Ekonomika gitare: Gibson, Fender i (veliki) „ostatak svijeta“, 2. dio

Objavljeno

Autor: Velimir Šonje

Foto: Caio Silva / Unsplash
Ad
Ad

U prvom dijelu priče o ekonomici gitara, analizom promjena cijena od 1998. do 2025. pokazali smo dva ekonomska načela koja će pomoći u razumijevanju razvoja na tržištu glazbala i gitara. Evo podsjetnika na uvodni dio:

Prvo, u dugom roku smanjuju se relativne cijene dobara koja su podložna globalizaciji, snažnoj konkurenciji i tehnološkom napretku. Odjeća, obuća i kućanski aparati dobri su primjeri. Isto je s gitarama. Pad relativnih cijena znači da cijene ovih dobara rastu osjetno sporije ne samo od dohodaka, nego i od većine cijena drugih roba i usluga.

Drugo, u dugom roku rastu relativne cijene lokalnih usluga u kojima nema tako značajnog tehnološkog napretka. Usluge hotela, restorana, frizera i koncerti dobri su primjeri. Kada kažemo da neka relativna cijena raste, znači da raste više od prosjeka ostalih cijena. Ali ne mora biti da raste brže od dohodaka.

Dosadna tema u usporedbi s pričom misterijem glazbe i glazbala, koji se krije iza suhih ekonomskih podataka? Iskreno, dosadna je. No analiza promjena cijena i tehnologije gitara može otkriti nešto neočekivano o samom misteriju glazbe.

Omasovljenje misterija frekvencije

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj su u lipnju 2025. u odnosu na prosinac 2015. (gledamo jedno desetljeće) cijene ulaznica za kulturne priredbe bile veće za 57%, dok je prosječna cijena glazbala narasla za svega 16% (statistika ne razlikuje gitare od drugih glazbala). U isto vrijeme, prosječna neto plaća povećana je za oko 95%. Zbog toga su ova kulturna dobra dostupnija sve većem broju ljudi. Pri tome se cjenovna dostupnost gitara povećala još i više od cjenovne dostupnosti koncerata (jer je relativna cijena gitara pala). I zbog toga se proizvodnja glazbe i glazbala snažno širi, naročito u anglosaksonskim zemljama gdje su i udjel i rast udjela broja ljudi koji sviraju neki instrument najveći.

Cjenovno dostupnija glazbala omogućuju puno većem broju djece no ikada u povijesti da se okušaju na nekom glazbenom instrumentu i oslušnu frekvencije.

Tako se ekonomski pojam bogatstva povezuje s bogatstvom duše.

Prema tome, imamo cjenovno dostupnije gitare no ikad; imamo veći broj ljudi koji svira no ikad; imamo više djece koja se okušavaju na glazbenim instrumentima no ikad; više je glazbe no ikad; više je proizvedenih gitara no ikad … pruža li nam to osnovu za utopijsku sliku u kojoj sve veći broj ljudi živi u potrazi za svojom frekvencijom, svojim zvukom?

Pitanje je mistično. Sigurno izlazi izvan okvira ekonomske analize. Stoga vas moram upozoriti da odgovor na to pitanje – ne znam. Međutim, znam dovoljno da vas povedem na putovanje kroz svjetsko tržište gitara, uz povremena skretanja sa puta – radit ćemo izlete s druge strane zvuka gdje živjeli su i žive posebni ljudi, glavni junaci ove priče – gitaristički heroji koji su uz pomoć gitara tražili svoj zvuk. Tek na kraju ćemo se ponovo vratiti pitanju misterija zvuka.

Uvod u tržište gitara

Globalizacija, konkurencija i tehnološki napredak objašnjavaju kako je bilo moguće da jedan tako slavan brend kao što je drugi ili treći najveći svjetski  proizvođač gitara Gibson (svirali su ga ili sviraju B.B.King, Prisley, Page, Green, Lake, Moore, Richards, Towsand, Slash …), završi u stečaju s restrukturiranjem 2018. Doduše, kada kažemo da je neki proizvođač najveći, ili drugi, ili treći najveći na svijetu, treba imati na umu da procjene veličine globalnog tržišta gitara i odnosa među proizvođačima nisu pouzdane. Brojni proizvođači ne objavljuju financijske izvještaje, pa tako ni slavni Gibson. Međutim, prosjek procjena veličine globalnog tržišta gitara kreće se između 10 i 12 milijardi dolara, uz vjerojatno dostizanje 20 milijardi neposredno nakon 2030. To daje procjenu očekivanog rasta sjetskog tržišta gitara između 5 i 8% na godinu, a to je jako brzo: pokazuje da se vještina sviranja, raznolikost i zvuk gitare širi među ljudima.

Eto, podaci su toliko nepouzdani da je teško reći je li Gibson drugi ili treći proizvođač gitara na svijetu. Naime, najveći svjetski proizvođač nalazi se vjerojatno u Kini, Riječ je o Cortu. Cort nije kineski – u vlasništvu je jedne južnokorejske obitelji – ali pogoni su u Kini, a Cort proizvodi – procjenjuje se (ne zna se točno) nekoliko milijuna gitara godišnje.

Prihod Gibsona navodno je bio na maksimumu 2014. (oko 2 milijarde dolara), a procjene sadašnjeg prihoda veoma se razlikuju i kreću se od 300 milijuna (400 milijuna manje od Fendera) do milijarde dolara (300 milijuna više od Fendera). Uistinu širok raspon procjene od kojeg se ekonomist u meni hvata za glavu: kakav šlamperaj s podacima!

Osjećaja radi, spomenimo da je globalno tržište gitara veliko kao i globalno tržište burbona i približno je deset puta manje od vrijednosti svjetskog tržišta motocikala. No, pustimo velike brojke. Idemo roniti u detalje.

Danas još uvijek veći broj ljudi posjeduje akustične nego električne gitare. Međutim, najbrže rastući tržišni segment su upravo – električne gitare. Podatak je pouzdan jer ga svi ponavljaju, a i logičan je. Naime, električne gitare danas su cjenovno puno pristupačnije nego pred nekoliko desetljeća kada su se etablirali moderni gitaristički heroji čija era biološki pomalo završava.

Ogromno povećanje broja električnih gitara u svijetu pokazuje da glazbeni žanrovi koji su nastali oko tog instrumenta – prvenstveno rock i metal – ne samo da nisu „mrtvi“, nego su življi no ikad. Promijenilo se samo to da su u kulturi 21. stoljeća – opet zahvaljujući tehnološkim promjenama – prisutni na drugačije načine nego u drugoj polovici prošloga stoljeća kada su dominirali popularnom kulturom. Danas je popularna kultura puno raspršenija; više je žanrova i distribucijskih kanala; došlo je do proliferacije ukusa, povećanja broja glazbenih niša, a smjena generacija prirodno je u prvi plan izbacila Taylor Swift umjesto, recimo, U2. Nama sa skoro šezdeset na leđima glupo je plakati zbog toga. Nećemo se pretvoriti u stare čangrizavce koji s čačkalicom među zubima mrmore da je “nekad bilo bolje”. Gledajmo to s pozitivne strane: danas je, za razliku od druge polovice 20. stoljeća, gitara prisutna u mnogim domovima, a Youtube je prenapučen anonimnim majstorima. Nije rijetkost pronaći virtuoze koji privuku jedva nekoliko stotina ili tisuća pratitelja (potražite gitaristu Alana Mearnsa i basistu Mikea Halla). Razlog je u tome što je ponuda genijalnih glazbenika danas ogromna. Ono što je nekada bilo moguće samo u Abbey Roadu sada je moguće u gotovo svakom domu.

Živimo u drugačijem svijetu od onoga iz Londona 60-ih godina prošlog stoljeća kada je Jimmy Page bio samo jedan – najpoznatiji i najtraženiji studijski gitarist prije nego što će nekoliko godina kasnije postati gitaristička ikona Led Zeppelina (a prije toga Yardbirdsa) i cijele poslijeratne generacije rođene četrdesetih. Sličan put od studija do stadiona nekoliko godina kasnije u Los Angelesu proći će pripadnici generacije 50-ih Steve Lukather i cijeli Toto, koji su u studiju odsvirali Jacksonov Thriller nakon što su etablirani kao vrhunski studijski glazbenici. Kako su paralelno radili na svom slavnom albumu Toto IV na kojemu je i mega-hit Africa možemo reći da su Lukather, Paić i društvo iz Tota odsvirali Thriller i mnoge druge ranije albume drugih izvođača prije nego što su postali globalne zvijezde. Baš kao što je Page odsvirao puno studijske glazbe prije nego što je postao zvijezda. Uz dužan naklon spomenutim glazbenim ikonama, takvih je danas mnogo više nego pred pola stoljeća samo ih današnja masovna kultura ne prepoznaje, ne pretvara u heroje masa.

Veze između velikih tržišnih igrača i inovatora zvuka

Vratimo se našim brendovima. Gibson dakle ne objavljuje godišnja izvješća otkako ih je debt-equity swapom iz stečaja iskupio private equity fond KKR. Slijedi Fender kojega je u gitarističkoj predaji proslavio David Gilmour, no svirali su ga (zbog čega nema smisla bilo koga isticati na prvom mjestu jer je to stvar ukusa) B.B.King (mnogi su svirali oba velika brenda), Hendrix i Clapton. Ne manje važni za promociju Fenderova zvuka svojim jedinstvenim tehnikama, stilovima, likovima i rifovima bili su Jeff Beck, Rory Gallagher, George Harrison, Steve Ray Vaughn i, u novije vrijeme, John Frusciante (RHCP). Na domaćoj sceni među “Fenderima” spomenimo i našega “djeda” električne gitare Vedrana Božića, kojega uvijek prati ona predaja da je jednom davno u Njemačkoj svirao s Hendrixom.

