Edmund Phelps bio je jedan od najistaknutijih američkih ekonomista 20. stoljeća.[1] O važnosti Phelpsova doprinosa ekonomskoj znanosti svjedoči njemu posvećen opsežan zbornik pod naslovom Knowledge, Information, and Expectations in Modern Macroeconomics, objavljen 2003. godine, u kojemu niz vrhunskih ekonomista navodi njegove ideje koje su ih inspirirale i potaknule na daljnji rad i istraživanje.[2] Vlastiti doprinos ekonomskoj znanosti na pristupačan je način opisao sâm Phelps u autobiografskoj knjizi My Voyages in Economic Theory koja je namijenjena široj javnosti.[3] Phelps je 2006. godine dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju koju, kako ponosno ističe u spomenutoj knjizi, nije dijelio s nekim drugim ekonomistom.
Početkom 21. stoljeća Phelps se uputio u područja sociologije, psihologije, kulturologije i filozofije. Rezultat je njegova knjiga pod naslovom Mass Flourishing, objavljena 2013. godine.[4] U njoj Phelps tvrdi da je kulturna evolucija od renesansnog humanizma preko prosvjetiteljstva do egzistencijalističke filozofije donijela nove vrednote poput izražavanja kreativnosti te da je pojava neviđenog gospodarskog rasta u 19. stoljeću odraz povijesnog nastupanja „modernih“ vrednota. Te vrednote nisu „materijalističke“ u smislu želje za potrošnjom roba i usluga, već je riječ o pozitivnom stavu prema „angažmanu, suočavanju s izazovima, samoizražavanju i osobnom rastu“. Riječ je o „doživotnoj potrazi za originalnošću, otkrićem i pravljenjem razlike“. Takav stav, kada zahvati velik broj ljudi, donosi „masovno uspijevanje“ u smislu stvaralačkog rada i brojnih inovacija koje znatno povećavaju produktivnost. Takvi ljudi ne ostvaruju samo veći realni dohodak i potrošnju, nego su zadovoljni svojim poslom zahvaljujući „mentalnom poticaju, rješavanju problema i stjecanju novih uvida“. Stoga su navedeni stavovi „vrelo dinamizma modernih gospodarstava“. Riječ je o „kulturi zaštite i inspiriranja individualnosti, imaginacije, razumijevanja i samoizražavanja“. Nasuprot tome stoji tradicionalistička kultura podređivanja pojedinca zajednici i državi te konzervativno gospodarstvo „bez promjene, izazova, originalnosti i otkrića“.
Phelps je moderne vrednote naposljetku sveo na tri osnovne: individualizam, vitalizam i samoizražavanje. Postavio je hipoteze da razlike u rastu produktivnosti između zemalja proizlaze iz razlika u temeljnim stavovima stanovništva te da je usporavanje rasta produktivnosti nakon 1970. godine posljedica slabljenja modernih vrednota. Phelpsove su hipoteze empirijski provjerili njegovi suradnici, a rezultati su objavljeni u knjizi pod naslovom Dynamism koja je izašla 2020. godine.[5]
Phelpsov je suradnik Raicho Bojilov, između ostalih, analizirao odnos između „indeksa modernizma“ i prosječnog rasta takozvane totalne faktorske produktivnosti u dijelu koji je određen domaćim inovacijama (engl. indigenous innovation). Podaci o produktivnosti odnose se na razdoblje od 1993. do 2013. godine, a podaci o stavovima stanovništva na razdoblje od 1990. do 1993. godine. Ustanovljena je jasna pozitivna statistička veza – zemlje koje imaju nisku razinu modernizma, poput Francuske i Španjolske te posebno Japana, ostvaruju nizak rast produktivnosti određen domaćim inovacijama, dok zemlje koje imaju visok indeks modernizma, poput Finske i Danske te napose Kanade, imaju visoku stopu rasta spomenute komponente produktivnosti.[6]
Navedeni statistički odnos, međutim, nije savršen. Postoje značajna odstupanja nekih zemalja. Tako Njemačka i Italija stoje u sredini ljestvice modernizma, ali imaju vrlo nizak rast produktivnosti određen domaćim inovacijama. Možda je njihov modernizam zapravo još slabiji od iskazanog, a njihov antimodernizam prikriven. Nasuprot tome, rast produktivnosti određen domaćim inovacijama bio je veoma visok u Švedskoj i Sjedinjenim Državama, premda te zemlje, posebice Švedska, nisu prednjačile po modernističkim stavovima.
Očigledno je da su na produktivnost u Švedskoj i Americi tijekom spomenutog razdoblja pozitivno djelovali, i to vrlo jako, neki drugi čimbenici. U Švedskoj je to vjerojatno bilo oštro snižavanje poreznih stopa u okviru ekonomske reforme koja je bila odgovor na ozbiljnu financijsku i gospodarski krizu početkom 1990-ih godina. Podaci pokazuju da je u Švedskoj nakon spomenute porezne reforme došlo do velikog porasta broja prijavljenih patenata.[7] Što se tiče SAD-a, analizirano razdoblje obuhvaća vrhunac takozvane informatičke revolucije, ali i njezina se pojava može povezati s prethodnom poreznom reformom, koju je proveo predsjednik Reagan.[8] Riječ je, dakle, o političkim odlukama koje su se temeljile na teorijskim pretpostavkama o njihovoj gospodarskoj koristi za društvo.
Možda se tradicionalistički stavovi stanovništva o odgoju djece u duhu poslušnosti, služenja drugima i nesebičnosti te o neprihvatljivosti novotarija, konkurencije i plaćanja po učinku temelje na intuitivnim teorijama o tome što je dobro za društvo/naciju. Vjerojatno mnogi ljudi smatraju da je stanje u kojem se članovi društva ozbiljno razilaze u mišljenjima te „rade po svome“ i međusobno se nadmeću štetno za društvo. Odatle vjerojatno slijedi pozitivan stav prema moćnoj državi koja uspostavlja i održava jedinstvo nacije i sklad među njezinim pripadnicima. Osim toga, ne manjkaju zagovornici kolektivizma i svemoćne države u povijesti političkih ideja, a mnogi suvremeni ekonomisti zagovaraju razne oblike društvenog zajedništva i državnog intervencionizma. Američki je ekonomist Lester Thurow, na primjer, svojedobno hvalio japanski „kapitalizam zajednice“ u vidu velikih poslovnih konglomerata, međusobne lojalnosti radnika i tvrtki te nacionalnog vodstva Ministarstva međunarodne trgovine i industrije (MITI), vjerujući da će postići puno bolje gospodarske rezultate od američkoga „individualističkog kapitalizma“[9]. Naposljetku, primjer upravo Japana pokazuje, suprotno Phelpsovoj teoriji u dva pogleda, da su brojne sitne inovacije koje predlažu radnici posve kompatibilne s kolektivističkom etikom odanosti pojedinca zajednici (tvrtki) te da očigledno nisu dovoljne za značajan rast produktivnosti određen domaćim inovacijama.
Phelps oštro kritizira ne samo nekadašnji socijalizam u nedemokratskim zemljama, već i državno vlasništvo nad tvrtkama u demokratskim zemljama te njihov „korporatizam“ u smislu institucionalne suradnje države, sindikata i tvrtki, uspostavljene i razvijene nakon Drugoga svjetskog rata, zato što su oba čimbenika ojačali birokratizam i monopole te korupciju i klijentelizam, a oslabili individualizam i konkurenciju. Phelps primjećuje, međutim, da razina produktivnosti rada u zapadno-europskim kontinentalnim zemljama nije bila sredinom 1990-ih godina niža od američke jer su prije toga slijedile (usvajale) američku tehnologiju i naposljetku dostigle Ameriku kada se rast produktivnosti u njoj usporio.[10]
Phelps konstatira da je došlo do opadanja zadovoljstva američkih radnika poslom (radom), što je po njegovu mišljenju smanjilo relativan broj inovacija i usporilo rast produktivnosti. „Gubitak u dinamičnosti“, tvrdi Phelps, uzrokovan je „gubitkom u modernim vrednotama“, ali smjer uzročno-posljedične veze veoma je dvojben.[11] Phelps smatra da su u prošlosti ljudi prihvaćali moderne vrednote zahvaljujući idejnim liderima kao što su bili, na primjer, Pico della Mirandola, Martin Luther i Voltaire.[12]. Phelps je također želio biti idejni lider, pa je u svojoj autobiografskoj knjizi pozvao ekonomiste da stupe izvan „standardne ekonomske teorije“ prema kojoj pojedinac racionalno bira optimalnu kombinaciju dokolice i potrošačkih dobara odnosno dohotka zarađenog radom te da „iskustva rada“ vide kao „dobra po sebi“ i to „veoma vrijedna“. „Pojednostavljenje da većina ljudi radi da bi živjela“, zaključuje Phelps, „treba zamijeniti konceptom da većina ljudi živi da bi radila“.[13] Izgleda kako je Phelps želio da ekonomisti postanu propovjednici etike stvaralačkog rada.
Edmund Phelps, premda je kao ekonomist bio obasipan najvećim pohvalama i počastima, uključujući Nobelovu nagradu, bio je, kao što otkriva u svojoj autobiografiji, nezadovoljan svojim profesionalnim dostignućima. Njegovi su se prilozi ekonomskoj znanosti, naime, temeljili na idejama drugih ekonomista. Nijedna njegova ideja nije bila potpuno originalna. [14] Stoga se odlučio zaputiti izvan granica ekonomske znanosti i kreirati teoriju o socio-kulturnim odrednicama inovacijske aktivnosti radnika te naposljetku pozvati ekonomiste da napuste fundamentalnu ekonomsku teoriju, gotovo tautologiju, o radu kao instrumentalnom djelovanju.
Autor članka je rukovoditelj Odsjeka za strateško upravljanje u Središnjem uredu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne smiju smatrati službenim stajalištima ustanove u kojoj radi. Autor zadržava sva prava.
Bilješke
[1] Edmund Strother Phelps preminuo je u svibnju 2026. godine, u dobi od 92 godine (Wikipedija).
[2] Philippe Aghion, Roman Frydman, Joseph E. Stiglitz i Michael Woodford (urednici), Knowledge, Information, and Expectations in Modern Macroeconomics: In Honor of Edmund S. Phelps, Princeton University Press, Princeton, 2003. Predgovor je napisao Paul Samuelson pod naslovom „Edmund Phelps, Insider-Economists’ Insider“.
[3] Edmund Phelps, My Journeys in Economic Theory, Columbia University Press, New York, 2025.
[4] Edmund Phelps, Mass Flourishing: How Grassroots Innovation Created Jobs, Challenge, and Change, Princeton University Press, Princeton, 2013. Navodi u nastavku nalaze se u predgovoru (zapravo sažetku) na str. vii – xii.
[5] Edmund Phelps, Raicho Bojilov, Hian Teck Hoon i Gylfi Zoega, Dynamism: The Values that Drive Innovation, Job Satisfaction, and Economic Growth, Harvard University Press, Cambridge, MA, 2020.
[6] Raicho Bojilov, „Individual Values, Entrepreneurship, and Innovation“, str. 134, slika 6.3, u: Phelps i suradnici, Dynamism.
[7] Philippe Aghion, Celine Antonin i Simon Bunel, The Power of Creative Destruction: Economic Upheaval and the Wealth of Nations, Harvard University Press, Cambridge, MA, 2021, str. 93-95, slika 5.14.
[8] O tome je opširnije pisano u članku: Darko Oračić, „Kako je Lester Thurow pogrešno predviđao relativan pad američkog gospodarstva“, portal Ekonomski lab, 11. lipnja 2026.
[9] Oračić, „Kako je Lester Thurow pogrešno predviđao relativan pad američkog gospodarstva“ Portal Ekonomski lab, 11. lipnja 2026.
[10] Phelps, Mass Flourishing, str. 113-192.
[11] Phelps i sur., Dynamism, str. 16. Empirijski prilog u nastavku knjige sugerira da postoji obrnuta uzročno-posljedična veza. Phelpsov suradnik Gylfy Zoega prikazao je rast produktivnosti određen domaćim inovacijama na apscisi, koja obično označava varijablu uzroka (x), a udio ispitanika koji su izjavili da su „veoma sretni“ na ordinati, koja obično označava varijablu posljedice (y). U tekstu stoji: „Stopa inovacija može utjecati (engl. may be affecting) i na zadovoljstvo poslom i na stopu participacije muškaraca u radnoj snazi.“ (Gylfy Zoega, „Innovation, Job Satisfaction, and Performance in Western Countries“, str.148, slika 7.3.)
[12] Phelps, My Journeys, str. 166.
[13] Phelps, My Journeys, str. 185-186.
[14] Phelps, My Journeys, str. 184.
