Uvođenje eura i inflacija: ima li mjesta za strah

Foto: Elnur / Dreamstime

Jasena Torma i Velimir Šonje prikazuju rezultat ekonometrijske analize učinka uvođenja eura na inflaciju u osam zemalja Nove Europe koje su od 2007. naovamo uvodile euro. Procesi političke i gospodarske integracije i konvergencije utječu na cijene bez obzira je li zemlja uvela euro ili ne. Zbog toga samo uvođenje eura ne može imati značajan učinak na inflaciju.

Svakoga mjeseca s pažnjom se prate podaci o promjenama cijena. Inflacija izravno utječe na životni standard i zbog toga su svi, od vrhova politike do građana, zainteresirani za taj podatak. Osjeltjivost je posebno izražena kada je riječ o uvođenju eura. Euro bi se trebao uvesti s ciljem da pospješi gospodarski rast i zapošljavanje, a ne s ciljem da otvori vrata inflacije.

Učinke uvođenja eura na cijene treba sagledavati s dvije strane. S jedne strane, nestanak troškova konverzije valuta predstavlja izravnu korist za poduzeća i građane (grube procjene govore o gotovo milijardu kuna ili o uštedi između 0,2% i 0,3% BDP-a); povećana usporedivost i predvidivost cijena može olakšati poslovno planiranje, otkloniti cjenovne anomalije i utjecati na povećanje investicija i međunarodne razmjene; posredni učinak tržišne integracije može dovesti do pada cijena dobara koje su bile relativno visoke prije priključenja monetarnoj uniji (učinak jače konkurencije).

S druge strane, konvergencija i lakša usporedivost cijena u teoriji može dovesti do neželjenih učinaka: cijene ne moraju konvergirati na niže – mogu konvergirati na više, na štetu potrošača; poseban oblik ovoga učinka je takozvani efekt zaokruživanja – slučaj kada zbog različitih struktura denominacija stare i nove valute proizvođači i trgovci koriste zaokruživanje prema gore ne bi li iskoristili konverziju za povećanje dobiti (ono što košta 7 kuna koštat će euro). Postavlja se pitanje koja bi strana prevagnula u slučaju da se u Hrvatskoj donese odluka o pristupanju euro području?

Brojne varijable poput kretanja tečaja, brzine međunarodne integracije, strukture tržišta i gospodarskoga rasta imaju utjecaj na kretanje cijena. Sve one jako su se mijenjale u zadnja dva desetljeća. Slika 1 prikazuje stope inflacije u tranzicijskim zemljama i upućuje na tri važna zaključka:

  1. Disperzija promjena cijena kontinuirano se smanjuje u dugom roku, što treba tumačiti stalnim rastom integracije u okviru EU.
  2. Trend konvergencije promjena cijena nakratko je prekinut neposredno prije i poslije izbijanja Velike recesije 2008./09., ali je potom ponovo uspostavljen i pojačan.
  3. Stopa inflacije u Hrvatskoj kontinuirano se kreće bliže donjem rubu intervala stopa inflacije u promatranim zemljama, što se objašnjava relativno višom početnom razinom cijena devedesetih i politikom stabilnog tečaja domaće valute.
Slika 1. Stope inflacije u tranzicijskim zemljama Nove Europe 1998.-2016.

*Rumunjska je izostavljena s prikaza zbog veoma visokih stopa inflacije u prvim godinama.
Izvor: Eurostat

Slika prikazuje proces koji ekonomisti nazivaju nominalna konvergencija. Dio je šireg dugoročnog procesa međunarodne gospodarske integracije na prostoru EU. Nominalna konvergencija usko je povezana s procesom realne konvergencije – težnjom ujednačavanja realnih dohodaka po stanovniku na gospodarski i politički integriranom području. Realna konvergencija ne znači da će svaka država ili regija nužno konvergirati, ali znači da će, uz dovoljno jak stupanj međunarodne integracije, konvergencija u prosjeku zahvatiti skupinu zemalja koje se tješnje povezuju (realni dohoci će se približavati).

