Unatoč pravoj poplavi (grandioznih) najava i obećanja, aktualnoj američkoj administraciji malo toga zasad polazi za rukom. Ako je vjerovati Bijeloj kući, sve je to dio kompleksnog master plana (i tek uvertira u veliku partiju peterodimenzionalnog šaha), no teško se oteti dojmu kako stvari baš i ne idu željenim tijekom. Jedna od rijetkih iznimki svakako su cijene energenata, koje se posljednjih tjedana i mjeseci, sukladno predizbornim obećanjima, doista kreću silaznom putanjom, i za to je, na ovaj ili onaj način, uvelike zaslužan upravo Donald Trump.
Ostaje, dakako, pitanje, u kojoj su mjeri niže cijene fosilnih goriva posljedica promišljene politike, a koliko rezultat kaotičnih mjera na početku novog mandata, obilježenog dramatičnog rasprodajom na Wall Streetu koja se vrlo brzo prelila na financijska tržišta širom svijeta. Uostalom, što bi u ovoj priči moglo biti prikladno mjerilo uspjeha?
Divergencija cijena naftnih derivata i …
Od predsjedničkih izbora naovamo, cijena WTI sirove nafte bilježi dvoznamenkasti pad, dok su maloprodajne cijene goriva u promatranom razdoblju blago porasle (brojke su još nešto bolje ukoliko za bazu izračuna fiksiramo inauguraciju 20. siječnja). Otkud tolika divergencija?
Najkraći odgovor je – Trump. Odnosno, njegovo neumorno petljanje s carinama koje je započelo u veljači, udarom na najbliže susjede (carinama od 25% za Kanadu i Meksiko, te 10% za Kinu). Samo dva dana kasnije uslijedila je jednomjesečna odgoda najavljenih carina, koja je istekla početkom ožujka, gurnuvši S&P 500 dublje na negativan teritorij. Upravo tada datira i početak zamjetne divergencije cijena koju je lako uočiti na grafikonu, a ključan razlog upravo su carine.
Naime, SAD iz Kanade i Meksika dnevno uvozi otprilike 4,5 milijuna barela sirove nafte (otprilike četvrtina ukupne potrošnje naftnih derivata i polovica ukupnog uvoza sirove nafte) koja se prerađuje u američkim rafinerijama i koja je preko noći trebala drastično poskupiti. Trump se, međutim, opet predomislio (i nizom on/off poteza stvorio neprohodnu džunglu varijacija, iznimki i različitih carinskih režima), te odgodio primjenu carina na neodređeno vrijeme, ali je premija (na cijene naftnih derivata) ostala. Dio rafinerija (posebice onih na američkom Srednjem zapadu) ovisan je o nafti iz bliskog susjedstva, a dotična epizoda može poslužiti kao najjasnija negacija tvrdnje koju Bijela kuća neumorno ponavlja, naglašavajući kako trošak viših carina neće pasti na leđa krajnjih potrošača. U velikoj mjeri hoće, a da paradoks bude još nevjerojatniji, već i jest, iako su uvozni energenti iz cijelog svijeta (zasad) izuzeti iz novog režima carina.
… sirove nafte
Silazna putanja cijena sirove nafte evidentno je dijelom posljedica straha od (globalne) recesije, ali i plod vanjskopolitičke inicijative Bijele kuće, odnosno vrlo kooperativne role Saudijske Arabije koja u naftnom kartelu vodi glavnu riječ. Unatoč negativnim trendovima, OPEC je (pod dirigentskom palicom Rijada) ipak izglasao odluku o implementaciji dugo odgađanog povećanja proizvodnih kvota, iako je saudijski proračun još uvijek iznimno ovisan o prihodima od nafte (i sve tanjoj dividendi koju uplaćuje Aramco).
O ključnim odrednicama tog deala možemo samo nagađati, uglavnom u geopolitičkim okvirima. Možda Saudijska Arabija samo namjerava očitati lekciju članicama kartela koje drsko ignoriraju dogovorene kvote (poput Kazahstana i Iraka), a možda ipak cijela priča ima veze i s aktualnom intervencijom američke vojske koja pokušava primiriti Hutue u Jemenu (i osigurati sigurnost saudijskih naftnih postrojenja), pregovorima s Iranom oko postrojenja za obogaćivanja urana, ili prešutnom suglasnošću Bijele kuće kada je riječ o saudijskom nuklearnom programu. I dok gorivo za nuklearku u bliskom susjedstvu (Ujedinjenim Arapskim Emiratima) stiže iz inozemstva, izdašna nalazišta i planovi obogaćivanja urana bitna su stavka saudijske Vision 2030 strategije. Mohammed bin Salman je u nekoliko navrata istaknuo kako namjerava parirati iranskom programu razvoja nuklearnog oružja. Možemo samo nagađati čime je to Trump pridobio naklonost saudijskih partnera, no pad cijena nafte ostaje nepobitna činjenica kojom predsjednik kontinuirano maše pred nosom biračima.
„Pod vodstvom predsjednika Trumpa, gotovo je sigurno kako će cijene energenata tijekom iduće četiri godine biti niže nego za mandata njegova prethodnika“, poručio je ministar energetike Chris Wright, pokušavajući istodobno umiriti nezadovoljstvo domaćih proizvođača koji nisu nimalo oduševljeni aktualnim razvojem situacije. Štoviše, pakt sa Saudijskom Arabijom prijeti narušavanjem vrlo delikatne ravnoteže između ponude i potražnje na tržištu nafte i može dodatno zakomplicirati stvari čak i u kontekstu priče o carinama i vanjskotrgovinskom deficitu. Kao što je svima poznato, Trump ga po svaku cijenu želi eliminirati, lakonski poručujući partnerima kako svoj višak izvoza na američko tržište mogu (između ostaloga) kompenzirati i većim uvozom američkih energenata. I pritom radi račun bez krčmara jer bi, iz američke perspektive, pad cijena umjesto povećanog izvoza mogao imati za posljedicu smanjenje domaće proizvodnje i veći američki uvoz energenata. Takav bi ishod, suprotno inicijalnoj ideji, dodatno produbio problem deficita vanjskotrgovinske razmjene. No to je već priča za neku drugu prigodu, jer pored gunđanja proizvođača tradicionalno naklonjenih Republikancima, puno veći problem za Bijelu kuću u ovome trenutku predstavlja nezadovoljstvo – potrošača.
Tmurne slutnje potrošača
U zemlji u kojoj je javni prijevoz mahom teoretski koncept lišen praktične implementacije, a automobil jedan od nužnih preduvjeta osobnog prosperiteta, cijene goriva figuriraju kao relativno pouzdano mjerilo raspoloženja američkih građana. A to sada nije slučaj: premda se cijena benzina trenutno kreće oko (podnošljivih) tri dolara po galonu, indeks povjerenja potrošača u produkciji University of Michigan spustio se na najnižu razinu još od lipnja 2022. godine. I pritom nisu toliko bitni datumi, već okolnosti – indeks je tada, neposredno nakon ruske invazije na Ukrajinu, dotaknuo povijesno dno (redovita mjerenja na mjesečno razini provode se još od 1978. godine) upravo zahvaljujući rekordno visokim cijenama benzina (4,8 dolara po galonu je apsolutni rekord u nominalnim okvirima).
Drastično lošije raspoloženje potrošača moguće je detaljnije secirati, u prvom redu segmentacijom potrošača prema političkim preferencijama (deklarirani Republikanci su nešto bolje raspoloženi od svojih sugrađana na drugoj strani političkog spektra). O tome je bilo dosta govora posljednjih mjeseci. Međutim, aktualne brojke U-Mich ankete jasno upućuju na zabrinjavajući trend i poklapaju se sa srodnim barometrom povjerenja potrošača koje provodi Conference Board. U potonjem slučaju indeks povjerenja je u ožujku (brojke za travanj bit će objavljenje krajem mjeseca) bio daleko iznad vrijednosti evidentiranih tijekom pandemije ili Velike financijske krize, ali je također skliznuo ispod razine iz lipnja 2022. godine (obilježene rekordno visokim cijenama benzina).
Indekse prema dolje vuče komponenta očekivanja zabrinutih potrošača koji strahuju od pada životnog standarda uvjetovanog trgovinskim ratom i većim carinama na uvozne proizvode, a njihov se pesimizam lako može pretvoriti u samoispunjavajuće proročanstvo. Kao utjeha možda može poslužiti činjenica da je posljednja anketa provedena prije 9. travnja i odgode kontroverznih recipročnih carina, no krivulja dvaju komponenti U-Mich indeksa jasno otkriva zebnju anketiranih u pogledu budućnosti.
Sve zajedno upućuje na vrlo krhko povjerenje potrošača i povećava opasnost od recesije, te neizravno priziva konkretnu intervenciju središnje banke. Izvedena iz pesimizma potrošača, slabija potrošnja u načelu opravdava smanjenje ključnih kamatnih stopa i primjenu ekspanzivnije monetarne politike, ali (opet) ima jedan problem.
