Ekonomski analitičar, vlasnik i direktor Arhivanalitike i urednik Ekonomskog laba s dugogodišnjim iskustvom u područjima makroekonomske i financijske analize, ulaganja i poslovnog savjetovanja.
Naizgled je teško shvatiti kako su mali turistički iznajmljivači u manje od 10 godina od statusa spasitelja hrvatskog gospodarstva o kojima zavisi ekonomska sudbina nacije i državnih poticaja za gradnju bazena došli do statusa nepoželjnih „rentijera“. Kažem naizgled, jer radi se o očekivanom procesu. Paradoksalno je što je taj proces nastao kao posljedica sveukupnog socio-ekonomskog razvitka koji je bio naročito dinamičan u proteklih pet godina.
Neželjeno dijete socijalizma: propale teorije o ranjivosti
Masovni turizam nastao je kao neželjeno dijete socijalizma: turističko mikropoduzetništvo u njedrima marksističke ekonomske dogme bilo je ključno za deviza gladnu bivšu državu. Obiteljski turizam bio je i kičma sive ekonomije jer je jugoslavensku državu valjalo prevariti gdje god se stiglo. Tako je rasla zaliha deviza u neformalnoj cirkulaciji. Zahvaljujući poduzetničkom impulsu i varanju države, obiteljski turizam stvarao je neovisne ljude mimo službene doktrine o ljepotama socijalističke industrijalizacije i modernizacije. Političko-ekonomski sustav, koji je po konstrukcijskoj zamisli trebao biti zatvoren, u praksi je i zbog turizma (kao rješenja problema nedostajućih tvrdih valuta za plaćanje uvoza) funkcionirao kao međunarodno relativno otvoren sustav – neusporedivo otvoreniji od ideoloških rođaka s one strane Željezne zavjese. Socijalističke elite nisu ostajale dužne. U kabinetima je smišljana teorija prema kojoj je turizam neželjen za ekonomski rast i razvoj jer je navodno ranjiv, kolebljiv i nepouzdan izvor prihoda, reklo bi se i „nisko akumulativan“; u biti, željelo se nekako riješiti ovisnosti platne bilance o turističkom deviznom priljevu, ali se u tome nije uspjelo jer industrija i izvoz nisu imali šanse postići potrebnu razinu međunarodne konkurentnosti. I tako je turizam postao i ostao nezamjenjiva poluga razvoja Istre, Primorja, Dalmacije i Dubrovnika – trajnija i jača od škverova, Jugoplastike i ostalih socijalističkih stranputica.
Od devesetih godina naovamo mnoge su politike (izgradnja autocesta prema moru, poticaji) pogodovale razvoju turizma. Paralelno su se pojavile neke nove analize i teorije koje ukazuju na štetnost turizma. Više nije bilo sporno da je turizam velik i moćan sektor kojemu dobar broj ljudi uz more (i šire) može zahvaliti solidan život. Postali smo poznati kao zemlja s najvećim udjelom turizma u BDP-u u Europi. Split je upravo u vrijeme hrvatske neovisnosti od urbane ruine postao, makar što se širega centra grada tiče, blještav i svjetski poznat, pravi mediteranski grad. No, turizam opet nije valjao. No ne zbog “naslijeđa socijalizma”. Iz kabineta se progovaralo kroz neke druge argumente: (1) ljudi se navodno ne obrazuju zbog rentijerskog turizma – lakše je s fureštima izlaziti na kraj par mjeseci nego završit fakultet, (2) masovnost turizma pritišće infrastrukturu, okoliš i lokalna tržišta nekretnina, (3) afirmira se „rentijerstvo“ kao kulturološki nepoželjen obrazac ekonomskog i životnog ponašanja po principu „ležiš, a ideš“ (ok, ovo je iz vica o Crnogorcima a ne o Dalmatincima), to jest, „radiš 3-4 mjeseca na godinu, pa trošiš“, i (4) turizam možda i utječe na višu inflaciju u cijeloj državi. Iako za ove novovjeke teze ne postoje čvrsti dokazi (što ne znači da se o nekima od njih ne može raspravljati jer su, možda, točne), na plodnome tlu ambivalentnog odnosa spram turizma izrasli su novi oblici nikad do kraja razjašnjenog odnosa političkih i ekonomskih elita spram turizma.