Fender je transparentnija kompanija od Gibsona. Zaslužio je kreditni rejting B (i dalje je to financijska kategorija „junk“ – “smeće”). Tako znamo da su u 2024., za njih važnoj zbog 70. godišnjice prvog Stratocastera, imali ukupan prihod od 719 milijuna dolara i poslovali s dobiti, te ostvarili pozitivan novčani tijek od oko 25 milijuna dolara ili 3% ukupne vrijednosti prodaje.

I mlađi velikani gitare podijelili su se među vodećim brendovima: John Mayer je na Fenderu (ima svoj signature Strat), a najmlađi (zadnji?) veliki rock gitarist (moje skromno nestručno mišljenje), Velšanin Chris Buck iz manje poznatog ali izvrsnog benda Cardinal Black, svira Gibsona i Yamahu.

Stečaj Gibsona i „junk“ kreditna ocjena Fendera pokazuju koliko je teško poslovati na iznimno konkurentnom i integriranom globalnom tržištu gitara. Pogotovo ako imamo na umu ogromne količine kineske i šire proizvodnje u jugoistočnoj Aziji kamo se seli centar svijeta.

Spominjanjem marketinški sveprisutnih Gibsona i Fendera i azijskog giganta Corta tek smo zagrebli ispod površine. Gibson i Fender zajedno ne dostižu puno više od 20% globalnog tržišnog udjela ili, prema AI-u (kojemu ne vjerujem), oko 30-35%. Što je s “ostatkom svijeta”?

Relativno mali tržišni udjel vodećih proizvođača rezultat je procesa koji djeluje u pozadini koncepta elastične ponude; svijet je prepun konkurencije u proizvodnji gitara. Napučen je mnoštvom većih i manjih proizvođača, inovatora i graditelja koje nije moguće pobrojati, niti je moguće napraviti njihov vjerodostojan registar ili pregled. Većina ih funkcionira kao mala poduzeća i manufakture. U proizvodnji se iz ljubavi prema glazbi i izradi gitara održavaju mnogi koji ne ostvaruju značajne dobiti.

Inovatori zvuka pokreću i mijenjaju stvari iz nemira i ljubavi, a u povijesti inovacija – kako gitarističkih tako i svih ostalih – stvari se ponekad odvijaju nasumično. Tako Gibsona nije proslavio osnivač Orville Gibson (koji je pokrenuo kompaniju za izradu glazbala još 1894. ili prema nekim izvorima 1902.), nego legendarni gitarist i inovator Les Paul (Lester Polsfuss, 1915.-2009.). Po njemu je nazvana Gibsonova najpoznatija električna gitara.

Les Paul je navodno jednom rekao da moderno doba poznaje tri velika inovatora zvuka gitare – njega (naravno), zatim Lea Fendera (1909.-1991.) i, za mnoge neupućene iznenađenje – Eddiea Van Halena (1955.-2020.). Iako je Les Paul najveći (tehnološki) glazbeni inovator 20. stoljeća, priča o legendi električne gitare podrijetlom iz Nizozemske ujedno je priča o mobilnosti i inovacijama koja će oplemeniti ovaj suhoparni prikaz tržišta gitara.

Van Halen (EVH) je bio glazbeni genij rođen u obitelji koja je emigrirajući iz Nizozemske u SAD 50-ih godina prošlog stoljeća na prekooceanski brod ukrcala – piano(!). EVH, koji je prema vlastitom kazivanju kao dijete redovito pobjeđivao na natjecanjima iz klavira (iako nije znao note), usavršio je osebujan (klaviristički) način sviranja s prstima obje ruke na vratu gitare, a u bendu je svirao i gitaru i klavijature, što je rijetka kombinacija koju su malobrojni prakticirali na bini; to radi još jedan inovator zvuka električne gitare, Edge iz U2 – Fender na struji i Gibson za akustiku – čija je majka bila profesorica klavira. Svijet glazbe prepun je takvih obiteljskih povijesti (pogledajte ovaj sjajan intervju Ricka Beata s Flea-jem iz RHCP). Način sviranja gitare koji je proslavio EVH-a prije su povremeno prakticirale samo rijetke legende poput Chata Atkinsa, a usporedo s EVH-om stil je razvio i Stanley Jordan. Njega je slučajno otkrio Frank Zappa, no Jordan je ostao izvan komercijalnog mainstreama. Još je važnije to što je Van Halen u grozničavoj potrazi za „pravim“ zvukom sam izgradio posve novu gitaru – hibrid Fendera i Gibsona, popularno nazvan Frankenstrat zbog kojega je u očima Les Paula zaslužio mjesto u trojki velikih inovatora.

Potraga za zvukom i drugi ešalon

Potraga za zvukom, ne samo za pjesmom, opsesija je glazbenika. Ona mnoge navodi na rad s graditeljima glazbala po narudžbi. Mnogi glazbenici i odluče postati graditelji gitara jer grozničavo traže „svoj zvuk“ (o potrazi za zvukom vidi Vlatko Stefanovski, dio oko 4:45 min: „Ceo sam život potrošio da bi pronašao zvuk.“). Na tom su se mističnom motivu razvijali i glazbenici ali i proizvođači-zaljubljenici u glazbu iz podruma i garaža, stvarajući raznolik svijet u kojemu je danas taj „ostatak svijeta“ pored Fendera i Gibsona puno veći i raznolikiji od dijela tržišta kojim dominiraju najpoznatiji brendovi.

