Danas se Ekonomska matineja održava u Sarajevu. Iz The Balkan Liberty Networka su me pozvali na događaj koji se zove Enterpreneurship & Liberty Conference i rekli da mogu predavati o temi o kojoj god poželim. To je velik izazov i dvosjekli mač. Osobito kada se pojmovi poduzetništva i slobode vežu uz geografski i mentalni koncept Balkana.
Da ne bi bilo zabune: ovdje je sve jasno. U Sarajevu je osvanuo lijep dan, bez dima i smoga. Lakše se diše.
Osim zapažanja o čistom zraku, moram napomenuti da paradoks u pokušaju povezivanja Balkana s konceptima poduzetništva i slobode ne isključuje Hrvatsku. Hrvatska prema kriteriju ekonomskih sloboda i poduzetništva spada u samo srce regije Balkana. Prema tom kriteriju ona nema puno veze s današnjim standardima EU. Na taj ću se problem vratiti na kraju.
Nekome će se pitanje zašto tris Balkan-poduzetništvo-sloboda smatram paradoksalnim učiniti suvišnim. Čemu uopće rasprava o tome? Kultura, geografija, povijest, mentalitet, ratovi, osvajanja, kasni start s industrijskom revolucijom u 19. stoljeću, u prostorima okupiranima od Turske i vrlo kasni start za više od stoljeća … objašnjenja fragilnog poduzetništva i deficitarnih sloboda nižu se kao na traci. Međutim, nitko nije u stanju uvjerljivo rasplesti klupko i jasnije pokazati uzročno-posljedične veze.
Iako društvene znanosti nisu u stanju uvjerljivo identificirati uzročnosti u dugim povijesnim razdobljima, umislio sam si da se o spomenutom paradoksu može reći nešto više kada se uroni u podatke. Hipoteza iz Sarajeva glasi da se loše ideje na kojima počivaju lokalne inačice etatizma i raznih oblika zatiranja poduzetništva i sloboda mogu povezati s tri ekonomska odnosno polit-ekonomska objašnjenja:
- Jaka potražnja za državom. „Na ovim prostorima“ postoji snažna potražnja za uslugama države uz snažan demokratski legitimitet. Veliki dijelovi biračkog tijela biraju tako da traže povrat od države kroz razne transfere, radna mjesta u ministarstvima, državnim tvrtkama, narudžbe od njih i sl. Drugim riječima, ovdje etatizam nije nametnut izvana ili od strane neke „otuđene“ elite; etatizam je autohton i ima puni demokratski legitimitet – to je tražena, vruća roba. Rat početkom devedesetih imao je važnu ulogu u stvaranju potražnje za uslugama slabašnih država – bio je to način zaštite od ugroze i neizvjesnosti. Međutim, nisam siguran da možemo pretpostaviti da bi ta potražnja bila mnogo slabija da rata nije bilo.
- Proizvodnja novih vrijednosti. S jakom potražnjom za uslugama države povezano je nerazumijevanje fundamentalnih činjenica o tome kako se u modernome svijetu stvaraju nove vrijednosti. Borba protiv (ili samo ignoriranje) tržišnih rješenja i „discipliniranje“ poduzetnika državnim teretima, samovoljom i drugim oblicima etatističkih eskapada, jednim su dijelom nastali zbog raširenog nerazumijevanja modernih mehanizama stvaranja vrijednosti (uloge ravnopravnog tržišnog natjecanja, obrazovanja, institucija koje funkcioniraju jednako za sve i sl. – gotovo nitko ne bi gnjavio oko razina poreza kakve postoje na Balkanu da te stvari funkcioniraju kako treba).
- (Relativna) ekonomska zatvorenost. Slaba sklonost izvozu roba i usluga (što za Hrvatsku, iznenađujuće, vrijedi unatoč golemom turističkom sektoru) rezultat je predimenzionirane države (potražnje za državom) i zbrke u pogledu procesa stvaranja vrijednosti. Izvoz i općenito međunarodna razmjena („uklapanje u međunarodnu podjelu rada“) ruši ovisnost poduzetnika i radnika o lokalnim političarima i biračima koji su u potrazi za državnom zaštitom. U krajnjoj liniji, poduzetnik koji ima dobru ideju i posao i radnik koji ima tražene vještine mogu uvijek otići drugamo. Međutim, proces ekonomskog otvaranja na Balkanu nije dovoljno odmakao. Pokušat ću pokazati da je razmišljanje u kontekstu otvorenosti i zatvorenosti ekonomije i društva danas potencijalno mnogo produktivnije od starijih koncepata kao što su desno-lijevo.
Prije nego što detaljnije objasnim ova tri faktora koji uzrokuju fragilnost poduzetništva i deficite sloboda na Balkanu, prvo nešto o tome zašto o ovim temama treba raspravljati. Sljedeća tablica pokazuje da su države na Balkanu (i još neke pored njih) u proteklih 12 godina bile relativno neuspješne. Ako je EU prosjek jednak 100, i ako imamo na umu da se od u početku slabije razvijenih država očekuje da brže rastu (tzv. beta-konvergencija), a to su u promatranom razdoblju potvrdile Rumunjska, Bugarska i Turska, vidjet ćemo nekoliko važnih stvari:
Slika 1.
Izvor: Eurostat
- Izvanredan progres država na Baltiku, Poljske, Slovačke, Rumunjske i Turske te donekle i Bugarske u ovom stoljeću pratila je jedino Crna Gora. Hrvatska, Mađarska, Makedonija, Albanija, Srbija i BiH, za koje bi se, s obzirom na stupanj razvoja, također očekivalo brzo sustizanje najrazvijenijih, jedva su se pomicale. Stagnacija ili sporo sustizanje obilježje su ex YU i Mađarske, bez Crne Gore i u manjoj mjeri Makedonije koje su vidljivije napredovale.
- Češka je uvjerljivo pretekla nekad najrazvijeniju post-socijalističku državu Sloveniju. Slovenija je čak malo relativno zaostala u proteklih 12 godina.
- Relativno zaostajanje je inače tipično za jug Europe u ovom razdoblju. Uz notornu Grčku, koja je doživjela razvojnu katastrofu, relativno jako zaostaju Italija i Cipar (obje zemlje su s razina iznad EU prosjeka 2006. pale ispod do 2017.). Zanimljivo je da je njihov pad mnogo veći nego kod Španjolske i Portugala koji također zaostaju ali malo, pa nisu ni ušli na gornju listu. Ujedinjeno Kraljevstvo je uvršteno zbog Brexita koji je nastupio u fazi već poodmaklog relativnog pada i vjerojatno će tu zemlju ubrzo dovesti ispod razine EU prosjeka (jer ustrajno bilježi jednu od najsporijih stopa gospodarskoga rasta i nakon lipnja 2016.). U.K. je dobar primjer i zbog toga što pokazuje da cijela priča nema puno veze s eurom: možete imati i financijski centar i vlastitu fleksibilnu valutu s najsposobnijim centralnim bankarima na svijetu, ništa vam neće pomoći ako s fundamentima nešto nije u redu. Brexit je zanimljiv slučaj i zbog toga što prijeti nastaviti već prisutan trend koji Veliku Britaniju umjesto „povratka veličini“ (“Make Brittain Great Again”) prijeti pretvoriti u europsku periferiju.
Kako su moguća tako različita razvojna iskustva u razdoblju od samo 12 godina? To je pitanje od milijun dolara. Tri objašnjenja koja se nude u nastavku treba shvatiti kao hipoteze, nikako kao dokazane tvrdnje. Izlažu se kao poticaj za razmišljanje i raspravu, možda i za neka buduća istraživanja.
Jaka potražnja za državom
Korelacija ne dokazuje uzročnost, ali ju ne isključuje, već ju kandidira. Slika pokazuje da Hrvatska, Mađarska, Slovenija i BiH (za koju izvor nije Eurostat nego MMF pa se metodologija malo razlikuje) – dakle, neuspješne zemlje s gornje liste – najviše opterećuju svoje korporacije i građane različitim državnim teretima. Dok sam pisao provjerio sam i MMF-ov podatak za Srbiju. Iznosi 42% i to je jako visok omjer s obzirom na dostignuti stupanj razvitka.
Slika 2.