Zamka za Powella
Unatoč prozivkama iz Bijele kuće ( „CUT INTEREST RATES, JEROME, AND STOP PLAYING POLITICS!“), Jay Powell recentnim javnim istupima uporno zagovara strpljenje, argumentirajući suzdržanost nepoznatim implikacijama viših carina. Rastuća neizvjesnost obilježena gomilom nepoznanica, bilo da je riječ o konkretnim carinskim stopama koje nadmašuju sva očekivanjima, ili konkretnim odgovorima trgovinskih partnera (da i spominjemo sad već uobičajeno nepredvidivog Trumpa, sklonom čestim promjenama smjera, kojeg je Powell diplomatski preskočio), središnjoj banci itekako zamagljuje horizont. Inflacija je trenutno pod kontrolom i dio promatrača očekuje (ili priželjkuje) tek prolazan inflacijski šok (zvuči poznato?), dok drugi strahuju od (ozbiljnijih) dalekosežnijih učinaka. Na strani potonjih je očito i većina potrošača – njihova vizija budućnosti, barem kroz prizmu redovite mjesečne ankete koje su sasvim solidno poklapa s kretanjem službene stope inflacije, odjednom djeluje prilično uznemirujuće. Konkretno, riječ je o inflacijskim očekivanjima koja od izbora naovamo nude alarmantnu projekciju budućih zbivanja.
Drugim riječima, potrošači njuše ono što je svima (na financijskim tržištima) očito: drastičan rast carina na proizvode iz uvoza u kratkome bi roku mogao iznjedriti bitno izraženije inflacijske pritiske. Tu mogućnost niti FED ne može ignorirati, osim ukoliko se Trump ne odluči na drastičan korak svrgavanja Jaya Powella. Potonjemu mandat (na poziciji guvernera) isječe u svibnju iduće godine (i kako sam kaže, namjerava ga odraditi do kraja), no to je, kako Trump kaže, „nedovoljno brzo“, zbog čega se ispituje mogućnost prijevremenog otkazivanja suradnje.
Obzirom na okolnosti i recentnu povijest, pozitivno očitovanje Republikancima naklonjene većine u Vrhovnom sudu i potvrdu neograničene moći predsjednika s najviše pravosudne instance nije baš uputno svrstati u red malo vjerojatnih scenarija, no u ovom slučaju legalnost takvog poteza gotovo da je posve nebitna. Jer i sama ideja o dokidanju neovisnosti središnje banke investitore čini nervoznima, čega je itekako svjestan i ministar financija koji je nedavno FED nazvao „draguljem kojeg po svaku cijenu treba zaštititi“. Tržišta se već polako navikavaju na kontradiktorne izjave visokih dužnosnika američke administracije, a i pitanje je što bi Trump mogao doista dobiti ako zamijeni prvog čovjeka, ali zapravo tek jednog (od 12) od članova Odbora za monetarnu politiku (FOMC)? Usto, pitanje je u kojoj mjeri manipulacije kratkoročnim kamatnim stopama u režiji Trumpove marionete na čelu središnje banke mogu utjecati na kretanje dugoročnih kamatnih stopa, puno bitnijeg benchmarka koji u praksi determinira trošak zaduživanja, bilo da je riječ o državi, korporativnom sektoru ili potrošačima. Koliko dugo ministar financija i drugi visoki državni dužnosnici mogu uspješno odgovarati (kapricioznog) predsjednika od suicidalnih poteza?
Istini za volju, Trump se ovoga tjedna distancirao od prijašnjih izjava (kao da to išta znači), poručivši kako nema namjeru otjerati Powella, već samo priželjkuje aktivniju rolu monetarnih vlasti. U njegovoj glavi „Mr. Too Late, major loser“ alias Jay Powell kaska za stvarnošću, ignorirajući „značajan pad cijena sirove nafte i benzina“ (ovo potonje je, kako pokazuju grafikoni, obična izmišljotina) i pritom ga jako žulja zaostatak za Europskom središnjom bankom koja smanjenjem kamatnih stopa potencira sve veći kamatni diferencijal u korist dolara. U narativu Bijele kuće, Powell je intenzivnim smanjenjem kamatnih stopa u jeku prošlogodišnje predizborne kampanje svjesno išao na ruku Demokratima (dok sad odbija učiniti isto), i time Trump zapravo, optužujući prvog čovjeka središnje banke za politikanstvo (iako ga je sam u prvom mandatu postavio na čelo središnje banke), očito priprema teren kako bi na Powella mogao svaliti krivnju za eventualnu recesiju.
Na kocki je kredibilitet monetarnih vlasti, jer smanjenje kamatnih stopa koje zahtijeva Trump (u najboljoj maniri Recepa Erdoğana) kako bi ispunio još jedno u nizu predizbornih obećanja u ovome se trenutku čini posve nerealnim. Time, međutim, možda i učinkovitije od Kine i Rusije, status dolara kao globalne valute najozbiljnije ugrožava upravo – Trump.