Nije lako ovih dana biti guverner FED-a Jerome Powell. I primati udarce sa svih strana. Elizabeth Warren je navalila iz petnih žila, odlučna u namjeri da spriječi njegov re-izbor (optužujući ga za pretjeranu naklonost bankama!), a popriličan udar na reputaciju središnje banke stigao je – iznutra. Najprije su Robert Kaplan i Eric Rosengren, čelni ljudi podružnica u Dallasu i Bostonu podnijeli ostavke, bezuspješno pokušavajući opravdati trgovanje dionicama i investicijskim fondovima tijekom 2020. godine, u vrlo delikatnom trenutku kako za FED, tako i za financijska tržišta. Nakon toga se pojavila informacija kako je i Powellov zamjenik Richard Clarida pribjegao operacijama vezanima uz „taktičku alokaciju portfelja“ (točnije, prebacivanju kapitala iz obvezničkih u dioničke fondove) neposredno uoči niza intervencija središnje banke kojima je prethodilo obraćanje javnosti prvog čovjeka FED-a. Kao što možete pretpostaviti, otkrića su poprilično neugodno odjeknula u javnosti, i ostavljaju puno lošiji dojam od verbalnih napada s ljevice.
Powell je izabran na čelnu poziciju središnje banke na prijedlog Republikanaca, u mandatu predsjednika Trumpa, i još pred kraj rujna činilo se kako je aktualni predsjednik Biden sklon pažljivije birati bitke (osobito u Senatu, gdje ima vrlo tanku većinu), zagovarajući politiku kontinuiteta na čelu središnje banke (i novi mandat za Powella). A onda se Powell, ponajprije zahvaljujući svojih kolegama, odnosno sumnjama o (neetičnoj) trgovini na temelju povlaštenih informacija, našao u prilično škakljivoj situaciji. Kao da situacija već nije dovoljno škakljiva, jer teza o prolaznom karakteru inflacije sve je samo ne – prolazna.
To je očito bio i okidač neočekivane intenzivne promjene kursa monetarne politike zbog koje dio analitičara optužuje Powella za nekonzistentnost. Pomalo nepravedno, jer monetarna politika američke središnje banke u prvom je redu data-dependent, odnosno ovisna o konkretnim indikatorima; nitko ne želi da se kreatori monetarne politike tvrdoglavo drže prijašnjih stavova „ko’ pijan plota“. Bilo kako bilo, update koji je Powell razložio u rujnu nanovo je aktualizirao očekivanu redukciju izdašnog monetarnog stimulansa (smanjenjem programa otkupa državnih obveznica, s početkom vjerojatno u studenome), ali i drastično primaknuo očekivani scenarij povećanja ključnih kamatnih stopa.
Ne tako davno činilo se da bi rekordno niske kamatne stope središnje banke o(p)pstati i do 2023. godine, no kako sada stvari stoje, promjena će se vjerojatno dogoditi već iduće godine. Ili barem na takav scenarij ukazuje FED Watch alat: početkom listopada, vjerojatnost povećanja kamatnih stopa do kraja iduće godine porasla je na otprilike 70%, i posve očekivano, pojačala nervozu među investitorima na Wall Streetu.
Jer optimizam je u značajnoj mjeri počivao upravo na pretpostavci o benignoj inflaciji prolaznog karaktera, a ulagači su mjesecima tolerirali rastuće inflacijske pritiske koji nikako ne jenjavaju. Razmjere te tolerancije najbolje ilustrira grafikon na kojem je prikazana razlika između kamatne stope na desetogodišnje američke državne obveznice i promjene omiljenog deflatora središnje banke, temeljnog indeksa troškova života (core PCE). Ta razlika je i ranije (povremeno) poprimala negativan predznak, najčešće zbog očekivanog usporavanja ekonomske aktivnosti; očekivanja investitora u manjoj ili većoj mjeri ionako oblikuju krivulju prinosa na državne obveznice (dok je inflacija statičan indikator iz prošlosti).