Obujam i kvaliteta državnih sektora u demokracijama nisu nametnuti, već su jednim dijelom „proizvedeni“ – nastaju kao posljedica potražnje od strane glasača. Upravo potražnja od strane glasača objašnjava zašto su socijalni transferi više nego dva puta veći u Francuskoj nego u Irskoj ili na Malti. Francuzi jako vole državnu funkciju preraspodjele. Uzroci su brojni i složeni, imaju veze s daljom i bližom poviješću, ali kao i sve drgo u ekonomiji, visinu stupaca na gornjoj slici možemo promatrati kao posljedicu ravnoteže ponude (politike) i potražnje (glasača), a ne, kako se obično predstavlja, isključivo kao nekakav nametnuti plod „rada“ korumpiranih političara na koje bi svi, kao, trebali biti ljuti.
S obzirom na dva faktora koja slijede, odnose visina stupaca koje gledamo na gornjoj slici ne treba promatrati samo kroz standardnu ekonomsku teoriju i istraživanja koja kažu da, ceteris paribus (uz druge stvari nepromijenjene), porezi, osobito direktni porezi, smanjuju ekonomsku aktivnost. To nije jedino objašnjenje problema visokih stupaca. Stupce radije treba promatrati uz druge stvari promijenjene: veliki državni sektori koji, osim proračuna opće države (prikazano na slici), uključuju i velika i brojna državna poduzeća (u maloj Hrvatskoj ih ima više od 1000) uza sebe vežu velike ekonomske resurse: financijski kapital i ljude. Uz to, velikim naruždbama oko sebe stvaraju oblake ovisničkih kvazi-privatnih firmi. Kako na Balkanu nije riječ o outsourcingu R&D-a, vojnoj industriji koja naručuje tehnologije ili medicini i farmaceutici, nego o narudžbama papira, cigli, asfalta, ili u najboljem slučaju o vrlo jednostavnim programskim aplikacijama, u takvom sistemu strada konkurentnost; država „usiše“ gotovo sve, a ono što ne usiše, posredno usmjeri i tome nema međunarodne perspektive. Na primjer, milijarde eura su ulupane u hrvatsku građevinu u toku velikog državnog investicijskog ciklusa u prošlome desetljeću; novinski stupci su bili puni obećanja o naletu hrvatskih građevinara na inozemna tržišta, političari i komore razletjeli su se po svijetu, no rezultat svega bila je propast većine značajnih građevinskih poduzeća.
Kako se proizvode nove vrijednosti
Iako još postoje prijepori koji su uglavnom emotivne naravi, valja reći da je socijalistička privreda u Hrvatskoj polučila razvojni uspjeh od početka 50-ih do kraja 70-ih godina 20. stoljeća. Partija odnosno država je djelovala kao gospodarski subjekt koji je imao moć doslovce mobilizirati ljude i kapital te ih uložiti u nove industrije u urbanim središtima. Vanjski šokovi (cijena nafte 70-ih), geopolitičke promjene (slabljenje SSSR-a) i na kraju pad socijalizma, bili su povezani sa nesposobnošću pronalaženja novog razvojnog modela vođenog tržištem i inovacijama (iako su upravo decentralizacija i uvođenje elemenata tržišta u ex YU toj zemlji osigurali relativan uspjeh do kraja 70-ih u usporedbi s čvršće planiranim socijalističkim gospodarstvima poput Poljske, koja je konstantno bila na rubu političkog i ekonomskog kolapsa).
Nakon pada socijalizma neke su zemlje uspjele u izgradnji institucija koje pogoduju proizvodnji novih vrijednosti, a neke nisu. Institucije koje pogoduju proizvodnji novih vrijednosti uključuju, prije svega, obrazovni sustav i sve što potiče kreativnost ljudi. Međutim, teško je dati ocjenu takvih institucija. Stoga sam se u svrhu prikaza podataka poslužio aproksimacijama – institucijama u užem smislu. Prve su usko ekonomske (procesi osnivanja poduzeća, dobivanja dozvola, slobode trgovanja i sl.) koje mjerimo pomoću sustava pokazatelja Doing Business Svjetske banke, a druge su društvene institucije čiju kvalitetu aproksimiramo pomoću indeksa korupcije Transparency International (TI). Veća vrijednost u obje kolone na slici 3. znači bolje.
