Poveznica Corona Economics: The Five Horsemen of the Apocalypse
Urednik izdanja dr. Antonios Nestoras prepoznao je važnost knjige koju smo ažurirali prema događajima i novim spoznajama koje su se pojavile između ljeta 2020. kada je izašlo hrvatsko izdanje knjige i ožujka 2021. kada je zaključen rukopis drugog izdanja. Nestoras u uvodniku ističe kako je izdanje Koronaekonomike čin intelektualne hrabrosti čiji je krajnji cilj uspostaviti trezvenost u javnoj raspravi o pandemiji i reakcijama vlasti na nju. Zahvaljujemo Europskom liberalnom forumu i Međunarodnom edukacijskom centru Zagreb koji su omogućili izlazak drugog izdanja na engleskom jeziku.
S obzirom da se drugo izdanje knjige prilično razlikuje od prvog, u nastavku slijedi sažeti prikaz drugog izdanja knjige koju u elektronskom formatu možete pronaći na poveznici.
Nakon što je pandemija potvrđena, probudili su se instinkti samoodržanja. U globalnom komunikacijskom okviru koji je određen slobodnim tijekom informacija u realnome vremenu, strah se proširio brže od virusa. U sprezi s ograničenim znanstvenim saznanjima, strah od zaraze istisnuo je druge argumente iz javne rasprave. Zaštita sebe i drugih od zaraze prirodno je zaslužila prioritet.
Međutim, kombinacija straha, nedostatka informacija i površnog moraliziranja nije pomogla razboritosti i razvoju odgovarajućih javnozdravstvenih mjera. Nasuprot tome, potiskivanje glasova koji su odudarali od većine suzilo je prostor za javnu raspravu i pogodovalo širenju panike.
U tom kontekstu, autori – ekonomist Velimir Šonje i politolog Kristijan Kotarski – istražuju unutarnje i vanjske čimbenike koji su uza zid pritisnuli procese donošenja odluka i vrednote na kojima počiva liberalna demokracija u Europi.
U prvom i drugom dijelu knjige rasprava je fokusirana na ulogu straha, ideologija i Kine u pandemiji. Iako to na prvi pogled nije očito, teme su povezane: početni odgovor Kine na pojavu virusa u Wuhanu utjecao je na odluke u Europi. Neugodna je istina da su europske liberalne demokracije kopirale uputstva totalitarne vlasti koja počiva na potpunoj podložnosti građana državi. Zbog toga drugi dio knjige pruža detaljan pregled funkcioniranja Kine, prikazuje njezine unutarnje paradokse i analizira vanjsku percepciju njezine moći. Govori o raširenoj percepciji prema kojoj je Kina mnogo jača i bolje organizirana nego što je u stvari. Ista pogrešna percepcija igra ulogu i u raspravama o Kini kao globalnom pokretaču gospodarskoga rasta nakon pandemije, s obzirom da ta zemlja prva prolazi kroz razdoblje oporavka 2020. i 2021. Prikazi kineskih unutarnjih socio-ekonomskih neravnoteža važni su i za razumijevanje brzog prihvaćanja kineskog modela radikalnog zatvaranja.
U trećem dijelu – po kojem je knjiga dobila pomalo sarkastičan naslov – identificiramo i rasvjetljavamo pet rizika koji su povezani s prihvaćanjem javnih politika modeliranih prema kineskom totalitarnom pristupu.
Uočavajući veze između pandemije s jedne strane i ekonomskih i političkih promjena s druge strane, promatrač je od početka pandemije mogao pratiti afirmaciju pet loših ideja koje je strah od koronavirusa katapultirao na društvenu površinu. Prvo, „helikopterski novac“ – ideja da se ekonomske poteškoće u uvjetima pandemije i radikalnog zatvaranja mogu riješiti distribucijom svježeg novca; drugo, „diskreditacija EU“ – ideja da svjedočimo kraju međunarodnog okvira suradnje i razmjene, što se osobito odnosi na Europsku uniju koja je navodno diskreditirana zbog propusta u pružanju zajedničkog odgovora i pomoći najugroženijim državama članicama; treće, „samodostatnost“ – ideja da se ekonomska paradigma globalnog kapitalizma sada povlači pred nacionalnim razvojnim okvirima u kojima navodno leže nove razvojne prigode, osobito za razvoj poljoprivrede; četvrto, „država-majka“ – ideja da će reafirmacija nacionalne države kao političkog okvira za realizaciju borbe protiv virusa reinkarti socijalizam ili robusniju inačicu kapitalizma – državni ili politički kapitalizam – kao bolji institucionalni okvir za budući društveni i gospodarski razvoj; i zadnje ali ne i najmanje važno, „suspenzija demokracije“ – ideja da kineski „uspjeh“ u borbi protiv pandemije pokazuje da previše individualizma i pretjeranog oslanjanja na liberalni model građanske kontrole vlasti može zaprijetiti opstanku u pandemiji, zbog čega treba razmotriti nove modele društvene organizacije, uključujući i one koji počivaju na čvrstoj kontroli i koordinaciji iz jednoga centra moći, a što obuhvaća prikupljanje i obradu velike količine osobnih podataka o građanima.