Naći će se tu velikih, gitaristima poznatih proizvođača sa stoljetnim tradicijama poput američkih specijalista za akustične gitare Taylora (oko 180 milijuna dolara prihoda) i Martina (130 milijuna na godinu). Veliki su i Eastman (oko 100 milijuna) i Paul Reed Smith (PRS) kojega je proslavio Carlos Santana (75 milijuna godišnjeg prihoda – vodite računa da su sve ovo grube procjene jer mali broj kompanija objavljuje transparentna godišnja izvješća). Ne navodimo posebno brojne brendove koji su u vlasništvu vodećih proizvođača (npr. Guild-Fender i Epiphone-Gibson, premda se uz Epiphone, dok je još bio samostalan, vežu imena Johna Lennona i Noela Gallaghera).

Neki drugi autonomni proizvođači uopće ne objavljuju izvješća, pa postoje samo grube procjene. Na primjer, za kanadski Godin procjena prihoda je 35 milijuna na godinu, slično kao i za Washburn. Nasuprot tome, za obiteljsku tvrtku koja gaji tradicionalno majstorstvo, a koju je proslavio jedan od najvećih na akustičnoj gitari, Tommy Emanuel – australski Maton – nema niti procjena do kojih bi se moglo doći pretraživanjem interneta (barem ja nisam uspio).

O Japanu ne treba trošiti riječi: Yamaha od ukupne prodaje glazbala ostvaruje oko 2 milijarde dolara godišnjeg prihoda i najveći je proizvođač glazbala (ne i gitara) na svijetu (izvor: Statista). Gitaristima poznati manji japanski brend Takamine ostvaruje procijenjeni godišnji prihod od svega 16 milijuna dolara, približno koliko i američki Rickenbacker, što je malo više od procijenjene vrijednosti godišnje prodaje nešto poznatijeg Ovationa. Ovation je također američka tvrtka, ali je dio veće grupacije koja se bavi proizvodnjom dijelova za avione, te koristi materijale za avioindustriju u izradi gitara. Gitare su im “side business”.

Možemo samo slutiti koliko desetaka ili možda stotina manjih proizvođača poput Takamine postoji u Japanu, Kini i cijeloj jugoistočnoj Aziji gdje se nalaze ogromna tržišta na kojima (izvan Japana)  šira populacija tek dobiva pristup gitari. U zoni od 20-30 milijuna dolara godišnjeg prihoda, dakle kao Rickenbacker, Takamine i Ovation, ili malo veći od njih, postoji mnoštvo proizvođača u SAD-u među kojima su najpoznatiji vrlo cijenjeni Collings iz Texasa, Alvarez iz Missouria i Schehter iz Californije. Da dobijete osjećaj za veličine, ove kompanije zapošljavaju približno 100-200 radnika svaka. U tu skupinu spada i njemački Hofner, po mojoj procjeni prihodovno najveći europski proizvođač gitara. (Naknadni dodatak tekstu: Nažalost, Hofner je teško pogođen američkim carinama jer SAD je glavno tržište gitara na zapadu i u prosincu 2025. poglasio je stečaj s restrukturiranjem. Žaljenje je izrazio i sam Paul McKartney koji još uvijek posjeduje onaj slavni Hofnerov “violinski” bas).

Bilo bi nepravedno zaobići klasične gitare s najlonskim (“plastičnim”) žicama. Među njima se u poslovnom smislu ističe Cordoba. Njihovo sjedište nije u Španjolskoj nego, naravno, u Californiji. Kada već spominjemo nezaobilaznu Španjolsku, brend koji se ističe u ovom segmentu gitara je Alhambra (solidan godišnji prihod od oko 10 milijuna), a u argentini Faim. Cordoba ostvaruje zavidan godišnji prihod od oko 40 milijuna dolara. No, tek u ovom segmentu, kada se prelazi na više stupnjeve umijeća, prevladavaju majstorske radionice koje izrađuju instrumente po narudžbi.

Prije osvrta na majstore-graditelje gitara treba se još malo zadržati u masovnom segmentu jer smo do sada spominjali samo proizvođače vrhunskih gitara. To nije pravedno prema tržištu na kojemu se nudi mnoštvo cjenovno pristupačnih gitara srednje i niže kvalitete za ljude prosječne i niže kupovne moći (Tanglewood i Ibanez su u kategoriji godišnjeg prihoda od oko 5 milijuna, a tu su i dva europska proizvođača, talijanski Eko i njemački Lakewood, i tako dalje). Neki gitaristi u toj kategoriji pronalaze iznenađujuće dobre gitare, a nije rijetkost da se i među snažnijim brendovima (Fender, PRS, Schecter) ponudi solidna i cjenovno pristupačna gitara (dobar video je ovdje). Štoviše, veliki brendovi poput Fendera ponekad kupe ili plasiraju slabiji brend (Fender tako ima Squire), ne bi li pod drugim nazivom i znakom nudili solidan i šire dostupan proizvod koji neće kanibalizirati vrjedniji brend (slično tržišnom pristupu VW-a sa Seatom i Škodom).

Mali proizvođači i majstori-graditelji

Fragmentacija tržišta posebno vrijedi za Europu čije je tržište izrazito segmentirano, bez velikih kompanija, preplavljeno američkim proizvodima te – u novije doba – spomenutim korejsko-kineskim Cortom, ali s mnoštvom malih proizvođača (ovdje je stranica njihove udruge – nema nikoga iz Hrvatske). Primijetite da smo do sada od Europljana spominjali samo Hofner, Eko i Lakewood, dok su svi drugi koji su spominjani  bili Amerikanci, Kinezi-Koreanci i Japanci. Pri tome i mnoge američke kompanije proizvode uglavnom u jugoistočnoj Aziji – npr. Schecter, ali i nešto manji Gretsch koji je jedan od  najstarijih proizvođača osnovan 1883. od kada je u vlasništvu iste obitelji. Proslavio ih je spomenuti Chat Atkins koji je svirao njihove gitare.

Zaostatak Europe je posljedica nešto manjeg tržišta i opće preferencije kupaca prema američkim brendovima koji su se ljudima uvukli pod kožu zahvaljujući prvenstvu u tehnološkim inovacijama, marketingu, nazočnosti gitarističkih heroja u masovnoj kulturi i izvozu američke moderne glazbe. Zbog toga procjene prihoda i odnosa među malim europskim proizvođačima nemaju smisla; jednostavno ih je previše, premali su i mnogi ne moraju objavljivati transparentna financijska izvješća koja bi se mogla pronaći na internetu.

U razmrvljenoj europskoj ponudi, osim njemačkog Hofnera, spomena su vrijedni njemački proizvođači (Warwick, Sandberg), individualna imena poput Finca Juhe Ruokangasa i Nijemca Nika Hubera (procjena proizvodnje: nekoliko stotina primjeraka godišnje) i švedski Hagstrom, koji je u kategoriji talijanskog Eka s manje od 5 milijuna eura godišnjeg prihoda gdje se nalazi i švicarski Blade. Čak i u UK na listi proizvođača gitara nema velikih komercijalno poznatih imena koji rade velike industrijske serije, iako ima manjih brendova koji su stekli veliki ugled. Usto, lista za UK na poveznici nije kompletna (što je slučaj sa svim listama proizvođača); nedostaje Brian May Guitars, proizvođač kojeg je pokrenuo legendarni gitarist Queena. On je također inspiriran mističnom potragom za vlastitim zvukom – kao i EVH – konstruirao svoju gitaru Red Special.

Zato je Europa napučena manjim majstorskim radionicama iznimne kvalitete. Spomenuti  Ruokangas i Huber poznati su po veoma kvalitetnim električnim gitarama, no postoje stotine radionica akustičnih, klasičnih i flamenco gitara. Na ovom popisu očekivano dominiraju španjolska, talijanska i francuska prezimena.

Nama bliže, tradicija obrade drveta u Bosni i Hercegovini dovodi do toga da na tražilicama iskaču tri imena (Kuvač, Biser i Kovačević), ali tražilice ne izbacuju jedno ime za koje sam čuo, a koje je navodno najjače u susjednoj državi – majstorska radionica obitelji Kurić iz Jajca. Tipično je da se četiri do pet imena u prosjeku pojavljuju u manjim državama, o čemu svjedoči stranica slovenskih graditelja gitara. U Hrvatskoj sam uspio pronaći bivšeg umjetničkog direktora digitalnog izdanja National Geographica koji se vratio raditi gitare, Vitomira Žarkovića iz Pule, Roberta Bašića iz Galgova, Tonu Morsky iz Bjelovara, Željka Tkaleca iz Varaždina, Stanislava Kamenara s Grobnika i još nekolicinu imena. Iako je teško razlikovati servisere od ozbiljnih proizvođača-majstora i nije moguće znati tko je još uvijek aktivan, ova stranica upućuje na Andonu iz Topolovca, Wreck Guitars iz Zaboka, Lanick Guitars iz Zagreba i Gitare Palanović iz Marije Bistrice. Nije mi cilj dati iscrpan pregled, već samo upozoriti koliko je proizvodnja gitara specifična po segmentiranosti i fragmentaciji “donjeg ešalona” gdje nerijetko nastaju i umjetnička djela i ozbiljni promašaji.

Kao zanimljivu anegdotu vezanu uz Hrvatsku treba spomenuti i njemačkog graditelja klasičnih gitara Karstena Cobsa iz Hamburga koji je doselio u Dubrovnik,.

Priča iz Češke: František Furch

Europske boje na svjetskom tržištu zadnjih godina sve uspješnije brani češki Furch. Radi se o brendu u usponu koji simbolizira kvalitetu i uspješan iskorak na masovno tržište. Navodno prodaje oko 10,000 primjeraka na godinu na pet kontinenata uz značajan rast.