Ali ovako frapantan odmak, zabilježen u proteklih nekoliko mjeseci, naprosto nije održiv – ili inflacija mora drastično pasti, ili investitori moraju (drastično!) korigirati svoja očekivanja. U povijesti se to dogodilo samo dvaput – 1975. i 1980. godine, i to zahvaljujući naftnim šokovima, i nije dugo potrajalo. U ovom slučaju, core PCE indeks je u kolovozu zabilježio rast od čak 4,3% na godišnjoj razini, što je najveći skok u posljednja tri desetljeća. I zato se, pogađate već, u rujnu dogodila prilagodba krivulje prinosa. Na idućem grafikonu ju je lako zamijetiti, ali još uvijek bitnije ne mijenja izgled prethodnoga (grafikona).
Ili u prijevodu, opisani pozitivan pomak dugoročnih kamatnih stopa vjerojatno nije i kraj priče. Tim više što je krajnji rok do kojega se Demokrati i Republikanci moraju usuglasiti oko novog zaduživanja sve bliže. Uobičajeno natezanje, garnirano nezaobilaznim političkim eskapadama i pozivima na zdrav razum iz Bijele kuće, dodatno podiže ionako povišene tenzije koje je najlakše prikazati izvedbom najpopularnijih izdanja. Ovogodišnje kretanje NYSE FANG+ indeksa, u čijem su sastavu redom poznati hi-tech divovi (Facebook, Apple, Amazon, Netflix, Alphabet, Alibaba, Baidu, nVidia, Tesla i Twitter), bez previše se krzmanja može okarakterizirati kao – konfuzno.
Osobito u usporedbi sa S&P 500 indeksom, koji je u prvih osam mjeseci ove godine bilježio stabilan rast, začinjen nizom novih rekorda. Suprotno tome, NYSE FANG+ nudi velika kolebanja, te značajne uspone i padove, dijelom svakako uvjetovane i neizvjesnošću koju generira pandemija koronavirusa. No riječ je o najpopularnijoj skupini dionica, pa se razmjerno velike oscilacije dobrim dijelom mogu objasniti upravo nervozom ulagača. Uostalom, na zalazu trećeg kvartala niti S&P 500 nije ponudio nimalo uvjerljiviju izvedbu. Iako se dosad nismo osobito često pozivali na tehničku analizu (i ono što slijedi je doista tek rudimentarni iste), recentna izvedba indeksa zaslužuje barem kratak grafički osvrt, jer otkriva barem djelomičnu kapitulaciju optimista.
Indeks je najprije skliznuo ispod 50-dnevnog pomičnog prosjeka, koji se s velikim respektom prati među poklonicima tehničke analize, i što je još važnije, dosta dugo je figurirao kao relativno čvrsta razina podrške. A potom se indeks spustio i ispod 100-dnevnog pomičnog prosjeka, što za sobom vjerojatno povlači i veći priljev programatski generiranih naloga za prodaju. Sve skupa ne nudi previše razloga za optimizam.
Za to vrijeme, krupne se promjene događaju i na deviznom tržištu, gdje je rast prinosa na američke državne obveznice iznjedrio novu ofenzivu dolara: euro se, po prvu puta od srpnja prošle godine, spustio ispod 1,16 dolara, premda su u međuvremenu porasli i prinosi na državne obveznice na Starom kontinentu.
No dolar je očito u prednosti, jer je redukcija monetarnog stimulansa u režiji američke središnje banke vrlo izvjesna. I već najavljuje neke nove trendove na financijskim tržištima širom svijeta.
Norveška podigla kamatne stope
Kad već govorimo o ključnim kamatnim stopama, spomenimo da je prva (iz skupine razvijenih zemalja) probila led – Norveška. Netko je morao, a nešto više od godinu dana središnja je banka držala kamatnu stopu na – nuli. „Normalizacija ekonomske aktivnosti nameće potrebe normalizacije monetarne politike“, navodi se u prigodnom priopćenju, uz najavu sličnog poteza za prosinac. Ove godine, naravno. U Skandinaviji se i život polako vraća na staro normalno, a izravna posljedica svega bio je rast vrijednosti domaće krune, potpomognut i raširenim rastom cijena energenata, koji su dodatno zaljuljali tezu o prolaznom karakteru inflacije. Očekuje nas zanimljiva jesen, a ni zima ne bi trebala biti dosadna.
