Ekonomski analitičar, vlasnik i direktor Arhivanalitike i urednik Ekonomskog laba s dugogodišnjim iskustvom u područjima makroekonomske i financijske analize, ulaganja i poslovnog savjetovanja.
Razvojno približavanje Hrvatske europskom prosjeku nakon završetka Domovinskog rata bilo je sve prije nego glatko i predvidivo. Prva faza realne konvergencije (stručan termin za stvarno razvojno približavanje) 1995. – 2008. bila je obilježena poslijeratnom obnovom, državnim investicijama u autoceste i sportske dvorane, povećanjem javnog i privatnog duga koji je uglavnom financirao kupnje nekretnina, te smanjenjem omjera izdataka države i BDP-a s ratnih 57% na 45%. Unatoč padu ovog omjera zbog rasta nazivnika – BDP-a – glavni pokretač gospodarstva od kraja Domovinskog rata do Velike recesije 2009.-2014. bila je država. Vlade su različitim mjerama i zaduživanjem prije 2009. osiguravale rast agregatne potražnje. No ponuda – gospodarska struktura – nije se značajno mijenjala. Ovisnost ukupnog izvoza o turizmu i naslijeđeni problemi industrijske strukture (brodogradnja i drugi nekonkurentni dijelovi industrije) činili su listu ekonomskih problema sličnom kao na kraju socijalističkog razdoblja osamdesetih.
Uslijedila je duga gospodarska i društvena kriza 2009.-2014. Njezina dubina i trajanje bili su toliki da je Hrvatska tek 2019. premašila razinu realnog BDP-a iz 2008. Dogodio se novi veliki val iseljavanja. Uz naknadnu pamet, hrvatsko izgubljeno desetljeće potvrđuje da se u godinama prije 2009. malo toga u gospodarstvu promijenilo u odnosu na prijelomne godine oko 1990. Tek će ulazak u EU, rast izvoza roba i usluga i fiskalna konsolidacija pokrenuti gospodarski rast na nekim drugim temeljima od 2015. godine. Hrvatska se od tada nalazi u uzlaznom dijelu gospodarskog ciklusa unatoč kratkom pandemijskom prekidu 2020.
Danas je opće poznato da je gospodarski rast ubrzan nakon pandemije zahvaljujući priljevu bespovratnih sredstava EU, ulasku u Schengenski prostor i europodručje. Kamatne stope u Hrvatskoj po prvi puta u povijesti postale su niže nego u Njemačkoj, Austriji i Italiji. Dojam je i da se struktura rasta promijenila. Turizam od 2023. do 2025. nije rastao, ali su drugi dijelovi uslužnog sektora – trgovina, transport i logistika, informacijsko-komunikacijske usluge i, nadasve, građevinarstvo – nosili rast. Državne investicije i obnova nakon potresa imali su važnu ulogu.
Demografske promjene i raniji val iseljavanja, koji je završen (hrvatska ima pozitivan migracijski saldo, ne samo zbog radnika-imigranata), otklonili su problem nezaposlenosti. Nedostatak radne snage i ekspanzivna fiskalna politika pokrenuli su snažan rast plaća i realne osobne potrošnje. Osobna i državna potrošnja uz državne investicije vodile su brz gospodarski rast u proteklih nekoliko godina kada se Hrvatska stalno pojavljivala u top 5 europske liste država prema brzini rasta realnog BDP-a uz Cipar, Maltu, Irsku i Poljsku. Neki pozitivni dojmovi postoje i o promjeni (modernizaciji) gospodarske strukture.
