Inflacija opet iznenađuje središnje bankare, samo sa suprotnim predznakom

Objavljeno

Foto: Angele Kamp / Unsplash

Ad
Ad

Tekst je napisan povodom jučerašnje objave u padu cijena za 0,5% u europodručju u studenome. U Hrvatskoj je pad harmoniziranog indeksa cijena iznosio 0,4%. Time je godišnja stopa inflacije (razina u studenom ove u odnosu na studeni prošle godine) smanjena na 2,4% u europodručju i približila se deklariranom cilju Europske središnje banke od 2% u srednjem roku.

Slika prikazuje zašto je preliminarni podatak za studeni posebno važan iako formalno još nismo na 2%. Europodručje je u ovom inflacijskom procesu – najjačem u proteklih 40 godina na Zapadu – kasnilo za SAD-om. Pažljiviji čitatelji Laba sjetit će se da sam puno puta u protekle 2 godine tumačio da je inflacija pokrenuta izvan europodručja i da nema nikakve veze s narodnom predajom o tiskanju novca od strane ECB-a kao glavnom uzroku inflacije. Američka fiskalna i monetarna ekspanzija bez presedana, uz druge izvana (globalno) pokrenute mehanizme – pucanje globalnih lanaca nabave i rusku agresiju na Ukrajinu – pokrenuli su i zatim još dodali ulja na vatru ovog inflacijskog ciklusa. U skladu s tom postavkom, europodručje je „do jučer“ kaskalo za SAD-om: ljuljalo se na valu koji je stigao izvana. Prvo smo kasnili za SAD-om u fazi rasta inflacije, zatim smo vrhunac dostigli nakon SAD-a i u padu kasnili za SAD-om, sve do najnovije prekretnice kada smo probili američku inflacijsku liniju odozgo prema dolje. To je početak novog razdoblja i potpuno suprotno najavama i interpretacijama o važnim ulogama inflacijske inercije i inflacijskih očekivanja, višku agregatne potražnje i najnovijoj monetarnoj ezoteriji – sindromu „zadnje milje“ to jest teoriji prema kojoj je lakše srušiti inflaciju s 8% na 4% nego s 4% na 2%.

Izvor: St. Louis FRED, Eurostat

Poanta je u tome da je inflacija u europodručju bila dominantno troškovna inflacija. Nasuprot SAD-u, u europodručju nije bilo značajnih viškova potražnje. Sile agregatne ponude i potražnje odradile su svoje kada su se šokovi cijena energenata primirili, a Njemačka (koja je i zbog tih šokova) ušla u plitku recesiju povukla za sobom nekoliko zemalja na istoku koje su osim posredno, zahrđalim njemačkim industrijskim strojem, same bile neposredno pogođene natprosječno snažnim šokom cijena energenata što je smrznulo tamošnje potrošače (Austrija, Mađarska, Češka i Estonija). Prosječna mjesečna stopa inflacije (mjesec u odnosu na prethodni mjesec) u osam mjeseci od travnja do studenog (razina cijena u studenom u odnosu na ožujak ove godine) iznosila je 0,16%, što približno odgovara stopi inflacije od 2% na godišnjoj razini. Izgleda da smo već prošli dobar dio famozne „zadnje milje“, i to gotovo dvije godine prije nego što su nam to obećali iz ECB-a: no neki članovi Upravnog odbora i dalje ponavljaju da je 2% dostižno tek 2025.

Čitatelji koji razumiju utjecaj efekta baznog razdoblja na godišnju stopu inflacije („year-on-year“) shvatit će da pad razine cijena s kraja prošle i početka ove godine, kada se efekt smiraja cijena energenata širio sustavom cijena, još uvijek može pomutiti sliku. Ne isključujem da će u prosincu ili siječnju godišnja stopa narasti, što će blagu inflacijsku nervozu vjerojatno održati živom još neko vrijeme. No, ova inflacijska priča je u osnovi – po svojim bitnim ekonomskim karakteristikama – gotova. I to je jako dobro.

Naime, jedini način da se Njemačka, a s njom i dobar dio EU, oslobodi recesijske prijetnje je da potrošači suočeni s mirnim cijenama „spuste ručnu“ i ponovo krenu trošiti. Dobru platformu za to pruža i dalje napeto tržište rada koje isporučuje rast plaća. Jučer je objavljeno i da stopa nezaposlenosti u europodručju ne mrda: i dalje je cementirana na povijesnom minimumu od 6,9%. Sada rast plaća više ne kasni za inflacijom nego je ispred nje, što znači da plaće realno rastu – raste kupovna moć.

Hrvatska je primjer zemlje u kojoj je mehanizam napetog tržišta rada koje isporučuje značajan rast realnih plaća u uvjetima smirivanja inflacije već dulje vrijeme na djelu. O tome svjedoči i jučerašnja objava o rastu realnog prometa u trgovini na malo u Hrvatskoj za spektakularnih 6,5% na godišnjoj razini. U srednjoj Europi (osim u Poljskoj koja počinje loviti Hrvatsku) još se ne može ni sanjati o takvim stopama rasta. I dalje traje mrtva trka između plaća, cijena i ponašanja potrošača uz neizvjestan ishod s nastavkom srednjoeuropske recesije unutar skupa mogućih rješenja.

Izvor: DZS

Naravno, ako se europski potrošači suočeni sa saznanjem da neke osobite inflacije više nema masovnije osokole i krenu trošiti ne treba isključiti mogućnost tvrdokornijeg opiranja inflacije iznad praga od 2%. No ako se to dogodi, bit će to slatka briga. Rodit će se u uvjetima rasta, a ne pada realnih plaća. Bit će to dio jednog po ekonomskim obilježjima potpuno novog procesa, kao što bi se novi proces pokrenuo da sada odjednom iz bilo kojeg (vanjskog) razloga počnu rasti svjetske cijene energenata (srećom, šanse za to nisu velike).

Da se barem dogodi takav scenarij – da plaće dobiju utrku s cijenama u očima potrošača. Ako se to dogodi, bit će siguran znak da je recesija na čijem se rubu dio europskih zemalja ljulja ili već gaca po njenoj plićini, definitivno izbjegnuta. Smiraj inflacije je preduvjet za takav scenarij čija vjerojatnost sada raste.

Uskoro ćemo raspravljati o poukama inflacijskog razdoblja kroz koje smo prošli. To je okvir za buduće tekstove. Trebat će odgovoriti na dva ključna pitanja. Prvo, koliko se to tržište rada u EU strukturno promijenilo? Za uvod u temu podsjetite se teksta o recesiji bez nezaposlenosti iz kolovoza. Drugo, koliko su u ECB-u pogriješili kada su 2021. revidirali raniji cilj „inflacija do 2% na godinu“ u maglovitih „2% u srednjem roku“ i jesu li se time osudili na vječiti položaj „iza krivulje“ (čitaj: pretvorili u psa koji stalno lovi vlastiti rep)? I što to znači za Hrvatsku kao članicu europodručja? Tema očito neće nedostajati.