Otvoreno-zatvoreno (V): što znači biti otvoren iznutra i kako to utječe na investicije

Foto: Flynt / Dreamstime

Ad

Evo, da konačno riješimo i tu dilemu. Eurostat je objavio jedan grafikon koji sve govori: Hrvatska ima petu najmanju minimalnu plaću u EU. Iza nas su Bugarska, Latvija, Rumunjska i Mađarska, a malo zaostajemo za Češkom, Slovačkom, Poljskom, Estonijom i Litvom, sve redom zemljama koje imaju znatno veći realni BDP per capita što znači i veću produktivnost rada od Hrvatske. Ovo su podaci s početkom 2019.; uključuju i najnoviju promjenu kojom je minimalna neto plaća u Hrvatskoj dovedena na razinu od 3,000 kuna.



Italija, Cipar, Austrija, Danska, Finska i Švedska nemaju zakonski reguliranu minimalnu plaću. Ovo je za mnoge iznenađenje. Misle da su Austrija i skandinavske zemlje socijalne države sa socijalističkim obilježjima. U stvarnosti, riječ je o razvijenim tržišnim ekonomijama u kojima je tržišno natjecanje oštro, razvijeno i strogo regulirano (jednaka pravila igre za sve). Neuspješne firme propadaju i ne održavaju se kao Uljanik-zombiji na teret poreznih obveznika. 

Vjerojatno najpoznatija priča te vrste je propast Saabove proizvodnje automobila u Švedskoj. Već u srednjem roku to se pokazuje kao zdravo za sama poduzeća, a onda i za gospodarstvo i društvo u cjelini. Saab se tako fokusirao na ono što najbolje radi: motore i avione.

Što je u socijalnom socijalističko

Jasno, nordijska društva jesu snažne socijalne države. Između ostaloga i zbog snažnog naslijeđa egalitarizma koji očito nije bio prepreka razvoju. Ova činjenica često stvara konfuziju s konceptom socijalizma. 

Socijalne države, naime, doista znače značajnu preraspodjelu: država daje naknade za nezaposlene, pomaže u brizi o djeci, starijima, potrebitima, zdravlju, obrazovanju i čini to zbog društvene solidarnosti, ali i zbog okvira za funkcioniranje tržišnog, a ne socijalističkog gospodarstva.

Naime, da bi ljudi bili voljni sve to plaćati voskim porezima, moraju imati osjećaj da sudjeluju u fer igri, da svi imaju korist od takvih pravila igre. 

Sam altruistički motiv je dakle jasan, premda nije dovoljan: ako je konkurencija oštra, ljudi se ponekad u njoj neće snaći. Ponekad će iz nje ispasti, a razne sigurnosne mreže služe tome da olakšaju prilagodbu, novi početak. Prema nekim teorijama, takav okvir čini tržišno natjecanje još efikasnijim; ljudi će se lakše odvažiti na preuzimanje rizika ako znaju da ih u slučaju pada čeka sigurnosna mreža. To je kao s artistima na trapezu. 

Mnogi Amerikanci to ne razumiju, pa govore da je Danska socijalistička zemlja. Međutim, i sami su Danci počeli reagirati na te objede i objašnjavati Amerikancima što je zapravo na stvari. Jedan od najvažnijih rezultata takvog «Nordijskog modela» je briga države za jednaka pravila igre za sve, što se pokazuje kao dobar normativni okvir za razvoj tržišnog natjecanja. Dakle, imamo nešto što bi se u umovima ljudi koji misle da je na sjeveru neki oblik socijalizma moglo pokazati kao paradoks: okvir socijalne države zapravo služi jačanju temeljnih kapitalističkih institucija: privatnog vlasništva, poduzetništva i tržišnog natjecanja.

U širem smislu, efikasnost države u provođenju jednakih pravila igre za sve pokazuje se kao preduvjet spremnosti plaćanja skupe socijalne države blagostanja. To ide pod ruku jedno s drugim. I može biti efikasno. Najgore je, kao u Italiji, imati nordijske poreze i slabu državu.

Tipovi lidera zavise o institucijama

Posljedice (ne)ravnoteže između troška države i načina kako ona obavlja socijalne usluge su dalekosežne.

Na primjer, menadžeri velikih poduzeća u problemima u nordijskim zemljama upućeni su na pronalaženje tržišnih rješenja, a ne na beskonačna hodočašća u razno-razne središnjice i ministarstva. Čvrst i pravedan okvir koji ravnopravno djeluje za sve odvraća lobiranje, podmićivanje, umrežavanje i druge ruka-ruku-mije aktivnosti, dok s druge strane ohrabruje okretnost, inovativnost, snalažljivost, borbenost, sposobnost za brzo pronalaženje kvalitetnih rješenja. 

Kompanije biraju menadžere zavisno o tom društvenom okviru. Ako su poslovi s državom i mogućnosti otvorenog ili prikrivenog pogodovanja ili spašavanja bitan faktor uspjeha, vlasnici kompanija će birati dobro umrežene menadžere s razvijenim sposobnostima lobiranja i dugim telefonskim imenicima članova vlada, partija i drugih političkih lica. Međutim, ako država definira čvrst i neprobojan (nepotkupljiv) okvir, vlasnici će birati vrhunski školovane menadžere-eksperte s velikim, po mogućnosti međunarodnim iskustvom i provjerenim sposobnostima inoviranja i vođenja ljudi kroz promjene.

Ako ove veze vrijede, onda se ekonomska efikasnost pokazuje važnom posljedicom odabranog institucionalnog aranžmana.

