Hrvatska i Francuska: zašto (i kako) ovo finale može nešto promijeniti u društvu

Objavljeno

Foto: Karol Kozlowski / Dreamstime

Finale Svjetskog prvenstva može se promatrati kroz tri poruke: prvu o tome da sjever može povući jug; drugu, da se rad i upornost isplate; treća je poruka da samo otvorenost i mjerila svjetskoga tržišta osiguravaju izvrsnost. I dalje traje potraga kako ove principe pretočiti u život

Odnos sjevera i juga, i Brexit

Hrvatska i Francuska su europske zemlje višestrukih identiteta. Za razliku od jednodimenzionalno «južnih» Portugala i Grčke, ili jednodimenzionalno «sjevernih» Engleske, Danske i Švedske, Hrvatska i Francuska, svaka na svoj način, obuhvaćaju južnoeuropski i srednjoeuropski identitet. Samo im je Italija po tome slična. Takve zemlje imaju svoje specifične probleme, ali mogu predstavljati kulturne i političke mostove.

Razlike u ulogama tih zemalja su ogromne. Imperijalna prošlost mnogoljudne Francuske objašnjava sposobnost za otvaranje prema imigraciji. Ta sposobnost je utjecala na jačanje unutarnje konkurencije i šarolikost porijekla njihovih igrača. Francuzi su imigraciju pretvorili u veliku nacionalnu prednost unatoč vapajima tradicionalno snažne desnice koju je Macron samo privremeno ušutkao.

Hrvatskoj je povijest Balkana i međunarodnih silnica namijenila drugu sudbinu. Jugoslavija je bila ideja (i) hrvatskih elita koje su u zajednici južnih Slavena vidjele utopijski bijeg od supremacije Austrije i Mađarske i utjecaja Turske s jugoistoka. Ali, prevarili su se. Neki koji su imali više moći tu su tvorevinu vidjeli drugačije – kao prostor realizacije srpske hegemonije i/ili kao prostor za izvedbu propalog komunističkog eksperimenta.

Nezaliječene rane nakon propasti Jugoslavije nisu uspjele spriječiti kretanja ljudi. Geografski prostor, jezici koje tako dobro razumijemo, kultura koju imamo, knjige koje čitamo, glazba koju slušamo i razvojni problemi koje imamo, čine nas sličnima i bez referiranja na nesretnu prošlost u zajedničkoj državi .

Dokazi su očiti, samo ih rijetko spominjemo. Ponekad se ipak dese okolnosti u kojima se oni bolje vide. Zlatko Dalić je iz Bosne i Hercegovine došao u Hrvatsku. Oplemenio je naš nogomet, za povijest. Slavni Žuti, Robert Prosinečki, pošao je trenirati bosanskohercegovačku nacionalnu selekciju. Za Ćirom. Luka Modrić je igrački sazrio u bosanskohercegovačkoj ligi. Da ne nabrajamo da su neki igrači rođeni u Bosanskoj Posavini, a i roditelji nekih su došli od tamo. BiH ne služi samo skrivanju Kutle, Glavaša i Mamića od hrvatskoga pravosuđa. Ta zemlja nama (kao i mi njima) nosi mnogo više dobra od tamnih strana naših odnosa.

Te polufinalne večeri u srijedu 11.7. zatekao sam se u Sarajevu. Vrata terase na šestom katu bila su otvorena. Nakon Mandžinoga gola jasno se čulo kako je Grad hučao. Slavlje je bilo prigušeno jer je toga dana bio dan žalosti, godišnjica Srebrenice. Zato treba samo zapamtiti da je i cijelo Sarajevo hučalo u večeri Brexita, a ne samo krajevi BiH u kojima žive pretežito Hrvati.

Englezi te večeri nisu doživjeli samo nogometni poraz. Simbolički, vlada Therese May gotovo se raspala u trenutku kada su ju napustili Boris Johnson i Brexiteri zbog objave strategije «soft Brexita». Kraljevstvo želi odbaciti ono što im se ne sviđa u EU (npr. nadležnost Europskog suda pravde) i zadržati ono što im odgovara (carinska i ekonomska unija). Sada traže unikatan aranžman za sebe, ali moglo bi se reći da je sva ta gungula s Brexitom bila jedan velik i nepotreban eksperiment jer je jasno da Otok ne može otploviti od Europe.

Zašto se onda taj politički eksperiment morao dogoditi? Zato što su engleski populisti kojih više nema u politici (npr. Farage) zaigrali na strah od imigranata. Ponudili su priču da su za sve stvari kojima ljudi nisu zadovoljni u životu krivi drugi; drugi koji dolaze s juga, istoka ili Bruxellesa; to su oni drugi koji troše naš novac, uzimaju naša radna mjesta, koji su drugačiji. Kroz otpor prema drugima počela je kopniti sposobnost Ujedinjenoga Kraljevstva za davanje prigode drugima; za otvorenost i toleranciju koji su prevladavali nakon kraja imperijalne faze do dana referenduma o Brexitu u lipnju 2016.


Hrvati bježe od svoje prošlosti i bliskoga geografskog prostora bez ideje da ga transformiraju u pozitivnom smislu jer ne znaju kako u tom pravcu transformirati sebe. Zato su se brzo vratili starim navadama spomenutoga prostora – nepotizmu, korupciji, krčmljenju državnog proračuna (tuđeg novca) i privilegijama.


I nama su ponekad krivi drugi. Ako su i bili krivi, vrijeme je da to otpustimo. A ako uspijemo u tome, ova nogometna priča može biti filtar koji će iznjedriti spoznaju da smo dovoljno jaki za nadrastanje starih frustracija jugoslavijama i suludim idejama koje su iza njih stajale.

Međutim, nema smisla da taj dio naše povijesti nadrastemo tako što ćemo okretati glavu i gledati na Balkan s visoka; praviti se da s njime nemamo veze, osim zbog brige za Hrvate izvan Hrvatske. Nadrastanje povijesti se može dogoditi i tako što ćemo u Europu povući i preostali dio europskoga jugoistoka. Bez njega nema ni naše povijesti i identiteta, kao što ih nema ni bez Austrije i EU. U tom smjeru možemo vući bez straha od aveti jugoslavenstva i drugih balkanskih zabluda.

Odnos prema radu

Na svijetu je malo naroda koji unutar sebe i u odnosima s bliskim susjedima mogu razviti osjećaj za obje perspektive – južnu i sjevernu. U našem slučaju to znači i južnoeuropsku i srednjoeuropsku perspektivu. Hrvati do sada nisu razvili  taj osjećaj, jer nisu znali kako pobjedu u ratu pretvoriti u mirnodopsku snagu. Nastavili su bježati od svoje prošlosti i bliskog geografskog prostora bez ideje da ga transformiraju u pozitivnome smislu, jer nisu znali kako u tom pravcu transformirati sebe. Zato su se brzo vratili starim navadama spomenutoga prostora – nepotizmu, korupciji, krčmljenju državnog proračuna (tuđeg novca) i privilegijama.

Međutim, nogometna priča, kroz razvoj individualnih karijera igrača kao i kroz utakmice na ovom prvenstvu, pokazala je da postoji i drugačiji put. Jer tim dečkima nitko ništa nije dao. Predan i mukotrpan rad i ustrajnost doveli su ih u veliko finale. Lokalni nogometni Gazda morao je oslabiti i pasti, da bi na mjesto izbornika sjeo stručan i pametan čovjek koji će ih podsjetiti na njihovu stvarnu, svjetsku vrijednost.

Proći će još vode Savom prije nego što se ovi i drugi nogometni momci posve otresu sjene Gazde hrvatskoga nogometa. Trebat će još vremena prije nego što svi naši «Gazde» padnu sa svojih privilegiranih položaja i pretvore se u mnogo malih «gazdi» koji se natječu prema jednakim pravilima igre za sve. Nogomet će imati transformacijski učinak tek ako se iz njega iščita poruka da Hrvati radom i upornošću mogu uspjeti u natjecanju prema jednakim pravilima igre, i uz nepristranoga suca.


Što bi bilo od nogometa da u igru mogu ući samo rodbina i prijatelji, a ne najbolji?


Ta prilično očita činjenica teško se razumije jer je narod paraliziran kulturnim bug-om koji je Vuk Vuković slikovito nazvao «krade ali nama dade»: neka su krali, ali cestu nam ne mogu uzeti; neka uzimaju, i meni će možda zaposliti sina! Što bi bilo od nogometa da u igru mogu ući samo rodbina i prijatelji, a ne najbolji?

Suživot s nepravdom prigrljenom kao načinom života možda je najbolji naziv za taj razorni socio-kulturni virus. Srećom, nogometna igra koja je konačno izvučena izvan patronata Gazde ipak negira taj virus.

Postavlja se pitanje do koga ova poruka može doprijeti? Kada će netko pronaći načina da ju pretoči u sklonost predanome radu, profesionalizmu – negaciji nepotizma – i velikoj ustrajnosti? Cinici govore da će, kada sve ovo uskoro prođe, uslijediti novi krug zabluda i povratak malodušju pretvorenom u naviku. U tom mentalnom blatu gotovo svaka objava o gospodarskome rastu, produktivnosti, zaposlenosti i nezaposlenosti, izaziva salvu frustracija čija je zajednička potka «drugi su krivi»: Zaostajemo! Prestižu nas! Sada već i Rumunji… To je zato što svi kradu (ali neka kradu samo ako nama dadu)!

