Američka nevladina organizacija, uvelike financirana od američke vlade, Freedom House može se smatrati krovnim mjestom koje zagovara i mjeri obilježja demokracije diljem svijeta. Freedom House razvio je metodologiju mjerenja političke slobode odnosno demokracije u Istočnoj Europi. Prema Izvješću Freedom House pod nazivom “Nacije u tranzitu” (Nations in Transit) Hrvatska se nalazi u društvu Poljske, Rumunjske i Bugarske, odnosno Mađarske, za razliku od ponešto razvijenijih demokracija od Baltika preko Češke i Slovačke do Slovenije.
Slika 1. Karta (ne)razvijenosti demokracije u Istočnoj Europi
Izvor: Freedom House, 2020
Na temelju prikazane karte moglo bi se zaključiti kako generalno postoji visoka korelacija između razvijenosti demokracije i ekonomske slobode. To se prije svega odnosi na baltičke zemlje i Češku.
Razina političkih i ekonomskih sloboda Poljske i Mađarske stagnira odnosno čak pada. U Sloveniji je demokracija jača od ekonomskih sloboda, dok je Rumunjska obratan slučaj: razvoj demokracije zaostaje za ekonomskim slobodama. Mađarska je jedina EU članica koja dijeli društvo sa zemljama koje se nadaju EU članstvu, ali zasad nisu dovoljno uvjerljive u sustizanju visokih liberalno-demokratskih standarda zapadnih i posebice sjevernih zemalja Europe.
Slika 2. Smanjenje demokracije u Poljskoj i Mađarskoj
Izvor: Freedom House, 2020
Ova slika pokazuje pad kvalitete demokratskih institucija u Poljskoj, a pogotovo u Mađarskoj. Poljska je iz konsolidirane demokracije prešla u polu-konsolidiranu demokraciju, što se veže uz vladavinu socijalno-konzervativne stranke, za razliku od prijašnjih političkih i ekonomskih reformi provedenih u vrijeme vladavine liberalnih konzervativaca tadašnjeg premijera Donalda Tuska (kasnije predsjednik Europskog vijeća a trenutno predsjednika umjereno konzervativne Europske pučke stranke – EPP). Mađarska je od konsolidirane demokracije pred deset godina prešla u prakse autoritarnosti, došavši u društvo susjedne Srbije.
Slika 3. Poredak demokracija u Istočnoj Europi
Izvor: Freedom House, 2020
Ova slika pokazuje da su baltičke zemlje, Češka i Slovenija najbliže standardima (zapadnih) liberalnih demokracija. Prva je Estonija. Hrvatska je između Rumunjske i Srbije, a Mađarska je smanjila svoj rezultat ispod Hrvatske. Kada se bolje pogleda, najrazvijenije demokracije imaju države koje su Europskoj uniji pristupile tijekom velikog proširenja 2004. godine. Te su države provele najsnažnije političke, ekonomske i društvene reforme (ovo troje mora ići zajedno ako se očekuju održivi a ne tek površni rezultati). Valja istaknuti kako su te zemlje prije vanjske komunističke i nacističke okupacije imale relativno jake liberalno-demokratske tradicije u sustavu vrijednosti.
Ovo je vrlo bitno i za naš kontekst. Tako je primjerice sociolog Dinko Tomašić prepreke političkom i društvenom razvoju naših prostora vidio u plemenskoj kulturi, za razliku od drugačije kulture u sjevernim dijelovima Hrvatske. Pritom valja istaknuti kako su istraživanja Dinka Tomašića rađena prije nego što su oba totalitarizma dala svoj dodatni «doprinos». Dakle, postoje uzroci koji su stariji od totalitarizama, a o tome svjedoče i istraživanja Štulhofera i Burića o radikalnom egalitarizmu.
Također, ekonomist Mijo Mirković je uzroke političko-ekonomskih zaostajanja južnoslavenskih prostora vidio u nedostatku racionalizma i individualizma kao bitnih kulturnih temelja klasične liberalne i reformacijske tradicije. Tome u prilog govori činjenica da se danas najrazvijenije demokracije istoka i jugoistoka Europe nalaze u zemljama koje su (barem dijelom) bile pod liberalnim i reformacijskim utjecajem, što je slučaj Estonije, Latvije, Slovenije, Češke i Slovačke. Na tim temeljima razvijao se i građanski nacionalizam kojeg treba razlikovati od isključivog etničkog nacionalizma.
Metodologija mjerenja demokracije
U nastavku se bavimo pitanjem koliko je uopće moguće mjeriti kvalitetu demokracije?
