Povlačenje EU fondova: sporo, zabrinjavajuće, ali ništa nije izgubljeno

Približno ovako izgleda pratitelj ekonomskih trendova na temelju medijskih informacija. Brkljača mu pokušava objasniti u čemu griješi. Foto: Gina Sanders / Dreamstime

Brkljača je analizirao stvarno povlačenje sredstava EU fondova, dakle cash flow, i zaključio da smo i dalje veoma loši, najlošiji dapače. Ali, ima i dobra vijest: još ništa nije izgubljeno

Ad
Ad

Prije malo više od godinu dana na Ekonomskom labu detaljno smo analizirali koliko je Hrvatska do tada uplatila u EU proračun, a koliko je i kojom dinamikom doista povukla sredstava iz europskih strukturnih i investicijskih (ESI) fondova. Zaključak je bio kako je neto doprinos dostupnih sredstava iz „EU fondova“ (ovaj se termin u javnosti „udomaćio“ pa ćemo ga i mi koristiti) u prve četiri godine članstva u EU bio krajnje skroman i gotovo neutralan u kontekstu (bržeg) gospodarskog rasta. Pogledajmo jesu li se i koliko od tada stvari promijenile.

Podsjetimo, u financijskom razdoblju 2014.-2020. Hrvatskoj na raspolaganju ukupno 10,7 milijardi eura iz EU fondova. Na mrežnim stranicama Europske komisije redovno se osvježavaju podaci o postotku isplaćenih sredstava pa, osim što na dnevnoj bazi možemo pratiti stanje, možemo vidjeti i direktnu usporedbu naše izvedbe s drugim državama članicama.

Na Slici 1 prikazan je postotak isplaćenih sredstava od strane EK prema svakoj državi članici. Hrvatskoj je do 4.2.2019. isplaćeno 1,76 mlrd. eura odnosno 16% od ukupne alokacije za ovo sedmogodišnje razdoblje. S takvim slabašnim postotkom nalazimo se uvjerljivo na začelju ljestvice.

Slika 1. Doznačena sredstva iz proračuna EU svakoj državi članici

Izvor: EK

Ako gornju sliku usporedimo s istom takvom objavljenom u prvom članku, kada je Hrvatska također bila na začelju ljestvice s 9% isplaćenih sredstava, vidimo kako je u nešto manje od 14 mjeseci Hrvatskoj isplaćeno dodatnih oko 820 milijuna eura.

To je poboljšanje u odnosu na dotadašnju dinamiku, ali je i dalje presporo: na Slici 2 vidimo kako iz godine u godinu zapravo sve više kaskamo za drugima. Drugim je članicama (prosjek EU28) do danas isplaćeno 28% od ukupne alokacije, a Hrvatskoj tek 16%.

Slika 2. Doznačena sredstva iz proračuna EU Hrvatskoj, kumulativno na kraju svake godine

Izvor: EK

Što se tiče objavljenih natječaja i ugovorenih projekata, tu je došlo do značajnog poboljšanja. Podsjetimo, isplate iz proračuna EU tek su posljednji korak: prije toga potrebno je objaviti natječaj, ugovoriti projekte, započeti s isplatama bespovratnih sredstava ovisno o dinamici provedbe te ovjeriti isplaćena sredstva na temelju kojih se šalju Zahtjevi za plaćanje Europskoj komisiji (nekoliko puta godišnje). Tek tada dolazi do isplata iz proračuna EU u proračun države članice.

Slika 3.

Izvor: Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije

Na slici 4 vidimo kako se po stanju ugovorenosti projekata, za razliku od postotka isplaćenosti, Hrvatska približila EU prosjeku.

Slika 4. Postotak ugovorenosti u odnosu na ukupni budžet

Napomena: Stanje na dan 30.9.2018. Ukupni budžet RH (12,65 mlrd. €), osim bespovratnih sredstava iz EU fondova (10,7 mlrd. €), uključuje i nacionalnu komponentu (primjerice, gradnja Pelješkog mosta sufinancira se iz EU fondova u 85-postotnom iznosu prihvatljivih troškova, a ostatak financira RH).
Izvor: EK

Posljednji podaci iz nadležnog Ministarstva govore da je korisnicima putem natječaja u 2018. na raspolaganje stavljeno 2,9 mlrd. €. Time se iznos objavljenih natječaja popeo na 8,5 milijardi eura što čini 79% ukupne alokacije za razdoblje od 2014. do 2020. Usporedbe radi, u četverogodišnjem razdoblju od 2014. do kraja 2017., bilo je objavljeno natječaja u iznosu 5,6 milijardi eura odnosno 52% od ukupno raspoloživih sredstava. Ugovorenost je, s druge strane, do kraja 2018. porasla na 62% od ukupne alokacije od 10,7 milijardi eura, što znači da se udvostručila u samo 12 mjeseci.

Dakle, možemo zaključiti kako je do najvećeg pomaka došlo kod objave natječaja i stope ugovorenosti projekata, ali postotak isplaćenih sredstava još uvijek je jako nizak.

I na razini tijeka novca – uplata i isplata u EU proračun – vidimo da situacija nije bajna. Naime, kao i sve članice Europske unije, Hrvatska je u EU proračun dužna uplaćivati određeni iznos (na razini godine to iznosi oko 400 milijuna eura). No, s obzirom na stupanj (ne)razvijenosti, Hrvatskoj je iz EU proračuna dostupno nekoliko puta više od toga iznosa pa bi razlika između uplata i isplata iz EU proračuna morala biti značajno pozitivna. U Tablici 1 vidimo kako to još uvijek nije slučaj.

Tablica 1. Transakcije s EU proračunom (u mil. €)

Ukupno primljeno Uplate u proračun EU Razlika
2013. 207,7 237,9 -30,2
2014. 545,7 459,9 85,8
2015. 523,1 395,9 127,2
2016. 859,9 427,3 432,5
2017. 624,9 422,7 202,2
2018.* 543,2 329,0 214,2

*U prva 3 tromjesečja 2018.

Napomena: Uplate i isplate iz EU proračuna nisu istovjetne stvarnom rezultatu iskoristivosti raspoloživih sredstava za pojedinu godinu. Kod samih transakcija s EU proračunom dolazi do određenog faznog pomaka, a iznos primljenih sredstava uključuje i isplate iz ranije neiskorištenih programa: pretpristupnih IPA programa, financijskog razdoblja 2007.-2013. i financijskog razdoblja 2014.-2020.
Izvor: HNB

Postoji više razloga, kako objašnjava jedna od vodećih hrvatskih stručnjakinja za EU fondove Ariana Vela, zašto je stopa isplaćenih sredstava ovako niska:

  1. Nije se na vrijeme planiralo, kasnilo se s ugovaranjem i provedbom velikih projekata, a onda i provedbom (provedba je ta koja donosi stvarne efekte kada su isplate u pitanju pa, ako ona izostaje, izostaju i isplate).
  2. Sustavi upravljanja i kontrole nisu bili spremni na veliki interes za EU fondovima koji je uslijedio nakon značajnog povećanja sredstava u aktualnom financijskom razdoblju.
  3. Neefikasni državni aparat koji nije stvorio pretpostavke da procesi koji su potrebni EU projektima nesmetano teku (izmjene Zakona o javnoj nabavi, nesređenost zemljišnih knjiga, nejednako tumačenje EU regulative i sporost u provedbi procedura koje su sami osmislili stvara probleme u pripremi i provedbi projekata što nepovoljno utječe na potrošnju sredstava).
  4. I jedan od najvažnijih odgovora – ne postoji odgovornost, kako sustava tako i pojedinaca. Kada netko u sustavu pogriješi, nikom ništa; ne postoji sustav nagrađivanja onih koji rade više od onoga što je njihova obveza i sankcija onih koji zabušavaju; ministar čije ministarstvo godinama kasni s objavom natječaja i dalje je ministar, službenici koji su proteklih godina radili na EU fondovima i dalje su službenici itd.

Na Labu ćemo nastaviti pratiti brzinu povlačenja dostupnih sredstava. Naime, kao što smo zaključili i prethodni tekst, dobra stvar u svemu ovome je što u narednih 5 godina (sredstva iz ovog financijskog razdoblja mogu se koristiti do 2023. godine) možemo povući još gotovo 9 milijardi eura (ne računajući nova iz sljedećeg financijskog razdoblja 2021.-2027.). To je skoro 20% hrvatskog BDP-a i od iznimne je važnosti da se taj potencijal, koji može imati snažan učinak na gospodarski rast u narednim godinama doista i iskoristi.

Iako se nalazimo na začelju EU ljestvice po stupnju isplaćenih sredstava, dobra je stvar da za sada ipak još ništa nije propalo. Naime, kako objašnjavaju u nadležnom ministarstvu, za praćenje provedbe EU fondova ključan podatak je iznos ovjerenih sredstava kojim se mjeri ostvarenje planiranih N+3 ciljeva, što znači da se sredstva koja su alocirana za 2014. iz EU fondova moraju ovjeriti prema Europskoj komisiji do kraja 2017., sredstva alocirana za 2015. do kraja 2018. itd. (sredstva koja se ne ovjere do kraja N+3 godine se automatski opozivaju, odnosno država članica EU ih gubi iz svoje alokacije). Do kraja prošle godine svi su programi ostvarili N+3 ciljeve.

Drugim riječima: sporo, zabrinjavajuće, ali još uvijek ništa nije nepovratno izgubljeno.