Međutim, ne samo da nema jamstva da će se procesi rasta nastaviti sličnim tempom kao od 2015. do 2025. kada je anualizirana stopa rasta realnog BDP-a iznosila 3,4%, nego je velika vjerojatnost da se nalazimo na početku dugog razdoblja bitno sporijeg rasta u kojemu će tempo rasta iz proteklog desetljeća biti približno prepolovljen. Realna konvergencija prema europskom prosjeku dovela je BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moći na 78% prosjeka EU, ali približavanje je bilo više pokretano rastom zaposlenosti (zapošljavanje u postojeću gospodarsku strukturu, osobito u radno-intenzivne djelatnosti javnog sektora, turizma, trgovine i građevinarstva) nego rastom produktivnosti (primjena novih tehnologija, proizvoda, usluga i načina proizvodnje). Nakon što je Hrvatska dostigla 78% prosječnog europskog dohotka po staovniku 2023., ovaj pokazatelj više ne pokazuje tendenciju rasta. Lovrinčević, Mikulić i Keček (2026) proveli su dekompoziciju novog ciklusa ekonomskog rasta na cjenovne i realne efekte po djelatnostima, i uz pomoć input-output tablica došli do zaključka da trenutni model rasta nije održiv zbog sporog rasta produktivnosti. Pišu da će ograničenja na strani ponude postaviti ograničenja daljnjem gospodarskom rastu. Jer, ako nema značajnog rasta produktivnosti, a nema niti velikog rasta ponude rada, rast nema otkuda doći.
Ostim toga, vladin sektor i politike koje su bile moguće u prvim godinama članstva u Europskoj uniji kada je pokrenut izdašan priljev bespovratnih europskih sredstava više nemaju pokretačku snagu kakvu su imali u proteklih deset godina. Prema tome, u sljedećih desetak godina rast će sigurno biti u prosjeku sporiji nego u proteklih deset, no otvoreno je pitanje kakav će biti taj rast: hoće li rast realnog BDP-a per capita približno pratiti europski prosjek, što bi značilo trajnije plutanje oko 80% prosječnog realnog dohotka po stanovniku EU, ili je u Hrvatskoj moguće pronaći unutarnju razvojnu energiju koja bi u uvjetima skučenog tržišta rada i smanjenog potencijala za rast domaće agregatne potražnje pokrenula moderan rast zasnovan na rastu produktivnosti i inovacijama – koji u kontekstu ranijih tekstova iz ovog feljtona možemo nazvati rastom kroz širenje Mokyrovog lambda-znanja?
Od Mokyra smo naučili da moderan ekonomski rast koji je zasnovan na inovacijama zavisi o kulturnim normama. Kako formalne institucije izrastaju iz kulture, one posreduju između kulturnih dubina i socio-ekonomskog razvoja. A aktualno stanje institucija u Hrvatskoj, barem na razini percepcije, ne upućuje na daljnji napredak. Prema percepciji neovisnosti pravosuđa i percepciji korupcije, Hrvatska ne samo da je pri europskom dnu nego se njezin položaj na europskoj ljestvici u vrijeme povoljnog gospodarskog ciklusa nije značajnije promijenio (na slici vidimo rezultate mjerenja za 2016. i 2025. godinu).
Slika prikazuje institucionalne fragmente ali je dovoljno ilustrativna da pokrene četiri povezana pitanja:
- Jesu li percepcije o institucijama – u koje Hrvati nemaju povjerenja – objektivne, odnosno, je li moguće da se institucionalna kvaliteta zapravo poboljšava samo percepcija o tome nije raširena (na primjer, ministri pod istragama i na sudovima mogu hraniti percepciju nepovjerenja, dok se u biti radi o institucionalnom napretku; slično tome, znamo da nam administracija nije efikasna, ali možda je ona ipak znatno poboljšana)?
- Ako su moderne institucije uistinu i dalje slabe, koliko je dugo moguće imati osjetan gospodarski rast bez osjetnog institucionalnog napretka?
- Jesu li prve naznake usporavanja dugog ciklusa ekonomskog rasta koji traje od 2015., uz zaustavljanje realne konvergencije od 2023. godine, povezane s izostankom bržeg institucionalnog napretka?
- Bez obzira na to koliko percepcija točno mjeri stvarnu institucionalnu kvalitetu, ta kvaliteta je slaba i postavlja se pitanje zašto je hrvatski institucionalni napredak spor (ili izostaje), čak i u relativno povoljnim ekonomskim okolnostima; postoji li nešto u dubinama lokalne kulture što bi moglo objasniti i dalje lošu kvalitetu institucija i njihov vjerojatno negativan učinak na rast?
Kombinirajući pretpostavke, nalaze iz ekonomske povijesti o vezi kulture, tehnologije i rasta koje smo predstavili u ovom feljtonu, te postojeća znanja o kulturnoj konfiguraciji radikalnog egalitarizma (egalitarnog sindroma), zagrepst ćemo ispod ekonomske, političke i institucionalne površine na tragu prikazanog modela koevolucije kulture i institucija.
Egalitarni sindrom – radikalni egalitarizam
Sociolog Josip Županov (1923.-2004.) sedamdesetih godina prošlog stoljeća identificirao je sedam normi koje predstavljaju potencijalnu prepreku socijalističkom tipu modernizacije hrvatskog društva. Devedesetih je isti skup kulturnih normi vidio kao prepreku uspješnom prijelazu Hrvatske u tržišno gospodarstvo. Ivan Burić i Aleksandar Štulhofer u seriji empirijskih radova sa suradnicima 2010.-ih, tih sedam su sveli na pet normi koje u terminologiji Acemoglua i Robinsona (vidjeti prikaz u prethodnom eseju) čine kulturnu konfiguraciju koja se u terminologiji Josipa Županova može nazvati egalitarni sindrom ili radikalni egalitarizam.
Riječ radikalan služi razlikovanju ovog sklopa neformalnih normi od pozitivnih aspekata egalitarizma kao što su društvena solidarnost, ravnopravnost ili jednakost pred zakonom. Nasuprot pozitivnim učincima takvih vidova egalitarizma, norme koje čine egalitarni sindrom mogu djelovati kao prepreke modernom ekonomskom rastu zasnovanom na inovacijama. Pet normi konfiguracije radikalnog egalitarizma koje su Burić i Štulhofer izlučili iz Županovljevih sedam su:
- Perspektiva ograničenog dobra. Traženje / očekivanje od zajednice-države da spriječi pretjerano bogaćenje i brži rast životnog standarda nekih ljudi, čak i da spriječi da neki ljudi budu uspješniji od drugih.
- Redistributivna etika. Zagovor progresivnog oporezivanja i oporezivanja imovine.
- Egalitarna raspodjela. Očekivanje da država ograniči raspone dohodaka na razini nacionalnog gospodarstva, ali i u privatnim poduzećima.
- Opsesija o privatniku. Pozitivan odnos prema državnom vlasništvu u sektoru poduzeća i dokazivanju porijekla bogatstva, negativan prema privatizaciji i etičnosti poduzetenika
- Intelektualni egalitarizam. Skeptičan odnos prema inovacijama, učenju i obrazovanju, promjenama, raspodjeli koristi od promjena među “običnim ljudima” (koji, navodno, nemaju koristi od društvenih promjena), te negativni stavovi o intelektualcima i stručnjacima.
Županov je egalitarni sindrom smatrao kulturnim nasljeđem seljačkih zajednica. Zbog kroničnog siromaštva, egalitarizam i uravnilovka bile su funkcionalne norme. Međutim, kada je društvena modernizacija otvorila nove prilike, norme radikalnog egalitarizma počele su bacati klipove pod noge modernog ekonomskog rasta.
Nastanak socijalizma u kulturnoj konfiguraciji radikalnog egalitarizma nije bio slučajan. Socijalizam je po naravi svoje ideologije uključivao brojne negativne aspekte egalitarizma čime je produžio život radikalnog egalitarizma. Županov je to bio nazvao “društvenim ugovorom između političke elite i radništva”. Tako je glasila njegova hipoteza za koju možemo pronaći brojna povijesna uporišta. S obzirom na kasnu razgradnju feudalizma u Austro-Ugarskoj u odnosu na zapad Europe, kasno širenje pismenosti, zakašnjelu industrijalizaciju i više nego zakašnjelu demokratizaciju u Hrvatskoj u odnosu na zapadni dio Europe može se postaviti teza da je egalitarni sindrom još uvijek prisutan u hrvatskoj kulturi i da ometa pokretanje modernog ekonomskog rasta zasnovanog na inovacijama.