Furch je relativno velika tvrtka za europske standarde (iako je kao i većina ostalih krenuo kao majstorska radionica iz garaže). Usporediv je s njemačkim Hofnerom (treba ga razlikovati od Hohnera o kojem pišem u dodatku na kraju teksta u priči o Princeu). Furch ima godišnji prihod reda veličine kao Takamine, procjenjujem ga na 10-15 milijuna eura ili dolara. Pretraživači i AI aplikacije ne omogućuju dobru procjenu prihoda, ali spominje se „neto prihod“ od 3,5 milijuna eura. S obzirom da tvrtka iz Velké Němčice na jugu Češke zapošljava oko 100 radnika, a riječ je o premium gitari čija prosječna cijena ozbiljno premašuje 350 eura (za najbolji Furch računajte puta 8-10), “neto prihod” bi mogla biti bruto dobit tvrtke. (Ovdje je izvrstan video Paula Davidsa o Furchu iz kojeg se može mnogo naučiti o drvetu iz kojeg su načinjene gitare – tekst nije sponzoriran, ovo je moj slobodan odabir predloženog sadržaja).

Uz gitare se, kao što smo vidjeli, uvijek veže neka priča. Jedna od svakako najzanimljivijih je ona Františeka Furcha. Ovom češkom metalskom radniku po danu, a glazbeniku i majstoru glazbenih instrumenata po noći, prije 1989. nije bilo dozvoljeno biti poduzetnik. Komunistički režim, koji je bio naročito tvrd u Češkoj, ocijenio bi poslovanje privatnog proizvođača gitara subverzijom. No nakon što je 1981. izradio svoju prvu akustičnu gitaru, Furchovim se prijateljima glazbenicima toliko svidjela, da je František između 1981. i 1989. “u ilegali” izradio stotinjak primjeraka. Nakon pada Berlinskog zida 1989. i uvođenja ekonomskih sloboda, osnovao je poduzeće koje danas izrađuje i prodaje vrhunske gitare.

Františeki ovoga svijeta uvijek uskrsnu. Ma koliko se društvo i država, u povremenim fazama ludila, trudili da im volja za zvukom usahne.

Zaključak: misterij frekvencije

Glazba je jedan od najvećih misterija ljudskog uma. Gitara u tom misteriju zauzima posebno mjesto. Instrumenti koji proizvode zvuk i znanja koja su u njih ugrađena još su veći misterij od frekvencija koje proizvode emocije u ljudima. Međutim, misterij glazbe ima i svoju “tvrdu” ekonomsku stranu – vidjeli smo; tehnološku, organizacijsku, financijsku, cjenovnu.

Misterij frekvencija koji brojne ljude nagoni da traže, a neke druge da nude „svoj zvuk“, u ekonomskim terminima prevodi se u „elastičnost ponude“. To znači da su na strani ponude glazbala kroz konkurenciju, globalizaciju, tehnološki napredak i bolju organizaciju proizvođača stvari posložene tako (spontano i bez plana) da se stalno izbacuju sve veće količine solidnih proizvoda. Danas to omogućuje bavljenje glazbom većem broju ljudi nego ikada u povijesti. Konkurencija je toliko snažna, opaka, da ni zapadni tržišni lideri Gibson i Fender nisu jako profitabilni biznisi poput onih koji pune stranice poslovnih medija. Njihova simbolična veličina puno je veća od ekonomske, a to znači da ih ne pogoni samo klasična priča o velikom kapitalu, nego nešto misteriozno; ljubav prema glazbi i potraga za zvukom. Zbog toga će broj konzumenata i proizvođača glazbe, u ovom slučaju glazbe na gitari, i dalje rasti. Neki novi klinci postat će inovatori glazbenih instrumenata, majstori-proizvođači, poduzetnici i veliki glazbenici koji će nadmašiti prijašnje generacije u potrazi za „pravim“ zvukom. Iz toga će nastajati nova glazbala i nove glazbene ere, sa svojim zvukovima i herojima, vjerojatno nalik ovoj našoj eri koja ide svome kraju, a koju je David Gilmour najbolje označio nazivom svoga zadnjeg albuma – Luck and Strange. Poruka je: imali smo sreće, i sve je bilo neobično, čudno, nevjerojatno … neponovljivo?

Mistični zov potrage za „pravim“ zvukom prerasta ekonomska, geografska i politička ograničenja. Potraga nikada ne staje jer je duboko ukorijenjena u ljudskoj prirodi. Ako se bolje zagledate, u očima malog djeteta od nekoliko mjeseci možete vidjeti kako se čudi zvuku. Velik broj ljudi rano u životu zaboravi čuditi se frekvenciji, zvuku. Počnu ga uzimati zdravo za gotovo. Potpuno nesvjesni privilegije plivanja u moru zvuka, i jednako nesvjesni stotina milijuna (milijardi?) glazbala što postoje na svijetu, nesvjesni su i koliko je važna sloboda. Ne samo sloboda izražavanja kroz riječ, zvuk i pjesmu. Mislim na slobodu zvuka da prelazi državne granice; da glazbala, što bolja i dostupnija, također prelaze granice u potrazi za rukama koje će iz njih istinuti misterij. Rukama djece koja se nikada nisu prestala čuditi zvuku.

