Liberalizam: kulturni temelji, politike i perspektive

Jedna od konstanti u novijoj povijesti pokušaji su krajnje lijevih i krajnje desnih da umanje važnost liberalnih ideja u oblikovanju zapadne civilizacije i preuzmu srca i umove ljudi koji bi, oslobođeni tereta ekstremnih političkih ideja, mogli pomisliti da su individualne slobode, vladavina prava i skepsa spram državne intervencije najbolji put u dobar život u demokratskim društvima. Radikali uspijevaju u tom naumu ako prošire terminološku i političku zbrku: na primjer, ako (neo)liberalizam prikažu kao nastojanje za suzbijanjem uloge javnih institucija, funkcija i vrednota društvene solidarnosti i zajednice, ili ako se (neo)liberale označi kao one koji se zalažu za rušenje državnih granica i nekontrolirane migracije.

Takva gledanja na liberalizam označit ćemo kao bipolarna. Osim što pogrešno tumače liberalizam, bipolarna gledanja stvaraju pogreške i nedosljednosti koje otežavaju tumačenje aktualnih gospodarskih i političkih događaja, povrh toga što otežavaju detekciju što liberalizam jest, a što nije, gdje je duboko usađen u kulturnu matricu društva, a gdje nije, te koje bi se politike mogle označiti liberalnima, a koje ne.

Bipolarna pojmovna zbrka ima duboku povijest koja potječe najmanje do 1989. (i dalje, no nećemo ulaziti tako daleko povijest). Naime, nakon prijelomnih događaja koji su pokrenuli postkomunističku tranziciju, veliki politički i ekonomski problemi toga povijesnog razdoblja uglavnom su tumačeni kao problemi koje je uzrokovao (neo)liberalizam, a ne kao posljedica trauma socijalističkoga naslijeđa iz kojega su upravo liberalne ideje ponudile izlaz.

Iako je od tada prošlo gotovo četrdeset godina, problem bipolarnih gledanja na liberalizam dolazi do izražaja i danas. Stoga ćemo se u nastavku prvo osvrnuti na najnovije događaje u Srbiji i Francuskoj. Zatim ćemo razviti konceptualni okvir za bolje razumijevanje aktualnih događaja kroz prizmu prikaza najnovije knjige ekonomiste-nobelovca Darona Acemoglua Što se dogodilo s liberalnom demokracijom? (What happened to liberal democracy?, Random House, NY, 2026.). Ta knjiga će poslužiti i kao poticaj za obranu teze da liberalne ideje – jednako političke i vrijednosne, kao i one ekonomske – i dalje imaju potencijale za ublažavanje društvenih sukoba i rješavanje razvojnih problema suvremenoga svijeta.

Srbija i Francuska 2026.

Može li se pobjeda Studentske liste na nedjeljnim izborima u Srbiji nazvati pobjedom „liberalne Srbije“? Malim dijelom da: izbori su načelno potvrdili smjenjivost vlasti unatoč njezinom željeznom stisku nad institucijama i medijima. Uvijek je dobro kad se dogodi tako nešto jer to je nužan uvjet za osvajanje prostora slobode. Uz to, zajedničke ideje Studentske liste uključuju liberalni minimalni zajednički nazivnik: zahtjeve za slobodom medija, borbu protiv korupcije i zagovaranje vladavine prava. Međutim, smjenjivost vlasti i parole o potrebi suzbijanja korupcije vladavinom prava tek su nužan, ali ne i dovoljan uvjet liberalne demokracije. Stoga izbori u Srbiji najvećim dijelom nisu pobjeda „liberalne Srbije“. Ispod uskog zajedničkog nazivnika dojučerašnje oporbe kriju se raznorodne političke ideje bez jasnog opredijeljenja spram prošlosti velikosrpskog imperijalizma i budućnosti Srbije i šireg Balkana (to jest odnosa Srbije spram BiH, Crne Gore i Kosova). Kako su liberalne tradicije u srpskoj intelektualnoj i političkoj tradiciji slabe, samo vrijeme može pokazati ima li u anti-Vučićevskom pokretu, što je najtočniji naziv za dojučerašnju srpsku oporbu, liberalnih ideja i kakav je njihov stvarni karakter.