Pogledi zagrebačke elite
Pogled na Jadran iz Zagreba, gdje stanuju političke, administrativne i poslovne elite, naročito je ambivalentan. Dio ljudi uistinu vjeruje u teoriju „ležiš 3-4 mjeseca, a cijelu godinu ideš“, kao da turisti dolaze sami od sebe i kao da se nekretnine za najam grade ili kupuju i održavaju same dok mi na kontinentu crnčimo cijelu godinu. Dio ljudi vjeruje da masa ljudi s mora kroz par godina zaradi parstotisuća eura i kupi stan u Zagrebu (čime pritišću cijene nekretenina u Zagrebu prema gore). Dio ljudi promišlja „na koncepcijskoj razini“, pa vjeruju da rentijerstvo koči razvoj; citiraju Nizozemsku bolest, kao da o njoj nešto znaju, i kao da bi na Braču i Hvaru, da nije „rentijerstva“, niknuli datacentri i tvornice motora prije nego što bi većina Bracana i Hvarana, naročito mladi, napustila svoj otok. Dio ljudi pak ima banalan materijalan problem: budući da cijene ugostiteljskih usluga i smještaja rastu brže od većine drugih cijena, „našega“ se mora konzumira manje nego što bi ga se moglo konzumirati da je ostalo jeftino kao što je bilo (a da su plaće u Zagrebu pritom rasle kako su rasle). I kada se sve to umiješa u kaotični informacijski mix, u „metropoli“ se rodi i pomisao da „mi plaćamo poreze, a oni ne“, ili „mi smo svi financirali autoceste da im ljudi dođu, a korist ubiru samo oni“.
Uistinu, prijeđete li mišem preko ove lijepe mape, za svaku ćete županiju vidjeti udjele u stanovništvu Hrvatske i udjele u plaćenom porezu na dohodak: dok Zagreb s oko 20% stanovništva ostvaruje više od 30% udjela u porezu, PGŽ i Istarska su jedine jadranske županije s većim poreznim udjelom od udjela u stanovništvu. Južnije je relativan omjer niži. Dodajmo i to da su nekretnine uz more, izuzmemo li prilično ruiniranu Rijeku gdje se, kao i u ruiniranom Zagrebu, plaća relativno više poreza, od zadarskog područja južnije u prosjeku novije i ljepše. Otud i dio inspiracije za zazivanje većeg poreza na nekretnine. Možda bi ujednačio porezne terete u zemlji?
Udio u ukupnom porezu na dohodak po županijama, 2024.
< 1 %
1–2 %
2–4 %
4–8 %
8–16 %
> 16 %
Prikazani podaci na prvi pogled pružaju opravdanje za poglede zagrebačkih elita spram jadranskih rentijera, pogotovo na one južno od Senja. Međutim, pogledajmo ove odnose s druge strane: koliko je prikazani nerazmjer poreza i stanovništva posljedica distorzija u poreznom sustavu i proizvodnji javnih dobara, a koliko je rezultat pretjerane centralizacije svega u glavnome gradu gdje su koncentrirani zaposleni u javnom sektoru s relativno visokim plaćama? Ako već govorimo o turizmu, što uopće nadležno ministarstvo i HTZ rade u Zagrebu? Za brojna druga ministarstva i javne funkcije moglo bi se postaviti isto pitanje. Otud slijedi i krajnje pitanje: jesu li prikazani odnosi poreza i stanovništva rezultat nepravdi u poreznom sustavu i nekakvih prirodnih procesa, ili su oni prije svega rezultat političkih i birokratskih odluka koje su kroz centralizaciju i preraspodjelu stvorile pretežak državni centar i atrofirale kapacitete za vođenje lokalne razvojne (i porezne) politike?
Prije nego što dublje zagrizemo u jabuku (de)centralizacije, treba spomenuti i treći razlog za ambivalentan odnos spram turizma – afirmaciju doktrine održivosti koja je u proteklih desetak godina zamijenila doktrinu slobode i posve promijenila intelektualni i politički ambijent.
Afirmacija doktrine održivosti
Ne mislim da je turizam bajka. Masovni turizam je za starijeg čovjeka poput mene prilično gadljiv fenomen – za zatvorit oči, začepit uši i pritisnut nos prstima na tri-četiri mjeseca dok vrhunac ljudskog vala ne prođe. Ja sam od jedan kontrarijanaca koji vole more na proljeće i jesen, a ljeti bih najradije pobjegao na 2000 metara visine. Ako ćemo ozbiljnije, uistinu postoji problem u sezonalnosti ako infrastrukturu i javne usluge morate optimalizirati za vršna opterećenja koja traju kratko. Turizam uistinu može biti ekološki opak. Regulacije su sve oštrije, i dijelom i trebaju biti, jer javna dobra treba jasno odrediti i čuvati. Postoje generacije koje će doći poslije nas.
Ključno je shvatiti da je za turizam prošla faza kad je bio motor, kad je vukao, kad je osiguravao rijetke devize, kad je povećavao globalnu vidljivost cijele zemlje, kad je bilo dovoljno resursa da se razvija, kad je u prošlom stoljeću civilizirao Dalmaciju izvan gradova, kad je sprječavao iseljavanje i kad se i zbog toga toleriralo neizdavanje računa (pogledajte donju sliku koja za sve JLS pokazuje promjenu broja stanovnika 2011.-2014. spram omjera turističkih noćenja i broja stanovnika – gdje je bilo turizma, broj stanovnika se u prosjeku manje smanjio).
Drugim riječima, da su čekali tvornice, arhitektonske biroe i velike strategije iz centrale, Primorci i Dalmatinci odavno bi završili u Njemačkoj i Irskoj – ovako, prihvatili su se posla i ostali.
No cijela se zemlja u međuvremenu razvila zahvaljujući ekonomskim slobodama; doduše, svaki njezin dio na neki svoj, specifičan način. Sada su neka druga pitanja, poput pitanja održivosti, izbila u prvi plan. Važno je vidjeti tu širu sliku. Bez nje padamo u zamku dnevnih naslova i anegdota. Kada je svojedobno neki kabinetski mudrijaš prezentirao excelicu u kojoj je „modeliran“ biznis tipičnog malog iznajmljivača koji „tuče“ po 40 tisuća eura na godinu i oporezovan je najmanje u državi (cifre otprije par godina), jasno je da su se gotovo svi koji žive uz more digli na noge i s pravom upozorili na to koliko se stvarnost toga posla razlikuje od modela. S manjim su pravom iz svega iščitali urotu hotelske industrije koja ih želi pogasiti i prisiliti da postanu najamni radnici. Realno, prije će ljudi prodati drugu nekretninu u kojoj su apartmani pa u penziju, nego raditi za Falkensteinera (koji je, usput budi rečeno, izrastao iz malog obiteljskog turističkog biznisa u Austriji).
A najsmješnije je kada netko počne uspoređivati teret oporezivanja malih obiteljskih iznajmljivača s porezima i doprinosima iz i na plaće, kao da prvi nije poduzetnik. Da podsjetimo: „rentijerstvo“ jest poduzetništvo, i zapravo bi za sve bilo bolje da svatko ozbiljan u tom poslu radi kroz d.o.o. i plaća objektivno atraktivnu poreznu stopu od 10% za mala poduzeća.
Rješenje
Vratimo se na održivost. Treba li to – kad je riječ o turizmu - biti problem svih nas? Ako Dalmatinci ne brinu o tome gdje će biti neka tvornica u Zagrebu ili okolici, zašto bi Zagrepčane trebalo brinuti ako postoji neka općina u Dalmaciji gdje su ljudi odlučili izbetonirati obalu, naseliti ju ružnim, četvrtastim kockama za nove apartmane, ili brinuti zbog toga što u blizini nema mjesta za mlade ljude ispod 3500 eura po kvadratu?
Na kraju želim reći ključnu riječ: decentralizacija. Fiskalna, i svaka druga. Prepustimo odluke i sredstva, prava i odgovornost, lokalnim vlastima (i preselimo pola ministarstava širom Hrvatske, ali to nije toliko bitno za ovu temu).
Priroda i stjecaj povijesnih okolnosti poklonili su nam čudo od zemlje. Samo mi još nismo odlučili što ćemo s njom. Možda je to zbog toga što svi gledaju i čekaju da netko odozgo riješi problem. Ti imaš problem – ti si i rješenje, i evo ti alati. Raspali poreze, ako treba, tj. ako misliš da je potrebno. Skini poreze ako treba, tj. ako misliš da je potrebno. Dopustiv raspon stopa poreza na dohodak može biti od 0 do 40%. Porezi na nekretnine trebaju biti lokalna, a ne nacionalna stvar, s puno širim rasponima od ovih inicijalno zamišljenih. I da, neka krenu od 0%. Pa neka se gradska i općinska vijeća tuku unutar sebe, jer nitko se ne zna tući bolje od lokalne ekipe; i neka se tamo odlučuje o razvoju, jer nitko bolje ne poznaje lokalne razvojne probleme i potencijale od lokalnih ljudi. Zašto se grad ili općina ne bi mogli više zadužiti, pa i financijski propasti ako se prezaduže? Neka cvate lokalna demokracija i odgovornost. Neka konkuriraju međusobno i neka se ljudi još više i češće sele unutar Hrvatske, tamo gdje misle da će im biti bolje. Možda kroz to i turizam postane bolji.