Činjenica je da su slavenske seljačke zadruge kao oblik klanskog povezivanja šire obitelji postojale još početkom dvadesetog stoljeća, a hrvatski seljački pokret bio je izrazito egalitarno i socijalistički orijentiran. HSS braće Radić bio je dio sovjetske seljačke internacionale što ukazuje na ne tako davnu koevoluciju seljačke kulture, institucija i političkog djelovanja u Hrvatskoj. Nasuprot tome, liberalna se misao u 19. i većem dijelu 20. stoljeća javljala u fragmentima. U vrijeme Kraljevine SHS i Jugoslavije, te osobito u NDH i u socijalističko vrijeme, bila je zatirana. Autonomni dio poslovnog sektora bio je malen, slab i politički nemoćan – kako u vrijeme HSS-a kao glavne političke snage u Hrvatskoj, tako i u vrijeme NDH i socijalističke Jugoslavije. Povjesničar Stipe Kljaić u svojim je radovima o intelektualcima u hrvatskoj povijesti pokazao koliko su liberalne ideje, naročito one koje bi bile povezane s gospodarskim temama, bile rijetke i fragmentirane. Ekonomist Mijo Mirković po kojem je Ekonomski fakultet u Puli dobio ime i čije je radove i Županov vjerojatno čitao, u svojem je njemačkom doktoratu iz 1923. na sličan način pisao o razlozima zaostajanja slavenskih naroda: izostanak zapadnih utjecaja, osobito ideja prosvjetiteljstva i liberalne misli, te snažni ruski kulturni utjecaji. Mladi Mirković 1923. nije štedio ni hrvatsku politiku ni katoličku crkvu, pokazujući da Hrvatska u dubinama svoje kulture i političke prakse nije bila dio Zapada. Radića je smatrao nepopustljivim demagogom i pacifistom, a statičnu katoličku crkvu organizacijom koja nema odgovore za život modernog čovjeka koji bi bio usmjeren rastu znanja i životnog standarda.
Utoliko je povijest Hrvatske do ne tako davne 1990. bila obilježena interakcijama između tradicionalnih normi naslijeđenih iz razdoblja fragmentiranih seljačkih zajednica i snažne, autoritarne države, uz kroničan demokratski deficit koji se prvo ostvarivao kroz djelovanje austro-ugarske politike i institucija, a kasnije jugoslavenskih, endehaovskih, pa opet jugoslavenskih. Društvo, u smislu kako ga definira Gemeinschaft vs. Gesellschaft literatura i preuzimaju Henrich i Mokyr – kao opreku komuni/zajednici – u Hrvatskoj nikada nije konstituirano spontano, odozdo prema gore, uz ograničenja vlasti koja bi proizlazila iz suvereniteta naroda. Društvenost odnosno funkcioniranje države oduvijek je bila kontrolirani projekt koji je neka elita uvodila odozgo i koji se često sukobljavao sa seljačkom tradicijom. Različiti projekti “izgradnje društva” – pogonjeni stranim imperijalizmima ili domaćim (krajnje lijevim ili krajnje desnim) ideologijama – bili su puni proturječja, pogrešaka i nasilja, te je upravo iz seljačkog osjećaja i potrebe očuvanja tradicije i socio-ekonomskog statusa nastajao otpor. No to je drugačiji tip otpora od onoga na zapadu Europe o kojem piše Mokyr. Otpor na Zapadu u moderno doba imao je primarno građanski karakter utemeljen u kulturi individualizma. Hrvatska je povijest bila drugačija, prožeta različitim utjecajima i idejama (ideologijama), i stoga je upitno koliko su obilježja hrvatske kulture uopće čvrsta, homogena; Hrvatska bi mogla pripadati fluidnim kulturama kako ih definiraju Acemoglu i Robinson (2024), što sam opisao u petom eseju.
Burić i Štulhofer (2020) su pokazali da su u Hrvatskoj pred desetak godina postojali rašireni stavovi koji se mogu opisati kulturnom konfiguracijom koju nazivamo egalitarni sindrom. To nije apstraktna kulturna konfiguracija; sastoji se od specifičnih normi koje se međusobno povezuju na čvrst, koherentan način, što ih čini potencijalno inertnim kulturnim sklopom koji se prenosi među generacijama – tipično za kulturne norme dugog trajanja.
Pri tumačenju egalitarnog sindroma Burić i Štulhofer su pazili da ne upadnu u zamku kulturnog determinizma. Isticali su da taj sklop nije nepromjenjiv. Time su odškrinuli vrata za daljnja istraživanja stabilnosti radikalnog egalitarizma: koliko je radikalni egalitarizam danas raširen; je li se prisutnost te kulturne konfiguracije promijenila nakon desetljeća gospodarskog rasta i više od tri desetljeća demokracije, te koliko i kako utječe na izglede za moderan ekonomski rast u Hrvatskoj?
Novijih istraživanja radikalnog egalitarizma u Hrvatskoj nakon onih iz 2016. nema. Stoga ćemo u nastavku prvo podsjetiti na ranije glavne rezultate, a zatim spekulirati o mogućnostima novog istraživanja egalitarnog sindroma i mogućim vezama ove kulturne konfiguracije s modernim ekonomskim rastom – njegovim poticajima i ograničenjima u Hrvatskoj danas.
Stari rezultati i nove hipoteze
Burić i Štulhofer pronašli su manju raširenost normi radikalnog egalitarizma kod ljudi koji žive u naseljima većim od 2000 stanovnika te među profesionalcima, menadžerima i službenicima. To je, očekivano, povezano s obrazovanjem: stupanj obrazovanja i život u naselju s više od 2000 stanovnika negativno su povezani s prihvaćanjem normi radikalnog egalitarizma. Međutim, dob, spol i dohodak nisu bili povezani s normama radikalnog egalitarizma. Neutralnost varijable dob ispitanika tumačili su kao dokaz perzistencije normi: ako su one podjednako raširene u populaciji bez obzira na dob, to se može tumačiti kao posredni dokaz trajnosti odnosno međugeneracijskog prijenosa normativne konfiguracije dugog trajanja.
Istraživanje je provedeno 2016. godine na početku dugog ciklusa gospodarskog rasta, kada su sjećanja na dugu ekonomsku krizu 2009.-2014. još uvijek bila svježa. Val iseljavanja bio je u punom jeku. Takav je ambijent mogao utjecati na stavove ispitanika – produžiti djelovanje pa i osnažiti norme radikalnog egalitarizma. Od tada je prošlo 10 godina relativno brzog gospodarskog rasta. Time se otvara prostor za test dugoročne stabilnosti normi egalitarnog sindroma: jesu li dugotrajan gospodarski rast i s njime povezan početak povratka iseljenika bili dovoljno snažni čimbenici koji su utjecali na slabljenje ili promjenu egalitarnog sindroma u Hrvatskoj?
Hipoteza o mogućoj (ne)stabilnosti egalitarnog sindroma nema apriori određen predznak. Ako je suditi prema brzini odnosno sporosti percipiranih institucionalnih promjena u Hrvatskoj, nameće se hipoteza da se u kulturnim dubinama nije ništa promijenilo. Iza ove tvrdnje stoji pogled na vidljive institucije kao “proxy” varijable dubokih kulturnih fundamenata: ako su nam institucije i dalje slabe, egalitarni sindrom koji ih takve podupire mogao bi biti perzistentan. Jer, iz radikalnog egalitarizma niču i nepotizam, korupcija, neefikasnost, nejednak tretman građana pred zakonima i propisima – pojave koje se manifestiraju kroz slabe institucije. Slično tome, ako je egalitarni sindrom uistinu norma dugog trajanja, a ciklus gospodarskoga rasta u kojemu se nalazimo povećao je nejednakosti u raspodjeli bogatstva, moguće je da su norme radikalnog egalitarizma osnažene (ili su ostale stabilne) kao reakcija na rast nejednakosti. Kada bi se to moglo pokazati, bio bi to još jedan dokaz u prilog hipoteze da je riječ o kulturnoj konfiguraciji dugog trajanja koja preživljava kroz dugi ciklus gospodarskoga rasta nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Kada bi to bilo tako, mogli bismo biti zabrinuti zbog nepostojanja kulturnih temelja za daljnji institucionalni napredak, poboljšanje politika i nastavak konvergrencije prema prosjeku EU na temelju pokretanja modernog ekonomskog rasta zasnovanog na inovacijama.
Nasuprot tome, s pozitivne strane, ako dugi period gospodarskog rasta može utjecati na kulturne norme, može se postaviti teza da su norme radikalnog egalitarizma oslabile nakon cijelog desetljeća rasta. Rast znači više prilika; više prilika povećava aspiracije i pogoduje širenju osjećaja da je svatko kovač svoje sreće; manje se mari za ulogu države i preraspodjelu; nečije “stršanje” postaje normalno, prihvatljivo, jer skoro svi pomalo “stršimo”. Učinci dugog ciklusa gospodarskog rasta mogli bi biti osnaženi i međugeneracijskom dinamikom. Osim ranije spominjanih, danas okvirno četrdesetgodišnjaka, koji su bili obuhvaćeni uzorkom u istraživanju 2016., među starijima u uzorku 2026. dominirat će članovi generacije koja je u zreloj radnoj dobi i koja je početke svoje socijalizacije imala u doba socijalizma ali je imala i koristi od rasta nakon ulaska u EU. Uz njih, u uzorak (15g.+) ulaze i njihova djeca i unuci kojih u uzorku pred deset godina nije bilo, a koji 1990.-1995. nisu bili ni rođeni ili još nisu bili ušli u fazu formiranja.
Ovdje vrijedi podsjetiti na ranije spomenut Burićev (2026) nalaz da su najviše rangirane vrednote među mladima u Hrvatskoj veoma slične kao vrednote koje gaje mladi u Europskoj uniji. Naposljetku, komunikacijski pluralizam koji se manifestira kroz medije i društvene mreže danas je neusporedivo veći zahvaljujući tehnološkim promjenama što ljude izlaže širem spektru ideja i stavova. I to je moglo utjecati na kulturne promjene, osim ako stavovi ne izviru iz daleke prošlosti – iz kulturnih dubina u kojima su formirane norme dugog trajanja.
Naposljetku, postoji i treća mogućnost – da su institucionalne slabosti (i rašireno nepovjerenje u institucije) oslabile snagu egalitarnog sindroma. Egalitarni sindrom podrazumijeva vjeru u snagu zajednice (države, vlasti) da regulira i intervenira prema paternalističkim modelima koji su tipični za familije i zadruge. Uporno ponavljanje razočarenja u to kako vlast i administracija stvarno funkcioniraju, nakon nekog vremena možda su mogli oslabiti radikalni egalitarizam i mimo izravnog utjecaja društvenog razvoja.
Stoga je sada pravo vrijeme za novi empirijski test egalitarnog sindroma u Hrvatskoj. Sljedeća tablica sažeto prikazuje povezane hipoteze koje treba testirati:
| Radikalni egalitarizam je norma dugog trajanja na koju destljeće rasta nije imalo bitan utjecaj | Intenzitet radikalnog egalitarizma je smanjen nakon desetljeća rasta | Intenzitet radikalnog egalitarizma je povećan nakon desetljeća rasta | |
| Izravan učinak neformalnih kulturnih normi na moderan ekonomski rast (mimo institucija) | Nema učinka, radikalni egalitarizam je norma dugog trajanja koja ograničava rast | Desetljeće gospodarskog uspjeha smanjilo je intenzitet radikalnog egalitarizma kroz rast aspiracija i sklonosti poduzetništvu | Jačanje radikalnog egalitarizma osnaženo je povećanjem nejednakosti u raspodjeli bogatstva u desetljeću rasta |
| Učinak u kojem posreduju institucije | Nema učinka, radikalni egalitarizam ograničava institucionalna poboljšanja i obratno | Isto kao gore; npr. politika i institucije stavljaju veći naglasak na poticanje rasta | Isto kao gore; npr. politika i institucije stavljaju veći naglasak na preraspodjelu |
Otvorena pitanja za buduće istraživače su i:
- kako teorijski postaviti i mjeriti učinke koji se ostvaruju posredno, kroz institucije, i
- kako mjeriti intenzitet učinka ove kulturne konfiguracije na rast – je li učinak uistinu rezidualan (slab) kao što su tvrdili pokretači ove teorije?
Za kraj spekulacija o učinku na rast
Kao i pred desetak godina, i u novom istraživanju otvorit će se pitanje koje je najuže vezano uz glavnu temu ovog serijala eseja: bez ozbira pronađe li se da egalitarni sindrom u Hrvatskoj perzistira ili jača, ili slabi i čak nestaje, postavlja se pitanje o važnosti tog rezultata za moderan ekonomski rast zasnovan na inovacijama. Na razini spekulacije stvari se čine samorazumljive: egalitarni sindrom znači slabe institucije, anti-poduzetničku klimu i potporu glasača politikama koje ne pogoduju modernom ekonomskom rastu. Burić i Štulhofer (2020) pretpostavili su jednostavne i izravne mehanizme prijenosa utjecaja kulture mimo institucionalnih promjena. Radikalni egalitarizam prigušuje osobne aspiracije i smanjuje poticaje za poduzetništvo. Na izravne mehanizme nadovezuju se neizravni koji djeluju preko slabih institucija.
Učinak egalitarnog sindroma na ekonomski razvoj Burić i Štulhofer u prethodnom su ciklusu istraživanja označili rezidualnim. Zadovoljili su se ispitivanjem korelacije kulturnih normi s jedne strane i županijskih razina razvitka i poduzetničke aktivnosti s druge strane. Dokazali su negativnu povezanost (veća raširenost egalitarnog sindroma – niži stupanj razvoja županije), no upozorili su i na činjenicu da je učinak sindroma na razvoj mali. Otud teza o rezidualnom (slabom) utjecaju.
Moj doprinos tadašnjoj raspravi odnosio se na hipotezu o endogenosti egalitarnog sindroma. U literaturi (teorija modernizacije, Ingelhart i Welzel, 2005, i teorija političke mobilizacije radi traženja veće participacije šriokih slojeva u efektima rasta, Boix, 2013) izneseni su argumenti o tome da bi kulturne norme mogle biti endogene – puno promjenjivije ovisno o okolnostima nego što se obično pretpostavlja. To je na tragu hipoteze o kulturnoj fluidnosti Acemoglua i Robinsona iz 2024.
Burić i Štulhofer pokušali su odgovoriti na to pitanje. U županijsku regresijsku jednadžbu prvo su uključili razvojne indikatore iz 70-ih godina (pretpostavljajući da njihov trag u današnjim stavovima potvrđuje rigidnost normi), a zatim indikatore iz razdoblja nakon hrvatskog osamostaljenja (pretpostavljajući da bi njihov trag mogao potvrditi endogenost radikalnog egalitarizma kao reakcije na društvene probleme postsocijalističke tranzicije). Drugi skup indikatora nije imao značajan utjecaj. To je ukazivalo na činjenicu da egalitarni sindrom nije endogeno nastao u prijelaznim godinama nakon 1990. – otprije je bio tu.
Međutim, takav rezultat mogao bi biti osjetljiv na dizajn istraživanja s obzirom na odabrane varijable i činjenicu da presječna regresija za 21 županiju ima mali broj stupnjeva slobode i osjetljiva je na način prikupljanja uzorka. Zbog toga je tema o identifikaciji prirode veze između egalitarnog sindroma i socio-ekonomskog razvitka ostala otvorena za buduća istraživanja.
Naposljetku: kulturna konfiguracija radikalnog egalitarizma mogla bi najbolje odgovarati istraživanju veza između kulture i rasta. Radi se o detaljno razrađenoj metrici koja otkriva kulturne norme sa solidnim uporištima u hrvatskoj povijesti, sociološkoj literaturi i teoriji rasta kako ju je oblikovala analiza ekonomske povijesti koju smo prikazali u prethodnim esejima iz ovog feljtona. Drugi standardni istraživački alati koji se koriste u ovoj vrsti analiza – mjerenje strpljenja (vremenskih preferencija), averzije prema riziku i normi reciprociteta i društvenog provjerenja – ne daju jasnu sliku o tome kakva je zapravo hrvatska kultura i kako bi ona mogla utjecati na rast. Stoga zaključujemo da je radikalni egalitarizam Županova, Burića i Štulhofera jedina ozbiljno istražena teorija o obilježjima hrvatske kulture koja bi mogla biti povezana s kapacitetima za moderan ekonomski rast potaknut inovacijama. Zbog toga bi ju trebalo ponovo istraživati.
Zahvaljujem Ivanu Buriću i Aleksandru Štulhoferu na komentarima prve verzije teksta. Odgovornost za sve preostale pogreške i stavove pripada isključivo meni.
Prethodni tekstovi iz istog serijala (u svakom tekstu na ovom se mjestu nalazi poveznica na prethodni, tako da klikanjem ove poveznice možete krenuti na put unatrag kroz serijal):
Kultura, tehnologija i rast (V): Veliki razlaz, kulturne promjene i uvod u hrvatski problem rasta