Postoji li još itko kome nije jasno zašto u gospodarstvu ne možemo postići ono što su nogometaši postigli na terenu?

Francuski BDP po glavi stanovnika je 4% veći od prosjeka EU, a mi smo 39% ispod toga prosjeka. Tamo se u prosjeku 70% (=104/61) bolje živi. Međutim, nisu Francuzi tako nedostižni. Najnovija objava na Eurostatu pokazuje da je stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj 8,9%, a u Francuskoj 9,2%. Na ljestvici lakoće poslovanja Doing Business Hrvatska je 51. na svijetu, a Francuska nije baš briljantna na 31. mjestu. Prema Indeksu ljudskog razvoja (engl. Human Development Index) UN-a korigiranom za nejednakosti u raspodjeli dohotka, Francuska je 18. na svijetu, a Hrvatska 34. Zapravo smo i jedni i drugi dosta dobri u globalnom okviru. Samo su oni bolji od nas jer su ranije startali. Ali hrvatski gradovi su mnogo sigurniji od francuskih.

Razlike nisu male, ali nisu ni nedostižne. Osobito ako se ima na umu da Francuzi svoju državu imaju stoljećima, a Hrvati tek 28 godina.  Ok, ali zašto? Što treba činiti da se ekonomski stigne Francuska, makar i nakon još jedne generacije?

Odnos prema svijetu i natjecanju

Kada se stvari pokušaju promatrati na opisani način, obično se ističe da je i za ono malo dobrih stvari u Hrvatskoj zaslužna emigracija; bez nje bi nezaposlenost bila puno veća, a doznake iz inozemstva mnogo manje. Emigracija se u isto vrijeme tumači i kao nacionalna katastrofa – kao način pražnjenja nacionalnoag prostora i gubitka perspektive za čitave regije.

Međutim, emigracija je i poruka da se moramo mijenjati. Ona je i vrsta protesta i osobnog oslobođenja. Emigracija je potraga za boljom prigodom i pomoć u pregovaračkoj poziciji radnika koji ostaju u zemlji, a što se očituje kroz rast dohodaka u zemlji u vrijeme kada mnogo ljudi odlazi.

Doista, što bi bilo da su svi ti naši nogometaši ostali ovdje? Vrsaljko i Modrić bi rasturali u NK Zadar? Što bi bilo da nema migracija i da ljudi ne mogu slobodno prelaziti granice, kao što su u bivšoj državi nogometaši mogli ići u inozemstvo tek kad su navršili 27 godina?

Od naših Nobelovaca kojima se ponosimo dvojica su iz Bosne (Prelog i Andrić), a ni Ružička ni Prelog ne bi nikada dobili Nobelove medalje za kemiju da nisu emigrirali u Švicarsku. Jednako tako ne bismo gledali ovaj nogomet da se svi ti igrači nisu rastrčali Europom. Je li onda emigracija doista problem, ili su koristi od nje mnogo veće od šteta?


Kao da bi bilo koja momčad a kamoli reprezentacija uspjela da vlada neke zemlje može namještati dio momčadi tako da zadovolji neko načelo pravednosti ili interes nekoga moćnika. Ili da trener sastavlja ekipu od slabijih igrača niže igračke produktivnosti prema mjerilima svjetskoga tržišta.


Nogomet je prije svega privatni biznis koji od vlasti posuđuje nacionalne ambleme radi širenja svog globalnog, otvorenog tržišta. Nakon Drugog svjetskog rata nogometna je globalizacija počela mnogo prije političke i gospodarske. Zbog toga je igra u zadnjih nekoliko desetljeća doživjela ogroman napredak. Doduše, inovacije, konkurentski pritisci i slobodna razmjena imaju i svoju ružnu stranu – nedopuštena sredstva, korupciju, iscrpljivanje igrača. Postoje stvari zbog kojih nogomet ponekad zaslužuje bojkot. No, na kraju dana, tko u toj igri želi sudjelovati, mora prihvatiti pravila tržišta i kapitala; mora prihvatiti i enormne nejednakosti u primanjima između igrača na vrhu, u sredini i na dnu, kao i notornu činjenicu da je nogomet i na najvišoj razini igra za mlade ljude koju mnogi vole. Stoga rezultate treba cijeniti zbog igrača.