*

Dodaci:

Apropos inspiracija koje imaju religijska utemeljenja (spomenuo sam da Františeki ovoga svijeta uvijek „uskrsnu“), iznenađenje je možda najvažniji trenutak karijere Vlatka Stefanovskog. Snimajući u legendarnom Abbey Road studiju u Londonu, Stefanovski se odvažio snimiti svoju verziju While My Guitar Gently Weeps na mjestu na kojem su snimali i Beatlesi. I – uspio je (po mom skromnom sudu).

O važnosti ovog glazbenog čina svjedoče raniji intervjui Stefanovskog u kojima je često spominjao koliko je teško svirati Beatlese. Njemu je to nešto kao bogohuljenje. O religijskoj inspiraciji makedonskog gitariste svjedoči trenutak koji je zabilježen na kraju videa kada izlazi iz studija i pita suradnike: „Je li ovo bilo bogohuljenje ili molitva?“

Inače, originalni solo na While My Guitar Gently Weeps u Abbey Roadu 1968. nije odsvirao autor pjesme George Harrison, nego njegov veliki prijatelj Eric Clapton. Claptonovo ime se iz nekog razloga nije našlo na listi suradnika na Bijelom albumu. Brojni glazbenici su kroz desetljeća reinterpretirali legendarnu pjesmu i gitarističku izvedbu s apsolutnim vrhuncem koji je izveo Prince 2004. u nastupu s Tomom Pettyem, Jeffom Lynneom (ELO), Steveom Winwodom i Harrisonovim sinom. Prince se dugo pripremao za nastup; bio je bijesan zbog toga što ga časopis Rolling Stone godinu ranije nije uvrstio na spisak najvećih rock gitarista svih vremena. Nakon legendarnog sola koji završava bacanjem gitare u zrak Prince je (više nego zasluženo, ne samo zbog tog sola – sjetite se samo solo dionice iz Purple Rain) u izdanju iduće godine uvršten na 14. mjesto liste najboljih rock gitarista svih vremena.

Epizoda s Princeom zanimljiva je i kao ilustracija raznolikosti u svijetu gitara. Prince je za taj nastup odabrao Hohnerovu (da, ona njemačka firma iz Trossingena poznata po harmonikama) Mad Cat Telecaster gitaru (Hohner ima godišnji prihod oko 40 milijuna, ali ne od gitara, i razlikujte tu tvrtku od Hofnera). Navodno ju je kupio na nekoj benzinskoj pumpi za 30 dolara 70-ih godina; kakav je to samo životni put gitare, od pumpe do svjetske pozornice!

Prije Stefanovskog – kada je riječ o pjesmi Beatlesa While My Guitar Gently Weeps – svakako treba istaknuti i Lukatherovu (Toto) melankoličnu verziju odsviranu na Ernie Ball gitari koja nosi njegovo ime „Luke“ (da, to je onaj Ernie Ball koji je poznat po žicama i trzalicama i koji, kao i Takamine i Collings, s procijenjenim prihodom od oko 15 milijuna dolara na godinu spada u brojnu skupinu manjih proizvođača glazbala i opreme). Naročito je upečatljiva ova snimka s koncerta Tota u Poljskoj. A o tome da su skrušenost i strah Vlatka Stefanovskog pred izvedbom While My Guitar Gently Weeps bili opravdani, svjedoče i ne tako uspjele izvedbe ove pjesme inače sjajnih gitarista, kao što su već spomenuti Carlos Santana i Peter Frampton koji je tijekom karijere uglavnom svirao Gibson Les Paula.

Napomena: tekst je naknadno dorađivan nakon prve objave, a drugi dodatak na kraju je kopija odgovora ChatGPT-a o globalnom tržištu gitara tako da možete usporediti AI-generirani tekst s prethodnim ljudskim tekstom.:

Global Guitars Market — Report

Below is a concise, referenced market report you can use for strategy, investor briefings or slide creation. I cite the most important facts so you can verify or drop them into slides.

1) Market size & growth (headline)

  • The global guitar market was estimated at ~USD 11.0 billion in 2023 and is projected to grow at ~7–8% CAGR to reach ~USD 18.4 billion by 2030 (Grand View Research). Grand View Research
  • Broader musical-instrument market research also predicts mid-single-digit CAGRs; online music education and smart instruments accelerate instrument demand. Mordor Intelligence+1

2) Demand trends (what’s driving purchase behaviour)

