od kolapsa. Moglo se bez njih, s nekim drugim. Je li ovo točno, teško je znati bez dubinske stručne analize. Vlada Lexom nije predvidjela nikakvu neovisnu reviziju rezultata procesa, očito smatrajući da će sudski nadzor i odobrenja biti dovoljni za očuvanje povjerenja u proces. Nisu bili dovoljni. Podcijenili su ne samo “interesne skupine”, nego i ukupan politički i javni ambijent u Hrvatskoj.
Što se događalo u tim odlučujućim danima? Kada je, i je li netko od savjetnika počeo razmjenjivati povjerljive informacije s nekima od kasnije uključenih aktera – kreditora? Nakon izlaska knjige Martine Dalić barem znamo ono što je autorica željela ili mogla reći o tome. Da hitnost opravdava moguće pogreške. Poput one u kojoj moli Ramljaka da se sastane sa nekim junior analitičarem iz Knightheada, predstavnikom hedge fonda koji je u međuvremenu postao veliki vlasnik Agrokorovih obveznica, i koji tih dana ožujka hodočasti Zagrebom.
Štogod da su svi ti savjetnici u poslu oko Agrokora i u Agrokoru radili, njihov najvažniji štit ostaju dobavljači i vjerovnici. Oni nikada nisu prigovarali savjetnicima iako su se financirali iz njihovog novca.
Pitanja vezana uz savjetnike i sukobe interesa ne mogu se otkloniti pričom o urgentnosti koja je dovela do «pogreške». To je naprosto i dalje otvorena tema, “crv sumnje”. Na tom testu nije pala samo Dalić, koja je ponijela svoj dio političke odgovornosti, nego i Vlada i sami savjetnici (profesionalni savjetnici također su u fiducijarnoj obvezi razotkrivati svoje potencijalne konflikte interesa svojim klijentima). Međutim, Dalić knjigom i oslikavanjem konteksta poručuje “pokušajte shvatiti okolnosti”.
Zbog već opisanih razloga, mislim da će malotko to shvatiti i uvažiti. Sukobi interesa i ostavka su prošlost. Ono realno što knjiga donosi je svjedočanstvo i priča koja barem meni govori da nikakve urote nije bilo. A one intelektualno lijene teze koje bi vjerojatno izjednačile i Airbus 320 i Cesnu, u kojima se tvrdi da je jedan ortački model zamijenjen drugim i da postoji «ravnoteža korupcije» u odnosu Dalić vs Todorić, plod su površnog razumijevanja uzroka i posljedica događaja, uloga pojedinih ljudi u ovoj drami i potpunog nerazumijevanja energija pojedinih osoba: stvara li netko društvu problem, ili ga rješava?
U svakom slučaju, sukob interesa, ta rupa koja je ostala u konstrukciji rješenja, vrijedi ostati dobro zapamćen kako bi buduće Vlade pri postavljanju svojih rješenja vodile brigu o tome da se tako nešto više ne ponovi.
Umjesto zaključka: teorije o Martini Dalić
Rezimiramo: postoje dvije teorije o Martini Dalić. Prva je teorija političke miopije i doktrine tehnokratizma. Tom objašnjenju Martine Dalić sam najviše sklon i štoviše, u nju uvjeren, jer ju jako dugo i dobro osobno poznajem.
Druga je teorija zavjere, koja ima dvije inačice. Prema prvoj inačici teorije zavjere, ona je vođa kriminalne grupe Borg koja je sračunato otela privatnu imovinu iskoristivši državu za privatna posla. «Lock her up!», vikao je neki dan jedan navodni liberal iz Bruxellesa na društvenim mrežama, što u “najboljoj” maniri mentaliteta 1941.-1945. pokazuje da ljudima koji jednom na temelju površnih informacija formiraju sud ne treba više ni sud kao institucija, ni trodioba vlasti, a ponajmanje dokazi, osobito kad isti izostaju.
Prema drugoj inačici ove teorije, Martina Dalić je neodgovoran političar koji je unatoč izvanrednoj situaciji zasluženo platio političku cijenu propusta kontrole sukoba interesa svojih suradnika, odnosno savjetnika koji su u nekom mračnom newyorškom ili zagrebačkom restoranu, a možda u oba, «zažnirali» deal s «lešinarima» i potom učinili sve da nitko drugi osim njihovog klijenta ne “omasti brk”.
U prvu inačicu druge priče ne vjerujem, jer Martinu Dalić dugo i dobro poznajem i nisam vidio nikakve uvjerljive dokaze o tome da bi ona bila na čelu kriminalne organizacije. Traženje dokaza o drugoj inačici prepuštam drugima, iako i u nju sumnjam, jer ta prejednostavna verzija događaja jako odgovara Ivici Todoriću i sustavno zamračuje bitne razlike između informacija koje imamo danas, ex post, i onih koje su svi uključeni mogli imati ex ante, krajem ožujka ili oko 7.IV.2017. Ako je prijepis bilježnice potpredsjednice vlade u knjizi točan, pred vratima baš i nije bilo mnogo onih koji su stajali u redu financirati Agrokor između sredine travnja i početka lipnja 2017.? Stoga ću se na kraju usredotočiti na prvu teoriju o političkoj miopiji i tehnokratskoj doktrini. Martina Dalić je u nju sigurno vjerovala, a možda vjeruje još i danas.
Dalić sama priznaje kratkovidnost kada o trenutku kulminacije afere hotmail piše ovo (str. 194.): «Vladajuća politika je ovom akcijom (vezano uz troškove savjetnika, op. V. Š.) bila petrificirana… očekivanja iskusnih HDZ-ovh bardova bila su crna… Meni je to bilo sasvim nerazumljivo, čudno i strano…».
Umjesto da problem prepozna na samome izvorištu – na izvoru hrvatskih političkih ideja i ponašanja – i okrene se mogućim vlastitim pogreškama, i komunikacijskim i političkim, i umjesto da shvati kako ima mnogo više onih koji ju proklinju nego hvale to što je nagodba postignuta (eno ih, u sedlu su stranci, Rusi i Amerikanci); i umjesto da na vrijeme predvidi da će danas malotko osim par fiskalnih entuzijasta osjećati zahvalnost za to što je državni proračun do sada izoliran od troškova spašavanja Agrokora (da je uključen, možda bi ipak bilo više «za nas i naše»?); i umjesto da na vrijeme predvidi da joj nitko osim par sindikalista i radnika neće reći hvala što su radna mjesta sačuvana; umjesto svega toga, Dalić javno i s dosta neskrivene ironije sumnja u svoj «politički talent». Njena ironična samo-refleksija zapravo je prikriveno žaljenje što se nije bolje prilagodila danom trenutku i pametnije čuvala poziciju dok je robovala svom tehnokratskom ekonomskom instinktu: «Cijela ova priča nekome se može doimati kao dokaz mog nedovoljnog talenta za politiku. Međutim, cijeli proces upravljanja krizom u Agrokoru rukovodio se načelima zaštite sredstava poreznih obveznika, zaštite gospodarstva i radnih mjesta velikog broja ljudi. Prepoznavanje važnosti ovih pitanja je po mom razumijevanju bitan sadržaj politike – ili bi možda trebao biti.»
Dalić na stranicama svoje knjige nudi naivno, herojsko poimanje politike na kojem je izgradila svoje tehnokratsko-romantičarske poglede: «Ovaj je proces uzeo i svoje žrtve. Uglavnom političke žrtve. Međutim, bez žrtava, bez osobnog zalaganja, bez vjerovanja u ispravnost vlastitih postupaka, bez jasne vizije i razumijevanja ciljeva koji se žele ostvariti, bez prihvaćanja da putanja dolaska do tih ciljeva može biti itekako neugodna, bez svakodnevnog podsjećanja da te neugodnosti treba ignorirati zbog ogromnog broja onih koji si sami ne mogu pomoći, nema reforme… I reforma se ne radi, niti se može raditi, zbog novca, radi se zbog strasti, uvjerenja, odgovornosti prema državi i odgovornosti prema drugim ljudima koji s pravom očekuju da kada nastupi oluja i nevrijeme, Vlada i njezini članovi znaju što treba činiti.»