Nadalje, može li se učenički pokret koji je započeo u Francuskoj označiti kao liberalan, odnosno, može li se govoriti o reakciji na navodno (neo)liberalne politike koje su dovele do slabljenja povjerenja u institucije, javno školstvo i budućnost mladih? Većina tumačenja na ljevici gura tezu da je učenički pokret u svojoj biti lijevo-liberalan, izazvan dominacijom desnog neoliberalizma koji je doveo do afirmacije interesa „krupnog kapitala“, nepriuštivosti stanovanja za mlade i premalih investicija u škole. Nasuprot tome, tumačenja na krajnjoj desnici ignoriraju problem motiva protesta i svode se na tezu koja gura vodu na poznati krajnje desni mlin: prema tom gledanju, ako motiv za protest u svojoj biti i jest lijevo-liberalan, onda izvedba protesta pokazuje koliko je liberalizam opasan: tolerira neprijatelje zapadne civilizacije (imigranti ili njihovi potomci) i legitimira ih kao kritičare sustava iako razbijaju dućane, pljačkaju, lamaću palestinskim zastavama.

Francuski primjer dobro pokazuje nedostatke bipolarizma. Krajnje lijeva strana ne vidi granice tolerancije spram protukršćanskih pokreta; ne uvažava objektivnu težinu situacije na Bliskom istoku i činjenicu da je Izrael prvi napadnut od strane onih koji ga žele zbrisati s lica zemlje; prešućuje činjenicu da je Francuska prezadužena s najvećim udjelom državnih izdataka u BDP-u u EU (57%), ali unatoč tome ima problema u javnom sektoru. Olako prelazi preko ključnog pitanja: zašto kraj tolikih resursa koji stoje na raspolaganju državnom sektoru u Francuskoj ta velika i snažna zemlja ima problem s pružanjem javnih usluga? Na suprotnoj strani, krajnje desna tumačenja ignoriraju činjenicu da je inicijalno paljenje bunta izazvano objektivnim slabostima u sustavu javnih institucija i raširenim osjećajem slabljenja životnih perspektiva mladih, a ne nakakvom pobunom imigranata čiji je jedini cilj ukrasti jaknu iz dućana. Krajnja desnica također olako prelazi preko strukturnog problema visine duga i javne potrošnje u Francuskoj.

S obzirom na selektivno poimanje društvenog trenutka današnje Francuske, krajnje lijevi i desni pogledi imaju puno zajedničkih točaka:

(a) tolerantan pogled spram ruske agresije na Ukrajinu, što je povezano s nadom da bi obnova energetske suradnje s Rusijom mogla smanjiti ekonomske tenzije jer ih sami iznutra ne znaju riješiti zbog prenapregnutog proračuna;

(b) skepsa spram otvorenog tržišta, odustajanje od smanjenja poreznog opterećenja, najave radikalnih eksperimenata s javnim dugom, te sklonost ekonomskom nacionalizmu, što su teme i politike koje i jedni i drugi posuđuju od Trumpa, i

(c) zajedničko im je i prihvaćanje francuske revolucionarne političke tradicije koja političke poruke šalje na ulici.

U francuskoj tradiciji, naime, liberalizam se prisvaja, uklapa i tumači u kontekstu naslijeđa Francuske revolucije bez obzira na njezine neslavne političke posljedice čiji su tragovi u francuskom političkom sustavu ostali prisutni do danas.

Što se dogodilo s liberalnom demokracijom?

Kroz prikazani filtar tumačenja najvažnijih političkih događaja u Europi u listopadu 2026. pokazujemo da je liberalizam poput jelovnika s kojeg svatko odabire najslabije jelo, uklopi ga u svoju neukusnu kašu, pa viče kako liberalizam ne valja. To je i jedna od glavnih tema najnovije knjige Darona Acemoglua: Što se dogodilo s liberalnom demokracijom?

Knjiga je pisana primarno za američku publiku iz perspektive demokrata koji traga za novim temeljima izgubljenog socijalnog liberalizma čiji je nositelj u SAD-u jednom davno bila demokratska stranka. Postavši disfunkcionalna, ta je stranka otvorila prostor radikalima na objema stranama američkog političkog spektra, koji su preuzeli najveće stranke. Treba li uopće podsjećati da su Trump, Musk, Bessent i brojna druga lica MAGA pokreta do pred desetak godina stajali uz demokrate? Iako u biti američka, Acemogluova knjiga donosi i uvide koji će biti zanimljivi europskim čitateljima. Uostalom, knjigu otvara teza koja inspiraciju pronalazi u skandinavskom socijalnom liberalizmu koji je svojedobno pomirio zahtjeve i očekivanja širokih slojeva ljudi s ekonomskim liberalizmom. Knjigu otvara i podsjećanje na to da javne usluge – zdravstvo, obrazovanje i infrastrukturu – zanemaruju nedemokratski, a ne demokratski režimi. Tako već sam početak knjige najavljuje razmatranje odnosa države i tržišta koje se u bipolarizmu, iz intelektualne lijenosti ili ideološke skučenosti, prikazuje kao nepomirljivo – što sigurno nije točno.

Pad demokrata u Americi Acemoglu povezuje s afirmacijom radikalnog državnog intervencionizma i socijalnog inženjeringa u svim sferama društvenog života, što objašnjava gubitkom političkog doticaja elitnog kluba iz vrha demokratske stranke s američkim radništvom. Vrh demokratske stranke naziva postindustrijskom elitom koja je imala najviše koristi od tehnološkog napretka od sedamdesetih godina prošlog stoljeća naovamo. Širenjem visokog obrazovanja, digitalizacije i globalizacije u proteklih pola stoljeća afirmiran je tehnokratski intervencionizam kao alat elite koja je uspjela nametnuti ciljeve od kojih su koristi imali najobrazovaniji i vodeće američke korporacije koje su u ranijim razdobljima pronalazile čvršća uporišta među republikancima nego među demokratima. Politički preokret u kojem su nove elite digitalne ere i mega-korporacije povezane s demokratskom strankom dovršen je oko 2000. – bile su to godine klimatskog alarmiste Ala Gorea, koji je za dlaku izgubio predsjedničke izbore od Geogra W. Busha mlađeg. Tada je nastupio paradoksalan obrat: demokrati su postali najgorljiviji pobornici pretjerane regulacije koja služi zaštiti interesa velikih korporacija i elita, te guši poduzetništvo, naročito među malim i srednjim poduzećima. Zanemarene su i javne investicije u infrastrukturu koja povećava životne šanse „običnih“ ljudi, što je pothranilo nepovjerenje u politiku i institucije i raširilo osjećaj nedostatka perspektive kao i gledanje na državu kao rigidan mehanizam nesposoban za izvedbu velikih projekata. Primjeri su komunalna infrastruktura i stanogradnja koje su u zadnjih 30 godina ugušene pretjeranom regulacijom dovevši s jedne strane do smanjenje priuštivosti nekretnina za obitelji s medijalnim dohocima, a s druge strane, do velikog porasta vrijednosti (i nejednakosti) nekretnina u rukama elita koje su otprije zaposjedale najbolje lokacije ili su u proteklim desetljećima došle do dovoljno sredstava za kupnju nekretnina na takvim mjestima. Te elite u Americi u velikom su omjeru bili glasači ili članovi demokratske stranke.

Elitni dio demokrata ušao je svojim intervencionističkim duhom duboko i u samu srž društvenoga tkiva – kulturu. Najobrazovaniji dio gleda na slabije obrazovane s visoka; doživljava ih kao ljudsko tkivo čija uvjerenja treba ignorirati ili možda čak i preoblikovati, ne samo regulacijom nego i kulturnim inženjeringom. Tradicionalne vrednote, vjera, zajednica – sve ono što je u američkoj kulturi oduvijek bilo važno – odjednom su postali primitivni i nepoželjni.

Acemoglu je oprezan u iskazu ovog stava jer i sam ističe da se s brojnim konzervativnim stavovima ne slaže. No elitističku prepotenciju nove ljevice, kao i sve oblike kulturnog odnosno socijalnog inženjeringa, smatra kontraproduktivnima; štoviše, neliberalnima i osuđenima na propast jer takve prakse prije ili kasnije stvaraju učinak bumeranga.