  1. Electric guitars growing faster than acoustic — innovation in electronics, genre trends, and youth interest push electric segment as most lucrative. Grand View Research
  2. Online learning & creator economy — growth of online lessons, YouTube/TikTok, and streaming encourages instrument purchase and upgrades; online education market expanding fast (double-digit CAGR). Mordor Intelligence
  3. Vintage & used market strength — collectors and investors chase vintage instruments (supply constrained; prices strong). (industry observation; supported by resale market activity)
  4. Supply chain & input constraints — wood (rosewood/CITES rules), electronics, shipping and labour have created episodic shortages and lead-times; raw-material regulation nudges sustainable sourcing. (market commentary + regulatory drivers)
  5. Geographic shift — Asia Pacific lead — APAC is the largest revenue region (large population, growing middle class, rising music education). Grand View Research

3) Market structure — leaders, followers and niches

Market leaders & global brands (large presence / strong brand equity):

  • Fender — historically the top electric/guitar brand and a major global retail channel/brand. (private / corporate group; strong retail presence). S&P Globalendofinance.com
  • Gibson — major US heritage brand (electric & acoustic lines; private ownership). PitchBookzippia.com
  • Yamaha — large diversified musical-instrument maker with a strong guitars product line and measurable segment revenue (public). yamaha.com
  • Roland (includes Boss) — strong in electric-adjacent products (amps, effects, modeling) and digital/ hybrid instrument solutions. ir.roland.comdata.swcms.net

Notable followers / important niche players:

  • Taylor Guitars, C.F. Martin, Cordoba, PRS (Paul Reed Smith) — premium acoustic/electric or niche specialists (mostly private) with high margins in premium segments. (industry knowledge / company pages)
  • Asian manufacturers & OEMs — large volume producers, lower price points; important for mass market and export. (Grand View / regional notes) Grand View Research

4) Financial snapshot of leading public companies (most recent published figures)

Note: some famous guitar brands (Gibson, Fender, Taylor) are private or held in private groups; public filings aren’t always available. Below uses public filings where available and reputable summaries for private groups.

  • Yamaha Corporation — Musical Instruments segment
    • FY (Mar 2024): Musical Instruments revenue ≈ ¥305.2 billion (¥305,195 million) — slight year-on-year increase; Yamaha is diversified across many instrument categories. yamaha.com+1
  • Roland Corporation
    • FY 2024 consolidated net sales: ~¥99.4 billion (net sales 2024 figure reported) with operating profit variations across years; Roland is strong in electronic instruments, effects and modeling that complement modern electric-guitar demand. ir.roland.comdata.swcms.net
  • Fender / Gibson
    • Both are private (or part of private groups) so consolidated public market financials are limited. Industry reports, S&P notes and company subsidiary filings provide patchy figures — Fender has substantial retail/online revenue streams; Gibson’s revenue estimates vary by source (some datasets estimate near $700M–$1B range in peak years). Use caution and rely on company releases or private-market databases (PitchBook, S&P) for up-to-date numbers. S&P GlobalPitchBookzippia.com

5) Regional dynamics & end-markets

  • North America — still large and profitable (heritage brands, electric market, and vintage). U.S. guitar market growth projected strong (U.S. CAGR ~8.4% to 2030). Grand View Research
  • Europe — stable demand; growing interest in specialty and premium acoustic segments; sustainability and regulation matter for materials.
  • Asia Pacific — largest revenue region and fastest growth (rising middle class, music education expansion). Grand View Research

6) Key market drivers & risks

Drivers

  • Rising digital music education & creator platforms.
  • Growth of live/streaming content and home studio adoption.
  • Product innovation: modeling amps, hybrid/e-acoustics, affordable quality imports.

Risks

  • Supply chain shocks (wood regulations, shipping costs).
  • Cyclicality of consumer discretionary spending (instruments are discretionary).
  • Brand concentration: big incumbents shape retail/wholesale channels.
  • Regulation (trade tariffs, CITES on hardwoods) affecting costs.

7) Forecast & future trends (5–7 years)

  • Base forecast: global guitars market ~7–8% CAGR 2024–2030 — consistent with Grand View and other MR forecasts; market could reach ~USD 18–19B by 2030 under baseline. Grand View Researchthebusinessresearchcompany.com
  • Segment trends:
    • Electric & hybrid guitars: faster growth (modeling, digital integration).
    • Premium & vintage: continued price appreciation for collectible models.
    • Entry & mid-range: stable demand supported by online learning adoption.
  • Adjacency growth: online lessons, plug-ins, amp modelling, multi-FX, and smart/IoT instruments expand TAM faster than hardware alone (online education CAGR ~15%+). Mordor Intelligence

8) Strategic implications & recommendations

For manufacturers, retailers and investors:

  1. Invest in electric + digital integration (modeling amps, apps, online ecosystems).
  2. Strengthen D2C & online channels — creator economy fuels direct sales and content marketing.
  3. Secure supply chain & sustainable materials — diversify timber sources and invest in substitutes (rich storytelling on sustainability will be a competitive edge).
  4. Capture education market — bundle instruments with learning platforms, subscription services and low-friction financing for beginners.
  5. Premium & aftermarket services — certified used/refurbished markets, authenticated vintage sales and certification.
  6. Target APAC expansion — fastest revenue growth and scale potential.

9) Data & source notes

Key sources used: