Did the Wall Fall at All: je li Berlinski zid uopće pao

Foto: Karenr / Dreamstime

Ad
Ad

Prvi primjerci knjige stigli su iz tiskare. Isporuka cijele naklade je u utorak, a od kraja tjedna knjiga će se moći naručiti na Lab Shopu, uz prigodan popust. No, knjiga se ne zove kao naslov ovoga teksta. Polšekova i moja knjiga nosi naslov Prešućeni trijumf liberalizma: o praktičnoj važnosti slobode 1989.-2019.

U ovom tekstu ćete pronaći informaciju o čemu je knjiga, zašto smo ju napisali, je li Berlinski zid uopće pao, i o kakvoj je knjizi riječ.

Oblikovanje ovitka i crtež na naslovnici: Forma ultima (otac i kćer Rebernjak)

O čemu je knjiga?

U uvodu je naznačena slutnja naših motiva: «Tri desetljeća od pada Berlinskoga zida činilo nam se obljetnicom koja može poslužiti kao dobar megafon.» (Berlinski zid je pao 9.11.1989.). Zašto megafon? Zato što se o protekla tri desetljeća nevjerojatno malo zna, a prijepori su veliki.

Uzmimo samo Hrvatsku – zemlju uronjenu u svoje podjele i frustracije: «Za neke je kriva bila privatizacija, za druge izostanak vanjskih ulaganja, za treće rat, za četvrte globalizacija, za pete Tuđman, za šeste partizani … I čini se da nam nijedan susjed u tom natjecanju u pronalaženju Petka ili Pedra kojeg treba objesiti ili raščerečiti nije ravan.» Ta podijeljenost i pogubljenost u interpretacijama prošlosti i sadašnjosti (a o budućnosti da i ne govorimo), uz globalne događaje koji ne daju nikakvu nadu da bi nas neka internacionalna bonanza mogla malo primiriti, dovela je do potpune uronjenosti hrvatskoga društva u vlastite demone.

Može li se zbog toga na Hrvatsku primijeniti metafora o krdu bizona koji s pognutim glavama i rogovima uperenim prema naprijed jure prema litici, ne znam; ali znam, kada se podigne pogled, vidi se prostor od Baltika do Crnoga Mora u kojemu Hrvatska predstavlja tek nekih 4-5%, ovisno o tome kako mjerimo, pa onda i ti naši demoni nemaju neku preveliku važnost u širem poretku stvari. A one su se dramatično ubrzale upravo te 1989. godine s kojom počinje naša priča.

U skučenome bizonskom vidokrugu zaboravili smo poguranac odostrag koji je došao iz 1989. i godina koje su joj prethodile. Umočeni u 1941. ili 1991. i dalje mislimo da se povijest svodi na pokoju godinu, a cijeli svijet proteže od Bajakova do Bregane i dolje do Dubrovnika, eventualno nešto malo preko Bosne, poprilično nesvjesni da ove države nikada ne bi ni bilo da taj Zid, tamo gore, tada nije pao, da izvjesni Mihail Gorbačov nije pacificirao ruske tenkove na neko vrijeme, i da se nije poklopilo još desetak do stotinjak drugih stvari. Jer, budimo realni, svi plivamo u istome moru čiji se valovi pokreću negdje drugdje.

Lomljenje Zida bila je prilika koja je za različite narode značila različite stvari. Hrvatske ima u knjizi, ali smo zbog spomenutih razloga pazili da je ne bude previše – da ne izgubimo širu sliku. Ugrubo, ako se to uopće može tako mjeriti, ima je nekih 25%. Ostalo je široko polje, Europa, Svijet.

Baltički put, ljeto 1989.: stanovnici triju baltičkih država, točnije, oko dva milijuna ljudi, stvorili su lanac dug 676km držeći se za ruke

Jer, sve smo naše filmove odgledali, sve smo naše pjesme odslušali, poznajemo ovu zemlju bolje nego vlastitu dnevnu sobu, a gledano kroz tu malu hrvatsku škuljicu, priznajmo, proteklih trideset godina nije bilo lako, prije svega zbog rata i njegovih posljedica. Povijest je namijenila različite sudbine Pragu i Zagrebu. Stoga pogled iz ove lijepe naše škatuljice na širi prostor i dulju povijest pomalo nalikuje pogledu uplašenog stanara koji, kao kakav “balkanski špijun”, viri kroz špijunku u taj široki svijet. Valjda to čini jer živi u strahu da stubištem ne navali horda pripitih i bučnih mladića, nedajbože kakav tat, kontrolor HRT pretplate ili zalutali Jehovini svjedoci. Međutim, tamo vani nema takvih bauka iz mašte – događalo se i događa toliko toga … čitavo more stvari koje je čovjeku skoro nemoguće sagledati. Ukupno gledano, dogodio se prešućeni trijumf liberalizma, ali ovaj naš lokalni virilac nije uspio to primijetiti.

Realno, nisu Hrvati jedini koji ne vide puno više od sebe samih u prikrivenom strahu od Širokoga Svijeta. Podjela, i dubljih od naših, ne nedostaje u Mađarskoj i Poljskoj. Ali, kada se sve zbroji i oduzme, tih trideset godina u nekom širem civilizacijskom, ili ako hoćete, globalnom krugu, bilo je fantastično. Prešućeni trijumf (političkog i ekonomskog) liberalizma doveo nas je do svijeta koji je neusporedivo bolji (ne samo bogatiji) i svakako slobodniji od onoga prije 1989.

Mnogi ljudi neće prihvatiti naš stav, a još će veći broj pitati zašto je to danas uopće važno. Doista, čemu dokazivati bilo što o tamo nekom političkom i ekonomskom liberalizmu (čista apstrakcija!), kada na tržištu ideja jedni uvjeravaju da konačno iskorjenjivanje boljševizma tek predstoji, a drugi da borba protiv fašizma nikada nije ni prestala. Treći uvjeravaju da je bauk neoliberalizma kriv za sve: kakav trijumf, dajte molim vas! Četvrti, u teškoj rovovskoj bitci s trećima i drugima, govore da je za sve kriv socijalizam u nama; po njima, liberalizma nema jer nismo ni izašli iz socijalizma. Peti će pak zajedno s prethodnicima upirati prstom u šeste, navodno naivne štetočine koji ne razumiju da je konačni obračun za bolje sutra tu, neposredno iza ugla, i kada se izvojuje još jedna bitka, tada će svijet, institucije, društvene mreže, društvo, obitelji, krug prijatelja, sve će to biti očišćeno od ljudi i ideja koje «pripadaju prošlosti». Ovoj ili onoj, samo se verzije razlikuju. Ti šesti, koji ne vjeruju u konačne bitke, čija je povijest otvorena i uključuje mnoge, oni nemaju svoje tribune i knjige.

Zašto smo napisali knjigu?

Ova je knjiga napisana za šeste: «Glavno pogonsko gorivo knjige strah je od zaborava i pesimizma: proganja nas osjećaj da ljudi, što naravno ne isključuje i nas, teško poimaju povijest, i da još teže poimaju ono što je u njoj bilo dobro. Zbog godina, moguće i nekog drugog razloga, dijelimo i osjećaj da je oblak pesimizma oko nas sve gušći.» Nije tu riječ samo o našem starenju ili dugom opstanku naših lokalnih ustaša i partizana i ostalih crno-bijelih (što nije slučajno grobna metafora, kada se promisli malo dublje). Knjigu smo napisali kao podsjetnik na prošlo, ali i kao orijentir za današnje vrijeme. U trećem dijelu koji nosi naslov Je li ovo bolji ili lošiji svijet, osvježili smo naše tekstove koji su unazad dvije godine objavljeni na Ekonomskom labu, kojih je dio objavljen i u magazinu Globus, a koji kroz rasprave o drugim knjigama pokušavaju dati kakav-takav vodič kroz današnje vrijeme – kroz njegova otvorena pitanja, izazove i strahove.

Jesu li ti razlozi za knjigu bili dovoljni? Mislim da su ljudi skribomani (a, vjerujte, dobro znam što to znači!) i da većina knjiga nikada nije trebala biti napisana. Svijet je veliko groblje knjiga. Kako je knjiga jedna od vidljivijih manifestacija nezasitnoga ljudskog ega, s njom bi trebalo postupati kao s TNT-om – ne dirati ako nije nužno. Nakon dosta «lomljenja» o tome pisati ili ne, uzeti taj rizik ulaska u klub suvišnih knjiga ili ne, odlučio sam se na pisanje. Jer, taj vražji Zid …

Did the Wall Fall at All?

