Agrokor treći dio: Plenkovićev zavjet

Foto: Zlatko Kalle

Premijer je dao javno obećanje da Agrokorovi dugovi nikada neće postati naši dugovi. Kakve su njegove mogućnosti da održi dano obećanje? Odgovor zavisi o nizu pravnih, ekonomskih, ali i političkih čimbenika, od kojih je najvažnija sposobnost napuštanja oligarhijske doktrine ekonomskog nacionalizma. Samo izgradnja tržišne ekonomije utjelovljene u institucijama liberalne demokracije koje funkcioniraju nepristrano, jednako za sve, jamči da se privatni dug neće vraćati javnim novcem.

U HRT-ovu Dnevniku 3 u srijedu 12.4. premijer Plenković izgovorio je najvažniju rečenicu od početka krize u Agrokoru: nema potpora; dugovi Agrokora neće postati dugovi države.

Može li Plenković ispuniti dano obećanje? Odgovor zavisi o tome može li ovo društvo i ova vlada preživjeti pad doktrine ekonomskog nacionalizma. Radi se o tvrdokornoj doktrini koja živi dulje od hrvatske države.

Čimbenici Ramljakova (ne)uspjeha

Odgovor na pitanje hoće li se državni proračun uspjeti obraniti od Agrokora (ne Todorića, nego Agrokora), na površini zavisi o ishodu posla izvanrednog upravitelja Ramljaka. Dva su moguća ishoda. Prvi: zdravi dijelovi Agrokora nastavljaju poslovati, sklapa se nagodba s vjerovnicima bez angažmana sredstava poreznih obveznika, uz razumno male rizike naknadnih tužbi ili sporova s Europskom komisijom oko javnih potpora. Tandem Plenković-Dalić iz svega izlazi kao pobjednik.

Drugi scenarij: operativno poslovanje ključnih dijelova Agrokora jako trpi, a novac kronično nedostaje; banke nakon nekog vremena ne daju više novca zbog prevelikog rizika. Pritisci za korištenje javnog novca i dodjelu privilegija za spas koncerna i njegovih dijelova rastu brže od tempa restrukturiranja. Stotine i tisuće radnika Agrokora i/ili dijela povezanih dobavljača u problemima izlaze na ulice. Vlada izravno ili neizravno popušta i novac poreznih obveznika troši se za spas koncerna.

Koji je od dva scenarija vjerojatniji? Odgovor (opet na površni) zavisi o sposobnosti ranjenoga Agrokora da generira novac, a to pak zavisi o razmjerima operativne (ne)efikasnosti kompanije i brzini njena otklanjanja. Kako nema javnih podataka na temelju kojih bi se to moglo procijeniti (sada to ni sam Ramljak ne zna, a savjetnik za restrukturiranje tek treba pronaći džepove neefikasnosti i savjetovati rješenja), poslužit ćemo se čitanjem signala.

Naš čovjek

Najvažniji signal odaslao je predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore gospodin Mato Brlošić u emisiji Otvoreno 10. travnja. Upitan kako vidi budućnost Agrokora, izjavio je: “Mi kao poljoprivredni proizvođači voljeli bi da to bude domaći čovjek, dakle Hrvat, i volili bi da imamo svoj nacionalni trgovački lanac kao što je Konzum, ako ne i veći, da možemo svoje proizvode plasirati, da ih mogu naši potrošači konzumirati.” Voditelj Novokmet ga je prekinuo potpitanjem: “Mislite da strani vlasnik ne bi bio zainteresiran?», no Brlošić se nije dao smesti: “Pa, mi više volimo da je to naš čovjek.”

Predsjednik Komore nije objasnio zašto je važno da to bude Hrvat i zašto strani trgovac ne bi prodavao hrvatski proizvod odgovarajuće cijene i kvalitete koji se traži i na kojem može dobro zaraditi? Nije objasnio zašto NTL, Plodine i drugi domaći trgovci koji sada imaju izvrsnu prigodu proširiti se na tržištu nisu «naši ljudi» koji isto tako zaslužuju da ih se spomene u pogledu mogućnosti prodaje «naših» proizvoda?