Demokracija je apstraktna ideja jer je povijesno iskustvo zapravo ograničeno. Freedom House metodologija obuhvaća pitanja javnih politika i političkog poretka koja su bila kriteriji pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Detaljno ćemo ih prikazati u obliku pitanja kako bismo (ovim možda i suhoparnim) nabrajanjem uputili na složenost pojave koju mjerimo i ilustrirali tezu o tome koliko je demokracija širi koncept od pukih predodžbi o volji većine kroz višestranačke izbore (koji su, naravno, nužan, ali ne i dovoljan uvjet razvijene liberalne demokracije).
Kriteriji su svrstani u nekoliko poglavlja javnih politika, kako slijede:
Nacionalna demokratska vladavina: Oslikavaju li ustav i zakoni načela demokratske vladavine? Da li je država u praksi otvorena za političku participaciju građana u procesu donošenja odluka o javnim politikama? Postoji li sustav provjera i ravnoteža između zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti? Omogućuje li se građanima i medijima zakonsko pravo na pristup informacijama države? Postoji li odgovarajuća razina ekonomske slobode od dominacije države? Postoji li konsenzus političkih skupina i građana o demokraciji kao temelju političkog sustava? Postiže li se politička stabilnost bez prisile, nasilja i kršenja temeljnih prava i građanskih sloboda od strane države i ne-državnih aktera? Priznaju li građani legitimitet državne vlasti te zakone i javne politike kojima se njima upravlja? Da li je državna vlast uspostavljena na cijelom teritoriju zemlje? Da li je država slobodna od prijetnji stabilnosti kao što su rat, pobune, dominacija vojske, stranih sila i ostalih skupina moći? Da li je zakonodavna vlast neovisna od izvršne vlasti te djelotvorna i odgovorna prema javnosti? Imaju li građani i mediji redoviti pristup zastupnicima i zakonodavnom procesu kroz javna saslušanja, okupljanja u lokalnim jedinicama, objavljena parlamentarna izvješća itd.? Oslikava li parlament društveno-političke preferencije tako što omogućava forum za mirno i demokratsko ophođenje različitih političkih opcija? Da li je uloga vlade u stvaranju javnih politika jasno definirana u odnosu na ostale grane vlasti? Ima li vlada resurse za formuliranje i implementiranje javnih politika? Imaju li građani i mediji redoviti pristup vladi na način da mogu komentirati formuliranje i implementaciju javnih politika? Funkcionira li profesionalna javna uprava prema demokratskim standardima i praksama?Predstavlja li vlada društveno-političke preferencije prilikom rješavanja sukoba i podrške razvoju demokracije? Postoji li građansko-demokratski parlamentarni i sudski nadzor nad vojskom i sigurnosnim službama te nad njihovim proračunima? Imaju li zastupnici, mediji i udruge civilnog društva dovoljno informacija od države kako bi mogu nadzirati vojsku i sigurnosne službe?
Izborni proces: Temelji li se vlast na općem i jednakom pravu glasa i na volji građana iskazanoj na redovnim, slobodnim i poštenim izborima na kojima se provodi tajno glasovanje? Postoji li pošteno izborno zakonodavstvo, jednake mogućnosti vođenja političke kampanje, poštena anketiranja i pošteno brojanje glasova? Postoje li značajne prepreke političkoj organizaciji i registraciji? Temelji li se izborni sustav na višestranačju, s funkcionalnim strankama, uključujući i opozicijsku stranku? Da li je javnost angažirana u političkom životu zemlje, što se vidi kroz članstvo u strankama, odaziv glasača na izborima i ostale faktore? Da li je politički proces otvoren za sudjelovanje nacionalnih manjina? Postoji li mogućnost djelotvorne rotacije odnosno promjene vlasti među različitim strankama koje predstavljaju različite interese i opcije javnih politika? Jesu li birači slobodni izabrati svoje predstavnike bez pritiska od strane vojske, stranih sila, totalitarnih stranaka i/ili gospodarskih oligarha? Jesu li posljednji nacionalni parlamentarni i predsjednički izbori bili ocijenjeni kao slobodni i pošteni od strane domaćih i međunarodnih organizacija koje nadziru izbore?