Acemoglu vjeruje da liberalni princip počiva na postupnom, evolutivnom putu otvorene kritike i rasprave, koje proizlaze iz slobode mišljenja i iskaza različitih političkih stavova koje treba uvažavati. Upozorava na to da je ugradnja kulturnih ratova u obrazovni sustav samo na korak do totalitarne afirmacije misaone policije, umjesto da upravo obrazovni sustav bude prostor tolerancije, dijaloga, plurarnosti stavova i kritičkoga duha.

Acemoglu je osjetio da je liberalizam toliko izrauban i zloupotrebljavan da mu treba novo, jasnije utemeljenje. Nudi četiri načela liberalne misli za 21. stoljeće:

1. Skepsa (falibilnost): nitko ne može biti uvjeren da je potpuno u pravu (to je naslijeđe Poppera).
2. Učenje se odvija u zajednici (ovo je u isto vrijeme odgovor i libertarijancima i progresivistima, kao i svima onima koji zajednicu i tradiciju vide primarno kao nešto nazadno i negativno; ujedno, ovo načelo podsjeća na važnost naslijeđa kulturnih normi u kojima liberalne ideje trebaju biti ugniježđene).
3. Skroman epistemički napredak (ne možemo očekivati da se gluposti neće širiti, ali nema razloga za pretpostavku da se kroz debatu i kritiku na kraju neće proširiti informacije koje su najbliže istini – zato je sloboda iskaza mišljenja neupitna, a epistimički napredak, to jest napredak spoznaje, igra je za najupornije na dugi rok).
4. Poželjnost novih znanja (spregu tehnološkog napretka i evolucije kulturnih normi ne smijemo zaustavljati ako proizlaze iz pretehodnih načela jer se na taj način ostvaruje ljudski napredak).

Iz ovih načela slijedi kritika ideja koje se deklariraju kao liberalne, iako su u svojoj biti lijevo-progresivističke i opterećene naslijeđem Francuske revolucije. U njezinoj biti su nasilje (i njegove neželjene posljedice), kao i socijalni inženjering koji autor oštro kritizira. Francusku, tj. rusoovsku tradiciju društvenog ugovora i opće volje na smatra temeljem liberalizma nego lijevog progresivizma, a demokratsku kontrolu socijalnog inženjeringa drži jednom od ključnih praktičnih implikacija spomenutih načela.

U ekonomskim primjenama liberalnih načela kao najvažnije mjere ističe:

1. Borbu protiv monopola i zagovaranje poduzetništva i konkurencije radi stalnog ekonomskog eksperimentiranja i poticanja gospodarskoga rasta.
2. Decentralizaciju političkog odlučivanja o ekonomskim stvarima do razine zajednice (lokalne vlasti) kako bi se umanjio problem političke dominacije nacionalnih središta. Ovo označava načelom kompatibilnosti liberalizma i meke verzije komunitarizma; Acemoglu vjeruje da će se kroz lokalno eksperimentiranje s ekonomskim politikama filtrirati najbolje prakse tako da politička decentralizacija može imati pozitivan učinak na rast.

Acemoglu ima i komunikacijskih vještina: svoje ideje brendira kao liberalizam za radničku klasu. Podsjeća na to da je dio liberala, odnosno dio onih koji se tako deklariraju ali nikada nisu shvatili bit liberalnih ideja, zaboravio na to da je liberalizam u povijesti donosio koristi najširim slojevima ljudi. Liberalne ideje omogućile su napredak ne samo kroz tržišne mehanizme nego i kroz decentralizirane oblike političkog odlučivanja, deregulaciju, afirmaciju privatnog vlasništva, ulaganja u javne usluge i infrastrukture i afirmaciju djelovanja sindikata. Ako se lista nekome čini kontradiktorna, čitatelja treba uputiti na dijelove knjige u kojima autor pokušava riješiti niz navodnih liberalnih kontradikcija: bavi se sukobom pozitivnog i negativnog koncepta individualne slobode i problemom granice liberalne tolerancije. Nemam prostora za prikaz svih tih tema (pročitajte knjigu), no zaključno skrećem pažnju na Acemoglouvo praktično rješenje ekonomskih kontradikcija.