… taj vražji Zid obilježio je našu prošlost, a to znači i veći dio naših života – manje izravno, a puno više neizravno, kao ono što se u matematici zove efekt višeg reda ili kao ono što se u dominu ruši na kraju male crne zmije složene na podu. Drugim riječima, kada se pogleda sve što se događalo do drugog desetljeća 21. stoljeća, i što se događa sada, te kada se shvati da se razlika između Istoka i Zapada kontinenta jasno i danas vidi, pogotovo ako se gleda kvaliteta institucija, stupanj razvoja demokracije, odnos prema manjinama i homoseksualnosti, pa čak i ako se uzmu u obzir stavovi prema autoritarnosti, čovjek se htio-ne-htio mora zapitati, ok, ne baš je li zid uopće pao, jer jest, ali se svakako može zapitati jesu li temelji Zida još uvijek tu? Jer, ako su temelji ovdje, pod našim nogama …

Ne očekujte konačne odgovore, pogotovo ne od knjiga. Prvo treba (uz pomoć knjige) razmisliti ima li ovo pitanje jesu li temelji Zida još uvijek tu uopće smisla. Uostalom, neki kažu da je poanta u pitanjima, a ne u odgovorima. Oni uvijek ostaju slabašni i nesavršeni, tek nedorasli pokušaji dijaloga s Velikim Pitanjima. Možda je upravo to jedina poanta ove knjige – postaviti pitanje Did the Wall Fall at All?

Tamo negdje prošle godine postojala je u mojoj glavi ideja da se napiše knjiga za svjetsko tržište i naslovi nekako slično kao taj Did the Wall at All (ili baš tako) Ali, odustao sam od tog nauma. I kao autor, i kao izdavač. Previše vremena, previše ulaganja i previše poslovnog rizika. Jer, budimo realni, ovo su neoliberalna vremena. Potvrđujem to izbjegavanjem bilo kakvog traženja državnih potpora za knjige, iako se takve potpore nude. U takvim vremenima i uz samonametnute uvjete koji ekonomisti, ingeniozno, nazivaju tvrdim budžetskim ograničenjem (znači da za neke ljude postoje meka), caruje načelo oportunitetnoga troška. A ono kaže: ako vrijeme uloženo u nešto drugo daje bolji omjer očekivanog povrata i rizika, radi to nešto drugo. Tako je prešućeni trijumf liberalizma ubio i jednu izvoznu ideju. Polšek i ja ostat ćemo nedostupni, recimo, mađarskim čitateljima, iako je, budimo realni, krajnje upitno piše li u knjizi nešto dovoljno vrijedno i važno njihove pažnje.

Možda jednoga dana, kad se varijable u neoliberalnoj jednadžbi drukčije poslože, napišemo nešto za cijeli taj nemali svijet od Baltika do Crnoga Mora. Za četrdesetu ili pedesetu godišnjicu pada Zida. Tada će naše ruke biti drhtave, sjećanja blijeda, a temelji Zida vidljiviji nego danas. I to ne samo zato što su ih iskopali arheolozi.

O kakvoj je knjizi riječ?

Knjiga nije znanstvena. Vrlo je osobna, subjektivna.  Tek četiri tablice s podacima malo pojačavaju iznesene stavove koje je lako pratiti, a format je mali – već zaboravljena forma malo veće «džepne knjige» na dvjestotinjak stranica, što se upije kroz oko četiri sata koncentriranog čitanja. (Kad smo već morali napisati knjigu, barem smo odlučili da ne maltretiramo čitatelje suvišnim temama).

Danas, dok sam knjigu držao u ruci, pala mi je napamet nezdrava misao da u knjizi «ima previše općih mjesta». U ta opća mjesta spada i opis Hrvatske sedamdesetih i osamdesetih u kojem se miješaju priče o glazbi, tajnim službama i umjetnosti (ima i ekonomije, ali nisam htio daviti). Možda je upravo u tome poanta, u tim općim mjestima: da ih s protekom vremena ne zaboravimo.

Ranija najava knjige s brojkama nalazi se na ovom linku.