Objava o neočekivano velikom rastu američkog (realnog) BDP-a za 4,3% u trećem tromjesečju dovela je do velike polarizacije tumačenja. S jedne strane rezultat se veliča kao znak ispravnosti Trumpove ekonomske politike. S druge strane važnost rezultata umanjuje se isticanjem kako je riječ o rizičnom utjecaju prenapuhanih ulaganja u IT/AI sektor i ogromnog fiskalnog deficita. Kako to obično biva, oba tumačenja su pogrešna. Prvo ćemo objasniti zašto, a zatim raspravljati o trendovima i izgledima za 2026. To je važna godina za SAD i Trumpa zbog predstojećih izbora za Kongres u studenom.
Odmah riješimo jednu dilemu: američki rast u trećem tromjesečju nije bio povezan s rastom investicija, a fiskalna politika imala je vrlo mali utjecaj. Rast je prije svega bio povezan s rastom osobne potrošnje koja objašnjava više od polovice visoke stope rasta (Slika 1). Važan doprinos dala je i vanjskotrgovačka bilanca budući da je izvoz rastao, a uvoz pao (pa je obračunski doprinos uvoza na Slici 1 pozitivan). I država je pomogla rastom svoje potrošnje budući da je histerija rezanja državnih rashoda iz prve polovice godine (sjetite se Muskovog DOGE-a) brzo napuštena i Trump se vratio metodi stvaranja velikog fiskalnog deficita ne bi li stimulirao gospodarstvo. No, to je imalo najmanji utjecaj.
Slika 1
Što stoji iza prikazanih brojki? Prvo treba imati u vidu da SAD objavljuje BDP na principu mjerenja trenutačnog impulsa rasta. Iz stope rasta u odnosu na prethodni kvartal izlučuje se sezonska komponenta i preostali fundamentalni rast podiže se na godišnju razinu. Dakle, zapravo se radi o rastu od oko 1% u trećem u odnosu na drugi kvartal. U duljoj vremenskoj perspektivi može se vidjeti da su nešto veće stope rasta u drugom i trećem kvartalu zapravo nadoknađivale pad BDP-a iz prvog tromjesečja kada su se potrošači stisnuli i jako usporili osobnu potrošnju zbog i dalje prisutne visoke inflacije (iznad 3%) i neizvjesnosti u pogledu učinaka Trumpovih carina (Slika 2). U međuvremenu, faktor neizvjesnosti više ne djeluje na potrošače. Carinski rat je sišao s naslovnica i potrošnja kućanstava vratila se u neku vrstu normale.
Slika 2
Zbog iznimno kompleksne dinamike unutar ove godine ima smisla promatrati rast u prvih devet mjeseci ove u odnosu na prvih devet mjeseci prošle godine, a taj iznosi 2,1%. Radi se o uobičajenoj stopi rasta koja približno odgovara dugoročnom rastu gospodarstva SAD-a. U tom smislu, na Slici 2 – što uključuje i najnoviji podatak – vidimo fluktuacije koje nisu toliko bitne za ocjenu srednjoročnog potencijala gospodarstva SAD-a da održi solidan tempo rasta koji je više-manje ostao nepromijenjen.
Ipak, moramo odgovoriti na pitanje je li rast izvoza uz pad uvoza (roba i usluga) u trećem tromjesečju znak utjecaja Trumpove ekonomske politike? Prema kalkulacijama Ureda za proračun američkog Kongresa, efektivna prosječna carinska stopa trenutačno iznosi 14% naspram 2-3% u isto vrijeme 2024. Dolar je pao, što također pogoduje izvozu, uvoz čini skupljim, a to potiče cjenovnu konkurentnost izvoza i domaćih uvoznih supstituta. U takvim uvjetima ne bi trebalo čuditi ako se američka trgovačka bilanca poboljša, što i jest deklarirani cilj Trumpove politike.
Međutim, podaci za prvih devet mjeseci ne daju uporišta za tezu o tome da je promjena fundamentalna. Izvoz je svega 1,7% veći nego u istom razdoblju 2024., a uvoz je ipak rastao po visokoj stopi od 4,3%. Trebamo podatke za još dva kvartala da se uvjerimo kako (koliko) carine i slabiji dolar utječu na američki trgovački saldo. A trebat će malo duže za analizu kako su promjene trgovačke bilance povezane s BDP-om i trendovima na tržištu rada.
Naime, čak i kada bi bolji podaci o izvozu i uvozu za treće tromjesečje, kada se gledaju izolirano od prve polovice godine, označavali preokret trendova, postavlja se pitanje hoće li promjena eksternih ekonomskih odnosa biti dovoljno snažna i brza da ostvari pozitivan učinak na tržište rada. Ovo je ključno pitanje američke ekonomske politike za 2026. godinu.