Naime, dok radikalizmi svih boja prikazuju liberalne kontradikcije kao nerješive (ne bi li isjekli liberalizam na komadiće i odabrali samo one zakrpe koje njima odgovaraju), praktična primjena Acemogluovih načela dovodi do mogućih rješenja na temelju principa razmjera, razboritosti i dijaloga zasnovanog na činjenicama. Na primjer, kako pomiriti zahtjev za ekonomskom slobodom i stalnim poduzetničkim eksperimentiranjem sa financiranjem javnih usluga, infrastrukture i afirmacijom djelovanja sindikata? Tako što nećemo reći da je najbolji onaj porez kojeg nema (jer znamo da treba financirati javne usluge) i nećemo se apriori protiviti svakom obliku progresivnog oporezivanja, ali ćemo u isto vrijeme dobro paziti da se javni novac uberen porezom ne koristi za nerazmjerno jačanje središnje državne moći i birokracije, monopola interesnih skupina, korupciju, ili za to da porezni tereti (ili tereti javnog duga ako se porezi odgađaju) uguše težnju k ekonomskom eksperimentiranju. Sve, a ne samo politika i pravo, stvar je checks and balances.

Umjesto zaključka: povratak u stvarnost

U najnovijoj Acemogluovoj knjizi moguće je pronaći načela koja se mogu koristiti i za bolje tumačenje stvarnosti koja nas okružuje. Kada je riječ o Srbiji, nedjeljni korak može se označiti ne kao prvi, nego kao nulti. Naslijeđe centralizacije političke moći i neslobode medija i institucija, revolucionarna i imperijalna tradicija, dominacija državnih investicija te slabo ili nikakvo naslijeđe liberalnih ideja utkani su duboko u društvo koje s novom vlašću tek treba pokazati kako vidi svoju budućnost.

Francuska ima nesporno snažniju liberalno-demokratsku tradiciju od Srbije, no ima naslijeđe snažnog dirižizma i revolucionarnih promjena te jasno pokazanu nesposobnost rješavanja unutarnjih društvenih sukoba bez beskonačne ekspanzije uloge države i njezinog fiskalnog deficita (koji nije ništa drugo nego privremeni ispuh koji odgađa trajna rješenja). Macron, jednom davno velika centristička nada – ne samo Francuske nego cijele Europe – unatoč kredencijalima pokazao se nesposobnim urediti francuske javne financije. Vrijeme će pokazati leži li problem u Macronu ili puno dublje u francuskoj političkoj strukturi i tradiciji koja se možda ne može promijeniti bez velikih lomova.

Svaka usporedba današnje hrvatske situacije s temema koje ovoga listopada pune naslovnice potpuno je promašena. Slabosti liberalne tradicije i kulture jedino je što nas povezuje s dvije spomenute zemlje. Međutim, razvijenost demokratskih institucija u usporedbi sa Srbijom i kakva-takva fiskalna disciplina u usporedbi s Francuskom u ovom nas trenutku čine bitno drugačijima od spomenutih zemalja. Stoga za domaću uporabu iz Acemogluove knjige vrijedi pokupiti ideje o (1) ključnoj važnosti poduzetništva – ekonomskog eksperimentiranja – kojemu treba dati što više slobode, (2) pokretačkoj snazi političke decentralizacije i jačanja lokalne demokracije, (3) ideju o pronalaženju razmjera između poreznih tereta i kvalitete javnih usluga za najšire slojeve stanovništva i (4) ideju o deregulaciji koja mora preokrenuti dugoročan trend hiper-regulacije koja guši ekonomske aktivnosti. Paradoks je naime da je hiper-regulacija, koja se obično tumači kao prepreka širenju privatne poduzetničke inicijative, ugušila i samu proizvodnju javnih usluga. Drugim riječima, regulatori su preregulirali sve, pa i sebe, i na taj način petrificirali sposobnost razvoja efikasne proizvodnje javnih usluga. To je jedan od glavnih uzroka društvene krize i zajednički nazivnik društvenih problema u liberalnim demokracijama na zapadu.