Gospođi Angeli Merkel možemo štošta zamjerati u pogledu njezine dugogodišnje političke strategije: pretjerani oslonac na ruske energente, način kako (ni)je upravljala migrantskom krizom 2015. Međutim, dobre su šanse da će joj povijesne knjige u aktivnu stranu bilance upisati čin zbog kojeg je bila možda najviše napadana – unošenje u Ustav (2009.) odredbe o fiskalnoj odgovornosti kojom je strukturni proračunski deficit u Njemačkoj ograničen na -0,35% BDP-a.
Od 2009. do danas ovom je činu pripisivana odgovornost za spori oporavak europskog gospodarstva od krize te godine. Njemačka je optuživana i zbog nedovoljne domaće potražnje koja uzrokuje strukturalnu skučenost potražnje u cijelom europskom gospodarstvu (u kojemu Njemačka čini gotovo četvrtinu, pa puno toga ovisi o njoj). Upozoravalo se i na stvaranje pretjerane ovisnosti Njemačke o izvozu koji u vrlom novom Trumpovom svijetu carinskih barijera nema baš sjajnu perspektivu.
Kritičari su zaboravili čemu služe takva fiskalna ograničenja. Ne poustavljuju se zauvijek, nego služe čuvanju fiskalnog kapaciteta (održavanju niskog javnog duga) dok neka povijesna nevolja ne dovede do neizbježnosti značajnog javnog zaduženja. Taj trenutak je stigao.
Četiri stranke koje u aktualnom (starom) sazivu Bundestaga, koji zasjeda do 25. ožujka, čine više od dvije trećine, navodno su postigle su sporazum o iznimkama od ustavnog fiskalnog ograničenja. Još uvijek nije jasno što znači da su Zeleni i FDP obaviješteni o prijedlogu (hoće li glasati za?) i ne bih isključio da ova inicijativa naiđe na prepreke u naredna tri tjedna. Međutim, ovo je de facto dio koalicijskog sporazuma nove crveno-crne koalicije i na ovaj ili onaj način bit će prije ili kasnije ostvareno. Prema prvim informacijama, radi se o 1-2% BDP-a dodatnih izdataka za obranu i o posebnom fondu za razvoj infrastrukture i industrije u visini od 500 milijardi eura ili 11,6% BDP-a kroz 10 godina. Taj fond će doprinositi s oko 1,2% BDP-a na godinu. Ukupno govorimo o 2-3% njemačkog BDP-a na godinu. Osjećaja radi, to je gotovo 60% ukupnog godišnjeg njemačkog izvoza u SAD. To je oko 108 milijardi eura; to je više od hrvatskog BDP-a.
U tekstu pred njemačke izbore 23. veljače (Izbori od povijesne važnosti) objasnio sam zašto će se nešto ovakvo dogoditi. Upozorio sam i na to da u EU postoje samo tri značajna gospodarstva koja imaju ozbiljan fiskalni kapacitet (mogućnost povećanja deficita i javnog duga) – uz Njemačku, Nizozemska i Švedska. Ako američko gospodarstvo ove godine uspori (što je gotovo unisono predviđanje među makroekonomistima), a Trump dodatno zakomplicira priču s carinama (što je vrlo vjerojatno), racionalno je provesti fiskalnu ekspanziju u Njemačkoj jer bi ta zemlja mogla biti najviše pogođena smanjenjem izvoza u SAD. Supstituciju izvozom unutar EU nije za očekivati jer druga velika europska gospodarstva – Francuska, Španjolska, Italija i Poljska imaju velike fiskalne deficite i/ili dugove koji ograničavaju snagu njihovih daljnih fiskalnih reakcija u smjeru rasta domaće potražnje.
Zbog visokozaduženih država (to nitko neće službeno javno reći) paralelno se raspravlja o višegodišnjem financijskom mehanizmu koji bi funkcionirao na razini EU i omogućio zaduženim državama da premoste svoje unutarnje fiskalne poteškoće i postignu željene izdatke za obranu. Nitko u ovom trenutku ne zna razinu na kojoj će željeni izdaci biti definirani, ali znade se da je ta razina znatno veća od aktualne. Kao što vidimo iz statistike NATO saveza o nacionalnim izdacima za obranu, uz iznimku Grčke koja ima svoje specifične razloge vis a vis Turske, te Poljske i država Baltika koje se od početka ruske agresije na Ukrajinu pripremaju na odvraćanje Rusije, sve druge zemlje troše relativno malo. Od visokozaduženih i veličinom značajnih zemalja malo troše Španjolska, Belgija, Italija i Francuska.
Izvor: Defence Spending of NATO Countries 2014-2024
Dakle, ovih dana će se dogovoriti konture zajedničkog europskog financijskog mehanizma za obranu. Prvi dio će se odnositi na uklapanje izuzeća dijela izdataka za obranu iz fiskalnih pravila Unije (Pakt o stabilnosti i rastu koji je kolokvijalno poznat kao pravila iz Maastrichta), a drugi na zajednički mehanizam financiranja koji će vjerojatno ići preko Europske komisije. Bit će nalik instrumentu Nove generacije, ali ne radi dodjele bespovratnih sredstava nego radi financiranja nacionalnih proračuna iz povoljnih vrlo dugoročnih zajmova.
Tako je sprega ruske agresije na Ukrajinu i Trumpove nove geopolitike vrlo brzo dovela do tri promjene koje imaju veliku važnost i pozitivan potencijal, ali nose i opasnosti.
Prvo, postupno povlačenje SAD-a iz Europe znači zaborav na sigurnosnu strukturu koja je uspostavljena nakon Drugog svjetskog rata. Strah od obnove njemačkog nacizma i nužnost vanjskog nadzora nad njemačkim vojnim kapacitetima odlazi u zaborav. Njemačka postaje suverena država u punom smislu te riječi koja će kreirati vlastitu i europsku obrambenu i sigurnosnu politiku. Budući premijer Friedrich Merz već je potiho otvorio i pitanje njemačkog nuklearnog štita jer sluti da na Ameriku više ne može računati. Nije otvorio to pitanje u kontekstu pretvaranja Njemačke u nuklearnu silu (što bi ona zbog znanja i tehnologija mogla brzo postati), nego u kontekstu korištenja francuske zaštite. Macron to nudi, ali Le Pen odbija. Nijemci će vjerojatno zaključiti da Francuzi nisu pouzdaniji partner za nuklearnu zaštitu od Amerikanaca. Znat će da se o ovom pitanju i Ruse ima nešto za pitati (smiješno je očekivati smislen odgovor), a znat će i da Trump u svom približavanju Putinu sigurno namjerava staviti na stol i pitanje reguliranja već četvrtinu stoljeća narušenih nuklearnih odnosa (već se pojavila vijest da Amerikanci počinju suradnju s Rusima na pitanjima Irana). Stoga ovo bitno pitanje ne samo njemačke nego i šire europske nuklearne sigurnosti nije bez opasnosti koje nose razne moguće situacije. U svakom slučaju, naivno je misliti da se problem Ukrajine i sigurnosti europskog istoka može rješavati izvan konteksta činjenice da je Rusija druga najveća nuklearna sila, dok se prva najveća na ovaj ili onaj način povlači iz Europe jer su joj interesi postpuno odlutali na drugu stranu svijeta.
Drugo, masivno povećanje europskih izdataka za obranu je iznuđeno (Trump je vrlo brzo postigao što je želio), a to znači da Europa na ovo nije bila spremna i još nije dovoljno duboko strateški promislila o svemu. Osobito u kontekstu budućih odnosa s Rusijom i time uvjetovanog određivanja optimalnog sigurnosnog odgovora. Optimalan odgovor je, u teoriji, dovoljno snažan za odvraćanje Rusije od bilo kakve nove ratne avanture u Europi, ali ne i presnažan da zacementira osjećaj straha i inferiornosti koji je već ugrađen u podsvjest Putinove politike i koji u nekim okolnostima može potaknuti novu agresiju. Strah je moćan, ako ne i dominantan pokretač (to vidimo u položaju Poljske, Estonije, Latvije i Litve na gornjoj slici). Možda je o tome deplasirano govoriti u ovom trenutku, ali kada se obrambena industrija zahukta lako je promašiti historijski optimum. Stoga će demokratski nadzor nad interesima bujajućeg vojno-industrijskog kompleksa u EU biti jedno od ključnih političkih pitanja u narednim godinama.
Treće, dobra strana izdataka za obranu je što u tom sektoru nastaje tehnološki razvoj koji se s vremenom prelijeva na cijelo gospodarstvo. Ovo može biti korisno i za dio hrvatske industrije i IT sektora koji već rade u području obrane. Ima tu igrača, bit će i novih. Dodatna je korist što je upravo njemačka industrija u kojoj postoji daleko najviše inženjerskih znanja u cijeloj Europi trenutačo u krizi, pa će povećani izdaci za obranu imati snagu za njezino podizanje iz dugogodišnje letargije. To će imati pozitivne multiplikativne efekte u širokim koncentričnim krugovima (u geografskom smislu). Međutim, kako su stope nezaposlenosti posvuda u EU iznimno niske (najniža je u industrijski snažnoj Češkoj, a ni u Njemačkoj nije puno veća), postavlja se pitanje tko će raditi? Novac, znanja i strojevi nisu ograničenje u srednjem roku – ograničenje su ljudi, a ako nema ljudi, a ima potražnje, onda može doći do inflacije. Inflacija nije neposredna opasnost sve dok njemačka industrija radi ispod granice kapaciteta, ali i o tome treba povesti računa u srednjem roku. No, najveća je opasnost mogući promašaj u političkoj koordinaciji cijelog procesa. Zahtijevat će puno mudrosti i umješnosti kako bi EU ostala bezuvjetno opredijeljena koordinaciji i suradnji te kako kratkoročni i kratkovidni nacionalni interesi pogonjeni strahovima i strastima (koji su u vojno-obrambenim pitanjima prisutniji nego u drugim sferama društvenog života) ne bi postali dominantne odrednice političkih odnosa. EU je pod američkim kišobranom do sada uživala u relativnoj komociji pozicije u kojoj se nije trebala ozbiljno baviti tim pitanjima. U svakom zlu ima neko dobro: dok Rusija ne zaustavi svoj ratni stroj i pokaže nekakvu spremnost na deeskalaciju, faktor vanjskog neprijatelja držat će Europu (EU + EEA + UK) na okupu.
Europa nema razloga za uzbuđenje, trijumfalizam i uzvikivanje političkih fraza i parola. Smiješno je čitati i slušati izjave poput „Ne treba nam više Amerika“, „Mi smo novi vođe slobodnoga svijeta“, „Postat ćemo kao Amerika“. Naprotiv, ovo je iznuđeno, neželjeno i EU na ovo nije spremna. Usto, Vladimir Putin uspijeva postići sve što Rusiji nije u interesu, i to je jako opasno jer ga začarani krug tjera na zaključak da je njegova osobna sudbina (koju on više ne razlikuje od sudbine Rusije) u vječnom ratovanju. Bit će zanimljivo kako će Trump izaći na kraj s time. Donald Trump zasad postiže sve što je želio, i to je isto tako opasno jer još uvijek ne znamo koji je njegov „end-game“ u pogledu odnosa s Rusijom i sudbine NATO pakta. EU u takvom novom svijetu nema izbora i mora se snalaziti. Za sada je utješno to što počinje pokazivati kapacitet za snalaženje. Uvijek je bilo tako u krizama od 50-ih godina prošlog stoljeća naovamo, otud ona izreka da EU napreduje samo kroz krize (jer se bez osjećaja urgentnosti u EU ništa ne može dogovoriti). No, jako smo daleko od toga da bismo znali kamo će nas sve to odvesti.