Civilno društvo: Štiti li država pravo na neovisnost civilnog sektora? Postoji li rast neprofitnih i nevladinih udruga civilnog društva, uključujući i karitativno-filantropske udruge za dobrovoljnu pomoć potrebitima te udruge nacionalnih manjina? Koliko javnost sudjeluje u dobrovoljnim aktivnostima udruga? Koliko vjerske zajednice sudjeluju u karitativnim aktivnostima? Da li je društvo slobodno od utjecaja ekstremističkih i netolerantnih nevladinih organizacija koje prijete društvenoj stabilnost i demokratskoj tranziciji? Da li je regulatorno okruženje za civilno društvo slobodno od prekomjerne birokracije prilikom registracije, ostvarivanja zakonskih prava, financiranja, oporezivanja, nabave i pristupa informacijama? Imaju li udruge dovoljne kapacitete i perspektivu financiranja iz domaćih i stranih izvora, uključujući i mogućnost sudjelovanja na natječajima za javna sredstva? Koliko država uzima u obzir istraživanja i zagovaranja javnih politika od strane interesnih skupina i udruga, pogotovo kod kreiranja javnih politika i zakonodavstva? Kako mediji gledaju na udruge? Poštuje li država pravo na osnivanje i članstvo u sindikatima? Da li je obrazovni sustav slobodan od političkog utjecaja i propagande?
Neovisnost medija: Postoji li zakonska zaštita slobode medija? Jesu li istraživački novinari zaštićeni? Postoje li zakonske odredbe o klevetama i visoke kazne za „neodgovorno“ novinarstvo? Jesu li medijska uredništva neovisna od državnog uplitanja i privatnih vlasnika? Uživa li javnost raznolikost ponude tiskanih i elektroničkih izvora informacija, i na nacionalnoj i na lokalnoj razini, a koji bi predstavljali različite političke poglede? Da li je većina medija u privatnom vlasništvu i slobodna od prekomjerne koncentracije jednog vlasnika? Jesu li privatni mediji financijski održivi na tržištu, odnosno slobodni od politički i drugih utjecaja? Mogu li novinari i mediji osnivati vlastita profesionalna udruženja? Uživa li društvo slobodan pristup Internetu, bez državne kontrole i uz različitost mišljenja na online izvorima?
Lokalna demokracija: Omogućuju li ustav i zakoni okvir za lokalnu samoupravu i demokraciju? Postoji li dovoljna razina decentralizacije? Jesu li lokalne vlasti slobodne u dizajniranju i prilagodbi institucija lokalnim potrebama i uvjetima? Konzultira li se središnja vlast s lokalnim vlastima prilikom planiranja donošenja odluka o javnim politikama koje se odnose na lokalnu razinu? Postoji li opće, jednako i izravno pravo glasa na lokalnoj razini? Održavaju li se lokalni izbori redovito? Jesu li birači u svojim preferencijama slobodni od gospodarskih oligarha, središnje vlasti i nacionalnih političkih stranaka? Koliko su građani angažirani kroz članstvo u strankama, odaziv na izborima i druge faktore? Oslanjaju li se lokalne vlasti na prijedloge udruga, poslovnih i sindikalnih udruženja i ostalih interesnih skupina glede važnih javnih politika? Mogu li građani i udruge podnositi peticije, organizirati prosvjede i pokretati ostale aktivnosti utjecanja na lokalno odlučivanje? Mogu li nacionalne manjine sudjelovati u lokalnom upravljanju? Koliko mediji prate lokalne građanske inicijative? Mogu li se lokalne jedinice udruživati na domaćoj i međunarodnoj razini zbog zaštite i zagovaranja svojih interesa? Imaju li lokalne jedinice mogućnost ubiranja poreza, naknada i ostalih prihoda? Donose li se lokalni proračuni neovisno od prekomjernim političkim utjecajima i kontrolama od središnje vlasti? Imaju li lokalne jedinice dovoljne materijalne, financijske i ljudske resurse za pružanje kvalitetnih javnih usluga? Jesu li lokalne jedinice podložne nadzoru odgovornosti? Mogu li mediji slobodno istraživati lokalnu politiku i upravu? Jesu li javna okupljanja u lokalnim jedinicama redovita i zakonski omogućena?
Neovisnost pravosuđa: Štite li ustav i zakoni temeljna politička, građanska i ljudska prava, uključujući slobodu izražavanja, savjesti, vjere, udruživanja i vlasništva? Poštuje li država ta prava? Postoji li neovisnost i nepristranost tumačenja i provedbe ustava? Postoji li jednakost pred zakonom? Uređuje li kazneno zakonodavstvo presumpciju nevinosti dok se krivnja ne dokaže, pristup poštenom i javnom saslušanju, pristup obrani i odvjetnicima te neovisnost pravobranitelja i tužilaštva? Jesu li osumnjičenici i zatvorenici u praksi zaštićenih od arbitrarnih uhićenja, zatvaranja bez suđenja, pretraga bez naloga, mučenja i zlostavljanja te prekomjernih odgoda donošenja sudskih odluka? Jesu li imenovanja sudaca poštena i nepristrana te imaju li adekvatno pravno obrazovanje? Sude li suci pošteno i nepristrano, bez političkog utjecaja i kontrole? Poštuju li institucije i provode li sudske odluke?