Utjecaj realne konvergencije manifestira se na dva načina. Prvo, gospodarski naprednije države i regije imaju višu opću razinu cijena (cijene u Njemačkoj su u prosjeku više nego u Hrvatskoj, a u Hrvatskoj su više nego na Kosovu). Slika 2. prikazuje usku vezu između stupnja gospodarskog razvitka mjerenog realnim BDP-om po stanovniku i opće razine cijena. Hrvatska je crveni krug vrlo blizu regresijske linije, što znači da razina cijena u Hrvatskoj (oko 63% prosjeka EU) ne odstupa od očekivane vrijednosti na temelju dostignutog stupnja gospodarskog razvitka (oko 60% prema realnom dohotku).

Ovaj podatak je važan u kontekstu mogućeg uvođenja eura. Znači da ulazak u euro područje vjerojatno ne može pokrenuti mehanizam korekcije cjenovne neravnoteže jer ona u Hrvatskoj izostaje (opća razina cijena usklađena je s općom razinom razvoja).

Osim toga države i regije koje brže rastu bilježe stope inflacije koje su veće od prosjeka. Os x  na slici 2 prikazuje realnu konvergenciju mjerenu približavanjem realnog BDP-a po stanovniku prosjeku EU u desetljeću 2006.-2015. (mjereno u postotnim bodovima). Os y prikazuje prosječnu stopu inflacije u istom razdoblju. Veza je pozitivna, ali nije linearna. Pozitivna veza (konvergencija) prvenstveno je uvjetovana grupom zemalja u sjeveroistočnom dijelu slike koje su relativno brzo rasle (konvergirale) unatoč krizi 2008./09. uz višu inflaciju. To su: Rumunjska, Mađarska, Bugarska, Litva, Latvija i Estonija. U toj skupini brojnije su države koje su uvodile euro i/ili nisu koristile domaću monetarnu politiku (Bugarska ima valutni odbor) od država koje su u ograničenoj mjeri koristile domaću monetarnu politiku (Rumunjska, Mađarska).

Slika 2. Realna konvergencija i inflacija 2006.-2015.

Izvor: Eurostat, obrada Arhivanalitika

S druge strane, u srednjem dijelu grafikona najdalje s desne strane nalaze se dvije države članice iz Nove Europe koje su vodile vrlo različite politike: Poljska koja je konvergirala 18 postotnih bodova u promatranom razdoblju i koja je nastojala voditi domaću monetarnu politiku, te Slovačka koja je konvergirala 14 postotnih bodova i koja je rano uvela euro.

Dakle, među novim članicama EU nije moguće prepoznati neko čvrsto pravilo koje bi povezalo politiku tečaja odnosno uvođenje eura s inflacijom. Pourka glasi: na cijene utječu i brojne druge varijable osim tečaja odnosno monetarnog režima. O kojim je utjecajima riječ?

Iako nije uvela euro, Hrvatska je nakon 2006. imala relativno nisku inflaciju od oko 2% u prosjeku godišnje i nije realno konvergirala (ostala je na razini od oko 58-59% prosjeka EU mjereno BDP-om po stanovniku prema paritetu kupovne moći). To je slično kao Slovenija koja je uvela euro. Osim toga, hrvatsko gospodarstvo već dugo posluje kao otvoreno gospodarstvo (kao uostalom sve nacionalne ekonomije u EU), cijene dobara koja sudjeluju u međunarodnoj razmjeni zbog toga su dobrim dijelom konvergirale, i mala je vjerojatnost da bi uvođenje eura u tome moglo nešto bitno poremetiti. Prema tome uvođenje eura nije panacea – jamstvo realne konvergencije. I uz uvođenje eura moguće su vrlo različite stope inflacije i gospodarskoga rasta.

Prikaz na slici 2 ne smije se tumačiti kao da rast cijena uzrokuje gospodarski rast. Slika prikazuje samo da su cjenovni procesi uvjetovani dubokim razvojnim procesima koji se odvijaju u kontekstu međunarodne integracije. Integracija je dominantan čimbenik koji pokreće nominalne i realne konvergencijske mehanizme bez obzira na valutni aranžman. Konvergencijski mehanizmi se u različitim zemljama manifestiraju različito, zavisno o okolnostima i razvojnim potencijalima. Glavna poruka stoga glasi da se odgovor na pitanje o utjecaju uvođenja eura na cijene mora potražiti u kontekstu cjelovitog modela koji opisuje proces konvergencije u dugom roku.