Prilično je jasno da se zemlje redaju od sjevera ka jugu po oba kriterija, samo Makedonija, Kosovo, Srbija i Crna Gora više ili manje „varaju“ jer rade reforme po Doing Business predlošku, a zanemaruju druge institucije (ili ih ne uspijevaju reformirati). Međutim, percepcija korupcije razotkriva njihovu realnu institucionalnu (ne)kvalitetu: uočite niske TI ocjene. Reforme tipa Doing Business koje vode usponu na globalnoj ljestvici Svjetske banke su pohvalne, ali njihov je razvojni doseg ograničen jer je za razvoj bitan ukupan institucionalni okvir (Makedonija i Crna Gora su ipak, ne slučajno, zabilježile najveći relativni napredak u zadnjih 12 godina – prisjetite se prvog prikaza).
Slika 3.
Izvori: Svjetska banka i Transparency International
Zašto na Balkanu ne uspijevaju institucije koje pogoduju kreaciji novih vrijednosti? Ne postoji jednostavan, linearan odgovor. Sve je povezano. Kako bismo izbjegli ono dosadno nabrajanje (kultura, povijest, ratovi…), možemo pretpostaviti da slabost poslovnih (i ne samo poslovnih nego i svih drugih, osobito školskih i akademskih) institucija ima veze s prvim, ali i sa sljedećim, trećim faktorom.
Relativna otvorenost kao izlaz
Treći faktor je relativna važnost izvoza roba i usluga za gospodarstvo u cjelini i za ekonomski rast. Iako među ekonomistima nema konsenzusa o tome koliko izvozna orijentacija pogoduje rastu (rasti se može i bez izrazite izvozne orijentacije), moja je argumentacija polit-ekonomska. Izvoz, još ako je geografski diversificiran, čini poduzeće – njegove vlasnike, menadžere i radnike – neovisnima od lokalne politike. Ne možemo naplatiti robu jer su kupci neodgovorni, a sudovi spori? Naplatit ćemo ju od Nijemaca ili Amerikanaca. Zvao je šef neke državne agencije i pitao da sponzoriramo klub u kojem mu igra mali i njegovu političku stranku? Kakva budala, neka se financira sam!
Postoji stotinu načina i stotinu stvarnih poduzetničkih priča koje pokazuju kako izvozna orijentacija čini ljude neovisnijima, širi im poslovni i životni manevarski prostor. No, to su mikro priče. Za sada nema indicija da ih to ujedno čini i potentnima da posredno utječu na političke promjene u zemlji (iako bi na to imali svako demokratsko pravo – npr. njemački izvozni business ima snažan i veoma vidljiv ako ne i presudan utjecaj na njemačku politiku).
Slika 4 objašnjava zašto se spomenuta promjena ne događa na Balkanu. Zemlje Balkana nisu dovoljno otvorene ili, ako vam je draže – nisu dovoljno “izvozno orijentirane”. To su ekonomije i društva koja su zarobljena od strane neefikasnih i skupih država odnosno dijela građana koji potražuju usluge tih država odnosno vlada. Situacija je zapravo još gora nego što prikazuje slika 4 jer su male zemlje u prosjeku otvorenije, pa su Poljska i Rumunjska zapravo izvanredno otvorene s obzirom na veličine prema broju stanovnika. Stoga se cijela donja polovica ljestvice bez dvije velike zemlje može smatrati zarobljenom u domaća, besperspektivna, starenjem i emigracijom limitirana i skupim i neefikasnim političkim sektorima uništena tržišta. Hrvatska je dolje unatoč turizmu.
Slika 4. Izvoz roba i usluga u % BDP-a 2017.
Izvor: World Development Indicators
Uočite da ovaj kriterij ipak isključuje Sloveniju i Mađarsku koje su daleko pri vrhu, tako da njima ostaje problem s njihovim državnim sektorima, dok je izvoz nada. Osobito za Sloveniju. U Mađarskoj je velikim dijelom riječ o izvozu međunarodnih korporacija koje nisu bitan faktor neovisnosti i dekoncentracije moći jer su često u komplotu s lokalnom politikom. Izvozna orijentacija odnosno relativna otvorenost može biti izlaz samo ako je rahla i obuhvaća brojne domaće poduzetnike i kod njih zaposlene radnike. A to je teško postići zbog ekonomija obujma – međunarodno tržište traži veličinu.
Dilema otvoreno-zatvoreno i hrvatsko-slovenski poučak
Dakle, ovdje je riječ o vrzinom kolu – sve je povezano. Velika i duboka država koja je jako tražena; zbrka u pogledu stvaranja institucija koje pogoduju kreaciji novih vrijednosti te ekonomska zatvorenost; to mogu biti posljedice, ali i uzroci relativnog ekonomskog zaostajanja. Kakogod bilo, i u koji god smjer utjecaja (ili oba) vjerovali, promislite o dvije stvari za kraj. Prvo, da li dilema otvoreno-zatvoreno bolje razotkriva ključne polit-ekonomske dileme u današnjemu svijetu od nekih klasičnih dihotomija tipa lijevo-desno? I drugo, koje su pouke EU iskustva Hrvatske i Slovenije za zemlje na Balkanu?
Otvorenost društva je ključ pozitivnih promjena i napretka. Danas postoje snažne ideje koje nastoje sporiti ovu tezu. Kontra-teza glasi da pretjerano otvaranje stvara reakciju, potražnju za zatvaranjem. Ova polanyevska ideja polazi od toga da ljudi ne mogu izdržati „uklapanje u međunarodnu podjelu rada“ (nemaju vještine, nemaju ideje ili nešto treće), pa traže zaštitu od države. Ako im vlast ne udovolji, u krajnjoj liniji pokreću nasilje. Nešto kao Žuti lajbeki. Ili kao „Make Brittain great again“, koji je više bio inspiriran strahom da će imigranti koristiti benefite stare države blagotanja, pa se Englezi okrenuše praveći se da hoće otići, a možda baš i ne bi.
Neki liberali i libertarijanci prihvaćaju koncepte resuverenizacije – novog jačanja nacionalnih država u odgovoru na hiperglobalizaciju – i koketiraju s protekcionizmom (valjda potaknuti Trumpom, iako ne razumiju njegovu politiku koja je u ovom trenutku specifično američka). Uvjereni su da se ekonomski „desni“ koncepti poput manje i efikasnije države i nižih poreza i drugih tereta mogu realizirati kad se ponovo uspostavi čvrst nacionalni politički okvir. Drugim riječima, internacionalizam se razumije kao lijeva ideja, a s ekonomski lijevim idejama ćemo se najbolje obračunati iza naše ograde, „kod kuće“. Ova ideja nema smisla. Resuverenizacija i protekcionizam samo će učvrstiti postojeće loše društvene ugovore (ravnoteže) koji uključuju svašta, ali zasade ekonomskog liberalizma sigurno ne. Kao što pokazuje gornja slika, gospodarstva odnosno društva Balkana na slici 4 moraju se pomicati prema gore, a da bi u tome bila uspješna, trebaju im (najmanje) relativno jeftinije i relativno efikasnije države (cijeđenje suhe drenovine – faktor jedan) i poboljšanje politika i institucija (faktor 2). Priključenje EU je nužan okvir za uspjeh takvih politika, ali nije i dovoljan.
Razlikovanje između EU kao nužnog i dovoljnog uvjeta dovodi nas do zaključka koji ovdje zovem hrvatsko-slovenski poučak. A taj glasi: ulazak u EU sam po sebi neće ništa promijeniti. Politike neće biti bolje. Štoviše, slučajevi Hrvatske i Slovenije su pokazali da se najozbiljnije reforme pokušavaju napraviti dok se zemlje nadaju ulasku, iako se i tada reforme nastoje izvrdavati uz puno PR-a. Kontrolni i mehanizmi pritisaka EU su slabi. Iako su preporuke EU dobre i važne, one nemaju zube, ne grizu, i jednom kada se uđe, stari društveni ugovor se vraća i prevladava. Osim toga, sama EU je heterogena pa se u tom klubu ne inzistira na privatizaciji kad ima nekoliko država s velikim sektorima državnih poduzeća; ne inzistira se ni na nižim porezima kad je EU područje s najvišim porezima na svijetu. Duboke i trajne promjene stoga mogu doći samo iznutra – iz promjene unutarnjih političkih odnosa snaga. Kako? Taj recept nitko ne zna. Moguće je da svako društvo ima svoj poseban put. A neka ni ne uspiju na njemu.