Hebrangov paradoks: kako bi izgledalo jedno iskreno predstavljanje prijedloga državnog proračuna

Foto: Gisnaders / Dreamstime

Kako stvarno izgleda prijedlog državnog proračuna, što se krije u njegovim pretpostavkama i kako bi izgledalo točno obrazloženje prijedloga državnog proračuna, očišćeno od tehnikalija, politikantstva i PR-a?

Bleferi, političari, sportski treneri, sociopati, isljednici, menadžeri, istražitelji; teško je pronaći struku odnosno psiho-profile koji su opsjednuti ljudskim interakcijama, a koji povremeno ne primjenjuju princip umanjene boli. Ovaj duboko ciničan princip više ili manje prikriveno proviruje na svakome uglu naših života i jedino je pitanje prepoznaje li se, i kako se imenuje.

Sposobnost da se princip umanjene boli zapakira, prikrije ili prikaže kao nešto posve drugo leži u pozadini mnogih privatnih i društvenih nesporazuma. Ovo je tekst o nekima od njih, a osobito o primjeni principa umanjene boli pri sastavljanju i predstavljanju državnog proračuna.

Drastično: od zatvorskih tamnica do ljepote umjetničkih djela

Zatvorske tamnice su drastičan primjer principa umanjene boli. Okujete ljude u lance i smjestite ih u rupe od dva kvadratna metra. Skidanje lanaca i proširenje prosječnog prostora na tri metra neki će nazvati «reformom zatvorskog sustava» i «poboljšanjem zaštite ljudskih prava zatvorenika».

Nešto manje drastičan primjer je siledžija na školskom dvorištu. Fizički slabijoj djeci se navuče osmjeh na lice kada prođu samo s čvrgom po čelu umjesto šake u rebra ili udarca špicom kopačke u stražnjicu. To je princip umanjene boli koja se lažno prikazuje kao «dobro», iako je zapravo riječ samo o malo manjoj količini zla koje nije promijenilo svoju narav.

Princip vrijedi s obje, lijepe i ružne strane. Na primjer, post-impresionistička zamućena platna Emanuela Vidovića možda više neće imati onu magičnu privlačnost nakon što se izložimo vizualnim i duhovnim vibracijama Manetovih slika.

Osim loših i dobrih, postoje i neutralne interpretacije principa umanjene boli. Na primjer, Odvjetnička komora je odvjetničkim uredima donedavno potpuno zabranjivala reklamiranje na web stranicama. Sada je to malo liberalizirano pa se to broji kao mjera «liberalizacije» iako je tržište odvjetničkih usluga i dalje iznimno rigidno regulirano.

Problem je u tome što iskustva često imenujemo i opisujemo zavisno o neposrednom referentnom okviru.

Princip umanjene boli u financijama i “Hebrangov paradoks”

Pitanja zatvora, nasilja na školskim igralištima ili ljepota umjetničkih djela smatramo sudbinskima. Promišljanje o njima naizgled je podložno nekim dubljim ljudskim, humanističkim kriterijima. Ne možemo o tim stvarima razmišljati na sličan način kao što razmišljamo o recimo državnoj regulaciji ili državnom proračunu. To se ne da usporediti!

Ali, što ako se to može usporediti? Što ako se princip umanjene boli može jednako primijeniti i u ekonomskim i financijskim odnosima u društvu?

Kada netko uvede poreznu stopu od 75% i smanji ju na 60%, to će se nazvati «porezna reforma» ili «značajno rasterećenje». Međutim, baš kao što su kazamati od tri kvadratna metra po čovjeku jednako nehumani kao oni od dva, i kao što je onaj lik na školskom dvorištu jednaki siledžija kakav je i prije bio, porez od 60% je ugroza individualne slobode koja se može opravdati samo u rijetkim slučajevima financiranja fizičke obrane ili nekoga drugog zla koje prijeti još većim otimanjem.

Sličan se princip može primijeniti na sve naše prijedloge državnoga proračuna. Ovi koji se predlažu zadnjih godina od strane ministra Zdravka Marića doista su fiskalno odgovorniji od proračuna u Sanaderovo i Milanovićevo vrijeme. U mandatu ministra Marića doista je zaustavljen rast poreznog i sličnog opterećenja. Čak je malo i smanjen. Vlada ne laže kada svoje financije predstavlja u tom svjetlu. Ali, ne govori istinu.

Ovaj «Hebrangov paradoks» najbolje ćemo shvatiti ako ispravno interpretiramo referentni okvir u kojemu ocjenjujemo objašnjenja državnog proračuna. Slika 1 pokazuje da su deficiti proračuna zadnjih godina najmanji u povijesti (i tako se planiraju i dalje), a omjer javnog duga i BDP-a se smanjuje kao nikada ranije. Slika također pokazuje da su promjene nastupile nakon 2015., tj. nakon što se Hrvatska počela izvlačiti iz šestogodišnje krize koja je trajala 2009.-2014. Od 2015. javni dug kao postotak BDP-a je u padu, a linija deficita naglo se uzdiže prema gore ka zoni suficita, u kojoj je nakratko i boravila 2017.

*Očekivane vrijednosti 2018.-2020.
Izvor: Eurostat

Razotkrivanje principa umanjene boli u državnim financijama

Slika 1 je ujedno sukus službene naracije o odgovornijoj i održivijoj fiskalnoj politici. Tu nema muljanja; to jest tako.

Međutim, kod primjene principa umanjene boli uvijek postoji skriveni dio priče. Njega otkriva slika 2. Nakon maksimalnog omjera javnih prihoda i BDP-a u vrijeme Račanove vlade (2000.-2003. omjer se kretao 44%-47% BDP-a), Sanaderove su vlade (2004.-2007. i 2008.-2009.) kao i Kosoričina (2009.-2011.) dopustile pad omjera javnih prihoda i BDP-a do gotovo 40%. Nakon toga je uslijedio snažan preokret prema gore koji je zaustavljen tek prošle godine na razini od oko 46%, koliko su pred petnaest godina imali i Račan i Crkvenac.

Drugim riječima, danas imamo «fiskalnu konsolidaciju» (smanjenje deficita i pad javnog duga), jer država zahvaća cca 3% BDP-a više nego prije krize kada su deficiti bili u prosjeku 3-5% BDP-a veći nego danas.

Izvor: Eurostat

Prema tome, danas ne bi imali pad omjera javnog duga i BDP-a i proračun blizu ravnoteže, nego bismo imali deficit 3-4% BDP-a da je ugriz države u BDP ostao na razini prije krize.

Promjena se najvećim dijelom može zahvaliti ministru financija Slavku Liniću, najpopularnijem ministru Milanovićeve vlade. Povećanje stope PDV-a s 22% (koliko je stopa iznosila do 2009.) na 25%, a u manjoj mjeri i uvođenje nekih novih poreznih oblika kao što su porez na kamate, kapitalne dobitke i isplatu dividendi, doprinijeli su prikazanom kretanju. No, pridonijela mu je još jedna važna stvar koja se često zaboravlja: prihod od EU fondova.

Ranije toga prihoda nije bilo, tako da pravo pitanje za ocjenu fiskalne politike glasi:

Kakav bismo deficit proračuna imali i planirali danas, da su državni tereti ostali približno tamo gdje su bili 2007.-2008., i da nemamo pozitivne financijske odnose s EU proračunom? Ova dva efekta treba promatrati zajedno.

Javni sektor koji ovisi o stranoj pomoći

Sada možemo detaljnije pogledati i ocijeniti prijedlog državnog proračuna za 2019.  godinu.

Vlada rasterećenjima pokušava imati što sporiji rast prihoda od poreza (samo 1,5%, što je sporije i od realnog i od nominalnog BDP-a), ali se rashodi svejedno napuhavaju kroz EU fondove. Od 17,5 mlrd HRK očekivanih prihoda središnje države od pomoći, što je za čak 55,7% više nego što se očekuje u ovoj godini na temelju rebalansa, najveći dio se odnosi na EU fondove, pomoći i refundacije EU (16,5 milijardi). Napuhavanje rashoda za nevjerojatno visokih 6,5% u najvećoj mjeri zavisi o tim prihodima.

Oni se obično “rebalansiraju”, no čak i ako ih smanjimo za oko 2 milijarde kuna, zaključak o veoma visokom rastu rashoda i prihoda od EU fondova i dalje drži vodu.

S druge strane, u proračun EU ćemo uplatiti oko 3,7 milijardi kuna. Stoga, očekivani saldo odnosa s EU proračunom iznosi između 11 i 12 milijardi kuna ili oko 3% BDP-a. I nakon sljedećeg rebalansa to će vjerojatno biti više od 2%. Doda li se tome 2-2,5% BDP-a strukturno povećanih davanja državi u usporedbi sa stanjem pred 10 godina, Hrvatska bi sada, bez salda s EU i dodatnih opterećenja koja su u međuvremenu narasla, imala deficit oko 5% BDP-a!

Uz takav deficit imali bismo eksploziju omjera javnog duga i BDP-a koja bi vrlo brzo dovela do teške financijske krize tako da bismo sada vjerojatno bili pod nekim programom MMF-a. K tome, fundamentalni problemi su malo pospremljeni pod tepih kakvim-takvim gospodarskim rastom, no on je krhak i tko zna koliko će još trajati. Sve u svemu, da se vratimo u 2008. bili bismo, kako je tadašnji premijer običavao reći, “u banani”.

Tablica 1. Prijedlog državnog proračuna 2019.

Izvor: Vlada RH, 124. sjednica 9.11.2018.

U tom slučaju, vjerojatno bismo imali tešku krizu i/ili tešku političku bitku za smanjenje rashoda ili daljnje povećanje tereta države, u kojoj bi sraz javno-sektorskih i političkih «elita» međusobno, kao i svih njih protiv građana i privatnog sektora bio politički neizdrživ.

No, europski novac drži sve lijepo zalivenim i mirnim. Veći tereti i europski novac omogućavaju izglasavanje političko-financijskih kompromisa poput ovog proračuna. Ali, sada vidimo otkud perpetuum mobile rast rashoda-porezno rasterećenje-pad javnog duga. Vrijedi ponoviti: EU i onaj davni rast tereta, najviše iz 2012.

Kako je dodatni novac pribavljen iz ta dva izvora, javni sustavi su se uspješno odupirali strukturnim promjenama, reformama, ili kako se već zovu svi ti zahvati koji su trebali povećati efikasnost i djelotvornost u javnom sektoru, ali nisu. Od sveučilišta preko sudstva do zdravstva stvari idu uglavnom kao što su išle do sada, što znači da neoliberalizam nije uspio uništiti «naš način života», osobito onaj javnosektorski.

Za povijest ostaje zabilježen historijski neuspjeh ministra financija da svlada ministra zdravstva. Treba reći: Zdravko Marić je imao dobre namjere kada odmah na početku mandata nije pristajao na pronalaženje novih izvora za punjenje zdravstvenoga proračuna nego je pričao o “reformama”. Međutim, po neumitnoj hrvatskoj logici stvari, Milan Kujundžić je odnio uvjerljivu pobjedu u latentnom srazu s ministrom financija. Hrvatska još od Ivana Šukera fortificira tu slabašnu institucionalnu odnosno političku poziciju ministra financija iako mnoge zemlje ozbiljnije od naše u toj poziciji koncentriraju golemu političku moć upravo kako bi se državnim financijama koje su ključ opstojnosti države osigurala adekvatna važnost.

Sukladno principu da rashodi u dugom roku određuju prihode, što je princip koji je tipičan za slabašne države, rashodi i neplaćeni računi u zdravstvu «šišaju» kao i do sada, proboj u blagajnu je dovršen u ime mira u kući, i sada se u sustavu koji financira HZZO očekuje rast od 9,1% prihoda od doprinosa više nego ove godine. I tako svake godine.

Iskrenost i objektivno informiranje umjesto principa umanjene boli

Prikazane brojke su ishod demokratskih procesa i kao takve ih moramo prihvatiti. Svi koji desetljećima upozoravaju na to da se nitko u povijesti nije razvio na ovim principima marginalizirani su i poraženi, stjerani u kaveze na društvenim mrežama, bez ikakvog realnog utjecaja na politiku. I to je u redu, ako glasači tako žele.

Barem nitko ne može reći da nije znao, da se nije upozoravalo. Međutim, ako se rukovodimo demokratskim principima, onda je govorenje istine i objektivno informiranje javnosti i saborskih zastupnika minimum javne komunikacije. Treba prekinuti s Hebrangovim paradoksom prema kojem se ne laže, ali se ne govori istina. Stoga treba odbaciti mimikriju umanjene boli i puste tehničke napomene koje su sadržane u «Obrazloženjima» državnog proračuna. Umjesto toga, treba glasno tumačiti činjenice koje glase približno ovako:

Rebalans proračuna za 2018. i prijedlog državnoga proračuna za 2019. predviđaju nastavak smanjenja omjera javnog duga i BDP-a i ukupan deficit proračuna koji nije velik, oko pola postotnog boda BDP-a. Unatoč tome, predviđa se veliko povećanje rashoda središnje države za oko 6,5%. Kako je to moguće – imati mali deficit i pad omjera javnog duga, i veliko povećanje vladinih rashoda?

Prvo, ovo razdoblje gospodarskog rasta koristi se za to da povećani prihodi i dalje služe i povećanju rashoda, umjesto za značajnija porezna rasterećenja ili oštrije smanjenje javnog duga. Javni dug je i dalje previsok, više nego dvostruko veći u odnosu na razdoblje prije krize (slika 1). Svjesno prihvaćamo taj rizik, u nadi da se neka nova kriza poput one iz 2008.-2009. neće tako skoro ponoviti. Naša zemlja počiva na nadi. 

Drugo, naša je velika sreća da smo ušli u EU. To nas je dovelo u situaciju da ćemo više od 10 milijardi kuna neto pozitivnog salda vis a vis EU proračuna svake godine moći usmjeriti u nove oblike javnih izdataka. To će spriječiti rat javno-sektorskih interesnih skupina do istrebljenja i odgoditi veće društvene tenzije i reforme.  

Treće, svjesni smo da ovako uljepšane brojke možemo najviše zahvaliti tome što drage građanke, građani i poduzetnici, u razmjeru naspram BDP-a plaćaju relativno puno više nego pred desetak godina. Tih oko 2,5% BDP-a znači da više ostaje za stranačke kolege, prijatelje, uglednike, uhljebnike, netransparentne javne nabave i druge oblike otpora pokušajima da se javni sustavi učine efikasnijima.

Možemo zaključiti: Hrvatska se uspješno oduprla nasrtajima neoliberalne ideologije da ugrozi naš način života, barem što se tiče javnog sektora. Sada država koristi relativno dobra vremena da kroz razna porezna rasterećenja vrati oko 1-1,5% BDP-a kroz nekoliko godina, barem dok gospodarstvo raste i dok nema krize. Kada se opet sve okrene, onda ćemo vidjeti.