Unijom od 1.7. predsjeda Estonija – “čudo” tranzicije

Izvor: Wikimedia Commons

Koliko Europskoj uniji može pomoći iskustvo Estonije koja je u manje od 30 godina prošla put od sovjetske okupacije i jedne od najsiromašnijih europskih zemalja do zemlje koja je razvijena gotovo kao Slovenija? Što Hrvatska može naučiti od Estonije?

Estonija je 1. srpnja 2017. preuzela polugodišnje predsjedanje Europskom unijom. O toj maloj zemlji s manje od milijun i tri stotine tisuća stanovnika na sjeveru Europe u Hrvatskoj se ne zna mnogo, osim da je razmjerno uspješna i da je u njoj digitalizirano gotovo sve, čak i glasanje na izborima. Ovo je tekst o razmjerima i uzrocima estonskog uspjeha. Bez dubljeg razumijevanja ne može se shvatiti zašto mali narod koji predstavlja tek 0,25% stanovništva EU misli ozbiljno kada kaže da će raditi na pretvaranju EU u otvoreno i inovativno gospodarstvo koje će se digitalno transformirati uz slobodan protok podataka. Estonski prioriteti tijekom predsjedanja nisu slučajnost. Oni su posljedica visokih ambicija da se kroz poticanje reforme EU promiču dva ključna alata slobode naroda na geopolitički trusnom Baltiku – gospodarski uspjeh i geopolitička sigurnost.

Informacije o ambicioznim estonskim planovima mogu se čitati u kvartalnim časopisima „Life in Estonia“, a vidjeti uživo u „e-Estonia Showroom“.

Razmjeri uspjeha

Kada je u pitanju rast standarda (mjerenog pomoću realnog BDP po stanovniku), Estonija je u odnosu na Sloveniju kao donedavno najrazvijeniju tranzicijsku zemlju (dok ju nije pretekla Češka) ostvarila najveći rast. Velika crvena crta daje jasnu sliku konvergencijskog skoka u malo više od dvadeset godina. Dok se isprekidana hrvatska linija u proteklih 20 godina jedva pomiče prema gore, Estonija je svoj standard udvostručila u dva desetljeća, pretekavši Hrvatsku još 2005.

Slika 1. BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moći u tekućim USD, u odnosu na Sloveniju, 1995.-2015.

Izvor: Eurostat

Estonski realni BDP po stanovniku oko 1995. bio je gotovo 30% niži od hrvatskog. Međutim, Estonija danas postiže realan dohodak po stanovniku koji je gotovo 30% veći od hrvatskog i svega desetak bodova zaostaje za Slovenijom. Litva je jedina zemlja na slici čija se putanja može usporediti s estonskom.

Prema HUP skoru koji mjeri rezultate strukturnih reformi na dvanaest područja, Estonija je šampion tranzicije. Iako je najviše poznata po digitalizaciji, Estonija se ističe i po inovativnosti, liberalizaciji tržišta, fiskalnoj disciplini (Estonija ima najmanji omjer javnog duga u EU), učinkovitosti javne uprave, tržišta rada i obrazovanju. Na primjer, u Estoniji je u cjeloživotno učenje u svakom trenutku uključeno 16% radno aktivnog stanovništva naspram 3% u Hrvatskoj. Ukratko, u Estoniji vidimo rezultat procesa koji se kolokvijalno zovu strukturne reforme.

Estonija nije utopija. EU fondovi više ne donose snažan potisak rastu (jer se koriste već dugi niz godina – od 2004. od kada su dio EU). I efekti trgovinske integracije odavno su iscrpljeni – Estonija je potpuno otvoreno gospodarstvo, tečaj je stabilan od početka 1990-tih, a euro je uveden još 2011.. Rast se usporio na 2-3% godišnje, uz stopu nezaposlenosti između 7% i 8% (gotovo dvostruko manje nego u Hrvatskoj). Estonsko gospodarstvo je sada nalik zreloj ekonomiji čiji rast zavisi o unutarnjim snagama – sposobnostima za inovacije i rast produktivnosti.

Estonija uz Litvu, Latviju i Bugarsku ima najviši Gini koeficijent (mjera nejednakosti raspodjele dohotka) u EU, dok u nekim socijalnim područjima poput zdravlja ljudi Estonija zaostaje za najrazvijenijim zemljama EU, pa i za Hrvatskom. Međutim, veoma je teško procijeniti utjecaj aktualnih politika spram utjecaja povijesti i nekih dugotrajnijih navika naslijeđenih iz prošlosti.

Geografija i prošlost uvjetuju visoku osjetljivost estonskog gospodarstva na događaje u Skandinaviji i Rusiji s obzirom da su Finska, Švedska i Rusija tržišta na kojima se plasira gotovo polovica estonskog izvoza. Napetosti između Rusije i NATO pakta osobito su osjetljivo pitanje za najsjeverniju državu Baltika, čiji se glavni grad Tallinn nalazi u Finskom zaljevu preko puta Helsinkija, nedaleko od ruske granice prema Sankt Petersburgu. Te napetosti su dovele do masovnog stacioniranja NATO snaga ne samo u Estoniji, nego u cijeloj srednjoj i istočnoj Europi (u okviru operacije Atlantic Resolve).

Prošlost

Estonija je zajedno s Litvom i Latvijom žrtvovana zloglasnim tajnim aneksom pakta Molotov-Ribbentrop iz 1939., kojim su komunisti i nacionalsocijalisti sklopili dogovor o nenapadanju i podijelili sfere utjecaja. Procjenjuje se da je 25% Estonaca ubijeno ili nestalo do kraja Drugog svjetskog rata, najviše u ruskim pogromima u vrijeme okupacije 1940.-1941. Nakon operacije Barbarosa u toku koje su nacisti okupirali Estoniju dogodili su se pogromi Židova i masovna emigracija Estonaca u skandinavske zemlje.

Nakon što su Rusi 1989. priznali postojanje aneksa u nacističko-komunističkom paktu Molotov-Ribbentrop, nestale su prepreke osamostaljenju država na Baltiku. U kolovozu 1989. stvoren je ljudski lanac dulji od 500 kilometara, takozvani Baltički put koji je fizički povezao sva tri mala baltička naroda simbolizirajući njihovu težnju za slobodom. U narednim desetljećima tri naroda će ljubomorno čuvati stečenu slobodu i pronaći načina kako da ekonomske slobode ugrade u širi politički koncept osamostaljenja i afirmacije novih društvenih vrijednosti.

Baltički put, kolovoz 1989.

Baltički put je više od povijesnog događaja koji je bitno utjecao na kraj SSSR-a. Bila je to trajna simbolička poruka kako su Estonci (i Latvijci i Litvanci) spremni jednom zauvijek osloboditi se zone ruskog utjecaja. U tu zonu su ušli slijedom nasilne okupacije koja je dovela do masovnih progona estonskih poduzetnika, intelektualaca, političara, pastora i drugih građanski orijentiranih skupina.

Dok se Jugoslavija smjestila u nesvrstanu zonu, izbjegnuvši time izravni sovjetski utjecaj, Estonci su doživjeli suprotnu sudbinu. Dok je u Jugoslaviji (nažalost) postojala podrška komunizmu od strane dijela ljudi, obrazovanim Estoncima snažna baština slobode to nije dopuštala. Dok je u Jugoslaviji komunizam bio uglavnom izum domaće borbe, u Estoniju je komunizam nasilno uvezen. Dok je Jugoslavija stvorila privid dobrog životnog standarda koji je kasnije rezultirao nostalgijom kod dijela ljudi, Estonija je daleko zaostajala za Hrvatskom. Zaključak je nažalost jasan – (nekim) Hrvatima je očito bilo (relativno) dobro. Zato se danas teško odvojiti od tog nasljeđa starine. Znamo da svaka promjena izbacuje iz zone udobnosti.

S druge strane, Estonci imaju no legacy policy. Estonci su pad komunizma dočekali s namjerom brzog odmaka od zone ruskog utjecaja kroz jačanje internacionalnog usmjerenja. Hrvatska je pak pad komunizma iskoristila za pomirenje duhova totalitarne prošlosti. Pomirenje se dogodilo kroz autoritarni sustav s izraženom ekonomskom ksenofobijom prema stranim ulagačima i kronističkim pogodovanjima odabranim domaćim „kapitalistima“. U takvim uvjetima hrvatske institucije tržišnog gospodarstva su se mogle donekle razviti tek zahvaljujući težnji EU integraciji.