Brlošićev naglasak na nacionalnom nema ideološke, nego interesne korijene. Ovdje se ipak radi o ozbiljnom novcu. Naglasak na nacionalno, «naše», treba tumačiti kao naznaku da je u Agrokoru postojalo nešto čega nije bilo drugdje (pod drugdje mislim na domaće i strane trgovce koji nastoje maksimalizirati dobit). Ne znam jesu li to bile više cijene, niža kvaliteta, manji volumeni ili sporost isporuka i obrtaja na policama dućana koji su preferirali domaće. U svakom slučaju, ako je Konzum prodavao nešto što se drugdje nije moglo prodavati, ili se nije moglo prodavati po cijenama i uvjetima koje je imao Konzum, ili je Konzum prodaju naprosto radio loše, postavlja se pitanje kako to da koncern nije maksimalizirao dobit, kao druge tvrtke? Ako nije maksimalizirao dobit, što je onda maksimalizirao; što mu je bila funkcija cilja?

Strategija razvoja i neefikasnost

Standardna naracija o pretvorbi i privatizaciji kao inicijalnim grijesima struktura u kojima je zadržana neraskidiva veza između politike i gospodarstva dopunjena tezom o specifičnom tipu vertikalne integracije u okviru tzv. gazdinske tvrtke (Ivanković) propušta objasniti najvažnije – zašto je Ivica Todorić bio samo jedan. Mnogi drugi takozvani tajkuni ili pobjednici 90-ih u međuvremenu su stali (paradigma Luka Rajić) ili pali (paradigma Miroslav Kutle). Samo je jedan postao «sistemski» važan, a mnogi drugi manji (kao npr. Artuković – Franck ili Drk – Vindija) postali su u velikoj mjeri o njemu ovisni. Prije svega treba odgovoriti na pitanje kako to da je «sistemski tajkun» na kraju procesa pretvorbe i privatizacije (oko 2000.) bio šest puta manji nego danas, mjereno brojem zaposlenih; što se dogodilo u međuvremenu?

Agrokor je godinama (približno jedno desetljeće 1994. – 2003.) poslovao uglavnom na temelju strukture formirane kroz pretvorbu i privatizaciju s Konzumom kao maloprodajnim lancem i tri značajne profitabilne tvrtke (Jamnica, Ledo, Zvijezda). Drugi dijelovi koncerna poput sojare i solane nisu imali ni približnu važnost. Agrokor se još 2003. ne može usporediti s današnjim Agrokorom čije bujanje počinje 2003. akvizicijom srpskog Frikoma, usponom maloprodajnog lanca Idea u Srbiji 2005., kada slijedi i preuzimanje PIK-a Vrbovec (danas najveća mesna industrija u takozvanoj regiji) i Belja (najveći poljoprivredni kombinat u Hrvatskoj). Koncept se zaokružio preuzimanjem Vupika (2009.) i Mercatora (2014.).

Dakle, tek u zadnjem desetljeću ekspanzije ostvarena je prava vertikalna integracija kroz koju su realizirane dvije vizije: «od polja do stola» i «najveća kompanija u regiji». Od polja do stola neodoljivo je podsjećala na socijalističku ideju zeleno-plave transverzale (plansko dovođenje proizvoda kontinentalne poljoprivrede i prehrambene industrije do jadranskih stolova napučenih turistima). Druga metafora (regionalne) veličine izazvala je oduševljenje među dobavljačima i političarima, dijelom i u široj javnosti koja posebno voli pobjede izborene na prostoru bivše države. Regionalne akvizicije i tržišni prodori značili su priliku da se hrvatske robe preko iz Hrvatske kontroliranih trgovačkih polica dovedu do ne-hrvatskih potrošača. Jesmo ih!

Hrvatskim ministrima i vladama desetljećima se prigovaralo da nemaju viziju i strategiju razvoja. Govorilo se da nisu u stanju odabrati industrije i tvrtke u kojima će razvijati komparativne ili konkurentske prednosti. Nasuprot tome, Todorić i Agrokor imali su viziju, strategiju i instrumente za provedbu (dok su mogli povećavati dug). Nametnuli su se dojmom o sposobnosti koju su manifestirali kroz realizaciju stvarnih projekata. Premijerka Kosor otvoreno je obožavala Agrokor, javno žaleći što Todorića ne može dovesti u Vladu. To što nije plaćao na vrijeme tada se smatralo minornom tehničkom poteškoćom nevrijednom spomena u svjetlu tehnološkog napretka PIK Vrbovca i Belja i vidljivih ulaganja u modernizaciju maloprodajne mreže.

Todorić je riješio mnoge političke glavobolje kada je rješavao Vrbovec, Belje i Vupik. To nisu bili gospodarski biseri i lideri, već iscrpljene tvrtke s gubicima, bez perspektive i moderne tehnologije, s mnogo zaposlenih. Agrokor je donio ulaganja u tehnologiju, bolje izglede, zajamčene kanale distribucije robe i političarima ono najvažnije – socijalni mir. To što je Agrokor te tvrtke zatvorio u sustav usmjeren na lokalna tržišta, a što je učinio i s dijelom mreže dobavljača koja se uljuljala u siguran ritam vječnih ugovora s koncernom, bilo je mnogo manje važno od zadovoljnih radnika, sindikata i političara. Tko zna kakav bi Agrokor danas bio, da je bilo više sreće – da 2009. nije nastupila petogodišnja kriza i da približno u istom razdoblju svijet nije prošao kroz dugi ciklus pada cijena hrane. Možda bi bio dokapitaliziran, s dionicama uvrštenima na neku burzu i mnogo modernijim korporativnim upravljanjem koje bi spriječilo potonuće.

Zašto je ekonomski nacionalizam – etatizam bio nevidljiv

Takav Agrokor – iako u percepciji ozbiljno precijenjen – bio je ostvarenje mokrih snova lijevih i desnih etatista. Njihov san imao je mnogo sličnosti sa snom o autocestama i sportskim dvoranama. Zajedničko im je brzo stvaranje duga preko razumne mjere kada se usporedi s dodanom vrijednošću koju stvaraju investicije koje su financirane tim dugom. Sprega politike, financija i operativne izvedbe u slučaju autocesta i sportskih dvorana bila je očita; politika je bila pokretač i organizator projekata, a o učincima na rast produktivnosti nije se vodilo mnogo računa. Sprega u slučaju Agrokora nije bila toliko vidljiva. Sve je vodila privatna kompanija, a ulagalo se u industrije i projekte za koje se očekivalo da će donijeti rast.

Dok se Agrokor širio, s političkih i akademskih govornica dopirala je grmljavina o tome da je u Hrvatskoj na djelu divlji kapitalizam, neoliberalizam i monetarizam. Nakon što je Agrokorov balon puknuo, ekonomski etatisti – nacionalisti nastavili su upirati prstom u Hrvatsku narodnu banku, jedinu državnu instituciju koja je (nakon odlaska Agrokorova Željka Rohatinskog) doista radila na smanjenju sustavnog rizika izloženosti financijskog sustava prema Agrokoru.

To nije slučajno. Ekonomska doktrina nacionalizma-etatizma uvijek teži potpunom ovladavanju financijskim tokovima. U toj doktrini nije prihvatljivo da privatni akteri slobodno odlučuju o kamatnoj stopi odnosno cijeni rizika. Niska kamatna stopa je mantra, a dug fluidna kategorija. Čak i sada, kada su kamatne stope najniže u povijesti, premija rizika koju je hiper-rizična kompanija poput Agrokora u visoko rizičnoj zemlji poput Hrvatske morala plaćati tumači se kao glavni Agrokorov problem. Kao da su kamatne stope tjerale Agrokor na rast, a ne kao da su premije rizika u kamatnim stopama bile posljedica rizične strategije rasta. I Ivica Todorić je dijelio tu viziju; pred očima je imao samo aktivu. Visina i struktura pasive te omjer kapitala i duga u njoj, bile su usputna gnjavaža na koju je vjerojatno posve iskreno zaboravio kada je u zadnjem priopćenju 7.4.2017. kazao da državi prepušta sve što je stvorio (“Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi“). Relativizacija duga na ovim je prostorima kroz povijest vrlo raširena stvar (već će se nekako riješiti). Taj dio velika većina Todoriću neće zamjeriti kad se prašina slegne.

Što je uloga države

U korijenu priče nalaze se različita viđenja uloge države. Jedno je oligarhijsko ili korporativističko viđenje. Država služi velikim kompanijama – pogoduje im i potiče ih radi realizacije nekog nacionalnog cilja. Kompanije državi vraćaju uslugu za povoljan okvir. Personalne i druge uzajamne veze vlasti i korporacija u takvom su modelu svakodnevne i uske. Glave su na kupu, postoje strategije i umreženi ljudi koji razumiju nacionalne vizije i strategije i kada nisu napisane. Takozvana socijalna odgovornost prožima korporacije. Tu nema ni maksimalizacije profita ni prihoda (drugo se smatra tipičnim za tvrtke koje kontroliraju menadžeri) ni dohotka po radniku (tipično za radničke kooperative). Maksimalizira se kompleksna funkcija cilja koja sadrži utjecaj, različite pogodnosti i odnose s javnim sektorom. Dobit i prihod također ulaze u funkciju cilja, ali ne kao autonomne veličine. Vlast i korporacije razumiju se kao partneri u istom poduhvatu, jer privilegirane korporacije uistinu u nekim kraćim razdobljima donose rast i zapošljavanje, pa uključenima nema smisla razmišljati o tome što će biti u budućnosti i postoji li neki alternativni model rasta koji će u dugom roku polučiti održivije i bolje rezultate.

Drugo je liberalno-demokratsko viđenje države. Vladavina prava, učinkovito pravosuđe, depersonalizirane institucije koje rade nepristrano, sve tretiraju jednako. Bez takvih institucija nema fer, otvorenog i ravnopravnog tržišnog natjecanja uz jednaka i unaprijed poznata pravila igre za sve. Tvrtke maksimaliziraju dobit, čime se osigurava najveća moguća efikasnost, a država osim stabilnog okvira efikasno pruža i socijalnu sigurnosnu mrežu, dio usluga obrazovanja, zdravstva i drugih tradicionalno javnih funkcija. Poticaji postoje, ali su horizontalni – razmjerno jednaki za sve koji mogu ispuniti unaprijed poznate kriterije. Neplaćanje je grijeh koji se trenutno kažnjava. Tržišna konkurencija i liberalna demokracija u ovom modelu idu ruku pod ruku.

Društvene znanosti i naše iskustvo ne daju jednoznačno tumačenje zašto društva kreću jednim ili drugim putem. Štoviše, Hrvatsku, kao i neke druge zemlje, uopće nije lako klasificirati na dualnoj skali između oligarhijskog modela i modela tržišne ekonomije utjelovljene u liberalnoj demokraciji. Agrokor je bio tipičan primjer oligarhijske strukture po korporativnoj kulturi, upravljanju i učincima, no Hrvatska nije oligarhijsko-korporativistička tvorevina poput Rusije ili Mađarske. Ovdje ima više elemenata još uvijek nezrele liberalne demokracije.

Nejasno stanje u kojem Hrvatska nije ni tipično oligarhijski organizirana država, ni tržišna ekonomija utjelovljena u liberalno-demokratskim institucijama, neki tumače posljedicom dodira tragične balkanske povijesti i srednjoeuropskog habsburškog utjecaja (otud ta naša neobična mješavina), drugi govore o naslijeđu socijalizma, treći o posljedicama pogrešaka u pretvorbi i privatizaciji, a četvrti naglašavaju dublje slojeve naslijeđa tradicionalnog mentaliteta koje je sociolog Josip Županov sublimirao u teoriji egalitarnog sindroma. U tom kolopletu tumačenja neka se doimaju suprotstavljena, neka komplementarna, no sve se doima više kao literatura nego kao ozbiljna društvena znanost. To i ne čudi, s obzirom da su sami počeci modernog gospodarskog rasta na Zapadu djelomično obavijeni velom tajne.

Kakogod bilo, činjenica je da Hrvatska istodobno zaostaje u razvoju efikasnog gospodarstva zasnovanog na inovacijama i u razvoju depersonaliziranih nepristranih institucija liberalne demokracije. To vjerojatno nije slučajno i time je određen cjelovit okvir za razumijevanje Plenkovićevog obećanja s početka teksta.

Plenkovićev zavjet: je li Lex izlaz ili zamka

Plenkovićevo obećanje da Agrokorovi dugovi neće postati naši dugovi smješta se između čekića (realne ekonomske vrijednosti preostale u Agrokoru i Ramljakove sposobnosti da ju sačuva) i nakovnja (interesne skupine mobiliziraju se ne bi li se čuvale od bilo kakvih gubitaka u predstojećim promjenama). Već sama činjenica da je premijer javno dao obećanje da Agrokorovi dugovi neće postati naši, znak je smjera u kojem namjerava voditi politiku. Ujedno, to je signal uključenim stranama da se sami dogovore oko raspodjele očekivanog gubitka.

Stoga se na kraju prikazuje okvirni spisak faktora koji će olakšati ili otežati premijerov odabir. Ako se okolnosti budu razvijale tako da prevladaju faktori koji će otežati situaciju, premijer će se naći na ozbiljnoj kušnji: zaštititi novac poreznih obveznika, osigurati čvrsto budžetsko ograničenje i prekinuti s ranijom praksom, ili popustiti u ime navodno viših ciljeva, a zapravo radi izbjegavanja političkog konflikta kojim neće moći upravljati. Osim toga, postoji i rizik pravne čvrstoće Lexa pred međunarodnim sudovima ako netko od vjerovnika izvan granica Hrvatske potraži pravo na naknadu za neku vrijednost za koju procijeni da mu je u okviru Lexa uskraćena. Otvoreno je pitanje može li takav teret u nekoj daljoj budućnosti pasti na teret proračuna. Prema tome, Agrokorov lakmus test ozbiljnosti premijera u davanju obećanja, ako do njega dođe, vjerojatno neće sudbinski odrediti pravac u kojem će se ova država razvijati (neliberalni oligarhijski model vs liberalna demokracija), ali će pokazati potencijal ove vlade da provede stvarne društvene i ekonomske promjene. Za sada, valja cijeniti premijerovo obećanje. I dobro ga, dobro zapamtiti.

 

FAKTORI KOJI ĆE UTJECATI NA PLENKOVIĆEVU SPOSOBNOST DA ODRŽI OBEĆANJE DA AGROKOROVI DUGOVI NEĆE POSTATI NAŠI DUGOVI

Olakšat će premijerov odabir:

  1. Preostala vrijednost koncerna
  2. Stručna sposobnost i depolitiziranost izvanredne uprave
  3. Uzlet ekonomskog ciklusa (rast)
  4. Financijska stabilnost (u kojoj ključnu ulogu ima neovisnost HNB-a)
  5. Stabilnost Vlade i njena otpornost prema interesnim skupinama
  6. Pravna kvaliteta Lexa (Zakona o izvanrednoj upravi…)

Otežat će premijerov odabir:

  1. Skrivene neefikasnosti u koncernu
  2. Eventualne pogreške izvanredne uprave i politički pritisci na nju
  3. Makroekonomski poremećaji (usporavanje rasta, osobito osobne potrošnje)
  4. Napadi na HNB s ciljem politizacije institucije i njene uloge
  5. Nestabilnost Vlade i moguće razlike u podložnosti HDZ-a i Mosta različitim utjecajima
  6. Loša kvaliteta pravnih rješenja iz Lexa