Miran san 15: kome će Panda pomoći

Ad

Naš standardni recesijski monitor pokazuje da obveznički prinosi nastavljaju padati. Hrvatska 10-godišnja obveznica ovaj je tjedan probila 1,7% prema dolje i nastavlja dalje prema dolje. Kineska desetogodišnja u isto vrijeme raste. Sada je, približno, na dvostruko višoj razini od hrvatske euroobveznice.

Kada već spominjemo Kinu, izgleda da je malo ljudi čitalo jučerašnje zajedničko priopćenje hrvatske i kineske vlade u kojem se spominje mnogo toga, pa i poziv Hrvatskoj da izda panda-obveznice i uvrsti kinesku valutu renmimbi (yuan) u svoje devizne rezerve. O čemu je riječ?

Kao što postoje euroobveznice, pa izdavatelj čija valuta nije euro, poput Hrvatske, može izdati obveznicu u eurima, tako postoje i panda obveznice za ne-kineske izdavatelje u yuanima kojima se trguje na kineskom tržištu. Istočnoeuropske vlade koje se žele distancirati od Bruxellesa koristile su izlazak kroz ovaj financijski prozor kako bi diversificirale svoju globalnu strategiju financiranja i pokazale da imaju i drugih opcija osim već standardnih europskih i američkih financijskih tržišta.

Led je 2016. probila Poljska, a od 2017. najveći izdavatelj iz Europe je Orbanova Mađarska. Mađari su u dvije godine imali program izdanja od tri milijarde yuana (oko 400 milijuna eura) panda obveznica.

Zašto ovu praksu, na koju se sada poziva Hrvatska, slijede Varšava i Budimpešta, a ne i druge europske zemlje? Zato što su izdanja panda obveznica skupa, neizvjesna, događaju se u nepoznatom pravnom okružju, a visoki dužnosnici Kine veoma loše reagiraju kada se primici od izdanja konvertiraju i iznose iz zemlje, iako je takva praksa posve dopuštena.

Njihovo gledanje na pande je da onaj tko jednom uđe unutra i ostane. Sve skupa je dio državnog plana nametanja yuana kao globalne valute koja bi se širila paralelno s globalnom važnošću kineskog gospodarstva.

Postavlja se pitanje zašto bi netko plaćao razliku u kamatnim stopama i rizike? Na primjer, zadnje spomenuto mađarsko izdanje pandi iz prosinca 2018. nosilo je 4,3% na tri godine, dok se Mađarska u isto vrijeme mogla zadužiti  na europskom tržištu uz 2,5% na 5 godina. Postavlja se pitanje zašto bi netko plaćao toliku premiju radi ulaska na daleko i realno malo važno tržište?

Prvo, zato što je spreman platiti tu cijenu da pošalje neku poruku. Kada je Orbanova vlada u pitanju, to može biti poruka EU: mogu i bez vas, ima tko će mi dati novce. To je argument političke i financijske diversifikacije izvora financiranja države.

Druga poruka može biti samim Kinezima: mi smo vaši partneri u Europi, pouzdaniji od Nijemaca i Francuza, i pratimo vas od početka, nadamo se da će doći trenutak kada ćete pokazati zahvalnost. Nije slučajno da su i Poljska i Mađarska iz skupine 16+1 koja se nalazi u Dubrovniku s Kinezima. Dok jedni to smatraju dobrim putem smanjenja ovisnosti o Bruxellesu odnosno o Berlinu ili Parizu, drugi se pitaju koliko takva strategija ima smisla za zemlje EU koje svoje strateško uporište nakon ulaska u EU traže u dalekom komunističkom režimu. To jednostavno nema smisla.

Treće, pande mogu biti dio nekog skrivenog deala. Kompenzacija za nešto drugo, također politički posredovano i dogovoreno. Uopće ne treba sumnjati u to da lijepe rijeći koje smo imali prilike čuti i pročitati zapravo znače: jeftino vam gradimo most, pa je red da i vi odigrate povratnu loptu.

Sada bismo mogli o tome da nema besplatnog ručka i da nitko u timu ne želi igrača koji ne zna odigrati povratnu loptu, ali jasno vam je što želimo reći. Kako naš recesijski monitor preko obveznica od prvog izdanja sadrži i kineske prinose, možemo zaključiti: bili smo vidoviti.