Tržište rada u SAD-u više nije usko; stopa nezaposlenosti mladih, naročito visokoobrazovanih, prešla je u dvoznamenkastu zonu, a ukupan broj zaposlenih prešao je u fazu stagnacije. Iako je pad popularnosti Donalda Trumpa u odnosu na dane izbora i početak mandata (20. siječnja) rezultat složenih čimbenika koji nisu samo ekonomski (npr. Epstein fajlovi), slabljenje tržišta rada u zemlji u kojoj gospodarstvo snažno oblikuje stavove birača itekako zabrinjava vlasti uoči midtermsa sljedeće godine.
I tradicija je protiv Trumpa. Otkako se izbori za Kongres održavaju dvije godine nakon predsjedničkih (oko 165 godina), predsjednikova stranka je samo pet puta uspjela ostvariti većinu – tri puta u izvanrednim političkim ili ratnim uvjetima, Lincoln 1862., F. D. Roosevelt 1934. i G.W.Bush Jr. 2002., i samo dva puta u čistim mirnodopskih uvjetima, u oba slučaja zahvaljujući izvrsnom stanju gospodarstva – T. Roosevelt 1902. i B. Clinton 1998.).
Osim s tržištem rada, fiskalnim deficitom (oko 6-7% BDP-a, što je suštinski problem koji nije toliko bitan u očima birača) i političkom tradicijom, Trump ima još jedan problem: dugoročne kamatne stope tvrdoglavo se drže iznad 4% na deset godina. Zbog toga možemo predvidjeti da će Trumpova ekonomska politika u 2026. preseliti naglasak s carina na druge dvije stvari: pritisak na središnju banku FED (koji je već započeo) i opravdanja za nastavak fiskalne ekspanzije.
Trumpu omraženom predsjedniku FED-a Jayu Powellu mandat istječe u svibnju 2026. Osim što će nastojati dovesti svog čovjeka na čelo najmoćnije središnje banke na svijetu, Trump će aktivno kreirati pritiske i ukupan ambijent ne bi li provocirao osjetnije smanjenje kamatnih stopa. Njegov glavni argument je da FED i većina analitičara precjenjuje opasnost od inflacije i podcjenjuje probleme tržišta rada. To uopće nije blesav stav (spominjem riječ blesav jer Trumpovi protivnici imaju tendenciju svaki njegov stav diskvalificirati kao blesav). Za opisani stav postoje uporišta. Ako Trump prevlada u bitci za monetarnu politiku, kolateralna žrtva takve politike u vidu još slabijeg dolara ne bi mu smetala, naprotiv – tečaj dolara prema euru od 1,177, koliko iznosi u ovom trenutku, ima otvoren put prema 1,23 – 1,25 dolara za euro, što još uvijek ne ugrožava globalno povjerenje u dolar, a dodatno pogoduje izvozu koji je Trumpova fiksacija.
Što se tiče fiskalne politike, Trump je (nakon najave uravnoteženja proračuna u inauguralnom govoru što jest bilo pomalo ludo, a što je trezveniji državni tajnik za financije Scott Bessent korigirao na ciljani deficit od 3% BDP-a do kraja mandata) odustao od fiskalne discipline. Osvijestio je koliko bi ga ona mogla koštati u političkom smislu. Deficit od 6-7% BDP-a ostaje američka konstanta nakon što je predsjednik najavio da će sve povećane priljeve od carina (300-400 milijardi dolara na godinu) usmjeriti u povećanje izdataka – transfera stanovništvu. To je politički iznuđeno izbornom godinom (tek treba vidjeti hoće li se i u kojoj mjeri ekspanzija ostvariti), što je šteta jer Trump je imao prostor za početak fiskalne prilagodbe. Naime, trend federalnog deficita u trećem tromjesečju 2025. pokazuje smanjenje za čak 10% u odnosu na Bidenov trend iz trećeg tromjesečja 2024. (2,000 naspram 2,200 milijardi dolara). No, dio birača će se sigurno radovati državnim dolarima na privatnim računima iduće godine. Iako sam deficit biračima nije bitan, fiskalno konzervativnom dijelu MAGA pokreta (republikanske stranke) jest, pa će i na tom planu nastupiti prva malo teža godina za Trumpa na unutarnjem političkom planu. Ulog i rizici su veliki – ako napravi novi ciklus fiskalne ekspanzije i izgubi midtermse, unutarnja moć Trumpa će jako oslabiti; u obratnom slučaju jako će ojačati.
U svakom slučaju, bez poluga kamatnih stopa i fiskalnog deficita teško je zamisliti preokret trendova na tržištu rada, o čemu će ovisiti i izbori za Kongres za 11 mjeseci. To vrijedi i sa i bez poboljšanja vanjskotrgovačke bilance, jer učinak promjena u ekonomskim odnosima s inozemstvom na domaće tržište rada u narednih nekoliko kvartala ne može biti presudan.