Tuđe pare, iluzije i muholovke

Foto: Karenr / Dreamstime

Ad
Ad

Svijet je predugo sličan samome sebi da bismo mi u njemu bili nešto posebno. Vlado Gotovac je zapisao ove riječi davne 1970. u predgovoru monografiji koja je izdana povodom prve samostalne izložbe Ive Šebalja u Galeriji Forum. Princip je univerzalan i lako ga je primijeniti danas, pola stoljeća kasnije, na aktualnu temu o vodopadu europskoga novca. Ovaj narod, žedan likvidnosti, čeka spas od covid-vrućine i nada se osvježenju pod ionizirajućim česticama slapa sastavljenog od milijardi eurića. Službena priča kaže da će te likvidne, ionizirajuće čestice, bockajući nas u rumene obraščiće, odjednom probuditi nepravedno zapostavljenu i dugo tinjajuću poduzetničku i radnu energiju. Na bazi tuđih para.

Deja vu

Dok sam se pred nekoliko dana trudio objasniti porijeklo, sastav i odljevne kanale ispod novootkrivenoga vodopada euro-para (“Deset odgovora o razmjerima poplave europskih milijardi“), Ivo Bićanić je osmislio ovaj „tekst dugoga pamćenja“ prisjećajući se političke retorike iz jugoslavenskih vremena. Tada je „Štedljiva dvojka“ (Hrvatska i Slovenija) neuspješno pokušavala uspostaviti kontrolu nad tijekovima novca koji su završavali kod nerazvijenih (BiH, Crne Gore, Kosova i Makedonije). Zvuči poznato? Predugo smo ovdje; sve smo vidjeli; povijest se ponavlja, premda smo sada nizvodno od izvora.

Teško mi je sakriti ljubomoru što Bićanićev tekst nije završio na Ekonomskom labu, pa ću ga sažeti u jednu jedinu rečenicu: nitko (misli se na zemlje) se na tuđim parama nije obogatio.

Bolje da para ima, nego da ih nema, reći će pragmatik na prvu. Ali, pritom će pogriješiti. Jasno je, naime, da vodopad tuđih para može stvoriti ovisnost i (materijalne, institucionalne) strukture koje će u dugom roku koštati više od koristi. Novi nepovratan izvor novca može stvoriti ili pojačati dva, nazovimo ih tako, fiskalno-psihološka sindroma koja zemlji „primateljici“ dugoročno mogu nanijeti veliku štetu. Riječ je o pojavama koje su dobro poznate i davno obrađene u udžbenicima iz ekonomike javnog sektora. Obrađivali su ih Hrvoje Šimović i Milan Deskar-Škrbić u istoimenoj seriji na Ekonomskom labu, koju uskoro ukoričujemo u udžbenik. Knjiga izlazi u rujnu. Pojave o kojima govorimo su fiskalne iluzije i muholovke.

Fiskalne iluzije

Fiskalne iluzije nastaju zbog toga što ljudi zajedničku blagajnu ne poimaju kao cjelinu. Zbog interesa ili kratkovidnosti većina ljudi odvojeno poima tri ključna dijela svake državne blagajne – prihode, rashode i saldo (razliku prihoda i rashoda), odnosno javni dug koji je rezultat deficita iz prošlosti. Odvajanje tri fiskalne ladice može biti rezultat interesa: ako od države cicam poticaje, baš me briga otkud se financiraju sve dok iz zajedničke blagajne dobivam više nego što u nju uplatim. Međutim, češće je riječ o iluziji (besplatnoga) nego o interesu. Naime, kada se zbrajaju rezultati ispitivanja javnog mnijenja čest je slučaj da većina ljudi u isto vrijeme zagovara niže poreze, veće javne rashode i manji javni dug. Nema ničeg neobičnog u tome što netko u isto vrijeme smatra da su građani i poduzetnici preopterećeni, da treba više ulagati u zdravstvo, školstvo, sigurnost, vojsku itd., i da je javni dug opasno visok jer ćemo dug ostaviti generacijama koje dolaze.

Ako većina ljudi slabo mari za prihode dok razmišlja i raspravlja o rashodima, odnosno, ako slabo brine za rashode dok razmišljaju i razgovaraju o prihodima, postavlja se pitanje što se događa kada se pojavi „prihod“ koji „mi“ ne moramo uplatiti u proračun, nego će ga uplatiti netko drugi; na primjer, Nijemci ili Nizozemci? Fiskalne iluzije će se pojačati! Sve veći broj ljudi, i u sve većoj mjeri, gubit će racionalno poimanje odnosa prihoda i rashoda. To nas dovodi do drugog fenomena – muholovke.

Muholovke

Kada dio prihoda dolazi „izvana“, odnosno kada ga osigurava netko drugi, ljudi prirodno teže trajno uvećati rashode. Gubitkom osjećaja (financijske) boli u zajednici, tj. nestankom svijesti o tome da sve javno što nas okružuje plaćamo „mi“ odnosno netko „naš“ ili netko od „nas“, zaboravlja se na oprez. Otpuštaju se kočnice i javni rashodi postaju kao kup nečega na što se lovi sve veći broj muha. Tako nastaje inercija: jednom uspostavljeni, rashodi teže opstati i s vremenom se uvećavati. Na njih se nakalemljuju i interesi, a oni vrlo brzo dobivaju i svoj politički iskaz koji tjera kotač da se dalje vrti. No, s tuđim prihodima koji su nam ustupljeni ili poklonjeni nevolja je u ta što ne traju vječno. Pipe prije ili kasnije presahnu, jer davatelji nemaju više od oko 4 litre krvi u venama. I oni imaju svoje potrebe i svoje limite.

Naravno, u homogenim zajednicama koje su povezane zajedničkom poviješću, identitetom i vrednotama (npr. nacije, države), nije samo interes taj koji služi kao vezivno tkivo za novčane tokove. Hrvatska će uvijek skupljati i davati za Vukovar i druge slabije razvijene krajeve. No, Nijemci i Nizozemci ne daju za EU samo zbog interesa održanja zajedničkoga tržišta. Premda u zajedničku europsku blagajnu uplaćuju primarno zbog toga, njihove su elite ipak rukovođene i osjećajem pripadnosti istom kulturnom i povijesnom krugu u kojem je solidarnost brana protiv ponavljanja povijesnih ludosti. Nećemo biti naivni ako zaključimo da je i njima prilično stalo da se primjerice Bugarska, Rumunjska ili Hrvatska razviju. I zbog toga novac daju.

Stoga se nameće pitanje jesu li iluzije i muholovke dovoljan razlog za skepsu ili odbacivanje europskoga novca, ili se u tipičnoj fatalističkoj maniri (koja oscilira između oduševljenja i očaja), trebamo prepustiti, zgrabiti sve što se nudi i zaboraviti na oprez?

Radikalno, ludo, razborito

Na ovo se pitanje može odgovoriti na tri načina. Prvi odgovor odbacuje tuđi novac i apriori ga smatra štetnim. Taj odgovor ću nazvati radikalnim. Radikalan je stav da iluzije i muholovke treba tumačiti kao svojevrsne socijalne patogene koje pod svaku cijenu treba liječiti. Iz te perspektive, EU novac je nalik opasnoj drogi koja stvara tešku ovisnost, zamućuje pogled, a dugoročno vodi u – odumiranje organizma. Stoga odbacimo ponudu, osvijestimo da je riječ o toksičnoj socijalnoj supstanci i naučimo sami odgovorno upravljati vlastitim javnim financijama (prostrimo se koliko smo široki, ne stvarajmo ovisnost o drugima).

Drugi odgovor ću nazvati luđačkim. Skraćuje se vremenska perspektiva prema načelu daj što daš, odnosno uzmi što ti se pruža; jednom se živi i neka muzika počne! Politički horizonti su ionako kratki, maksimalno četiri godine. Stoga ova logika nije daleko od horizonta političke logike. Prepustimo li se ludilu, fiskalne ćemo iluzije ostaviti zakopane u čvrsto zaklopljenim udžbenicima, ugodno se ispružiti u naslonjaču i nadati se dočeku još jednog dugog ciklusa trošenja javnog novca.

Ti ciklusi su se u proteklih pedeset godina, otkako je Gotovac zapisao rečenicu s početka ove priče, mističnom pravilnošću ponavljali svakih petnaestak godina. Prvi put u vrijeme podizanja inozemnih kredita sedamdesetih, zatim u eri obezvrjeđivanja glavnica kredita u vrijeme hiperinflacije osamdesetih, potom se zbog rata malo dulje pričekalo na državnie investicije u infrastrukturu na bazi skupih kredita početkom 2000.-ih, a krediti u švicarcima slijedili su tek koju godinu kasnije.

Ima li smisla između radikalnih i luđačkih rješenja uopće razmišljati o trećem pristupu, kojeg sam nazvao pristup razboritosti? Ima, iako naša povijest poučava da dugoročna razboritost ne stanuje ovdje. No, razloga za potvrdan odgovor moglo bi biti nekoliko.

Prvo, ipak je ovo prilika. Bilo bi neracionalno izbjeći pokušaj da ju iskoristimo, bez obzira na opasnosti.

Drugo, EU sredstva se strogo nadziru. Tri ključna razloga za neuspjehe u fazama novčanih poplava iz prošlosti bile su kratkovidnost, glupost i korupcija, a svo troje bili su povezani s nedostatnim stručnim i demokratskim kontrolama nad projektima i novčanim tokovima. Sada bi moglo biti drugačije; i zbog kontrola Europske komisije, i zbog sazrijevanja demokracije (medija, javnosti) u kojoj se ipak naučilo da je povjerenje sjajno, a kontrola je mnogo bolja.

Treće, treba se podsjetiti da radikalan stav koji odbacuje tuđe novce čini to kako bi se izbjegle iluzije i muholovke. Ništa nas ne priječi da iluzije i muholovke osvještavamo i pokušavamo ih izbjeći, a da pritom razborito koristimo europski novac za razvoj. Ne za Potemkinova sela, nego za razvoj, a to znači za trajno povećanje konkurentnosti i produktivnosti. Živi bili pa vidjeli. Iako će Gotovac i ovaj put vjerojatno biti u pravu: ovaj je svijet predugo sličan samome sebi da bismo mi u njemu bili nešto posebno.

A što vi mislite: radikalno, ludo ili razborito?