Ekonomika gitare: Gibson, Fender i (veliki) „ostatak svijeta“, 2. dio

Objavljeno

Autor: Velimir Šonje

Foto: Caio Silva / Unsplash
Ad
Ad

U prvom dijelu smo kroz analizu promjena relativnih cijena u dugom roku (od 1998. godine naovamo) pokazali nekoliko ekonomskih načela koja pomažu u razumijevanju razvoja na tržištu glazbe i glazbala, a posebno gitara:

Prvo, u dugom roku padaju relativne cijene dobara u kojima su prisutne globalizacija, snažna konkurencija i tehnološki napredak. Proizvodnja odjeće i obuće je dobar primjer.

Drugo, u dugom roku rastu relativne cijene usluga koje su lokalizirane i u kojima nema tako značajnog tehnološkog napretka. Usluge hotela, restorana i koncerti su dobar primjer.

Treće, skup proizvoda za rekreaciju i kulturu sastoji se od roba i usluga, pa unutar te skupine postoje proizvodi (robe, npr. glazbala) čija relativna cijena pada, kao i proizvodi (usluge, npr. koncerti) čija relativna cijena u dugom roku raste. U Hrvatskoj su u lipnju 2025. u odnosu na prosinac 2015. cijene ulaznica za kulturne priredbe bile veće za 57%, dok je cijena glazbala narasla za svega 16%. Prosječna neto plaća u isto je vrijeme rasla po stopi od oko 95%. Odnos cijena roba i usluga za rekreaciju i kulturu očito je takav, da je indeks cijena u području rekreacije i kulture rastao sporije od opće stope inflacije. Zbog toga su ova dobra dostupnija sve većem broju ljudi. I zbog toga se proizvodnja glazbe i glazbala snažno širi, naročito u anglosaksonskim zemljama gdje su i udjel i rast udjela broja ljudi koji sviraju najveći. Stoga ne čudi da svjetskim tržištem dominiraju američki proizvođači gitara.

Uvod u tržište gitara

Globalizacija, konkurencija i tehnološki napredak objašnjavaju kako je bilo moguće da jedan slavan brend kao što je drugi ili treći najveći svjetski i najveći ili drugi najveći proizvođač gitara izvan Kine, Gibson (svirali su ga ili sviraju B.B.King, Prisley, Page, Green, Lake, Moore, Richards, Towsand, Slash …), završi u stečaju s restrukturiranjem 2018. godine. Doduše, kada kažemo da je neki proizvođač najveći ili drugi najveći, treba imati na umu da su procjene veličine globalnog tržišta gitara i odnosa među proizvođačima veoma nepouzdane. Brojni proizvođači ne objavljuju financijske izvještaje (pa tako ni Gibson), ali prosjek procjena veličine globalnog tržišta gitara do kojega sam došao kreće se između 10 i 12 milijardi dolara, uz vjerojatno dostizanje 20 milijardi neposredno nakon 2030. To daje procjenu očekivanog rasta tržišta između 5 i 8% na godinu (za pregled tržišta koji je generirao ChatGPT pogledajte dodatak na kraju teksta i sve uzmite s rezervom).

Problem s podacima i procjenama je u tome što sam pretragom naišao na procjene veličine globalnog tržišta gitara u širokom rasponu od 6 do 19 milijardi dolara, s vrlo velikim varijacijama po zemljama. Ukratko, izgleda da nitko nije u stanju točno izmjeriti svjetsko tržište gitara, što je posljedica ogromnog broja proizvođača koje nije moguće ni popisati, a kamoli doći do dobre procjene njihovih prihoda. Unatoč tome,  oko 10 milijardi  dovoljno je dobra procjena za početak.

Imajte na umu da je najveći svjetski proizvođač, naravno, u Kini. Riječ je o Cortu, koji je inače u vlasništvu jedne južnokorejske obitelji, a koji proizvodi – procjenjuje se – nekoliko milijuna gitara godišnje. Gibsonovi financijski podaci naročito su problematični jer se nakon stečaja s restrukturiranjem ne objavljuju; navodno je maksimalni prihod iznosio 2 milijarde dolara oko 2014., a procjene sadašnjeg prihoda veoma se razlikuju i kreću se od 300 milijuna (400 milijuna manje od Fendera) do milijarde dolara (300 milijuna više od Fendera).

Globalno tržište gitara veliko je kao i globalno tržište burbona, približno deset puta manje od vrijednosti svjetskog tržišta motocikala koje ovdje spominjemo budući da se američki Harley Davidson često spominjao na listama europske carinske osvete Americi, koja se, po svemu sudeći, neće dogoditi (o trgovačkom sporazumu SAD-EU čitajte ovdje).

Premda veći broj ljudi posjeduje akustične nego električne gitare, najbrže rastući tržišni segment su upravo – električne gitare. Podatak je pouzdan jer ga svi ponavljaju, a i logičan je. Naime, električne gitare su danas cjenovno puno pristupačnije nego pred nekoliko desetljeća kada su se etablirali moderni gitaristički heroji čija era biološki završava. To možemo zahvaliti tehnološkom napretku.

Toliko o tome da su rock i metal koji počivaju na električnoj gitari „mrtvi“; življi su no ikad, ali su u kulturi 21. stoljeća – zahvaljujući tehnološkim promjenama – prisutni na nešto drugačiji način nego u drugoj polovici prošloga stoljeća. Danas je električna gitara prisutna u mnogim domovima, a Youtube je napučen anonimnim majstorima; nije rijetkost pronaći virtuoze koji privuku jedva nekoliko tisuća pratitelja (potražite gitaristu Alana Mearnsa i basistu Mikea Halla). Razlog je u tome što je ponuda genijalnih glazbenika danas ogromna. Ekonomskim rječnikom rečeno, ponuda glazbenika, kao i glazbala, veoma je elastična (sjetite se prvog dijela teksta da možete protumačiti što to znači).

Moramo biti plastičniji: živimo u drugačijem svijetu od onoga iz Londona 60-ih godina prošlog stoljeća kada je Jimmy Page je bio samo jedan – najpoznatiji i najtraženiji studijski gitarist prije nego što će tek nekoliko godina kasnije postati gitaristička ikona Led Zeppelina (a prije toga Yardbirdsa) i cijele poslijeratne generacije rođene četrdesetih. (Sličan put od studija do stadiona nekoliko godina kasnije u Los Angelesu proći će pripadnici generacije 50-ih Steve Lukather i cijeli Toto, koji su u studiju odsvirali Jacksonov Thriller nakon što su etablirani kao vrhunski studijski glazbenici. Kako su paralelno radili na svom slavnom albumu Toto IV na kojemu je i mega-hit Africa, možemo reći da su Lukather, Paić i društvo iz Tota odsvirali Thriller (i mnoge druge ranije albume drugih izvođača) prije nego što su postali globalne zvijezde).

Veliki igrači i inovatori

Gibson dakle ne objavljuje godišnja izvješća otkako ih je debt-equity swapom iz stečaja iskupio private equity fond KKR. Slijedi Fender kojeg je u gitarističkoj predaji proslavio David Gilmour, no svirali su ga (zbog čega nema smisla bilo koga isticati na prvom mjestu jer je to stvar ukusa) B.B.King (mnogi su svirali oba velika brenda), Hendrix i Clapton. Ne manje važni za promociju Fenderova zvuka svojim jedinstvenim tehnikama, stilovima, likovima i rifovima bili su Jeff Beck, Rory Gallagher, George Harrison, Steve Ray Vaughn i, u novije doba, John Frusciante. Na domaćoj sceni među “Fenderima” spomenimo i našeg “djeda” električne gitare Vedrana Božića, kojega uvijek prati ona predaja da je jednom davno u Njemačkoj svirao s Hendrixom.

Fender je transparentnija kompanija od Gibsona. Zaslužio je kreditni rejting B Standard & Poor’s-a (i dalje je to financijska kategorija „junk“ – “smeće”). Tako znamo da su u 2024. – za njih važnoj zbog 70. godišnjice prvog Stratocastera – imali ukupan prihod od 719 milijuna dolara i poslovali s dobiti te ostvarili pozitivan novčani tijek od oko 25 milijuna dolara, što je jedva 3% ukupne vrijednosti prodaje.

I mlađi velikani gitare su se podijelili među vodećim brendovima: John Mayer je na Fenderu (ima svoj signature Strat), a najmlađi veliki gitarist, Velšanin Chris Buck (manje poznati bend Cardinal Black), svira Gibsona i Yamahu.

Stečaj Gibsona i „junk“ kreditna ocjena Fendera pokazuju koliko je teško poslovati na iznimno konkurentnom i integriranom globalnom tržištu gitara, pogotovo ako imamo na umu količine kineske proizvodnje (gdje dominira najveći svjetski proizvođač Cort). No, spominjanjem marketinški sveprisutnih Gibsona i Fendera i azijskog giganta Corta tek smo zagrebli ispod površine. Gibson i Fender zajedno ne dostižu puno više od 20% globalnog tržišnog udjela ili, prema AI-u (kojem ne vjerujem), oko 30-35%.

Relativno mali tržišni udjel vodećih brendova odnosno proizvođača rezultat je procesa koji djeluje u pozadini koncepta elastične ponude; svijet je prepun konkurencije. Napučen je mnoštvom većih i manjih proizvođača, inovatora i graditelja gitara koje nije moguće pobrojati, niti je moguće napraviti njihov vjerodostojan registar ili pregled. Većina funkcionira kao mala poduzeća i manufakture. Iza njih najčešće stoji netko tko je inovirao neki detalj instrumenta, procesa proizvodnje, postigao unikatan zvuk, ili je jednostavnim kopiranjem ovladao tehnikom izrade. Tako se u proizvodnji iz ljubavi prema glazbi i izradi gitara održavaju mnogi koji ne ostvaruju značajne dobiti.

Najviše nas zanimaju inovatori i njihove veze s glazbalima. Ni Gibson nije proslavio osnivač Orville Gibson (koji je pokrenuo kompaniju za izradu glazbala još 1894. (prema nekim izvorima 1902.)), nego legendarni gitarist i inovator Les Paul (Lester Polsfuss, 1915.-2009.). Po njemu je nazvana Gibsonova najpoznatija električna gitara. Les Paul je navodno jednom rekao da moderno doba poznaje tri velika inovatora zvuka gitare – njega, Lea Fendera (1909.-1991.) i, za mnoge neupućene iznenađenje, Eddiea Van Halena (1955.-2020.).

Iako je Les Paul najveći (tehnološki) glazbeni inovator 20. stoljeća, priča o legendi gitare podrijetlom iz Nizozemske ujedno je priča o mobilnosti, inovacijama i elastičnosti ponude koja će oplemeniti suhoparni prikaz tržišta gitara.

Van Halen (EVH) je bio glazbeni genij rođen u obitelji koja je emigrirajući iz Nizozemske u SAD 50-ih godina prošlog stoljeća na prekooceanski brod ukrcala – piano(!). EVH, koji je prema vlastitom kazivanju kao dijete redovito pobjeđivao na natjecanjima iz klavira (iako nije znao note), ne samo da je usavršio osebujan (klaviristički) način sviranja s prstima obje ruke na vratu gitare (a u bendu je svirao i gitaru i klavijature, što je rijetka kombinacija koju su malobrojni prakticirali na bini; to radi još jedan inovator zvuka električne gitare, Edge iz U2 (Fender na struji i Gibson za akustiku), čija je majka bila profesorica klavira). Način sviranja gitare koji je proslavio EVH-a prije su povremeno prakticirale samo rijetke legende poput Chata Atkinsa, a usporedo s EVH-om stil je razvio i Stanley Jordan. Njega je slučajno otkrio Frank Zappa, no Jordan je ostao izvan komercijalnog mainstreama. Još je važnije to što je Van Halen u grozničavoj potrazi za „pravim“ zvukom sam izgradio posve novu gitaru – hibrid Fendera i Gibsona, popularno nazvan Frankenstrat.

Potraga za zvukom i “drugi ešalon”

Potraga za „pravim“ zvukom opsesija je glazbenika. Ona mnoge navodi na rad s graditeljima glazbala po narudžbi. Mnogi graditelji odluče postati graditelji gitara jer grozničavo traže „svoj zvuk“ (vidi Vlatko Stefanovski, dio oko 4:45 min: „Ceo sam život potrošio da bi pronašao zvuk.“). Na tom su se mističnom motivu razvijali proizvođači-zaljubljenici u glazbu iz podruma i garaža stvarajući raznolik svijet u kojemu je danas taj „ostatak svijeta“ pored Fendera i Gibsona puno veći i raznolikiji od dijela tržišta kojim dominiraju najpoznatiji brendovi.

Naći će se tu velikih, gitaristima poznatih proizvođača sa stoljetnim tradicijama poput američkih specijalista za akustične gitare Taylora (oko 180 milijuna dolara prihoda) i Martina (130 milijuna na godinu). Veliki su i Eastman (oko 100 milijuna) i Paul Reed Smith (PRS) kojega je proslavio Carlos Santana (75 milijuna godišnjeg prihoda – vodite računa da su sve ovo grube procjene jer mali broj kompanija objavljuje transparentna godišnja izvješća). Ne navodimo detaljno posebno brojne brendove koji su u vlasništvu vodećih proizvođača (npr. Guild-Fender i Epiphone-Gibson, premda se uz Epiphone, dok je još bio samostalan, vežu imena Johna Lennona i Noela Gallaghera). Neki drugi autonomni proizvođači uopće ne objavljuju izvješća, pa postoje samo grube procjene. Na primjer, za kanadski Godin procjena prihoda je 35 milijuna na godinu, slično kao i za Washburn. Nasuprot tome, za obiteljsku tvrtku koja gaji tradicionalno majstorstvo, a koju je proslavio jedan od najvećih na akustičnoj gitari, Tommy Emanuel – australski Maton – nema niti procjena do kojih bi se moglo doći pretraživanjem interneta (barem ja nisam uspio).

O Japanu ne treba trošiti riječi: Yamaha od ukupne prodaje glazbala ostvaruje oko 2 milijarde dolara godišnjeg prihoda i najveći je proizvođač glazbala (ne i gitara) na svijetu (izvor: Statista). Gitaristima poznati manji japanski brend Takamine ostvaruje procijenjeni godišnji prihod od svega 16 milijuna dolara, približno koliko i američki Rickenbacker, što je malo više od procijenjene vrijednosti godišnje prodaje nešto poznatijeg Ovationa. Ovation je također američka tvrtka, ali je dio veće grupacije koja se bavi proizvodnjom dijelova za avione, te koristi materijale za avioindustriju u izradi gitara. To im je “side business”.

Možemo samo slutiti koliko desetaka ili možda stotina manjih proizvođača poput Takamine postoji u Japanu, Kini i cijeloj jugoistočnoj Aziji gdje se nalaze ogromna tržišta na kojima (izvan Japana)  šira populacija tek dobiva pristup gitari. U zoni od 20-30 milijuna dolara godišnjeg prihoda, dakle kao Rickenbacker, Takamine i Ovation, ili malo veći od njih, postoji mnoštvo proizvođača u SAD-u među kojima su najpoznatiji vrlo cijenjeni Collings iz Texasa, Alvarez iz Missouria i Schehter iz Californije. Ove kompanije zapošljavaju približno 100-200 radnika svaka. U tu skupinu spada i njemački Hofner, po mojoj procjeni prihodovno najveći europski proizvođač gitara.

Bilo bi nepravedno zaobići klasične gitare s najlonskim (“plastičnim”) žicama. Među njima se u poslovnom smislu ističe Cordoba. Njihovo sjedište nije u Španjolskoj nego, naravno, u Californiji. Kada već spominjemo nezaobilaznu Španjolsku, brend koji se ističe u ovom segmentu gitara je Alhambra (solidan godišnji prihod od oko 10 milijuna), a u argentini Faim. Cordoba ostvaruje zavidan godišnji prihod od oko 40 milijuna dolara. No, tek u ovom segmentu, kada se prelazi na više stupnjeve umijeća, prevladavaju majstorske radionice koje izrađuju instrumente po narudžbi.

Prije osvrta na majstore-graditelje gitara treba se još malo zadržati u masovnom segmentu jer smo do sada spominjali samo proizvođače vrhunskih gitara. To nije pravedno prema tržištu na kojemu se nudi mnoštvo cjenovno pristupačnih gitara srednje i niže kvalitete za ljude prosječne i niže kupovne moći (Tanglewood i Ibanez su u kategoriji godišnjeg prihoda od oko 5 milijuna, a tu su i dva europska proizvođača, talijanski Eko i njemački Lakewood, i tako dalje). Neki gitaristi u toj kategoriji pronalaze iznenađujuće dobre gitare, a nije rijetkost da se i među snažnijim brendovima (Fender, PRS, Schecter) ponudi solidna i cjenovno pristupačna gitara (dobar video je ovdje). Štoviše, veliki brendovi poput Fendera ponekad kupe ili plasiraju slabiji brend (Fender tako ima Squire), ne bi li pod drugim nazivom i znakom nudili solidan i šire dostupan proizvod koji neće kanibalizirati vrjedniji brend (slično tržišnom pristupu VW-a sa Seatom i Škodom).

Mali proizvođači i majstori-graditelji

Fragmentacija tržišta posebno vrijedi za Europu čije je tržište izrazito segmentirano, bez velikih i srednjih kompanija, i preplavljeno američkim proizvodima te – u novije doba – spomenutim Cortom, ali s mnoštvom malih proizvođača (ovdje je stranica njihove udruge – nema nikoga iz Hrvatske). Primijetite da smo do sada od Europljana spominjali samo Hofner, Eko i Lakewood, dok su svi drugi koji su spominjani  bili Amerikanci, Kinezi-Koreanci i Japanci (pri čemu i mnoge američke kompanije proizvode uglavnom u jugoistočnoj Aziji – npr. Schecter, ali i nešto manji Gretsch koji je jedan od  najstarijih proizvođača osnovan 1883., od kada je u vlasništvu iste obitelji, a proslavio ih je spomenuti Chat Atkins koji je svirao njihove gitare.

Zaostatak Europe je posljedica nešto manjeg tržišta i opće preferencije kupaca prema američkim brendovima koji su se ljudima uvukli pod kožu zahvaljujući prvenstvu u tehnološkim inovacijama, marketingu, nazočnosti gitarističkih heroja u masovnoj kulturi i izvozu američke moderne glazbe. Zbog toga procjene prihoda i odnosa među malim europskim proizvođačima nemaju smisla; jednostavno ih je previše, premali su i mnogi ne moraju objavljivati transparentna financijska izvješća koja bi se mogla pronaći na internetu.

U razmrvljenoj europskoj ponudi, osim njemačkog Hofnera, spomena su vrijedni njemački proizvođači (Warwick, Sandberg), individualna imena poput Finca Juhe Ruokangasa i Nijemca Nika Hubera (procjena proizvodnje: navodno nekoliko stotina primjeraka godišnje) i švedski Hagstrom, koji je u kategoriji talijanskog Eka s manje od 5 milijuna eura godišnjeg prihoda gdje se nalazi i švicarski Blade. Čak i u UK na listi proizvođača gitara nema velikih komercijalno poznatih imena koji rade velike industrijske serije, iako ima manjih brendova koji su stekli veliki ugled. Usto, lista za UK na poveznici nije kompletna (što je slučaj sa svim listama proizvođača); nedostaje Brian May Guitars, proizvođač kojeg je pokrenuo legendarni gitarist Queena koji je, također inspiriran mističnom potragom za vlastitim zvukom – kao i EVH – konstruirao svoju gitaru Red Special.

Zato je Europa napučena manjim majstorskim radionicama iznimne kvalitete. Spomenuti  Ruokangas i Huber poznati su po veoma kvalitetnim električnim gitarama, no postoje stotine radionica akustičnih, klasičnih i flamenco gitara. Na ovom popisu očekivano dominiraju španjolska, talijanska i francuska prezimena.

Nama bliže, tradicija obrade drveta u Bosni i Hercegovini dovodi do toga da na tražilicama iskaču tri imena (Kuvač, Biser i Kovačević), ali tražilice ne izbacuju jedno ime za koje sam čuo, a koje je navodno „najjače“ u susjednoj državi – majstorska radionica obitelji Kurić iz Jajca. Općenito, tipično je da se četiri do pet imena u prosjeku pojavljuju u manjim državama, o čemu svjedoči stranica slovenskih graditelja gitara. U Hrvatskoj sam uspio pronaći bivšeg umjetničkog direktora digitalnog izdanja National Geographica koji se vratio raditi gitare Vitomira Žarkovića iz Pule, Roberta Bašića iz Galgova, Tonu Morsky iz Bjelovara, Željka Tkaleca iz Varaždina, Stanislava Kamenara s Grobnika i još nekolicinu imena. Iako je teško razlikovati servisere od ozbiljnih proizvođača-majstora i nije moguće znati tko je još uvijek aktivan, ova stranica upućuje na Andonu iz Topolovca, Wreck Guitars iz Zaboka, Lanick Guitars iz Zagreba i Gitare Palanović iz Marije Bistrice. Nije mi cilj dati iscrpan pregled, već samo upozoriti koliko je proizvodnja gitara specifična po toj segmentiranosti i fragmentaciji “donjeg ešalona” gdje nerijetko nastaju i umjetnička djela i ozbiljni promašaji.

Kao zanimljivu anegdotu vezanu uz Hrvatsku treba spomenuti i njemačkog graditelja klasičnih gitara Karstena Cobsa iz Hamburga koji je doselio u Dubrovnik,.

Priča iz Češke

Europske boje na svjetskom tržištu zadnjih godina sve uspješnije brani češki Furch, brend u usponu koji simbolizira kvalitetu. Navodno prodaje oko 10,000 primjeraka na godinu na pet kontinenata. Furch je relativno velika tvrtka za europske standarde (iako je kao i većina ostalihi krenuo kao majstorska radionica iz garaže), usporediva s njemačkim Hofnerom (treba ga razlikovati od Hohnera o kojem pišem u dodatku na kraju teksta u priči o Princeu). Furch ima godišnji prihod reda veličine kao Takamine, procjenjujem ga na 10-15 milijuna eura ili dolara. Pretraživači i AI aplikacije ne omogućuju dobru procjenu prihoda, ali spominje se „neto prihod“ od 3,5 milijuna eura. S obzirom da tvrtka iz Velké Němčice na jugu Češke zapošljava oko 100 radnika, a riječ je o premium gitari čija prosječna cijena ozbiljno premašuje 350 eura, “neto prihod” bi mogla biti bruto dobit tvrtke za spomenuti raspon procjene (bruto) prihoda. (Ovdje je izvrstan video Paula Davidsa o Furchu iz kojeg se može mnogo naučiti o drvetu iz kojeg su načinjene gitare – tekst nije sponzoriran, ovo je moj slobodan odabir predloženog sadržaja).

Uz gitare se, kao što smo vidjeli, uvijek veže neka priča. Jedna od najzanimljivijih je ona Františeka Furcha. Ovom češkom metalskom radniku po danu, a glazbeniku i majstoru glazbenih instrumenata po noći, nije bilo dozvoljeno biti poduzetnik. Komunistički režim, koji je bio naročito tvrd u Češkoj, ocijenio bi poslovanje privatnog proizvođača gitara subverzijom. No, nakon što je 1981. izradio svoju prvu akustičnu gitaru, Furchovim se prijateljima glazbenicima toliko svidjela, da je između 1981. i 1989. izradio stotinjak primjeraka. Nakon pada Berlinskog zida 1989. i uvođenja „neoliberalnih“ ekonomskih reformi osnovao je poduzeće koje danas prodaje vrhunske gitare.

Glazba je jedan od najvećih misterija ljudskog uma. Instrumenti koji ju proizvode i znanja koja su u njih ugrađena još su veći misterij od zvukova – frekvencija koji proizvode emocije u ljudima. Međutim, pokazali smo da glazba ima i svoju ekonomsku stranu; kako tehnološku i organizacijsku, tako i financijsku, cjenovnu.

Taj misterij koji brojne ljude nagoni da traže, a neke druge da nude „svoj zvuk“, ili da naprave dovoljno dobar proizvod za klince koji nemaju love kako bi i oni dobili svoju priliku, u ekonomskim terminima prevodi se kao „elastičnost ponude“. Na strani ponude su stvari posložene tako (spontano i bez plana) da danas omogućuju bavljenje glazbom većem broju ljudi nego ikada u povijesti. Iako ni zapadni tržišni lideri Gibson i Fender nisu jako profitabilni biznisi poput onih koji pune stranice poslovnih medija, riječ je o povijesno važnim mega-brendovima koji posluju na izrazito kompetitivnom tržištu na kojemu su diferencijacija proizvoda i snaga konkurencije ponekad destruktivni zbog ogromnog broja proizvođača koje često ne pogoni samo profit nego i ljubav prema glazbi i potraga za zvukom. Zbog toga će broj konzumenata i proizvođača glazbe, u ovom slučaju glazbe na gitari, i dalje rasti. Neki od njih bit će inovatori glazbenih instrumenata, majstori-proizvođači, poduzetnici i veliki glazbenici koji će nadmašiti prijašnje generacije u potrazi za „pravim“ zvukom. Naravno, uz uvjet da neke lude vlasti ponovo ne zaustave nekog novog Františeka Furcha. Iako takvi uvijek nađu načina da negdje uskrsnu. Jer, mistični zov potrage za „pravim“ zvukom nikada ne nestaje – ukorijenjen je u ljudskoj prirodi.

***

Dodaci:

Apropos inspiracija koje imaju religijska utemeljenja (spomenuo sam da Františeki ovoga svijeta uvijek „uskrsnu“), iznenađenje je možda najvažniji trenutak karijere Vlatka Stefanovskog. Snimajući u legendarnom Abbey Road studiju u Londonu, Stefanovski se odvažio snimiti svoju verziju While My Guitar Gently Weeps na mjestu na kojem su snimali i Beatlesi. I – uspio je (po mom skromnom sudu).

O važnosti ovog glazbenog čina svjedoče raniji intervjui Stefanovskog u kojima je često spominjao koliko je teško svirati Beatlese. Njemu je to nešto kao bogohuljenje. O religijskoj inspiraciji makedonskog gitariste svjedoči trenutak koji je zabilježen na kraju videa, kada izlazi iz studija i pita suradnike: „Je li ovo bilo bogohuljenje ili molitva?“

Inače, originalni solo na While My Guitar Gently Weeps u Abbey Roadu 1968. nije odsvirao autor pjesme George Harrison, nego njegov veliki prijatelj Eric Clapton. Claptonovo ime se iz nekog razloga nije našlo na listi suradnika na Bijelom albumu. Brojni glazbenici su kroz desetljeća reinterpretirali legendarnu pjesmu i gitarističku izvedbu s apsolutnim vrhuncem koji je izveo Prince 2004. u nastupu s Tomom Pettyem, Jeffom Lynneom (ELO), Steveom Winwodom i Harrisonovim sinom. Prince se dugo pripremao za nastup; bio je bijesan zbog toga što ga časopis Rolling Stone godinu ranije nije uvrstio na spisak najvećih rock gitarista svih vremena. Nakon legendarnog sola, koji završava bacanjem gitare u zrak, Prince je (više nego zasluženo, ne samo zbog tog sola – sjetite se samo solo dionice iz Purple Rain) u izdanju iduće godine uvršten na 14. mjesto liste najboljih rock gitarista svih vremena.

Epizoda s Princeom zanimljiva je i kao ilustracija raznolikosti u svijetu gitara. Prince je za taj nastup odabrao Hohnerovu (da, ona njemačka firma iz Trossingena poznata po harmonikama) Mad Cat Telecaster gitaru (Hohner ima godišnji prihod oko 40 milijuna, ali ne od gitara, i razlikujte tu tvrtku od Hofnera). Navodno ju je kupio na nekoj benzinskoj pumpi za 30 dolara 70-ih godina; kakav je to životni put gitare, od pumpe do svjetske pozornice!

Prije Stefanovskog – kada je riječ o pjesmi Beatlesa While My Guitar Gently Weeps – svakako treba istaknuti i Lukatherovu (Toto) melankoličnu verziju odsviranu na Ernie Ball gitari koja nosi njegovo ime „Luke“ (da, to je onaj Ernie Ball koji je poznat po žicama i trzalicama i koji, kao i Takamine i Collings, s procijenjenim prihodom od okko 15 milijuna dolara na godinu spada u brojnu skupinu manjih proizvođača glazbala i opreme). Naročito je upečatljiva ova snimka s koncerta Tota u Poljskoj. A o tome da su skrušenost i strah Vlatka Stefanovskog pred izvedbom While My Guitar Gently Weeps bili opravdani, svjedoče i ne tako uspjele izvedbe ove pjesme inače sjajnih gitarista, kao što su već spomenuti Carlos Santana i Peter Frampton koji je tijekom karijere uglavnom svirao Gibson Les Paula.

Drugi dodatak je kopija odgovora ChatGPT-a o globalnom tržištu gitara tako da možete usporediti AI-generirani tekst s ljudskim tekstom.:

Global Guitars Market — Report

Below is a concise, referenced market report you can use for strategy, investor briefings or slide creation. I cite the most important facts so you can verify or drop them into slides.

1) Market size & growth (headline)

  • The global guitar market was estimated at ~USD 11.0 billion in 2023 and is projected to grow at ~7–8% CAGR to reach ~USD 18.4 billion by 2030 (Grand View Research). Grand View Research
  • Broader musical-instrument market research also predicts mid-single-digit CAGRs; online music education and smart instruments accelerate instrument demand. Mordor Intelligence+1

2) Demand trends (what’s driving purchase behaviour)

  1. Electric guitars growing faster than acoustic — innovation in electronics, genre trends, and youth interest push electric segment as most lucrative. Grand View Research
  2. Online learning & creator economy — growth of online lessons, YouTube/TikTok, and streaming encourages instrument purchase and upgrades; online education market expanding fast (double-digit CAGR). Mordor Intelligence
  3. Vintage & used market strength — collectors and investors chase vintage instruments (supply constrained; prices strong). (industry observation; supported by resale market activity)
  4. Supply chain & input constraints — wood (rosewood/CITES rules), electronics, shipping and labour have created episodic shortages and lead-times; raw-material regulation nudges sustainable sourcing. (market commentary + regulatory drivers)
  5. Geographic shift — Asia Pacific lead — APAC is the largest revenue region (large population, growing middle class, rising music education). Grand View Research

3) Market structure — leaders, followers and niches

Market leaders & global brands (large presence / strong brand equity):

  • Fender — historically the top electric/guitar brand and a major global retail channel/brand. (private / corporate group; strong retail presence). S&P Globalendofinance.com
  • Gibson — major US heritage brand (electric & acoustic lines; private ownership). PitchBookzippia.com
  • Yamaha — large diversified musical-instrument maker with a strong guitars product line and measurable segment revenue (public). yamaha.com
  • Roland (includes Boss) — strong in electric-adjacent products (amps, effects, modeling) and digital/ hybrid instrument solutions. ir.roland.comdata.swcms.net

Notable followers / important niche players:

  • Taylor Guitars, C.F. Martin, Cordoba, PRS (Paul Reed Smith) — premium acoustic/electric or niche specialists (mostly private) with high margins in premium segments. (industry knowledge / company pages)
  • Asian manufacturers & OEMs — large volume producers, lower price points; important for mass market and export. (Grand View / regional notes) Grand View Research

4) Financial snapshot of leading public companies (most recent published figures)

Note: some famous guitar brands (Gibson, Fender, Taylor) are private or held in private groups; public filings aren’t always available. Below uses public filings where available and reputable summaries for private groups.

  • Yamaha Corporation — Musical Instruments segment
    • FY (Mar 2024): Musical Instruments revenue ≈ ¥305.2 billion (¥305,195 million) — slight year-on-year increase; Yamaha is diversified across many instrument categories. yamaha.com+1
  • Roland Corporation
    • FY 2024 consolidated net sales: ~¥99.4 billion (net sales 2024 figure reported) with operating profit variations across years; Roland is strong in electronic instruments, effects and modeling that complement modern electric-guitar demand. ir.roland.comdata.swcms.net
  • Fender / Gibson
    • Both are private (or part of private groups) so consolidated public market financials are limited. Industry reports, S&P notes and company subsidiary filings provide patchy figures — Fender has substantial retail/online revenue streams; Gibson’s revenue estimates vary by source (some datasets estimate near $700M–$1B range in peak years). Use caution and rely on company releases or private-market databases (PitchBook, S&P) for up-to-date numbers. S&P GlobalPitchBookzippia.com

5) Regional dynamics & end-markets

  • North America — still large and profitable (heritage brands, electric market, and vintage). U.S. guitar market growth projected strong (U.S. CAGR ~8.4% to 2030). Grand View Research
  • Europe — stable demand; growing interest in specialty and premium acoustic segments; sustainability and regulation matter for materials.
  • Asia Pacific — largest revenue region and fastest growth (rising middle class, music education expansion). Grand View Research

6) Key market drivers & risks

Drivers

  • Rising digital music education & creator platforms.
  • Growth of live/streaming content and home studio adoption.
  • Product innovation: modeling amps, hybrid/e-acoustics, affordable quality imports.

Risks

  • Supply chain shocks (wood regulations, shipping costs).
  • Cyclicality of consumer discretionary spending (instruments are discretionary).
  • Brand concentration: big incumbents shape retail/wholesale channels.
  • Regulation (trade tariffs, CITES on hardwoods) affecting costs.

7) Forecast & future trends (5–7 years)

  • Base forecast: global guitars market ~7–8% CAGR 2024–2030 — consistent with Grand View and other MR forecasts; market could reach ~USD 18–19B by 2030 under baseline. Grand View Researchthebusinessresearchcompany.com
  • Segment trends:
    • Electric & hybrid guitars: faster growth (modeling, digital integration).
    • Premium & vintage: continued price appreciation for collectible models.
    • Entry & mid-range: stable demand supported by online learning adoption.
  • Adjacency growth: online lessons, plug-ins, amp modelling, multi-FX, and smart/IoT instruments expand TAM faster than hardware alone (online education CAGR ~15%+). Mordor Intelligence

8) Strategic implications & recommendations

For manufacturers, retailers and investors:

  1. Invest in electric + digital integration (modeling amps, apps, online ecosystems).
  2. Strengthen D2C & online channels — creator economy fuels direct sales and content marketing.
  3. Secure supply chain & sustainable materials — diversify timber sources and invest in substitutes (rich storytelling on sustainability will be a competitive edge).
  4. Capture education market — bundle instruments with learning platforms, subscription services and low-friction financing for beginners.
  5. Premium & aftermarket services — certified used/refurbished markets, authenticated vintage sales and certification.
  6. Target APAC expansion — fastest revenue growth and scale potential.

9) Data & source notes

Key sources used: