Ekonomski analitičar, vlasnik i direktor Arhivanalitike i urednik Ekonomskog laba s dugogodišnjim iskustvom u područjima makroekonomske i financijske analize, ulaganja i poslovnog savjetovanja.
Nakon mojih reagiranja (ovdje i ovdje) na tekst Viktora Viljevca u kojem je pogrešno protumačio jednu moju raniju analizu, napisao je odgovor koji počinje tezom da nije želio reći da su poduzeća trebala više povećati plaće. Piše da je samo htio problematizirati načine mjerenja profitabilnosti i da je u tekstu koji je pokrenuo raspravu napisao da su plaće mogle (a ne trebale) rasti još 13% od 2019. naovamo.
Kako je Viljevac sada ispravio pogrešku u svom izračunu i u odgovoru istaknuo dijelove svog prvog teksta „Poslodavci uvjeravaju da plaće ne mogu rasti. Podaci ih demantiraju“ koji upućuju na semantičku razliku između “plaće mogu rasti” i “plaće trebaju rasti”, u nastavku prihvaćam takav okvir rasprave: nastavljamo o mjerenju profitabilnosti radi računanja koliko i kako su poduzeća mogla povećati plaće.
Prikazana oprema prvog teksta svakog će čitatelja navesti i na to da „širim dezinformacije“. Vjerujem da Viljevac nije smišljao takvu opremu, ali on je dao štofa za nju. I u najnovijem odgovoru na moja ranija reagiranja ne odustaje od povezivanja mog prvog teksta s HUP-om (opet: „HUP i Šonje“) jer i dalje inzistira na nečemu što nigdje nisam napisao ili rekao (da su dobiti poduzeća koja podnose financijska izvješća mjerene kao omjeri ili udjeli pale). Doduše, u najnovijem odgovoru Viljevac to i priznaje: „Šonje nigdje nije eksplicitno napisao „udio dobiti u BDP-u je pao“, ali umjesto da na tome ostane, nastavlja s (re)konstrukcijom mojih rečenica svodeći ekonomsku analizu na cijepanje mojih rečenica na komade – vađenje iz konteksta – i njihovo ponovno spajanje tako da se uklope u njegove pogrešne interpretacije. Štoviše, metodu škarica i ljepila sada primjenjuje i na moja reagiranja na njegov prvi tekst. Stoga, u nastavku, u točkama jedan i četiri prikazujem dva nova slučaja škarica i ljepila s mojim rečenicama iz zadnjeg Viljevčevog odgovora od 17.7. Ostale točke su tu kako bih ukazao na moje prethodne kritike na koje Viljevac i dalje ne daje odgovore.
Prvo, Viljevac u odgovoru inzistira na tome da EBITDA nije bitna za našu raspravu. Na prvi pogled, to je stručni stav pa bismo mogli zaključiti da smo obogatili prostor javne rasprave: čitatelji sada znaju da se udjel EBITDA poduzetnika koji podnose godišnja izvješća FINA-i kao udjel u BDP-u zadnjih godina nalazi u padu, a oni koji misle da to nije bitno za raspravu mogu ignorirati podatak. Međutim, Viljevac krivotvori moj stav o EBITDA: „Šonje tvrdi da je za analizu toga koliko ide vlasnicima poduzeća, a koliko radnicima bolje koristiti EBITDA nego neto dobit.” Naravno da nisam to tvrdio. Ponovimo argumentacijski krug: U kontekstu statičke analize raspodjele u poduzeću može se (štoviše, mora) koristiti pokazatelj neto dobiti kako bi se izmjerio dio rezultata koji ostaje vlasnicima. Ono što sam nedvosmisleno napisao, a ovdje moram ponoviti, glasi: za odnose vlasnika i radnika u poduzećima važniji je dinamički okvir rasta poduzeća jer je rast poduzeća u obostranom interesu. Ako se preselimo iz okvira statičke analize u okvir dinamičke analize, onda možemo gledati i EBITDA, jer taj pokazatelj ima neke veze s rastom poduzeća (u reagiranju sam objasnio zašto). Usto, ako maknemo T iz EBITDA dobivamo veličinu koja čini najveći dio Viljevcu spornog operativnog viška iz nacionalnih računa. I udjel EBIDA poduzeća u BDP-u zadnjih je godina padao. Prema tome, postoji ogromna razlika između onoga što tvrdim i ovoga kako Viljevac to pogrešno tumači. U nastavku (točka 4) pokazat ću da se takav pristup raspravi kod Viljevca uporno ponavlja.
Drugo, Viljevac je uočio pogrešku u svom izračunu u prvom tekstu, na što sam mu bio ukazao. Matematika i financije su ipak neumoljivi. Računati koliko su poduzeća mogla više izdvojiti za plaće uz brojanje gubitaka predstavlja pogrešku. Gubitaši ne samo da ne trebaju, nego i ne mogu platiti više radnicima, osim ako ne mislimo da bi trebala odnosno mogla imati veći gubitak. Kada je ispravio svoje prve izračune, Viljevac više nije na tome da su poduzeća od 2019. do 2025. mogla povećati plaće 13,1, nego 9,8 % ili malo manje, ovisno o tome koje poduzetnike promatramo. Pogreška u izračunu nije tehnički bitna i ne treba trijumfirati zbog toga što je brojka sada niža jer Viljevčeva prejednostavna kalkulacija ionako nema smisla bez obzira dobiva li Viljevac rezultat da su poduzeća mogla povećati plaće za 6, 9 ili 13 % više (točka 3 u nastavku).
Treće, Viljevac nije dao uvjerljiv odgovor na pitanje zašto njegov izračun počinje s 2019. godinom. Najvažnije pitanje naše rasprave glasi: zašto bi se stopa ili marža dobiti mogla vratiti baš u 2019. godinu radi računanja koliko su plaće od tada mogle više rasti? Takav je izračun je proizvoljan unazad. Viljavcu se iz nekog razloga sviđa računati od 2019., a argument kojim to opravdava glasi da je to „vrhunac ciklusa prije pandemije“. Taj argument je pogrešan. Pandemijski pad gospodarske aktivnosti kroz dva kvartala nije bio standardna recesija. Aktualni hrvatski ciklus može (treba) promatrati kao dugi ciklus koji traje od 2015., s jednom kratkom egzogenom disrupcijom koja nije proizašla iz ekonomskih karakteristika ciklusa (lockdown), nakon čega se gospodarstvo odmah vratilo na raniji trend. Drugim riječima, po Viljevčevoj metodi mogli smo izabrati bilo koju godinu kao početnu i ispričati neku priču o njoj. Ovaj metodološki prigovor Viljevac je mogao izbjeći da je svoje indikatore profitabilnosti deflacionirao i prilagodio za ciklus prije nego što je išao računati koliko su plaće mogle rasti. Iako bi i u tom slučaju ostali interpretacijski problemi iz točaka četiri i pet.
Četvrto, Viljevac prihvaća raspravu o rizicima ali je u tom pogledu kratak i rezolutan: rizici (neizvjesnost ne spominje) su danas manji nego 2019. Takav zaključak je moguć samo na temelju novog krivotvorenja onoga što sam tvrdio kada sam otvorio teme rizika i neizvjesnosti. U prilog stavu da su rizici danas manji, Viljevac nudi standardne argumente (rast kreditnog rejtinga i sl.), što nije prijeporno. Prijeporno je to što u njegovom odgovoru slijedi nova zamjena teza. Naime, nigdje nisam napisao da su rizici koji se standardno mjere kao relativni – rejtingom ili obvezničkim spreadom – danas veći nego 2019. U reagiranju sam pisao o sistemskim geopolitičkim rizicima, neizvjesnosti i inflaciji o kojima godinama bruji cijeli svijet. Viljevac o tome nije htio raspravljati nego se odlučio na novo guranje neizrečenih rečenica meni u usta: „Bez ulaženja u detalje, ovdje se adresira Šonjin komentar da je realni povrat na kapital bio veći 2019. nego 2025. zbog niže inflacije 2019. Da, ali je realna dobit bila puno veća, kao i realni iznosi stavke Kapital i rezerve, stoga tvrdnja da je 2025. bila gora od 2019. ne stoji.” Nevjerojatno je da je ovo Viljevčevo tumačenje i rasprava na temelju moje rečenice iz reagiranja koja glasi: “Vjerujem da je jasno kako povrat na kapital od 10% nije isto u uvjetima inflacije od 2, 5 ili 10%. No, ta je tema „voda duboka“, pa ju možemo ostaviti za neki idući krug rasprave.” Novog kruga neće biti jer će me opet dočekati neka nova “moja” (re)konstruirana rečenica. Ako ikoga još zanima meritum – što sam mislio kada sam napisao da je utjecaj geopolitike i inflacije voda duboka – moj stav je sljedeći: inflacija (i njezina kolebanja), kao i kolebanja relativnih cijena, povećavaju rizike poslovanja u sektoru poduzeća bez obzira na to kako se kreću relativni indikatori rizika poput kreditnog rejtinga države i spreada državnih obveznica. Godinu 2019. u ovom dijelu rasprave nisam ni spomenuo, niti sam tvrdio da je realni povrat na kapital ili marža 2025. manji nego 2019. No Viljevac mi to stavlja u usta što je sada već četvrti ili put da se služi tom “metodom” rasprave.
Peto, dvije bitne kritike iz mojih reagiranja ostale su bez odgovora. Možemo ići prema kraju: nema odgovora (ima samo novih zamjena teza) na pitanja: (a) inflacijskog i cikličkog prilagođavanja indikatora profitabilnosti, odnosno arbitrarnog odabira 2019. kao referentne godine i (b) značenja pokazatelja EBITDA. Usto, Viljevac ne odgovara na dva preostala važna navoda iz mojih ranijih reagiranja:
- ne komentira činjenicu da i dobit i masa plaća koju ostvaruju/isplaćuju poduzeća rastu sporije od davanja poduzeća državi;
- ne osvrće se na činjenicu da se dohoci faktora proizvodnje određuju na tržištima faktora proizvodnje čije su karakteristike (i rast) ključni i za raspodjelu dohotka između kapitala i rada u poduzećima i za sam rast poduzeća.
Prema zadnjem Viljevčevom odgovoru, to nisu teme jer on želi raspravljati samo o računanju profitabilnosti. Međutim, ne može se tako zatvoriti rasprava o pitanjima koja je htio-ne-htio otvorio. Rast poduzeća važna je tema i za apsolutne plaće (nominalne i realne) i relativne (u odnosu na dohotke kapitala), jer ako poduzeća rastu, onda se natječu za radnike i radnicima je bolje. Međutim, rasprava o rastu poduzeća se izbjegava. Ona izlazi izvan željenog okvira rasprave iako je rasprava o rastu unazad. Može rasprava o rastu unazad (što bi bilo da je bilo), ali ne može rasprava o rastu unaprijed (što će biti i što treba napraviti da bude dobro). Viljevac svoj tekst pokušava izolirati od šireg konteksta koji je sam kreirao što ne funkcionira iz dva razloga:
Prvo, ako se razgovara samo o načinu mjerenja profitabilnosti i o tome koliko su poduzeća mogla više povećati plaće, Viljevčevo mjerenje u tako suženom okviru ne prolazi zbog izostanka inflacijske i cikličke prilagodbe indikatora profitabilnosti. Bez modela za određivanje referentne točke nije moguće objasniti zašto se za vraćanje sata indikatora profitabilnosti unazad kao referentna godina koristi 2019. Uz takav pristup bilo kakav izračun koliko su plaće mogle rasti nema smisla. Kada bi se nakon inflacijske i cikličke prilagodbe indikatora profitabilnosti eventualno mogao pokazati neki “višak” za mogući rast plaća u prošlosti, i dalje je otvoreno je pitanje sistemskih rizika i prognoza ciklusa, dakle rasta u budućnosti.
Drugo, ako prihvatimo da pitanje “koliko su poduzeća mogla više povećati plaće” po definiciji zahtijeva ulazak u problematiku rasta poduzeća, onda teme koje sam u svojim reagiranjima otvorio, a ovdje rezimirao, ne možemo maknuti sa stola. Čak i uz bolji model za određivanje referentne točke od koje počinje izračun, smisao kalkulacije “koliko se moglo” povećati plaće unazad nije jasan. Puno je zanimljivije i produktivnije promišljati unaprijed: što treba napraviti da bi se rast održao ili ubrzao, a kolač za raspodjelu povećao. No, netko je odlučio da to nije tema.