Dakle, u Estoniji se dogodila radikalna razgradnja socijalističkog nasljeđa, uz hrabro suočavanje sa sigurnosnim rizikom s istoka. Fundamentalna politička tranzicija je tada omogućila laku ekonomsku tranziciju. To je značilo da se javne politike za povećanje ekonomske slobode mogu lako provesti i potvrditi kroz praksu. Tim više, Estonija se odlučila za brzi „Just do it“ pristup tržišnim reformama kako ne bi izgubila bitku s otpornicima koji uslijed odugovlačenja mogu ojačati.

Politika: liberali vladaju, ali u koalicijama

Povijesno naslijeđe objašnjava dugotrajnu vladavinu liberalnih političkih stranaka u Estoniji. Klasični liberali tj. Estonska reformistička stranka, koju je osnovao prvi guverner Estonske središnje banke Siim Kallas, gotovo su cijelo vrijeme na vlasti, izuzev samog početka tranzicije 1992. Tada je premijer postao mladi liberalni konzervativac Mart Laar iz stranke Pro Patria. Estonski konzervativci su još jedna međunarodna potvrda kako se ne radi o nacionalistički orijentiranim protekcionistima, već o snažnim zagovornicima klasičnog liberalizma, uz male razlike u odnosu na liberale.

Mart Laar je imao 32 godine kad je postao premijer vrlo mlade vlade. Rekao je za sebe: „Bio sam mlad i lud, pa nisam znao što je moguće a što nije, pa sam činio nemoguće stvari.“ Estonija se rano odlučila za mladenački optimizam, koji se temelji na otklanjanju prepreka kojima si veći dio populacije, zbog zone udobnosti, ograničava horizonte, ambicije i prilike za rast. Ova izjava mladog Marta Laara je vrlo bitna za Hrvatsku gdje se izostanak reformi, iz perspektive zone udobnosti, obično opravdava  time da je nešto „nemoguće“ i da treba biti „realan“.

U osmišljavanju estonskih reformi pomagali su liberalni think tankovi: američki Heritage Foundation i International Republican Institute, britanski Adam Smith Institute i švedski Timbro Institute. Vrlo utjecajan je i estonski think tank Akademija liberalizma Estonske reformističke stranke.

Reformistička stranka se pojavila na izborima 1995. i osvojila 19 mjesta u parlamentu koji broji 101-og zastupnika. Prva koalicija u koju su ušli Reformisti raspala se zbog podrške flat tax reformi i protivljenja subvencijama u poljoprivredi, što partneri nisu mogli poduprijeti. Ubrzo, već 1999., reformistički liberali se vraćaju u koaliciji s Pro Patria u kojoj je Laar bio premijer a Kallas ministar financija.

Nakon nekoliko restrukturiranja koalicija i izbora, Estonska reformistička stranka preuzima stožernu ulogu i od 2005. do 2014. vodi Estoniju s premijerom Andrusom Ansipom, današnjim povjerenikom Europske Komisije za digitalno jedinstveno tržište. Nakon izbora 2014. Reformisti formiraju („veliku“) koaliciju sa socijaldemokratima u vladi Taavi Roivasa koji je tu dužnost preuzeo s nepunih 35 godina. Premijer je trenutno Juri Ratas iz Stranke centra.

Kako u Estoniji niti jedna stranka ne može prijeći 30% glasova u parlamentu, izbori, promjene u koalicijama te na čelnim i ministarskim pozicijama su relativno česte (osim u Ansipovo vrijeme). Ipak, politička dinamika ne utječe na liberalan smjer estonske politike.

Ekonomska politika i reforme

Snažna liberalizacija estonskog gospodarstva značila je velike skokove. Stopa zaposlenosti radno aktivnog stanovništva u dobi 20-64 g. iznosi 76%, što je daleko iznad uobičajenog tranzicijskog prosjeka koji je znatno niži od 70% (u Hrvatskoj jedva oko 60%), blizak najvišoj skandinavskoj normi. Stopa nezaposlenosti niža je od prosjeka EU. Realni BDP je već 1997. ostvario rast od 12% i 2006. 10%. Godišnje stope rasta realnog BDP-a u razdoblju 2000.-2007. bile su barem 7% (Bank of Estonia). U razdoblju 2006.-2016. kupovni standard po stanovniku skočio je sa 64% na 74% EU prosjeka, dok je hrvatski «skočio» s 58% na 59%. Estonski standard je 1996. Bio na samo 35% EU prosjeka, a već 2007. na 65%. U istom razdoblju se na primjer mađarski prosjek pomaknuo sa 49% na 64% (Eurostat), što znači da je Estonija daleko brže napredovala.

Kada se pogleda estonski Nacionalni program reformi 2017., glavni estonski cilj je povećanje produktivnosti zaposlenih do 80% prosjeka EU 2020. Znači da bi produktivnost po zaposlenom Estoncu trebala u prosjeku rasti 2 postotna boda brže od prosjeka EU. Estonija je prema produktivnosti 2015. bila na 73% EU prosjeka, u usporedbi s 47% 2000..

Niski porezi potaknuli su poduzetništvo i ulaganja. Porez na dohodak je jedinstvenih 20%. Kod poreza na dobit oporezuje se samo isplaćena dobit po stopi od 20%, dok je reinvestirana dobit neoporezovana. Stopa PDV-a iznosi 20%. Socijalni doprinosi su ukupno 33%. Nema posebnog poreza na kapitalnu dobit i dividende. Regulacija poduzetništva je relativno blaga, dijelom i zbog raširene digitalizacije javne uprave.

Estonija je poznata po nizu liberalnih javnih politika koje su dovele do estonskog gospodarskog čuda:

  • Monetarna stabilizacija i sniženje inflacije (u početku tranzicije)
  • Uravnoteženi proračun, rezanje rashoda i reduciranje opsega države
  • Ukidanje subvencija državnim poduzećima i „lakih“ kredita, pod motom „Počnite, radite ili umrite“, uz masovne privatizacije
  • Vaučerska privatizacija zemljišta i nekretnina
  • Slobodna trgovina kroz reduciranje carinskih i necarinskih prepreka
  • Poticanje tržišne konkurencije u nizu sektora
  • Rezanje regulatornih troškova i nameta, ukidanje licenciranja te borba protiv koruptivne regulacije
  • Flat tax koji potiče štednju i ulaganja, umjesto da kažnjava uspjeh
  • Porezno oslobođenje reinvestirane dobiti
  • Maksimalno 3 minute za e-poreznu prijavu (skratili sa 5 minuta, a sad žele automatsku naplatu poreza preko bankovnog računa, uz suglasnost građanina)
  • Usluga e-Residency (koja je poznata i među hrvatskim poduzetnicima, a promovira se i pod nazivom Nova digitalna nacija)
  • Projekt nulte birokracije (The Zero Bureaucracy Project) koji podrazumijeva detekciju svih preostalih suvišnih administrativnih opterećenja, smanjenje broja javnih službenika i dodatnu deregulaciju tržišta
  • 99% javnih usluga je digitalizirano, a fizička prisutnost u državnim institucijama potrebna je još samo za sklapanje braka.

Procjenjuje se da Estonija samo zbog eliminacije birokratske papirologije godišnje štedi oko 2% BDP-a. U fizičkom smislu, Estonija svakog mjeseca uštedi papir u visini Eiffelovog tornja.

Estonci su vješti u marketingu, pa su od ove vrste projekata napravili brend e-Estonia Showroom koji posjećuju brojni politički i korporativni lideri i javni službenici iz drugih zemalja kako bi naučili primjenu tri načela e-Estonije: (1) once-only (građanin jednim kontaktom rješava sve), (2) digital by default i (3) no legacy. S obzirom da su ova načela već primijenjena, estonska javna administracija kreće u sljedeću razvojnu fazu na temelju zero click filozofije. Iza zero click pristupa kriju se algoritmi ili, u razvijenijoj formi, aplikacije zasnovane na umjetnoj inteligenciji koje pri prvoj interakciji s korisnikom nude već gotovo, sugerirano rješenje. U Estoniji se sve javne usluge rješavaju pomoću e-osobne iskaznice (eID).

Gdje je Estonija danas u svijetu zbog takvog pristupa?

Osim toga, Estonija uspješno izvozi svoja rješenja. Nedavno pokrenuta platforma za ulaganja u start-upove Funderbeam pokazala se zanimljiva i hrvatskim poduzetnicima. Preko te platforme u okviru EU omogućeno je znatno ubrzanje ulaganja u društva sa ograničenom odgovornošću u zemljama poput Hrvatske, gdje su takvi procesi zamorni i skupi. Već tri manje dokapitalizacije poduzeća (ispod milijun eura) dogodile su se putem ove platforme u Hrvatskoj. Druga je detaljno opisana na Ekonomskom labu.

Mali se moraju diferencirati da bi bili uočeni: ima li opravdanja za Hrvatsku?

Estonija je prva gotovo potpuno digitalizirana država. Digitalizacija društva  nastala je kao proizvod tri dublje potrebe. Prva je potreba biti drukčiji, biti uočen. Estonci su u tu svrhu odabrali ICT i digitalizaciju i sada su u poziciji lidera EU kojom će sada predsjedati. Estonija poput kakvog laboratorija ili izloga može pokazati drugim državama EU kako to izgleda i nametati rješenja. Druga je potreba duboko demokratska i liberalna. Građanin je u centru, građanin vodi igru: on zahtijeva uslugu od javnih službenika, on ih nadzire i ograničava pomoću digitalnih alata. Treća je potreba sigurnosna. Nema sumnje da se potreba za historijskim odmakom od Rusije i kontrola stanovništva, dakle sigurnost, svrstavaju među motivatore promjena. No, straha od «Velikog brata» nema zbog faktora broj dva.

Može li i treba li Hrvatska učiti od Estonije? Hrvatski tražitelji alibija će vjerojatno posezati za raznim izgovorima: 1. Estonija nije imala rat. 2. Estonci su ipak protestantskog mentaliteta. 3. Estoncima su pomogli Skandinavci, a mi nismo imali sponzora široke ruke, bili smo više neka vrst neželjenog djeteta Europe. Izgovori su uvijek opravdanje za zonu udobnosti koja ne dopušta inicijativu i naporan rad na postizanju ciljeva.

Provjerimo vezu triju izgovora i stvarnosti:

  1. izgovor je točan u smislu da Estonija nije imala rat, ali kakve to ima veze, kad je Estonija Hrvatsku prestigla tek 2005., deset godina nakon završetka Domovinskog rata. Dok su Hrvati investirali u infrastrukturu iz sredine XX. stoljeća (previše autocesta, sportskih dvorana) uz mnogo korupcije, Estonci su investirali u digitalne „autoputeve“ uz nultu toleranciju prema korupciji. Prema tome, taj izgovor nije prihvatljiv.
  2. izgovor je točan, Hrvati nisu protestantskog mentaliteta, ali danas taj izgovor nije toliko presudan. Ova teza Maxa Webera koju je do nas prenio mladi Mijo Mirković prije Drugog svjetskog rata je u današnje doba tek relativna. Danas treba uzimati i niz drugih faktora. Kakav su napredak ostvarili katolici Irci, Litvanci i Poljaci, pokazavši zavidnu sposobnost za reforme i gospodarski rast u protekla dva desetljeća? Mentalitet ne može biti izgovor za nečinjenje.
  3. izgovor je vrlo točan i relevantan. Estonci promoviraju svoju nordijsku kulturu. Imaju vrlo jake veze s nordijskim zemljama, što posebice ljuti Ruse. Ipak, nitko dobronamjeran ne bi spriječio Hrvate da uče od Skandinavaca (ili od Austrijanaca?). Danas imamo e-učenje, konzultacije su moguće u svakom trenutku, EU pruža brojne mogućnosti suradnje (koje čak i plaća). Mogu se čitati i knjige, a Internet je prepun informacija. Odlične knjige o liberalnim reformama prodaje švedski Timbro institut. Skandinavci su pomogli jer im je to i politika – poticati liberalno-demokratske vrijednosti.

Zaključno

Sigurno je da se ne može sve tek tako preslikati bez razumijevanja kulture. Ipak, nitko nas ne sprječava da usvajamo dobre kulturne navike. Zar bi Estonci bili ljuti kada bismo se odlučili utrkivati s njima u procesu konvergencije, kada bismo odlučili postati ambiciozni radi naše djece i zaustavljanja iseljavanja? Podsjetimo za kraj da je Estonija među prvima priznala Hrvatsku kao samostalnu državu. Takozvani mali narodi se razumiju i njihova suradnja, potpora i uzajamno promatranje i učenje jako su važni u okviru EU.


Autor je predsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize.