In memoriam – profesor Ivo Bićanić, totalno drukčiji od drugih

Objavljeno

Foto: zahvala Ideje.hr, Željku Ivankoviću

Ad
Ad

U subotu je stigla tužna vijest da nas je u 71. godini života napustio profesor Ivo Bićanić.

Magistrirao je na Oxfordu i doktorirao u Zagrebu, gdje je na Ekonomskom fakultetu proveo karijeru od 1976. do 2016. kao redoviti profesor makroekonomike. Bio je suradnik na St. Anthony´s College u Oxfordu (1985) i na Woodrow Wilson International Center for Scholars u Washingtonu (1993–94) te gostujući profesor na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti (1996–2010), gdje je predavao teorije rasta. Osim bavljenja ekonomikom rasta i razvoja, Ivinu karijeru obilježile su teme iz područja ekonomske povijesti, nejednakosti i političke ekonomije. Publicirao je velik broj znanstvenih i stručnih radova, rezultata međunarodnih istraživačkih projekata koje je vodio, kao i poglavlja u knjigama. Bio je i prevoditelj u čijem se opusu nalaze prijevodi mnogih značajnih ekonomskih djela. Posljednjih godina redovito je objavljivao eseje na portalu Ideje.hr, prije toga u Banci, a dugi niz godina bio je ugledni komentator i traženi sugovornik u hrvatskim dnevnim i tjednim tiskovinama, na konferencijama, okruglim stolovima i promocijama knjiga. Neumorni kritičar ekonomske politike, oduvijek koliko pamtim.

Čitateljima Ekonomskog laba poznat je kao koautor knjige Markoekonomika I s hrvatskim primjerima koju je napisao s Milanom Deskarom Škrbićem, koautor je serije tekstova (također s Deskarom Škrbićem) iz područja ekonomike rasta i razvoja koji će biti ukoričeni u knjizi Makroekonomika II čiji izlazak Milan i ja planiramo potkraj 2022., i autor je zapaženih tekstova o ekonomskoj povijesti koji su bili zamišljeni kao dio serijala koji je trebao završiti u njegovoj knjizi o ekonomskoj povijesti, koja će nažalost ostati nedovršena.

Na ovome mjestu nemam ni ambicije ni snage za pokušaj sistematizacije Ivinog znanstvenog i stručnog opusa i javnog rada. To je zadaća koja će nam uzeti dosta vremena u nadolazećim mjesecima i godinama, jer Ivine se ideje ne daju jednostavno opisati, ukalupiti. A sada mi teško pada ovaj suhoparni ton koji počinje sličiti službenim in memoriamima, postajući potpuno neprikladnim opisom Ivinog profesionalnog života koji bi se mogao sažeti u naslovu one poznate pjesme – totalno drukčiji od drugih.

Ivo je prije svega bio profesor – profesor koji je bio totalno drukčiji utoliko što je nepogrešivom pedagoškom metodom i ljudskom intuicijom prepoznavao potencijale među svojim studentima. Posvećivao im se nesebično, poklanjajući im svoje vrijeme, energiju, iskustvo, literaturu, i gajeći pri tome onaj dobri engleski običaj istovremene ljudske bliskosti i profesionalne distance, svojevrsne intrige tako dalekog, a tako bliskog učiteljskog autoriteta.

Njegov kabinet bio je Hogwarts prije Hogwartsa, a on sam nadrealna projekcija engleskog elitističkog (u pozitivnom smislu) visokoškolskog duha u ovoj našoj zabiti – naš lokalni Albus Dumbledore modeliran prema slici njegove majke Sonie Wild Bićanić, Engleskinje koja je u Zagrebu predavala engleski jezik i književnost nakon što je iz Londona nakon Drugog svjetskog rata došla s Ivinim ocem Rudolfom Bićanićem, poznatim HSS-ovcem i još prije rata utjecajnim ekonomistom koji je nakon sporazuma Cvetković-Maček i bijega u London bio viceguverner Narodne banke Jugoslavije u izbjeglištvu.

S takvim, u povijesnoj intrigi formiranim i vječno oporbenim („kontra sistema“) backgroundom, Ivo se nakon magisterija na Oxfordu pretvorio u Dumbledorea koji je majstorskom rukom brusio ne samo naše razigrane mladenačke umove, nego i rasplinute duše. Da, pisao je po njima kao po ploči, ali ne zato da u njih upiše neko svoje pismo ili račun, stvarajući od nas više ili manje loše kopije sebe, nego zato da pokaže kako ta pisma i računi izgledaju, i kako se mogu razviti vlastiti – kako misliti svojom glavom.

Kolika li je samo napuhana ega primirio, a kolike samozatajne duše razbudio, oslobodivši ono toliko potrebno zrno samopouzdanja: „Kako sam zapravo glup!“, bila je spasonosna misao nas napuhanaca koja bi se rodila nakon što bi neka nezrela i pretjerano samouvjerena ideja prošla kroz sito Ivine kritike, jednako kao „Pa ja to mogu!“ – misao koja bi se rodila u umu onih malo plašljivijih pametnih studenata nakon što bi dobili poguranac Ivinim poticajima i neočekivanim pohvalama.

Mi – to su generacije; istu priču ispričat će dobar dio hrvatskih (makro)ekonomista, i mi rođeni šezdesetih koji se sjećamo još mladoga Ive, sve do mlađih, rođenih osamdesetih, poput Ive Tomić, Vedrane Pribićević, Milana Deskara Škrbića, Ivice Rubila, Vuka Vukovića, i previše je onih koje ću nažalost zbog forme teksta nepravedno izostaviti.

A Ivo je kroz sva ta desetljeća bio isti. Za njega kao da je vrijeme stalo, jer niti su sustavi trebali njega, niti je on trebao sustave, kao što ni Hogwarts nije trebao Ministarstvo magije. Širi okvir je uglavnom samo smetao. Uostalom, Ivo je bio poznat i kao onaj koji je ukazivao na plagijate, a takvi ne napreduju tako lako. Bio je “neprilagođen”, neizainteresiran za šutnju, uvijek malo prikriven iza usvojenog obrasca distanciranog engleskog cinizma. Zbog toga je trebao i stvarao taj mjehur u jednom prilično nesretnom svijetu i jednoj prilično nesretnoj zemlji – mjehur sastavljen od knjiga, ploče i studenata, u kojem je gradio odnos koji predstavlja ono najvrjednije u procesu profesionalnog i ljudskog sazrijevanja.

U formiranju svakog mladog čovjeka postoj mali broj formativnih trenutaka. To su one bifurkacije kada se dogodi nešto važno – donesete neku odluku, ili se razbudi neka spoznaja, emocija, koja ostaje duboko u sjećanju, pa kad god se ovrnete unazad, uvijek znate da je to bio jedan od trenutaka koji vas je odredio. Prisjećam se dva takva momenta s Ivom.

Prvi je bio na početku druge godine studija. Konzultacije. Jesen 1987. Inflacija bjesni, socijalizam i Juga su na izdisaju, ali svi smo jako optimistični. Osim Ive. On na povijest gleda iz perspektive obiteljske povijesti, dakle hladno. Budućnost nam ipak nešto obećava (naravno, nismo mogli znati kakve nam je zamke po putu pripremila). Kolegij je ekonomska povijest. Kroz prvu godinu studija prošao sam kao kroz maglu, još uvijek neodlučan u pogledu toga što želim u životu. Na konzultacije sam ipak krenuo na početku druge godine, jer mi se na prvom predavanju iz ekonomske povijesti taj mladi profa dopao, pa sam odmah po dolasku kući s police uzeo udžbenik Ekonomska povijest Jugoslavije Mije Mikrovića. U njemu sam naišao na stvari koje su me zaintrigirale, a mladi profa je rekao da konzultacije služe tome da navratimo kad hoćemo i s kojom god temom želimo. Kao što je primijetio jedan komentator na fejsu jučer, svi su već kod kuće osim čistačica, u hodniku je mrak, a iz Ivina kabineta dolazi svjetlost; vrata su unijek otvorena. Pa da zavirimo, trideset i četiri godine su prošle.

Uvodni razgovor je kratak. Mladi profa djeluje prilično nezainteresirano, distancirano. Kao da mu se ne da pričati o temi. Onda šok, pita me:

„Vas ekonomija zanima?“

„Pa … da.“ (jako čudno pitanje, mislim si, a muljam jer zapravo ne znam)

„Vi znate, kolega, da vas na ovom fakultetu neće naučiti ekonomiju?“

„Aaa…“ (??? Koji se vrag događa?)

„Čitate engleski?“ (to je 1987., tada je to pitanje bilo neizbježno)

„Da! Yes!“ (konačno dio razgovora u kojem mogu aktivno sudjelovati)

„OK, ovo vam je ekonomija, a ne ono što ćete učiti na ovom fakultetu.“ (mladi profa se sagne i ispod stola izvuče ni manje ni više nego šest knjiga)

Bubnuvši s njima na stol s kojeg se diglo malo prašine, a bilo je tu svega, od socijalistkinje Joan Robinson i njezine Theory of Production do liberala Hayeka i njegove Road to Serfdom, mladi je profa digao rampu za prolaz kompozicije naših druženja na konzultacijama. Najmanje je u tome bilo Ekonomske povijesti Juge. To smo odradili usput. Uglavnom, ja sam čitao one knjige, pokušao nešto zaključiti, dolazio sa svojim zaključcima i idejama, a on bi to onda korigirao ili hvalio. Bili su to uglavnom laki razgovori, lišeni formi pisanja i računanja, za mene tek uvod u ono što će slijediti.

Na trećoj godini upisao sam smjer ekonomske teorije i analize na kojem su predavali Bićanić i Branko Horvat. Kako je potonji bio u vječnom štrajku iz protesta prema upravi fakulteta, rad na tome smjeru sveo se na brojna druženja s Bićanićem. Samo sada nisam bio sam, bila nas je mala grupica od pet.

Mnoge takve grupice će u desetljećima koja su slijedila proći kroz Ivine ruke. Učeći da ekonomija počinje kopanjem po podacima. Jednom me, u to davno vrijeme prije prijenosnih računala, poslao u knjižnicu Zavoda za statistiku u kojoj sam proveo cijeli tjedan s ravnalom i plahtama papira prepisujući brojke iz raznih Priopćenja. “Prvo treba gledati u podatke.”, rekao mi je: “Analiza je mukotrpan proces.”

Iz toga doba potječe drugi formativni moment. Radilo se o nekom seminarskom radu. Teme se više i ne sjećam. Napisao sam dvadeset, po mom skromnom sudu fantastičnih stranica. Dva, najviše tri koraka do Nobelove nagrade. A onda šok. Nekoliko dana kasnije susret na hodniku: „Jeste pročitali moj seminar?“ (Očekujem bianco pohvalu, ta znamo se još s druge godine studija, kad ono ljut pogled): „Nisam.“. Tjedan kasnije: „Jeste?“ „Nisam.“ (Nezainteresiran za razgovor ode dalje). Dva tjedna kasnije, pozove me. Šok. Na stol pred mene baca dvadeset stranica koje su se rasule na sve strane; išarane, debelim crnim folomasterom zamračeni cijeli paragrafi s upitnicima i uskličnicima visine šest centimetara na marginama: „Vi doista mislite da mlad čovjek poput vas ima nešto za reći na dvadeset stranica? I pet bi vam za ovo bilo previše. Uopće ne cijenite čitatelja.“ Bio je iskreno ljut. Morao sam krenuti ispočetka.

Takav je bio Ivo. Nadam se da sam vam približio njegov lik. Za djelo će trebati mnogo više truda. To ostaje za budućnost, kao dug mnogih ljudi, studenata i  suradnika. Jer ovo nije samo moja priča. Daleko od toga. Da je samo moja, ne bi bila bitna.

Kada je Ivo odlazio u penziju, njegovi bivši studenti snimili su film u znak zahvale za sve što im je pružio u životu. Naziv filma je Pozdravi iz dijaspore. Još uvijek se može pronaći na Youtubeu. Prva govori Iva Tomić, tada s LSE-a: „Najvjerojatnije nikad ne bih bila ovdje da nije bilo vas, prve osobe na fakultetu koja je od mene tražila da razmišljam vlastitom glavom, a ne samo da ponavljam ono pročitano i zapisano…“. Da sad ne prepričavam cijeli film, treći govori Ivica Rubil: „Neki će biti sretni što idete u penziju, jer napokon nećete više kvariti mladež.“

Ivo nažalost više neće kvariti mladež. No, zato smo tu mi: njegovi studenti, suradnici, generacijski razlomljeni, ali zaraženi virusom kritičkog mišljenja i mandatom da ustrajno nastavimo “kvariti” društvo i čuvati sjećanje na lik i djelo našeg Profesora.

Neka mu je laka zemlja.