Ekonometrijska analiza (detalje vidjeti u HUB Analizi br. 60) pokazala je tzv. beta konvergenciju cijena – viša početna razina cijena dovodi do nižih stopa inflacije i obratno. Kada se kontrolira učinak razdoblja od kada je u osam zemalja nakon 2002. uveden euro, pokazuje se da uvođenje eura smanjuje inflacijske pritiske, uz druge varijable nepromijenjene. Potvrđena je i sigma konvergencija cijena, što znači da proces tržišne integracije funkcionira bez obzira je li neka od novih država članica EU uvela euro: disperzija cijena je dugoročno padala od 2003. do 2015.

Prema tome, europski integracijski procesi ne počinju i ne završavaju uvođenjem eura. Procesi cjenovne konvergencije na prostoru Europe oduvijek se odvijaju u mjeri u kojoj postoje trgovačke i druge integracije. U Europi niti jedna zemlja nije otok, svi smo dio jedinstvenog gospodarskog sustava i niti jedna nacionalna vlast ne može voditi autonomne politike koje bi poništile ili preusmjerile bitne kontinentalne trendove. Institucionalna konvergencija u okviru EU-a u zadnjih dvadesetak godina sigurno je ubrzala te procese, sa i bez utjecaja eura. Stoga se ni koristi ni štete od uvođenja eura u pogledu učinaka na cijene ne bi trebale prenaglasiti iako ne treba ignorirati činjenicu da su neke ranije studije pronašle male i prolazne pozitivne učinke uvođenja eura na inflaciju (do 0,3 postotna boda u kratkom roku).

Za svaku regresijsku analizu vrijedi kvalifikacija da rezultat vrijedi u prosjeku. Konstrukcija analize je takva, da ne isključuje pojavu pozitivnog učinka u jednoj zemlji, ako učinci u drugima poništavaju efekt na prosjek. Ovo osobito vrijedi za tržišta pojedinih proizvoda i usluga. Neke cijene uistinu mogu rasti, dok neke druge mogu pasti, tako da u prosjeku sve izgleda u redu iako za različite ljude s različitim košaricama potrošnje to vodi do različitih ishoda. Ako se povećaju cijene proizvoda koje u košarici neke skupine građana imaju nerazmjerno velik udjel u odnosu na prosječnu potrošačku košaricu, pogođenost te skupine (i njena reakcija u javnosti) može obilježiti proces uvođenja eura. Zbog toga se dugoročne koristi od uvođenja eura ne moraju odmah manifestirati. Naprotiv, inflacija naročito u percepciji lako može postati veća od stvarne. Zbog toga je aktivno djelovanje kreatora politike radi kontrole cijena (poticanje konkurencije, smanjenje poreznih opterećenja) bez obzira na ovdje prikazan rezultat ključno za uspjeh projekta uvođenja eura i ekstrakciju kratkoročnih i dugoročnih koristi uslijed nastavka procesa europskih integracija.

Aktivno djelovanje kreatora politike o kojemu je riječ ne odnosi se samo na dobar nadzor i kompenzacijske mehanizme čiji je cilj da u trenutku uvođenja eura ne dođe do kratkoročnog pozitivnog utjecaja na cijene. Iako su i takve mjere nezaobilazne, ključan je posredan učinak pristupanja euro području na cjelokupnu ekonomsku politiku. Euro može biti katalizator dobrih politika koje će ubrzati gospodarski rast. Jačanje fiskalne odgovornosti može smanjiti omjer javnog duga i cijenu kapitala, pristup mnogo većem bazenu likvidnosti može smanjiti osjetljivost na krize, a mjere liberalizacije tržišta jačanjem konkurencije mogu smanjiti relativne cijene roba i usluga koje su sada možda precijenjene s obzirom na dostignuti stupanj gospodarskog razvitka.

Članak predstavlja sažetak HUB Analize 60.