Korupcija: Provodi li država antikorupcijske aktivnosti? Postoji li mogućnost procesuiranja dužnosnika i službenika za korupciju? Postoji li zakonska zaštita zviždača, antikorupcijskih aktivista, istražitelja i novinara prilikom izvješćivanja o podmićivanju i korupciji? Da li je ekonomija slobodna od prekomjernog utjecaja države, prekomjernih birokratskih regulacija, zahtjeva za registracije i ostalih kontrola koje povećavaju mogućnosti za korupciju? Postoje li značajna ograničenja sudjelovanja državnih dužnosnika u gospodarskom životu? Postoje li adekvatna zakonska pravila o sukobu interesa i objavljivanju financijskih podataka (o porijeklu imovine političara)? Provodi li država javno objavljene natječaje za zapošljavanja i javnu nabavu?
Kakvo je bodovanje zemalja prema ovoj metodologiji?
Na temelju navedenih indikatora mjeri se skor demokracije (Democracy Score) kao prosječna vrijednost navedenih sedam područja, i to u rasponu od 0 do 100 (%). S obzirom da je politološki teško razlikovati zemlje samo kao demokracije i diktature (jer realnost nije bijelo-crna), potrebno je uvesti preciznije bodovanje s više kategorija. Freedom House stoga razlikuje više vrsti političkih poredaka, s ocjenama od 1 do 7:
Konsolidirani autoritarni režim (1-2) – zatvorena društva u kojima diktatori sprječavaju političko natjecanje i pluralizam, uz masovna kršenja temeljnih političkih, građanskih i ljudskih prava.
Polukonsolidirani autoritarni režim (2-3) – autoritarni režimi koji se oslanjaju na neformalne strukture političke moći, uz ograničeno poštivanje demokratskih institucija i nepoštivanje minimalnih standarda izborne demokracije.
Tranzicijski/hibridni režim (3-4) – izborne demokracije, ali uz slabe demokratske institucije koje otežavaju zaštitu političkih prava i građanskih sloboda.
Polukonsolidirana demokracija (4-5) – izborne demokracije, ali pokazuju slabosti u zaštiti političkih prava i građanskih sloboda.
Konsolidirana demokracija (5-7) – najbolje javne politike liberalne demokracije, ali obično uz suočavanje s određenom razinom korupcije, što može smanjiti skor.
Hrvatska je sa skorom 4.25 u skupini polukonsolidiranih demokracija. Razina demokracije u Hrvatskoj je na 54%, dok je u Estoniji 85%, a u Sloveniji 82%.
Hrvatska bilježi niži skor od ukupnog prosjeka u području pravosuđa i korupcije (što izravno i najviše utječe na zaostajanje prema metodologiji mjerenja ekonomske slobode), dok izborni proces i civilno društvo predstavljaju jače strane hrvatske demokracije.
Kada se ovo izvješće pogleda detaljnije na podacima unazad deset godina može se vidjeti nazadovanje demokratskih standarda na cijelom Zapadnom Balkanu (i u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Sjevernoj Makedoniji), dok se u razvijenijim zemljama Istočne Europe vidi stagnacija, bez napretka.
Zaključno
U Istočnoj Europi najrazvijenije demokracije imaju države koje su Europskoj uniji pristupile tijekom velikog proširenja 2004. godine. Te su države provele opsežne političke, ekonomske i društvene reforme, a njih se treba gledati kao cjelinu umjesto isključivog pristupa „ekonomskim“ pitanjima u odnosu na „politička“ i društvena.
U tom kontekstu izrazito je važno istaknuti kako razvoj liberalne demokracije zahtijeva precizan i racionalan pristup dizajniranju javnih politika i poretka, koji će nadilaziti učestale površne predodžbe o demokraciji kao volji većine kroz slobodne izbore i sl. Također, demokracija se ne može svesti na populizam koji pokušava donijeti jednostavna rješenja za složene procese koji tek trebaju sustavno i dovoljno detaljno ući u obrazovne sustave. Ova metodologija govori da se radi o nečemu mnogo složenijem, što ulazi u samu srž društvenih vrijednosti, o čemu je potrebno voditi otvorene rasprave.
Valja istaknuti kako su te zemlje prije vanjske komunističke i nacističke okupacije imale relativno jake liberalno-demokratske tradicije. Isto tako, razne anti-EU i anti-NATO dezinformacijske aktivnosti, posebice u obliku ionako raširenog populizma, mogu pridonositi jačanju autoritarnih tendencija i postupnom slabljenju liberalnih demokracija, pa tako i slobodnog tržišta. Možda je ova tema relativno nova, no metode su stare nešto više od sto godina. U baltičkim zemljama to se najbolje zna i jako dobro detektira.