Navikli smo pratiti realni BDP po stanovniku i zdvajati nad hrvatskim zaostajanjem u Europi. Do sada i nije bilo potrebno razlikovati realni BDP i stvarnu individualnu potrošnju jer smo prema oba pokazatelja bili bolji jedino od – Bugarske. Međutim, stvari su se počele mijenjati.
Hrvatska je relativno uspješno prošla kroz dvije pandemijske godine. Poskupljenja koja su se zahuktala u drugoj polovici 2021. više su pogodila neke druge zemlje i Hrvatska se prema kriteriju stvarne potrošnje stanovništva u 2021. godini osim ispred Bugarske našla ispred Latvije, Mađarske i Slovačke, država kojima već deset i više godina gledamo u leđa.
Prvo, o kakvoj je mjeri riječ i po čemu se ona razlikuje od realnog BDP-a? Realni BDP mjeri stvarnu vrijednost proizvodnje, a stvarna individualna potrošnja (AIC – Actual Individual Consumption) realnu vrijednost potrošnje. AIC se smatra boljom mjerom materijalnog blagostanja naroda.
Jasno je da su te dvije veličine u uskoj vezi, no veza nije savršena. Na primjer, Irska je jako visoko prema kriteriju realnog BDP-a, ali je ispod europskog prosjeka prema kriteriju AIC-a. Irski BDP je jako visok (i brzo raste) jer su tamo sjedišta brojnih globalnih uslužnih korporacija za Europu (IT, farma, avioindustrija, itd.) i u njihov se BDP knjiže njihovi prihodi, istraživanja i razvoj i slično, no Irci od toga nemaju velike koristi jer je relativno mali broj ljudi u Irskoj u odnosu na veličinu gospodarstva zaposlen u tim kompanijama.
Izvor: Eurostat
Nadalje, na razliku između BDP-a i AIC-a utječe količina javnih dobara. Na primjer, ako u Irskoj ili Francuskoj za vrtić morate izdvojiti nekoliko stotina eura, a u Hrvatskoj za ne puno lošiju uslugu vrtića nekoliko puta manje, to će pozitivno utjecati na hrvatski AIC u usporedbi s drugim zemljama. Naposljetku, materijalno blagostanje ovisi i o transferima koje primamo iz inozemstva, a oni su u Hrvatskoj relativno veći nego u drugim zemljama. Hrvatska zbog svega toga od 2021. znatno bolje stoji prema AIC-u, nego prema BDP-u po stanovniku.
Najveće materijalno blagostanje u EU je u Luksemburgu koji možemo smatrati posebnim slučajem zbog velike koncentracije financijskog sektora i europske birokracije u vrlo maloj zemlji, te Danskoj i Njemačkoj. Hrvatski AIC za njemačkim zaostaje 39% (=(1-(73/120))*100). Od drugih nama bližih i poznatih nam zemalja za Austrijom zaostajemo 34%, za Italijom oko 25%, a za Slovenijom oko 16%. Još niti jedna bivša socijalistička zemlja nije sustigla europski prosjek, ali Litva je na koračić do Italije koja je tik do prosjeka EU.
U ovom desetljeću ćemo vrlo vjerojatno vidjeti kako Litva, Slovenija i Češka sustižu i prestižu europski prosjek, a mislim da će i Hrvatska solidno napredovati jer nemamo izrazitih makroekonomskih neravnoteža koje bi nas učinile jako ranjivima u krizama. Slijedi veliki priljev EU sredstava, uvodimo euro, a nova generacija poduzetnika i menadžera uvodi Hrvatsku na velika vrata na svjetsko i europsko tržište u propulzivnim industrijama. Naravno da se ti procesi neće dogoditi preko noći pa do kraja ovoga desetljeća nećemo sustići europski prosjek, ali položaj Hrvatske na slici će se nastaviti mijenjati.
Može li to biti dvosjekli mač? Itekako. Već na izborima 2024. slušat ćemo političare koji će tvrditi da su oni zaslužni za poboljšane brojke i pritom prešućivati da se dio rezultata objašnjava smanjenjem broja ljudi u zemlji – velikim valom emigracije koji je trajao od 2014. do 2019. Nitko neće htjeti priznati da su rezultati već do sada mogli biti mnogo bolji da se javni sektor reformirao umjesto da je desetljećima kao uteg gušio gospodarsku aktivnost u zemlji. A pogotovo nitko neće javno reći da se dio rasta materijalnog blagostanja ne objašnjava vlastitom produktivnom proizvodnjom nego transferima – doznakama radnika iz inozemstva, doznakama EU sredstava – te prodajom imovine, osobito uz Jadran. Niti u doznakama, niti u EU sredstvima, niti u prodaji imovine, nema ničeg apriori lošeg, ali treba uporno podsjećati da će se predstojeći pomak nabolje u ovakvim usporedbama pretvoriti u trajno poboljšanje samo ako u nadolazećim godinama postanemo uistinu konkurentni i ako se hrvatsko gospodarstvo maksimalno okrene izvozu, internacionalizira, te postane globalno atraktivno za rad i poduzetništvo. Kako nam to nikada nisu bile jake strane, očito je da još uvijek postoji mnoštvo načina kako bi povijesna prilika koja se otvara i koju već slutimo mogla biti propuštena.
Može li u ovoj zemlji nastati ambijent u kojem će domoljublje postati pogonsko gorivo za gospodarsko sustizanje drugih država i za korištenje neprijepornih postignuća kao što je članstvo u EU u cilju jačanja materijalnog blagostanja velike većine građana bez posredovanja proračunskih subvencija i transfera, a na temelju energije i ideja hrvatskih radnika i poduzetnika? Može li fokus na javnu i proračunsku Hrvatsku njenom reformom biti zamijenjen društvenim fokusom na individualni uspjeh? O odgovoru na ta pitanja zavisi naša budućnost.
