Ekonomski analitičar, vlasnik i direktor Arhivanalitike i urednik Ekonomskog laba s dugogodišnjim iskustvom u područjima makroekonomske i financijske analize, ulaganja i poslovnog savjetovanja.
Ovo je drugi iz ciklusa eseja o odnosu kulture, tehnologije i modernog ekonomskog rasta. Pisanje je potaknuto predavanjem ekonomskog povjesničara Joela Mokyra, dobtnika Nobelove nagrade za ekonomiju 2025., koje je održano početkom srpnja na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta. Svrha je trostruka: prvo, približiti Mokyrov rad čitateljima Ekonomskog laba; drugo, primijeniti Mokyrov povijesno-teorijski okvir na pitanja aktualnog razvojnog trenutka u Hrvatskoj; treće, s obzirom da su Mokyrovi znanstveni doprinosi vezani uz povijest modernog tehnološkog razvitka, reći nešto više o aktualnoj temi razvoja umjetne inteligencije i njezinom utjecaju na kulturu i institucije i obrnuto.
Pozadina tehnološkog napretka
Joel Mokyr je najveći dio istraživačke karijere proveo analizirajući povijest tehnološkog napretka. Njegov katalog razvitka tehnike – opisi kako je neki izum vodio do spirale tehničke primjene, novih izuma i novih tehničkih primjena pokrenuvši spiralu industrijske kreacije – nikada nije bio samo posao izrade inovacijsko-tehničkog kataloga. Bitne dijelove toga kataloga prije Mokyra sastavili su povjesničari inženjerstva i britanski povjesničar tehnologije Donald Cardwell. Mokyrov doprinos je integracija priče o tehnologiji s pričom o kulturi i institucijama kroz povijest.
Unatoč osjećaju da slušamo „nešto što svi znamo“, na Mokyrovom predavanju u Zagrebu bilo je zanimljivo slušati o tome kako je trebalo proći gotovo dvije stotine godina prije nego što će pronalazak vakuuma (Otto von Guericke 1654.) i objašnjenje kondenzacije pare dovesti do atmosferske mašine Thomasa Newcomena („sinteza“ 1712.), koja je međutim bila toliko energetski neefikasna da su trebale proći još 53 godine do Wattova pronalaska energetske uštede u partnerstvu s poduzetnikom Matthewom Boultonom. Njihova ideja održavanja konstantno visoke temperature cilindra iz 1765. dovela je do početnih primjena parnog stroja.
Stroj koji je pokrenuo europsku industriju do početka 19. stoljeća uglavnom je služio za podizanje veoma teških tereta u rudarstvu i građevinarstvu. Proći će više od pola stoljeća od Wattovog izuma do izgradnje prve lokomotive (George Stephenson 1814.) i željezničke pruge Stockton-Darlington (1825.; često se pogrešno misli da je prva linija bila međugradska Liverpool – Manchester koja je izgrađena pet godina kasnije). O masovnim primjenama nove tehnologije u modernim tvornicama možemo govoriti tek oko 1840. godine, što se podudara sa širenjem željezničke mreže u Velikoj Britaniji.
Ne samo da ključni izum Prve industrijske revolucije nije bio planiran; katalog serije izuma i njihovih primjena razotkrio je površinsku nasumičnost povezivanja tehnoloških rješenja. Mokyr je slutio da iza naizgled nasumičnog niza inovacija (industrijske revolucije) stoje duboke pokretačke sile. Nisu ga zadovoljila opća objašnjenja kao što su buđenje poduzetništva, pokretačkog duha, znatiželja, privatno vlasništvo, mogućnost profitiranja od inovacija i iskonska ljudska potreba za znanjem. Sve su to tek fenomeni na površini koji moraju imati dublje uzroke.
Mokyrova potraga za dubokim uzrocima industrijske revolucije razlikovala se od potrage koju su vodili Acemoglu, Johnson i Robinson, nobelovci iz 2024. koji su u široj javnosti postali poznati po bestselleru Why Nations Fail u kojemu su saželi rezultate svojih istraživanja uloge institucija u ekonomskoj povijesti. Oni su u središte tumačenja početaka industrijske revolucije stavili kvalitetu (inkluzivnih) institucija kojima je naročito pogodovala demokratizacija i širenje atlantske međunarodne trgovine. Mokyr je bio svjestan da bi se objašnjenja kvalitete institucija i širenja razmjene mogla primijeniti na veći broj društava u povijesti u kojima, međutim, nije došlo do izboja tehnološkog napretka. Tražio je teoriju o tome zašto se serijsko povezivanje industrijskih izuma i njihovih primjena dogodilo upravo u Europi odnosno u Velikoj Britaniji u relativno kratkom povijesnom razdoblju u drugoj polovici 18. i početkom 19. stoljeća.
Ranije se smatralo da je sve započelo nakon 1750. godine, zahvaljujući specifičnim okolnostima na Otoku. Kalifornijska škola ekonomske povijesti – Kenneth Pomeranz, Jack Goldstone – naglašavala je dostupnost ugljena i lakoću obrane geografski izoliranog otoka. Mokyr je jedan od glavnih kritičara te škole. Kritika je pokazala da period 1750.-1800. ne predstavlja diskontinuitet u povijesti Velike Britanije i zapadne Europe. Prije se radi o kontinuitetu djelovanja duboke kulture i/ili institucija koje su nastale u europskom srednjem vijeku i oblikovale zapadnoeuropsku civilizaciju koja je svoje izdanke izbacila prema amerikama. Za razliku od Pomeranzove teze o tome da je razvojni razlaz Zapada i Kine započeo tek s Prvom industrijskom revoluciojm,[1] Mokyr, Acemoglu, Robinson i drugi razvili su tezu da je razlaz Europe i Kine započeo puno prije industrijskih revolucija.
Treba razlikovati dvije vrste kritike kalifornijske škole ekonomske povijesti – Mokyrovu, koja korijene civilizacijske promjene pronalazi u ranom srednjem vijeku i vidi ju kao paneuropski fenomen, i Acemoglu-Johnson-Robinsonovu koja korijene pronalazi donekle izolirano u Engleskoj gdje se veliki politički prevrat dogodio u 17. stoljeću. Sve prije engleskog 17. stoljeća bilo je manje važno, smatraju ovi autori, i po tome se razlikuju od Mokyra. Debata je ne samo otvorena nego, kao što ćemo pokazati u nastavcima serijala, zadnjih godina dovodi do novih i vrlo zanimljivih ideja i saznanja. No, pričekajmo s time još malo.
Sinteza ranijih ideja o znanju i institucijama s idejama o kulturi
Nove teorije su izumi, a Mokyr je znao nešto o tome kako se izum gradi – na ramenima divova. Stoga je razvoj svojih ideja usmjerio u dva pravca koja je naumio spojiti (opet sinteza ideja, kao i s tehnologijom). Iz jednog rada Simona Kuznetsa iz 1965. godine posudio je ideju da korisno primijenjeno znanje čini osnovu tehnološkog i ekonomskog napretka. Od svoga mentora, također nobelovca (iz 1993.) Douglassa Northa, posudio je ideju o ključnoj ulozi institucija u usmjeravanju i određivanju tempa modernog ekonomskog rasta zasnovanog na inovacijama.
S obzirom da institucije, uz kulturu, predstavljaju temeljno objašnjenje modernog ekonomskog rasta (moglo bi se reći da institucije posreduju – prenose kulturne utjecaje), na početku ih moramo definirati jer ih različiti autori tumače na različite načine.
Za potrebe ovog ciklusa eseja institucije ćemo definirati kao pisane, ili šire, vizualno obrađene dokumente – ne samo pravne iako su pravni dokumenti svakako najvažniji – kojima se kodificiraju društvena pravila o svrhama i funkcioniranju zajednice. Institucije su infrastruktura društva koja prvenstveno služi kontroli nasilja i uspostavi načela rješavanja konflikata i regulacije ponašanja. Institucije, ako su funkcionalne, trebale bi služiti i smanjenju rizika, neizvjesnosti i troškova interakcija i transakcija među članovima zajednice.
Začetnik nove institucionalne ekonomike Douglass North koristio je širu definiciju institucija. On je pod tim pojmom obuhvatio i formalne i neformalne norme. Ovdje ćemo potonje prepustiti pojmu kulture: kultura je skup neformalnih normi koje oblikuju individualne odluke i akcije. Neformalne kulturne norme djeluju i kroz institucije u čijem su oblikovanju sudjelovale, pa je ponekad teško razlikovati formalne i neformalne norme. Unatoč tome, kultura je uvijek više od institucija; bolje rečeno, kultura je dublje u društvu od institucija. Bez obzira na to jesu li kulturna obilježja (norme i običaji) institucionalno kodificirana – službeno zabilježena, ili još nemaju institucionalizirani oblik, ona djeluju kroz sustav psiholoških nagrada i kazni koje usmjeravaju ponašanja i odluke ljudi.
Kulturne norme ne djeluju samo na temelju modifikacije oportunističke kalkulacije koju donositelj odluke svjesno uzima u obzir važući svoje ciljeve, smjer akcije i očekivane posljedice. Takav se utjecaj ostvaruje preko institucija – na primjer, kroz zakone koje ljudi tumače i uglavnom nastoje s njima uskladiti svoje ponašenje. Dio duboko prihvaćenih i generacijski prenesenih normi djeluju drugačije, preko emotivnih – somatski ugrađenih – i biološki uvjetovanih osjećaja krivnje, srama, straha, želje za prihvaćanjem putem i drugih emotivnih regulatora koji utječu na odluke na podsvjesnoj ili polu-svjesnoj razini. Ako su formalne institucije usklađene s neformalnim kulturnim normama, institucije samo pojačavaju psihološke efekte. No institucionalizacija nije nužan uvjet utjecaja. Utjecaji neformalnih kulturnih normi mogu biti snažni i ako neformalne kulturne norme nisu kodificirane i institucionalizirane.
Institucije, dakle, mogu regulirati ponašanje ljudi kroz oba psihološka mehanizma – kroz aktivaciju somatskih podražaja i emocija koje izviru iz podsvijesti ili polu-svijesti, i/ili kroz svjesnu oportunističku kalkulaciju očekivanih posljedica. Također, mogući su slučajevi disonance između neformalnih kulturnih normi i institucija. Institucije mogu ukazivati na jedan tip ponašanja, a neformalne kulturne norme na drugi, koji je potencijalno suprotstavljen prvome. Dobar primjer je trgovanje utjecajem – čin koji je institucionalno sankcioniran, ali u kulturi može biti široko prihvaćen (zvuči poznato?). Dublje razmatranje psiholoških mehanizama regulacije i odnosa svjesnog i podsvjesnog, razumskog i somatskog, nalazi se izvan okvira ovog eseja i ekonomske analize.
Složenim odnosima kulture, institucija, politike i modernog ekonomskog rasta zasnovanog na inovacijama vratit ćemo se u nastavcima ovog serijala nakon što detaljno prikažemo Mokyrov rad. Godine 2004. izlazi knjiga The Gifts of Athena: Historical Origins of the Knowledge Economy. Bila je to prva velika Mokyrova sinteza koju je pisao u 50-im godinama života. U njoj je povezao tehnološki napredak i širenje znanja s dubinama kulture i institucija.
Lambda i omega znanje
Prema Mokyru, postoje dvije vrste znanja. Omega ili propozicijsko znanje daje odgovor na pitanje zašto (to je epistemička baza); na primjer, zašto parni stroj radi (a ne kako radi – to je druga vrsta znanja). Problem omega znanja leži u poteškoćama ekstrakcije znanja iz magle percepcije i apriornih vjerovanja: za kodifikaciju omega znanja potreban je golem metodološki trud i disciplina – definiranje pojmova, katalogiziranje, klasificiranje, mjerenje, opažanje i prepoznavanje regularnosti – zakonitosti, idealno uzročnosti. Zbog visokog stupnja apstrakcije, omega znanje je više ili manje čvrsto – ovisno o tome koliko je verificirano. Verifikacija omega znanja ima dva aspekta: pouzdanje (tehničko, statističko) i konsenzus (prihvaćenost istine).
Omega znanje je povezano s primjenjenim lambda znanjem koje Mokyr naziva još i instrukcijsko – inženjersko ili preskriptivno znanje. Instrukcije su praktična stvar koja je bitna za odgovor na pitanje kako nešto radi (i radi li uopće). Ako postoji lambda znanje, tj. ako nešto dobro radi, povećava se šansa verifikacije s time povezanog omega znanja.
Dvije vrste znanja treba odvajati – ne smiju im se pripisati odveć čvrste veze. Razlika se vidi u tome što je omega znanje točno ili netočno, dok praktično-instrukcijsko ili lambda znanje radi ili ne radi. To su različiti testovi verifikacije znanja. Zbog toga je moguće postojanje propozicijskog omega znanja iz kojega ne proizlaze lambda-primjene. U tom slučaju, inženjerska tehnika još ne dostiže stupanj razvitka koji je nužan za primjene omega-znanja: imamo teoriju, ali nemamo praksu.
S druge strane, moguće su lambda primjene – razvoj instrukcija i tehničkih rješenja koja daju odgovor na pitanje kako nešto radi i da li uopće radi, neovisno o postojanju verificiranog propozicijskog omega-znanja o tome zašto nešto radi: imamo praksu, ali nemamo teoriju. Omega, ponekad, nije nužan uvjet lambde, a vrijedi i obratno.
Verifikacija omega-znanja može pozitivno utjecati na lambda primjene ako se radi o disruptivnoj tehnologiji iz koje proizlaze brojne primjene čime osnažuju ekonomije obujma. Primjeri takvih tehnologija, osim već spomenutog parnog stroja, su električna energija (Druga industrijska revolucija) te računala i Internet (Treća). Upravo promatramo hoće li umjetna inteligencija na temelju velikih jezičnih ili nekih alternativnih modela ući u red distruptivnih temeljnih tehnologija historijskih proporcija. Velike su šanse za to. Stvar je konvencije, kojom se ovdje nećemo zamarati, hoćemo li AI jednoga dana smatrati integralnim dijelom Treće, Četvrtom ili Petom industrijskom revolucijom.
Kada koristimo pojam „industrijska revolucija“, hrvatski čitatelji ne trebaju se zamarati pojmom „industrija“ koji se u našemu jeziku koristi preusko. Zbog kasne modernizacije i planskog zatiranja individualnog poduzetništva u većem dijelu novije povijesti u naš smo jezik preuzeli najužu definiciju pojma industrije. No taj pojam na engleskom jeziku ima šira značenja. Može označavati skupine bilo kojih srodnih ekonomskih aktivnosti, a najšire značenje pojma industrija obuhvaća poduzimanje ekonomske aktivnosti i organiziranog rada. Zbog toga je, radi točnog prijevoda, pojam slijeda industrijskih revolucija u proteklih približno 250 godina najbolje označiti kao moderan ekonomski rast.
“Moderan” ovdje nema samo vremensku oznaku: moderan znači utemeljen na stalnim i čestim inovacijama koje se međusobno prožimaju i nadograđuju. Učestalost inovacija bitna je razlikovna karakteristika modernog rasta koji proširuje tehnološke granice u odnosu na rast zasnovan na povećanju efikasnosti koji se odvija unutar poznatih tehnoloških okvira. Razvijene zemlje mogu rasti samo pomicanjem tehnoloških granica, a druge manje razvijene zemlje, čak i tako različite poput Kine ili Hrvatske, još uvijek mogu rasti kroz povećanje efikasnosti i kopiranje postojećih tehnologija, iako se postupno (Hrvatska više nego Kina, jer je razvijenija od Kine) bliže granici kada će daljnji rast zavisiti o novim tehnološkim sposobnostima. Zbog toga je jako važno bolje razumjeti veze između tehnologije, znanja i kulture, inovacija i institucija, jer u tim se dubinama kriju sposobnosti za moderan ekonomski rast.
Mokyr nabraja primjere slabih veza između omega i lambda znanja: telegraf je nastao puno prije nego što je Shannon četrdesetih godina dvadesetog stoljeća postavio temelje teorije informacija inspiriran Boltzmannovom jednadžbom termodinamike iz 1872. koja je afirmirala koncept entropije (jednadžbe su iste, premda je njihov nastanak razmaknut 70-tak godina!);[2] braća Wright poletjela su zrakoplovom 1903. petnaest godina prije nego što je Prandtl 1918. razvio teoriju aerodinamike; Finlay je eksperimentom 1878. pokazao kako insekti prenose bolesti (lambda), a Walter Reed je tek 1900. pokazao zašto se to događa (omega). Povijest je prepuna primjera u kojima je lambda-znanje prethodilo omega-znanju, iako je bilo i obrnutih slučajeva među kojima je i najslavniji: Einsteinova teorija relativnosti nastajala je od 1905. do 1915. (od specijalne do opće), a Pound-Rebkin eksperiment koji je dokazao crveni pomak dogodio se tek 1959., dok je postojanje gravitacijskih valova dokazano 2015. – puno stoljeće nakon nastanka teorije (omege).
Za dokaze i primjene potrebno je vrijeme. U slučaju teorije relativnosti tako je bilo s lambda-primjenama: projekt razvoja GPS sustava geolokacije započeo je 1973. (sustav je postigao punu funkcionalnost tek 1995.). Prva nuklearna elektrana koje ne bi bilo bez E=mc2 započela je s radom 1954. Niknula je iz lambda-znanja nastalog u okviru (ne)slavnog Manhattan projekta razvoja atomske bombe 1942.-1945.
Manhattan projekt je primjer nastanka disruptivne tehnološke (lambda) inovacije koja je utjecala na brojne aspekte kulture, politiku i institucije, i to nakon što su kultura, politika i institucije imale utjecaj na pokretanje tog projekta. Na takvim primjerima raste ideja o prožimanju kulture i institucija, koje se stalno odvija i na mikro-skali. No nije nam potreban grandiozan Manhattan projekt da uočimo procese prožimanja kulture, institucija, tehnološkog napretka, politike i gospodarstva, ali za takvo uočavanje treba dovoljno pažljivo gledati. Međutim, kategorijalni aparat i mjerni instrumenti u društvenim znanostima 20. stoljeća nisu bili dovoljno razvijeni za istraživanje prožimanja kulture i institucija na mikro-društvenoj razini. Tek su se počele slutiti naznake nekih ideja u čijem je razvoju Joel Mokyr imao važnu ulogu.
Grube ideje o općoj teoriji tehnološkog napretka
Razvoj instrukcijskog lambda-znanja tehnološka je analogija prirodne selekcije gdje se znanje usvaja izvan učionice. Mokyr odbacuje linearne teorije prema kojima kodificirano znanje proizvode znanstvenici-specijalisti koji rade na sveučilištima i za vlade, iz čega slijede primjene. Sveučilišta smatra važnima u europskoj povijesti zbog njihove autonomije i resursa koje imaju za sistematizaciju i kodifikaciju provjerenih znanja izvan političkih utjecaja, no smatra da sveučilišta nisu bila bitna za tehnološki napredak i inovacije. Naprotiv, isticao je, birokratizacija i interesi mogu pretvoriti sveučilišta u blokatore inovacija. Ključno je instrukcijsko lambda – implicitno (engl. tacit) znanje, koje uglavnom raste na otvorenom tržištu gdje se osmišljavaju konkretni proizvodi i usluge koji će bolje zadovoljiti ljudske potrebe.
Središnje mjesto ove vrste znanja kod Mokyra ne može se tumačiti kao da druga znanja i ne-tržišne primjene nisu bitni. Naprotiv, Mokyr uklapa tržišne inovacije i njihove primjene u širi okvir. Naglašava važnost političke fragmentacije i ratova u Europi, koji su sami po sebi ubrzavali (neke) tehnološke inovacije i primjene, ali tim procesima ne pridaje središnje mjesto nego ih smatra samo dijelom šireg mozaika. Naglašava važnost političkih institucija i proizvodnje javnih dobara pored obrane (i tehnoloških primjena koje iz toga proizlaze), no iz toga ne izvodi zaključak o središnjoj ulozi političkih vlasti u pokretanju i širenju tehnoloških promjena. Sve se prožima, komplementarno je. Pa ako iz njegove povijesne analize poželimo na brzinu izvući neke preporuke za vođenje ekonomske politike, nailazimo na poteškoće jer je u povijesti, barem tako izgleda, sve bilo važno.
Ipak, bez razlikovanja uloge kulture, institucija, širenja tržišnih primjena i omega i lambda znanja, ne bi se mogao objasniti Veliki razlaz Kine i Europe u proteklom mileniju. Milenij je naime započeo velikom tehnološkom prednošću Kine (i arapskoga svijeta) pred Europom. Međutim, zbog sveprisutnosti središnje mandarinske birokracije u stvaranju poticaja, primjenama i nadzoru, izumi koji su u ranom srednjem vijeku u Kini bili spektakularni – od papira, kompasa i baruta do četkice za zube i kišobrana (uz raniji razvoj pismenosti u usporedbi s Europom) – primjene izuma nisu uhvatile duboke korijene. U Europi, koja je bila politički fragmentirana, bez središnje vlasti i često u ratnom stanju, kroz cijeli prošli milenij ubrzano je širenje naizgled nasumičnog niza izuma i njihovih primjena. Mokyr će to u kasnijim radovima objasniti specifičnom koevolucijom europske kulture i institucija čija se ishodišta mogu pronaći još na prijelazu prošlih milenija. Stoga bi istraživanje koevolucije kulture i institucija u Europi moglo bi biti korisno za svaki narod koji je isuviše dug period proveo na periferiji te iste Europe, pod snažnim utjecajem drugih kultura istoka i orijenta.
Do dubokih izvorišta veze između kulture i inovacija u europskoj povijesti doći ćemo u idućim nastavcima serijala. Priča o tehnologiji u ovom eseju tek je uvod u to, jer u knjizi Atenini darovi iz 2004. ideje još nisu posve artikulirane. U svakom slučaju, nakon Mokyra nema više „mračnog srednjeg vijeka“ o kojemu je moja generacija učila u školi; nema više iznenađujuće industrijske revolucije koja se događa u razmjerno kratkom povijesnom razdoblju nekim čudom ili slučajem kao što su geografska ili geološka obilježja Velike Britanije. Povijest se počinje doimati logičnija, povezanija, dublja.
Ranija tumačenja industrijske revolucije kao velikog diskontinuiteta u odnosu na prethodno razdoblje nije nastalo samo zbog uklapanja u socijalistički ideološki narativ; i na Zapadu je pod utjecajem kalifornijske škole ekonomske povijesti afirmiran pogled o nekoj vrsti naglog prevrata koji je započeo približno 1750.-1760. Učilo se da je 18. stoljeću prethodilo „maltuzijansko“ razdoblje u kojemu stagnatna produktivnost rada u poljoprivredi nije dopuštala moderan ekonomski rast. Međutim, izboji rasta stanovništva bili su česti i prije industrijske revolucije – i pri tome nije posve jasno jesu li razdoblja zaustavljanja ili preokreta uvijek imala maltuzijanski karakter u smislu nemogućnosti da poljoprivredne tehnologije povećaju produktivnost sljedeće (sve lošije) zemljišne čestice koja se uzima za obradu radi prehrane stanovništva. Na primjer, broj stanovnika Engleske udvostručen je od 1500. do 1650., 2 – 3 stoljeća prije velikog širenja Prve industrijske revolucije. U Europi su se kroz cijeli srednji vijek događala takva razdoblja rasta, doduše isprekidana i nestabilna, no unatoč tome proces gospodarskoga rasta i sukcesije industrijskih revolucija u tehnološkom smislu možemo smatrati nadogradnjom serije ranijih izuma u graditeljstvu i prometu, naročito brodarstvu, koji su započeli efikasnim vikinškim brodovima čija su tehnička rješenja kopirali i dalje razvijali brodograditelji širom Europe.
U institucionalnom smislu, moderan rast zasnovan na inovacijama možemo smatrati nadogradnjom europske trgovačke civilizacije – hanzeatskih gradova sjevera i renesansnih gradova juga – gdje je izumljeno trgovačko pravo, burze i moderne financije i gdje je započelo okrupnjavanje kapitala u dioničkim društvima (Engleska i Nizozemska istočnoindijska kompanija, 1600. i 1602.). I rani razvoj predstavničkih načina odlučivanja u slobodnim kraljevskim gradovima, na sveučilištima i u raznim asocijacijama imali su važnu ulogu u pripremi velike društvene transformacije stoljećima prije Prve industrijske revolucije. Engleska, Švicarska i Poljska rano su razvile feudalni tip parlamentarizma u kojemu je sabor plemstva ograničavao moć vladara. Politička fragmentacija u Europi i ograničavanje moći vladara važan su dio Mokyrove interpretacije ekonomske povijesti.
Gdje je tu kultura?
No, što se prije Prve industrijske revolucije u društvenim dubinama događalo s kulturom – prevladavajućim normama koje reguliraju odluke i ponašanja ljudi? U vrijeme rada na Ateninim darovima Mokyr više sluti nego što razrađuje središnje mjesto kulturnih normi, ideja, i njihove odnose s institucijama u objašnjenju modernog ekonomskog rasta. Tek gradi inventar pretpostavki, među kojima se ističu tri.
Prvo, moderan ekonomski rast zasnovan na inovacijama događa se tamo gdje je sustav društvenih poticaja, nagrada i kazni (dakle: kulturne norme i institucije) postavljen tako da potiče invenciju i primjene. Da bi takve norme i institucije prevladale, potrebni su idejni temelji koji favoriziraju promjene i inovacije, a to znači individualizam.
Drugo, kultura i institucije moraju biti postavljeni tako da niti jedna interesna skupina u društvu, pa i same elite na vlasti, ne mogu trajno blokirati novitete i napredak. Uvijek postoje snažni poticaji među elitama za održanje statusa-quo: nova znanja, tehnologije i nepredvidivo širenje njihovih koristi dovode do promjena odnosa bogatstva, moći i statusa. Tehnološki napredak rijetko nastupa kao pareto-napredak u smislu da svima bude bolje, piše Mokyr: širenje tehnike najčešće stvara dobitnike i gubitnike, a gubitnici mogu (i u pravilu će pokušati) zaustaviti napredak političkim putem. Kulturne norme i iz njih izvedene institucije trebaju objasniti zašto u novijoj europskoj povijesti nije bilo moguće postići trajne blokade promjena.
Treće, širenje ne nužno tehničkih, nego društvenih i filozofskih ideja koje imaju obilježja nematerijalnih inovacija u velikoj mjeri oblikuje kulturu, i obratno. Mokyr je kreatore ključnih ideja prosvjetiteljstva smatrao kulturnim poduzetnicima. Najčešće je spominjao Francisa Bacona (1561.-1626.), koji je nasuprot mitovima i varkama „starog“ ljudskog uma suprotstavio načela empiricizma afirmirajući indukciju kao ključnu metodu spoznaje; Davida Humea (1711.-1776.) koji je vratio skepsu spram spoznajne indukcije i tehnološkog napretka uz poziv na epistemološku skromnost iz koje će proizaći konzervativna kritika, stalno propitivanje preoptimističnog empiricizma i vjerojatnosna interpretacija znanja; Johna Lockea (1632.-1704.) koji je stajao između Bacona i Humea sa svojom idejom umjerenog empricizma protumačenog kao mogućnost dovoljnog znanja za praktične primjene noviteta, ali još važnije – Lockea koji je artikulirao ideje novovjekog republikanizma; i, naravno, Adama Smitha (1723.-1790.).[3] Ako su ljudi poput ove velike četvorke bili kulturni poduzetnici koji su svojim idejama neposrednije utjecali na kulturu nego na institucije (na njih će utjecati posredno, preko kulture), onda je očito da je niz ideje – kultura – znanje, tim redom, važan sklop koji se našao u fokusu Mokyrove pažnje.
Prema tome, industrijska revolucija (Prva), s kojom započinje dugo razdoblje modernog ekonomskog rasta u kojemu još uvijek živimo nije bila ničija zamisao. Industrijska revolucija bila je dio neplanirane, spontane evolucije društva. Ljudi čije su ideje bile ključne za njezino pokretanje nisu imali pojma do čega će njihove ideje dovesti. I to načelo ne-namjeravne evolucije je univerzalno. U sljedećim esejima ćemo pokazati kako Mokyr sličan princip ne-namjere primjenjuje na ulogu kulturnih normi koje su regulirale ponašanje u obitelji, a koje je katolička crkva promovirala u ranom srednjem vijeku, naravno bez blagoga pojma ili namjere u vezi toga do čega će te norme dovesti stoljećima kasnije u pogledu utjecaja na širenje ekonomske aktivnosti i na njezin tehnički karakter.
Tako je Mokyr u Ateninim darovima odškrinuo vrata kasnijim istraživanjima veza kulture i komunikacija iz razdoblja europskog prosvjetiteljstva s modernim ekonomskim rastom. Unatoč imenovanju filozofskih veličina kulturnim poduzetnicima – ljudima čije su ideje mijenjale kulturu, a posljedično i institucije – uloga kulturnih faktora u Mokyrovim Ateninim darovima koje je pisao krajem prošlog i početkom ovoga stoljeća ostala je donekle nedorečena, što je ujedno bio poziv na daljnji rad.
[1] Kenneth Pomeranz (2000): The Great Divergence. Princeton University Press.
[2] Točnije je reći da su jednadžbe izomofrne. Gibbsova interpretacija Boltzmannove jednadžbe i Shannonova jednadžba informacijske entropije daju isti rezultat ako je jednaka vjerojatnost pojave svakog pojedinog elementa (molekule, informacije) u sustavu.
[3] Kratak opis Smithovih ideja o moralu, svijesti, spoznaji, društvu i gospodarstvu nisam obradio ovdje jer sam početkom godine objavio serijal tekstova povodom 250. godišnjice izlaska njegovog ključnog djela Bogatstvo naroda iz kojih se možete detaljnije upoznati sa Smithovim idejama: 250 godina Smithovog Bogatstva naroda: uvod; 250 godina Bogatstva naroda: Adam smith, ekonomist; 250 godina Bogatstva naroda: Adam smith, mislilac o društvu.
Zahvaljujem Ivanu Buriću i Aleksandru Štulhoferu na komentarima prve verzije teksta. Odgovornost za sve preostale pogreške i stavove pripada isključivo meni.
Prethodni tekstovi iz istog serijala (u svakom tekstu na ovom se mjestu nalazi poveznica na prethodni tako da klikanjem poveznica možete kroz serijal “putovati” unatrag):