Dalić kao da ne vidi da je ona valjda jedina tamo u Vladi koja je 2017. mislila o reformama i koja se spremala baciti na glavu kako bi ih ostvarila. Također ne vidi koliko je za reforme potrebna široka politička podrška. Izgleda da ne razumije (o tome barem nema traga u knjizi) kako su ona i Plenković mogli obraniti proračun od Agrokorove bombe jer se društveni ambijent promijenio. Izvana se netko više ne može probiti u proračun tako lako kao nekada. A da se Agrokor desio pred 10 godina, sto Martina Dalić ne bi spriječilo “upad” ovakvog projekta u državni proračun. Nakon Uljanika koji sada cementira zgražanje javnosti nad razmjerima političkog zavlačenja ruku u naše džepove, ta mogućnost će definitivno biti mrtva. Iznutra, naravno, kada zahtjevi za javnim novcem dolaze kroz javnosektorske kanale, sve i dalje ide kao kroz švicarski sir … jer, srce političkog ortakluka koji se ni ne trudi identificirati javni interes nego samo udovoljava trenutno najglasnijoj interesnoj skupini, ostaje netaknuto.
Reforme nisu tehnokratska solo-igra, ili nekakav ekonometrijski model. Ni pravni. Reforme su politička bitka koju tehnokrati u pravilu gube. Rezultati koje postižu u pravilu nestaju nakon nekoliko godina ako rješenja ne zasluže potporu šire javnosti.
Škegrina solidna porezna rješenja bez posebnih poreza, s jedinstvenom stopom PDV-a i uz zaštitnu kamatu, nestala su zauvijek 1999. Škegro je dočekao kraj mandata potpredsjednika vlade i ministra financija kada je Tuđman već bio na samrti, tako da mu je Ivić Pašalić objavljivao porezne promjene ne bi li odobrovoljio glasače pred izbore na samom početku 2000.
Dalić je kao ministrica financija 2011. zaustavila rast poreznog opterećenja, ukinula harač, a onda je 2012. došao Linić i na porezni sustav stavio uteg od deset tona novih poreza. I to uz pljesak oduševljene javnosti za najpopularnijeg ministra Milanovićeve vlade!
Budimo realni; dugo bi se moglo nabrajati. Nitko se ne smije zavaravati i misliti da uz promjenu političkih okolnosti krajnji ishodi po osnovi Lex Agrokora ne mogu završiti mnogo drugačije nego što se to sada čini. Dalić samo ima sreće jer joj projekt opstaje dok se Plenković nekako drži. Da je Plenković pao, a i ta je mogućnost izronila u jednom trenutku, sve bi opcije bile na stolu, a potpuni raspad projekta Lex, sa svim nesagledivim društvenim posljedicama, bio bi izgledan. Drugim riječima, nije ovo Danska; ovo je Balkan i ovdje tehnokrati imaju samo jednu funkciju – primiti metak umjesto nekog drugog. Sa ili bez pravične naknade.
Tehnokrat koji opstaje je onaj koji postaje političar i zaslužuje podršku javnosti. Takav je bio Rohatinski. Slaba je vajda što tek danas od Dalić dobivamo svjedočanstvo o tome da je popularni Roha bio na Todorićevom daljinskom do te mjere da je u dogovoru s njime donosio odluke o monetarnoj politici. Jedina stvar koju Dalić zaboravlja je da su svi znali za bliskost te dvojice kolega s faksa, da su svi znali da je Todorić bio zadnji poslodavac Rohatinskom prije odlaska u HNB. Sve to znamo i bez njena svjedočenja. Međutim, Roha je trajao 12 godina i veći dio od ta dva mandata bio je obljubljen u javnosti, najpopularniji, najljepši, neovisan, svesrdno podržan od medija. Dalić je trajala jedva godinu i pol u toku kojih je njena popularnost bila slabašna, mnogo manja od onih ministara koji su se klonili izazovnih sastanaka na kojima bi trebalo odlučiti nešto konkretno i preuzeti odgovornost.
U čemu je razlika između njih dvoje? Roha je grmio protiv uvoza i tvrdio da strane banke, koje jedino on može ukrotiti, financiraju uvoz iz domicilnih zemalja (kao da Unicredit financira samo kupnju Fiata a austrijske banke financiraju ogroman uvoz austrijskih automobila i računala). Dalić je grmila o tržištu, ravnopravnoj tržišnoj utakmici, liberalizaciji i privatizaciji. Budimo realni: tko je u srazu ovo dvoje tehnokrata bio bez šansi?
Kako nastaju društva inkluzivnih institucija
Na kraju cijele ove predugačke priče, ključno pitanje glasi: što drugi ljudi u politici rade, dok Dalić radi na sebi svojstven, tehnokratski način? Drugi rade svoj posao. Posao održavanja na vlasti i dobivanja sljedećih izbora. Posao vožnje slaloma između medijskih i interesnih kolaca bez ideje o tome kako bi državu i odnose, napose one ekonomske, u njoj trebalo oblikovati. Dalić kao da tek sada shvaća da Plenković nije bio hrvatski Djed Božićnjak nego čovjek koji ima mandat pripremiti sebe i one brojne sebi lojalne za sljedeću pobjedu. To je smisao posla političkog lidera u demokraciji.
Tako knjiga Martine Dalić posredno, nenamjerno i nedovoljno jasno govori i o prirodi lokalne politike, čineći to više onime što je propustila zapisati, nego političkim anegdotama koje su uvrštene u knjigu. Njena «bitka» s Todorićem, kolikogod njoj osobno bila važna, u političkoj povijesti hrvatskog ortačkog kapitalizma zapravo je periferna. Srce i nervni sustav «ortačkog kapitalizma», ili kako se već zove to u čemu živimo, nije bilo u Tornju, nego je još uvijek na Markovom trgu, a Markov trg kuca zajedno sa srcem našega naroda.
Ipak, ova knjiga neizravno nosi poruku o tome da inkluzivne institucije i društvo sposobno za razvoj nikada neće nastati «uvođenjem» odozgo. Dalić to ne vidi, ali to se iz njene knjige vidi. Za uvođenje stvari tehnokratskim putem odozgo ne dobivaju se medalje, nego progon. A i pogreške u top down pristupu mogu biti dramatične, osobito kada institucija nema ili funkcioniraju kao stari fićo.
Acemoglu i Robinson, na koje Dalić upućuje kada otvara knjigu kontrastom inkluzivnih i ekstraktivnih institucija, nisu dali uvjerljivu teoriju prijelaza iz društva ekstraktivnih u društvo inkluzivnih institucija. Za tu teoriju ćemo se obratiti drugim autorima.
Inkluzivne institucije, kako pišu North, Wallis i Weingast u knjizi indikativnog naslova Violence and Social Orders, nastaju raspadom i rasporedom moći do razine kada mnoštvo formalnih i neformalnih interesnih skupina drže jedne druge za vrat i u odnosu uzajamne kontrole i prisiljene suradnje dogovaraju se oko funkcioniranja institucija. Zbog izostanka jednog centra moći i tehnokratskih sveznadara okupljenih oko njega, institucije postaju otvorene svima. Otvorenost institucija i njihov ravnopravan tretman ljudi postaje dominatan interes skupina koje formalno i neformalno imaju moć – vladaju – ali ako ih je mnogo, male su šanse da će vladati samostalno, pa svi žele da im institucije služe i kada ne kontroliraju vlast. Zbog tog motiva dolazi do postupnog prijelaza iz ekstraktivnog u inkluzivni svijet. Valja uočiti da se to dogodi iz nužde i interesa, kroz proces političke borbe, ne bi li se izbjegao rat svih protiv sviju. No, da bi se to dogodilo, društvu treba pluralizam, decentralizacija moći. A ne onaj mit o stabilnosti.
Tek treba napraviti analizu kako se slučaj Agrokor uklapa u tu priču – je li nas približio točki prijelaza, ili nas je učvrstio u ortakluku u kojem smo tako čvrsto godinama usidreni.