Prikazane ideje su usko povezane. Predstavljaju cjelovit pogled na svijet, čovječanstvo i budućnost Europe i Zapadne civilizacije. Taj duh, koji identificiramo pomoću metafore „pet jahača apokalipse“, izletio je iz boce tijekom pandemijske krize i gurnuo brojne liberalne demokracije zapada do ruba autarkije na kojem su se opasno zaljuljale. Premda naslov knjige sadrži riječ ekonomika, u njoj je sadržano mnogo više od same ekonomske analize posljedica pandemije.
Knjiga je o moralnim dvojbama i neprimjenjivosti standardnih modela i ideja razvijenih pod okriljem društvenih znanosti, koji oni nisu mogli obuhvatiti bitne ekonomske, emotivne i filozofske nijanse koje su od velike važnosti za razlikovanje dobrih i loših mjera u toku pandemije. Iako koristimo stvarne primjere izvučene iz vlastitog nacionalnog konteksta (Hrvatska), urednik Nestoras ističe kako se slična osnovna argumentacija mogla čuti u javnim raspravama o pandemiji svugdje u Europi. Stoga će i čitatelji u Grčkoj, Belgiji i drugim državama moći prepoznati vremenski tijek i primjere koji su istaknuti u knjizi.
Koronaekonomika je pokušaj društvene cost-benefit analize razdoblja pandemije. Neke od ključnih varijabli koje ulaze u društveni kalkulus još uvijek se ne mogu izmjeriti, jer mnoge posljedice pandemije manifestirat će se tek u dugom roku. Unatoč tome, knjiga sadrži taksonomiju kratkoročnih i dugoročnih posljedica pandemije i reakcija na nju, što obuhvaća i međusobno suprotstavljene nepoznanice. Na primjer, kakav je odnos ugroze od COVID-19 nasuprot posljedica slabije prevencije i liječenja drugih bolesti, slabijih životnih perspektiva djece iz obitelji slabijeg socio-ekonomskog statusa koje nisu bile u prilici osigurati kvalitetnu on-line nastavu i učenje od kuće. Tu su i dugoročne posljedice recesije, rastućeg javnog duga, kao i psihološki problemi povezani s rastućim kućnim nasiljem, depresijom i suicidom. Naposljetku, treba spomenuti i utjecaj na naša uvjerenja i institucije. Konačna bilanca ovih složenih suprotstavljanja sastavljat će se godinama, uz pomoć pažljivih istraživanja, Međutim, u toku pandemije nije se moglo čekati; odluke o borbi protiv zaraze trebale su biti donesene prije zaključenja hipotetičke društvene bilance.
Mjere se u knjizi procjenjuju na pragmatičan način, nastojeći izbjeći ideološke zamke u potrazi za činjenicama koje bi trebale inspirirati politiku zasnovanu na dokazima. Knjiga upozorava da je kopiranje najbolje prakse imalo ograničen potencijal, jer niti jedan skup mjera nije se mogao identificirati kao onaj koji jamči najbolje ishode. Premda je oponašanje pri oblikovanju politika važan faktor donošenja dobrih mjera, niti jedna zemlja nije mogla pouzdano slijediti logiku „Učinimo sve što su učinili Nijemci ili Islanđani i imat ćemo iste ishode zaraze i mortaliteta kao Njemačka ili Island.“. Lokalne dinamike bile su različite i često zbunjujuće. Doduše, postojali su dovoljni dokazi da uži skup mjera poput higijene, maski, distance i zabrane većih okupljanja djeluje ne izazivajći pritom druge značajne društvene gubitke, no odnos društvenih troškova i koristi najrestriktivnijih mjera nije bio jasan.
Bilo je jasno samo to da postoje zemlje poput Belgije i država na istoku EU gdje vrlo restriktivne mjere nisu polučile željene učinke, kao i to da postoje države na sjeveru Unije koje su uspješno nadzirale stope zaraze i mortaliteta iako nisu uvodile ekstremne zabrane. Mnogo je toga što još uvijek ne znamo o fundamentalnim uzrocima širenja zaraze i mortaliteta, no jedno od važnijih objašnjenja moglo bi se kriti u kulturnim karakteristikama – ponašanjima koja su povezana s povjerenjem u institucije.
Iako ekstremna zatvaranja po uzoru na kineski Wuhan po definiciji daju rezultate ako se društvena atomizacija provede uz brutalno nametanje od strane vlasti, nenamjeravanje posljedice takvih mjera mogu uništiti socijalno tkivo zapadne civilizacije kakvu poznajemo, pa čak dovesti i do gubitaka ljudskih života. Društvo je lomljivo jer je sastavljeno od tkanja naših kulturnih normi i institucija, zbog čega se niti jedan kreator politike ne bi smio usredotočiti samo na jedan problem zanemarujući pritom cjelinu društvenih veza.
U ovoj pandemiji povremeno se stvarao dojam da su spomenuta načela olako ostavljana po strani. Neizvjesnost i strah podržavali su i mjere koje su bile pretjerane i neprovjerene. Čak i kada se pokazivalo da vrlo restriktivne mjere ne daju rezultata, mnoge su zadržavane ili zaoštravane. Time je društveni jaz produbljivan bez vidljivih koristi u smislu uklanjanja ili ublažavanja posljedica objektivno teške bolesti COVID-19. U takvim situacijama prstom se upiralo na građane koji su navodno bili nedisciplinirani i nedovoljno odgovorni. No, u stvari su političke odluke bile nalik upadanju kotača u blatne kolotrage: vozači nisu imali dovoljno snage za promjenu smjera u strahu od gubitka ono malo vjerodostojnosti koja im je preostala.
Sloboda i demokracija su korektivni faktori koji u takvim uvjetima mogu nametnuti promjenu. To je važno, jer bez promjena nije moguće pronaći najbolja rješenja. Ne radi se samo o tome da je život ugodniji u demokratskim društvima; poanta je u tome da je veoma vjerojatno kako će upravo slobodne demokracije pokazati veću sposobnost za suočavanje s izazovima ovoga stoljeća, od kojih će pandemija ostati zabilježena kao druga, ali možda važnija od Velike recesije koja je započela 2008.
Iz perspektive ekonomske analize i političke ekonomije autori postavljaju tri bitna pitanja odnosno teme za daljnja razmatranja.
Prvo, da li zbog slučajnosti ili nove pravilnosti, prve dvije krize 21. stoljeća izazvale su mnogo veće fluktuacije gospodarske aktivnosti od ranijih kriza nakon Drugog svjetskog rata. Postavlja se pitanje jesu li naše institucije i znanja prilagođeni za pružanje odgovora u slučajevima kada povećane fluktuacije poprime razmjere kakvi nisu zabilježeni od Drugog svjetskog rata?
Hrvatska nije jedina europska država na koju se odnosi sljedeća ekonomska računica: izdaci opće države prije krize činili su 47% BDP-a. Kada se tome pribroje aktivnosti državnih poduzeća i agencija izvan sustava opće države, sveukupan udjel javnog sektora kretao se između 55 i 60% BDP-a. Nakon pandemije omjer će se približiti 70%. Možemo li u takvim uvjetima olako prijeći preko pitanja o budućnosti opisane ekonomske i političke strukture? Nije li sada otvoren put stvaranja još veće ovisnosti privatnog o javnom sektoru i neće li to u velikoj mjeri ograničavati konkurentnost europskog gospodarstva, slabiti poticaje za inovacije i rast, te možda ugroziti buduće fiskalne kapacitete koji će biti neophodni za suočavanje s budućim krizama sličnih proporcija? Naposljetku, nije li dubina gospodarskog pada u pandemiji (koji je bio mnogo veći nego u Kini i SAD-u) jednim dijelom nastala zbog strukturnih slabosti europskog gospodarstva što se može povezati s prigušenom dinamikom u privatnom sektoru?
Također, ako će povećane fluktuacije pratiti otprije dominantan trend starenja populacije, što treba učiniti da se ublaže posljedice? Poznato je, naime, da starenje stanovništva dovodi do rasta potražnje za zdravstvenim uslugama jer starenje znači da apsolutni broj stanovnika u dobi 60+ dugoročno raste. Međutim, starenje, osim dugoročnog rastućeg trenda potražnje, može značiti i dugoročno povećanje fluktuacija potražnje za zdravstvenim uslugama. Stoga se naš društveni problem ne može svesti samo na odgovor na rastući trend; potrebno je pronaći odgovor na povećane oscilacije potreba za zdravstvenim uslugama, ponajviše kroz povećanje elastičnosti njihove ponude i prilagodbu institucija na načine koji će osigurati da stariji uvijek budu zaštićeni, a da se u isto vrijeme izbjegne zatvaranje čitavoga društva i sačuvaju perspektive za sve malobrojnije i politički pasivnije mlade ljude.
U ovom trenutku nije jasno hoće li odgovor na ovo pitanje značiti veći ili manji javni sektor, no u svakom slučaju, taj sektor će se morati bolje organizirati i postati efikasniji. Na ovome mjestu treba izraziti i dozu skepse: naime, otvoreno je pitanje je li takav odgovor moguć pri svakoj dimeniziji javnog sektora. Upitno je koliko mali privatni sektor i slabo civilno društvo mogu kontrolirati sveprisutnog javnog levijatana.
Moguće je i da će vrli novi post-pandemijski svijet (pre)velike države osvojiti srca građana i povući Europu putem prema – političkom kapitalizmu. Bio bi to povijesni trijumf „kineskoga pristupa“. U tom scenariju, Europa i Kina bi u toku ovoga stoljeća mogle konvergirati, postajati sve sličnije – doduše, ne identične, jer različite povijesti i politički sustavi ostavit će traga i u budućnosti. Ipak, sličnima bi ih mogao učiniti upravo javni sektor gitantskih proporcija koji je proširen izvan granica mogućeg demokratskog nadzora “odozdo”. U tom slučaju nalazimo se na početku stoljeća velike socijalne, političke i gospodarske konvergencije Istoka i Zapada, pri čemu Zapadni model neće služiti kao dominantni uzor. A to nije odveć privlačna budućnost.
Drugo, svaki vanjski šok se na neki način uklapa u postojeći geopolitički i polit-ekonomski okvir. Remeti ga, propituje i mijenja. Kada je riječ o djelovanju pandemijskoga šoka, na globalnoj razini taj okvir je ponajprije određen odnosom Kine i Zapada (drugim riječima, odnosom između totalitarizma i liberalne demokracije). Na unutarnjoj europskoj razini, pandemijski šok je određen ubrzanjem divergencije država članica i pokušajem da se pronađe protulijek za socio-ekonomsko udaljavanje sjevera i juga kroz uspostavu delikatne europske ravnoteže koja će, nekako, pomiriti razlike i uravnotežiti različite nacionalne interese u okviru EU. Postavlja se pitanje je li pandemija povećala ili smanjila šanse za eskalaciju unutareuropskih političkih sukoba, osobito onih između autoritarnih i liberalnih ideja i politika koje nisu raspršene samo između navodno demokratskoga zapada i navodno autoritarizmu sklonoga istoka Unije, već se slična distribucija ideja i politika susreće i unutar najastarijih europskih demokracija?
To je povezano s trećom temom: pandemija nas je podsjetila na latentnu nazočnost autoritarnih ekonomskih i političkih ideja-spavača u demokracijama; riječ je o pet jahača apokalipse. Ideje-spavači ne dolaze uvijek iz uvoza. One su u nama i s nama, a bude se kada kontekst, najčešće pod utjecajem nekoga vanjskog udara poput pandemije, otvori prostor za njihovu afirmaciju: helikopterski novac, diskreditirana Europska unija, samodostatnost, država-majka i navodna superiornost nedemokratskih društava u suočavanju s iznenadnim krizama, izmilili su iz Pandorine kutije koja je oduvijek tu.
Još uvijek je riječ o upozorenju: ovo nije ni prvi ni zadnji put da se jahači apokalipse nude kao rješenja za društvene probleme. Pitanje je što možemo učiniti da građane uvjerimo u to da su takva rješenja zasnovana na opako pogrešnim predodžbama.
Događaji iz 2020. godine prigoda su za ponavljanje lekcije o tome da autoritarne ideje postupno osvajaju svijet polaganim rastom i jedva primjetnim seljenjem iz zone neprihvatljivog u zonu prihvatljivog. Takav prijelaz – sindrom kuhane žabe – lakše se odvija pod plaštem panike i straha. Kada takvi procesi započnu, treba se prisjetiti slavnog austrijskog pisca Stefana Zweiga, koji je u remekdjelu Jučerašnji svijet zapisao i ovo (prev. V.Š.): „Postoji željezni zakon povijesti prema kojemu ljudi uhvaćeni u velikim previranjima koja odlučuju historijski smjer nikada ne prepoznaju njihove rane znakove.“ Stranice ove knjige svjedočanstvo su ranih znakova loših ideja koje su probuđene.