Zašto onda većina ljudi koja se tim igračima divi, u svome neposrednom okružju ne prihvaća ishode koje tako zdušno prihvaćaju i podržavaju kao nogometni navijači?

Prvo, ne prihvaćaju natjecanje i otvorenost prema svijetu. U nemoći da logički spoje svoja životna iskustva s činjenicom da ovih dana promatraju najveći sajam na otvorenom i kompetitivnom svjetskom tržištu, u svojim ekonomijama očekuju da država nekoga spašava, intervenira, štiti, devalvira valutu, kontrolira investicije i mnoštvo državnih poduzeća, dok za vrijeme utakmice histerično inzistiraju da teren napusti slabiji igrač koji ne igra dobro.

Kada dođu kući viču da su mali i slabi ne bi li im kakav političar ponudio kompenzaciju, kao da bi bilo koja momčad a kamoli reprezentacija uspjela da vlada neke zemlje može namještati dio momčadi tako da zadovolji neko načelo pravednosti ili interes nekoga moćnika. Ili da trener sastavlja ekipu od slabijih igrača niže igračke produktivnosti prema mjerilima svjetskoga tržišta.

Drugo, ne prihvaćaju nejednakosti u ishodima. Iako će mnogo manje od 1% onih koji pokušaju nogometnu karijeru dostići neki oblik uspjeha, uspjeh gornjih 1% ili 10% u drugim oblastima života doživljava se kao društveni karijes, problem, ili čak poziv na revoluciju, dok se ishod s još više nejednakosti u primanjima u nogometnoj igri poima kao posve normalan.

Ovu se šizofreniju može objasniti percepcijom fer igre. Možda ljudi društva koja ih okružuju ne doživljavaju kao fer igru, dok u igri koju percipiraju kao fer prihvaćaju i vrlo nejednake ishode. U mješavini objektivne korupcije koja obeshrabruje, i vlastitoga malodušja koje traži alibi za pasivnost, ljudi se odveć lako povuku u sebe, prihvate neku fatalističku sudbinu koju pravdaju klišejima. Tako nestaje hrabrost, poduzetnički i pobjednički duh koji je sada nakratko probuđen.

Za kraj: čemu služi država

Otud slijedi zaključak čemu služi država. Država nije izvor pameti i snage. Pamet i snaga izvire iz ljudi. Država je okvir koji sputava ili pomaže ljudsku energiju. Sve zavisi o tome tko i zašto državom upravlja. U prvom slučaju sputavanja, radi se o državnom okviru koji imamo. U drugom slučaju pomaganja, radi se o pretvaranju državnih institucija u nepristranoga suca – u okvir koji daje i jamči jednaka pravila igre za sve. Kao u Švicarskoj, Danskoj ili Belgiji. A oni ne igraju loš nogomet, zar ne?

Glavna je poruka nogometnih pobjeda da i mi možemo biti bolji od njih. I od Francuza. U tri koraka: (1) riješiti se «Gazda», i to prije svega ovih domaćih («Gazda» je inače rusizam koji označava starješinu zadruge – slavenskoga plemena); (2) prigrliti otvorenost prema svijetu, nepristrane sudove i jednaka pravila igre za sve; i (3) natjecati se s dovoljno samopouzdanja koje izvire iz rada i upornosti. I oduprijeti se težnji koja će se uskoro pojaviti prema načelu «mirror glory» – posuđene slave o kojoj govori Gary Lineker. Riječ je o težnji da se na ovaj uspjeh nadograde razni interesi koji će oduševljenje ljudi i njihove zahvalne poglede u nebo iskoristiti da im tuđu ruku zavuku u lisnicu.

Neki sportski uspjesi prođu iznenada kako su i došli. Neki pak pobude aroganciju i navedu narod na posve krive zaključke. Gdje su Brazil i Argentina u ekonomskom i institucionalnom smislu pored svih nogometnih uspjeha kroz povijest? Grčka je 2004. u relativnom smislu postigla mnogo više kada je iz pozicije potpunog autsajdera postala prvak Europe u nogometu (mi smo na ovom prvenstvu ipak bili favoriti iz sjene). Treba se nadati da nakon ovoga u Hrvatskoj nema nikoga tko će financijski uništiti zemlju kao što su to učinili grčki političari sa svojom. Ali tu zamku ćemo izbjeći samo ako shvatimo da nacija i država nisu ono što su nam do sada prikazivali lokalni Gazde – dernek, zabava za narod, izdašan tulum za privilegirane. Nesreću ćemo izbjeći ako shvatimo da su nacija i država okvir koji možemo urediti tako da pobjeđuju najradišniji i najuporniji, uz jednaka pravila igre za sve. Kao na ovom prvenstvu.