Kvaliteta institucija sjever-jug, otvoreno-zatvoreno

Italija nema minimalnu plaću, kao ni Danska, no to ju ne čini Danskom. Italija je ovih dana ponovo u fokusu jer se ljulja na rubu recesije. No, treba imati u vidu da je Italija već godinama gospodarski notorno neuspješna zemlja. Kada se pogleda njezin unutarnji institucionalni okvir, vidi se da je ona zapravo mnogo više kao Hrvatska, a ne kao Danska, što ju koči u razvojnom smislu, a ne euro.


 Rang u svijetu na ljestvici Doing BusinessUdjel osoba s visokim obrazovanjem u radno aktivnoj populacijiRang percepcije korupcije Transparency InternationalVladavina prava – postotak od maksimuma*
Danska3.32,4%1.98
Finska17.36,4%3.100
Italija51.16,5%53.63
Hrvatska58.20,6%60.63

*Worldwide Governance Indicators, Svjetska banka, uzima se u obzir cijeli svijet


U kontekstu moje serije otvoreno-zatvoreno koju pratite već petu nedjelju zaredom (lista ranijijh tekstova je u dnu), ovdje je poruka da dvojba otvoreno-zatvoreno ne vrijedi samo za gospodarske i druge odnose zemlje i inozemstva. Dvojba se jednako odnosi na unutarnji ustroj društva.

Unutarnji ustroj društva i njegovih političkih i drugih institucija također može biti otvoren ili zatvoren. Nordijski model je otvoren – pokušaj obrane jednakih pravila igre za sve, uključujući i ona tržišna. Talijansko-hrvatski model je zatvoren, mafijaški. Različita pravila za različite ljude uz mogućnost probijanja pravila i tamo gdje su na papiru jednaka za sve (pristup zdravstvu, sudstvu, administraciji…).

Gdje je Češka na toj mapi?

Prošli tjedan sam objavio tekst Denisa Kuljiša o Češkoj, točnije o Brnu– gradu najsličnijem Zagrebu. Bilo je indikativno pročitati kako su neke ključne institucije koje brinu o pravilima igre (DORH, Ustavni sud) izmještene iz glavnog grada i smještene u Brno. Onda se javio Krešo Žigić koji predaje ekonomiju na CERGE-u u Pragu i u komentaru skrenuo pažnju da se tamo nalazi i – Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja koja brine o ravnopravnoj tržišnoj utakmici! 

Evidentna je namjera Čeha da dislociranjem takvih institucija ne vode samo regionalnu politiku nego i smanje mogućnosti fizičkih kontakata i umrežavanja moćnika. Tako se, na primjer, može smanjiti mogućnost da se predsjednici sudova i sumnjivi tipovi iz podzemlja i međuzemlja druže na vikend-rekreaciji i skupim večerama. Nije da će to riješiti sve probleme, ali pokazuje namjeru – upućuje o čemu društvo vodi brigu kada organizira svoje institucije, pa čak i nešto tako naizgled banalno kao što je njihov teritorijalni razmještaj. 

Tablica potvrđuje da je Češka iznutra više otvoreno nego zatvoreno društvo. Ne treba komentara, samo usporedite vrijednosti s onima u prethodnoj tablici i uočite koliko je Češka odmaknula od Italije. Daleko od toga da bi bila kao nordijska zemlja, ali odmak je više nego očit. Najveći je upravo u vladavini prava, čije su glavne institucije smještene u Brnu.


 Rang u svijetu na ljestvici Doing BusinessUdjel osoba s visokim obrazovanjem u radno aktivnoj populacijiRang percepcije korupcije Transparency InternationalVladavina prava – postotak od maksimuma
Češka35.21,4%38.84

Natrag na plaće: ključ je u efikasnosti investicija

Naizgled, ova priča nema veze s minimalnom plaćom. Ipak, za kraj ćemo otkriti jednu sponu koja funkcionira preko – investicija.

Da bi minimalna plaća i plaće općenito bile veće, produktivnost rada mora rasti. Rast produktivnosti može doći od ulaganja u kapital (tzv. kapitalna opremljenost rada) ili od ulaganja u načine rada i institucionalni okvir koji određuje hoće li se kapital i rad hvatati u kolo na efikasne načine. Ekonomisti taj misterij pompozno zovu Solowljev rezidual prema Robertu Solowu koji je 1956. pokazao o čemu je riječ. 

Dakle, investicije su važne za rast produktivnosti, ali Solow je pokazao da se ekonomski rast uopće ne mora dogoditi ako rastu investicije. Rast zavisi i o inovacijama, o načinu kako se investicije sprovode, ali i o institucijama o kojima je ovdje riječ (obrazovanje, odsustvo korupcije, regulacija, vladavina prava itd.).

Dakle, nije toliko bitna količina investicija. Investicije su jako visoke kad se investira u infrastrukturu. Ali, ako je društvo zatvoreno, uske mreže će pobrati vrhnje. Ni rute neće biti društveno optimalne, a puno će se novca posijati po putu. Sjećamo se, vidjeli smo to. Onda nema rasta.

Na dugi rok ključna je dakle efikasnost, a ne kvantiteta investicija. Samo efikasne investicije stvaraju dugoročan i robustan rast. Što je zemlja razvijenija, efikasnost je važnija. A to znači da su i otvorene institucije važnije. U Italiji nije problem što se sada ljulja na rubu recesije, nego je problem što već godinama nije u stanju promijeniti svoju lošu unutarnju ravnotežu koja se reflektira u brojkama koje su prikazane u ovom tekstu. Italija je iznutra zatvorena, ljudi su slabo obrazovani, a institucije upitne. Nisu zaslužile povjerenje jer se ne percipira da funkcioniraju jednako za sve. Susjedi nisu dogurali samo do ruba nove recesije, nego i dotle da ih se može nazvati velikom verzijom Hrvatske.


Raniji tekstovi iz serije otvoreno-zatvoreno: