Ivica Brkljača je neovisni ekonomski analitičar, a primarni fokus rada mu je na makroekonomskim temama i temama iz područja investiranja na tržištu kapitala.
Jutarnji list je nedavno objavio tekst naslova „Je li ovo najtužnija statistika u Europi i Hrvatskoj?“, u kojem se navode najnoviji Eurostatovi podaci o udjelu stanovništva koje si ne može priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora izvan kuće. Autor (Augustin Palokaj) tekst započinje sljedećom rečenicom:
„Bez obzira na stalan rast plaća i BDP-a, Hrvatska je u odnosu na prosjek Europske unije i dalje pri vrhu zemalja članica čiji si građani ne mogu priuštiti odlazak na godišnji odmor.“ Potom malo kasnije nastavlja: „Ti podaci pokazuju da godišnji odmor postaje luksuz za sve veći broj Europljana, a najviše za one na jugoistoku kontinenta.“
Promatramo li samo razinu pokazatelja u 2025., prva je tvrdnja djelomično točna: Hrvatska je s 32,6% bila sedma najlošija članica EU i nalazila se iznad europskog prosjeka. Problem nastaje kada se taj podatak promatra izolirano, bez trenda koji pokazuje kako se priuštivost godišnjeg odmora mijenjala tijekom razdoblja gospodarskog rasta. Dakle, autor spomenuti podatak u jednoj točki vremena (2025. godini) povezuje s gospodarskim rastom zadnjih godina, pa ispada da se situacija u Hrvatskoj ne poboljšava „bez obzira na stalan rast plaća i BDP-a“. To ne može biti dalje od istine jer rast BDP-a i plaća se itekako vidi na brojnim pokazateljima životnog standarda, a pogotovo na spomenutom – samo treba gledati višegodišnji trend.
Pogledajmo Sliku 1 koja uspoređuje postotak osoba u 2015. i 2025. koje žive u kućanstvima koja si isključivo zbog financijskih razloga ne mogu priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora izvan doma. Prikazane su sve zemlje za koje postoje podaci u Eurostatovoj bazi (i za one koje nisu u EU), a kod kojih su dostupni podaci za 2015. i 2025.; zato su u prikaz uključene i zemlje poput Srbije ili Turske.
Slika je prilično jasna. Istina, u 2025. na razini EU zabilježeno je blago pogoršanje: udio stanovništva koje si ne može priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora porastao je s 27,0% na 27,5%. Međutim, iz jednogodišnjeg pomaka teško je izvesti zaključak o dugoročnom trendu. U odnosu na 2015., kada je taj udio iznosio 35,2%, riječ je o smanjenju za 7,7 postotnih bodova. Pad je u proteklih deset godina zabilježen u čak 23 od 27 članica EU. Rast (i to razmjerno malen) bilježe samo Austrija, Njemačka, Finska i Švedska.
Hrvatska je pak među svim članicama EU u ovom razdoblju ostvarila – najveće poboljšanje. Udio populacije koja si ne može priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora izvan doma pao je sa 65,8% u 2015. na 32,6% u 2025., odnosno za čak 33,2 postotna boda. Slijede Cipar s padom od 25,9 postotnih bodova, Irska s 21,6, Bugarska s 21,3 i Poljska s 19,5 postotnih bodova.
Slika 1 
Gornji prikaz vrlo uvjerljivo pokazuje kako tvrdnja autora Jutarnjeg lista da „Ti podaci pokazuju da godišnji odmor postaje luksuz za sve veći broj Europljana, a najviše za one na jugoistoku kontinenta.“ – naprosto ne drže vodu. Štoviše, situacija je upravo suprotna: podaci pokazuju kako je priuštivost tjedan dana odmora izvan doma u europskim zemljama sve veća.
Zanimljiva je i usporedba Hrvatske s prosjekom EU-a kroz godine. Tako je 2015. Hrvatska bila druga najlošija članica Unije, odmah iza Rumunjske, a razlika između Hrvatske i prosjeka EU iznosila je golemih 30,6 postotnih bodova. Deset godina poslije Hrvatska je sedma najlošija, a jaz prema prosjeku EU smanjen je na svega 5,1 postotni bod. Kako i zašto se ova činjenica pokušava staviti u negativni kontekst, teško je objasniti.
Ogroman napredak koji se u Hrvatskoj dogodio možemo i drugačije pokazati. Slika 2 prikazuje samo Hrvatsku te dodatno produljuje vremenski horizont do 2010., najranije godine otkad postoje podaci za RH. Najgora situacija zabilježena je 2012., kada si čak 71,4% stanovništva RH nije moglo priuštiti tjedan dana odmora izvan kuće. Vrlo visoke vrijednosti zadržale su se i 2013. i 2014., a potom, paralelno sa završetkom višegodišnje recesije i početkom gospodarskog oporavka, slijedi gotovo kontinuirani pad odnosno poboljšanje ovog pokazatelja. Uz manji kratkotrajni zastoj u 2020. godini, udio se do 2025. spustio na spomenutih 32,6%.
Slika 2
Vidimo da je kod osoba koje žive u kućanstvima s uzdržavanom djecom poboljšanje još izraženije: u 2012. godini udio je iznosio 71,3%, u 2015. 64,0%, a u 2025. 24,2%. Dakle, prije deset godina gotovo dvije trećine osoba koje žive u kućanstvima s djecom nije si moglo priuštiti tjedan dana odmora izvan kuće; danas to ne može otprilike četvrtina. Jedan od razloga zašto se kod ove kategorije stanovništva vidi još veće poboljšanje od prosjeka vjerojatno je to što je riječ ponajprije o radno aktivnoj populaciji, koja je izravnije osjetila snažan rast zaposlenosti i plaća posljednjih desetak godina. Nasuprot tome, najmanje je poboljšanje vidljivo kod samačkih kućanstava osoba starijih od 65 godina, dakle populacije koju najvećim dijelom čine umirovljenici: udio onih koji si ne mogu priuštiti tjedan dana odmora smanjen je sa 79,2% u 2015. na još uvijek visokih 62,6% u 2025. To pokazuje i da se učinci gospodarskog rasta nisu jednako snažno prelili na sve skupine stanovništva, iako je poboljšanje zabilježeno u svim kategorijama (Eurostat za ovaj pokazatelj računa 17 kategorija sastava kućanstva).
Tablica 1
Dakle, rast BDP-a, plaća i mirovina itekako se osjetio na spomenutom pokazatelju, ali i na drugim pokazateljima materijalnog položaja kućanstava. Prije otprilike četiri mjeseca na Ekonomskom labu objavio sam analizu najnovijih rezultata Ankete o dohotku stanovništva (iz koje je i gornji pokazatelj) u kojoj sam prikazao trendove niza pokazatelja životnog standarda. Zaključak je bio da iako su „trenutačne razine mnogih pokazatelja i dalje previsoke za zemlju koja je već dulje od desetljeća članica Europske unije i koja iza sebe ima godine gospodarskog rasta“, svi prikazani pokazatelji osjetno su bolji nego prije 10-15 godina: „Ginijev koeficijent i omjer S80/S20, najpoznatije mjere nejednakosti, niži su nego 2010.; sve je manje kućanstava koja teško spajaju kraj s krajem; znatno je manji udio kućanstava koja si ne mogu priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora, redoviti kvalitetan obrok, adekvatno grijanje ili podmirenje neočekivanog troška. Ukratko, kada se gledaju trendovi, Hrvatska je danas bitno financijski bolje stojeće, otpornije i socijalno stabilnije društvo nego što je bila u godinama nakon velike recesije.“
Znači, nije riječ samo o godišnjem odmoru. Slične prikaze kao gornje možemo napraviti i za druge pokazatelje. Primjerice, Slika 3 pokazuje još jednu međunarodnu usporedbu: ovaj put gledamo udio kućanstava koja navode da teško ili vrlo teško spajaju kraj s krajem. I ovdje usporedba 2015. i 2025. pokazuje gotovo istu sliku. Na razini EU-27 udio je smanjen s 27,1 na 17,6%, odnosno za 9,5 postotnih bodova. Pad je ponovno zabilježen u 23 od 27 članica.
Slika 3
Hrvatska je 2015. bila daleko iznad europskog prosjeka: teško ili vrlo teško kraj s krajem spajalo je 54,4% kućanstava, dvostruko više od prosjeka EU. U 2025. taj je udio iznosio 19,1%. Pad od 35,3 postotna boda drugi je najveći među članicama EU, nakon Cipra. Još važnije, razlika prema prosjeku Unije smanjena je s 27,3 postotna boda na samo 1,5 postotni bod.
Stoga, kada Eurostatove podatke promatramo u odgovarajućem vremenskom kontekstu, vidimo da je potpuno promašeno govoriti o „najtužnijoj statistici u Europi i Hrvatskoj“ ili pak zaključiti da godišnji odmor dugoročno postaje luksuz za sve veći broj ljudi. Trendovi posljednjih deset godina govore upravo suprotno.
To, naravno, ne znači da je Hrvatska ondje gdje bismo željeli da bude. No smjer i razmjeri promjene teško se mogu zanemariti: u posljednjih deset godina Hrvatska je zabilježila najveće smanjenje udjela osoba koje si ne mogu priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora među svim članicama EU, a snažno se približila europskom prosjeku i prema drugim pokazateljima životnog standarda. Problem, dakle, nije u Eurostatovim podacima, već u načinu na koji ih se interpretira.
