S psihologijom (uglavnom krda) prošli smo puta otvorili priču o zbivanjima na Wall Streetu, pa možemo i nastaviti u revijalnom tonu, makar ovoga puta u malčice drukčijem smjeru. Doduše, bila bi prava šteta, tragom prethodnog teksta, najprije ne istaknuti nevjerojatnu fiksaciju „prolaznim karakterom“ različitih prepreka koje stoje na putu uzlaznom trendu dionica, o čemu je bilo podosta govora u prošlom tekstu. Jer, pored inflacije, među investitorima se nekako uvriježio i prilično nonšalantan stav kako je agresivna kampanja podizanja kamatnih stopa središnje banke također tek prolazni fenomen koji će, eto, potezom pera ili čime već brzo ispariti.
Infantilnim, ili barem iznimno naivnim, mogao bi se okarakterizirati takav rezon (ili ako hoćete, mentalni sklop) koji podrazumijeva tek kratkotrajnu fazu restriktivnije monetarne politike, makar inflacija i dalje divlja (s obje strane Atlantika), te višestruko nadmašuje kamatne stope. Plitka teza o kamatnim stopama FED-a vrlo blizu neutralne razine (a trend njihovog rasta na izmaku) ostala je, naravno, tek pusta želja nepopravljivih optimista nenaviklih na bitno drukčiju retoriku Jaya Powella, koji k tome ne pridaju previše važnosti lekcijama iz povijesti. Naravno da im se iluzija razbila o glavu, kako se, uostalom, moglo i očekivati.
A povijest nam opet nudi nadasve zanimljivu (drukčiju) perspektivu iz koje možemo promatrati aktualna zbivanja fokusirajući se ovom prilikom na ključne aktere. Kao prikladan primjer može poslužiti Ben Bernanke, čovjek koji se obnašao funkciju prvog čovjeka FED-a u prilično izazovnim vremenima velike financijske krize, i što je u ovom slučaju jednako važno, akademik koji je značajan dio svoje karijere posvetio izučavanju povijesne epizode koju danas poznajemo pod nazivom Velika kriza 1929.-1933. Štoviše, uz izdašnu količinu akademskih istraživanja, nekadašnji šef katedre za ekonomiju na Princetonu objavio je 2000. godine i knjigu pod nazivom „Essays on the Great Depressions“. To mu, doduše, nije pomoglo da na vrijeme predvidi ružan rasplet kolapsa Lehman Brothersa, ali je u velikoj mjeri odredilo njegove stavove (i konkretne poteze) nakon izbijanja krize.
Bernanke se aktivno zalagao za agresivan fiskalni odgovor na recesiju 2008. godine, a za njegove vladavine FED je, silovito gurajući kamatne stope prema nuli, pokrenuo ne jedan ili dva, već čak tri (kontroverzna) QE programa kvantitativnog popuštanja (od ukupno četiri u modernoj povijesti FED-a), kako bi pomoću instrumenata monetarne politike pokušao limitirati negativne posljedice ekonomske krize. Drugim riječima, Bernanke je, vodeći se iskustvima iz prošlosti, očajnički želio izbjeći ponavljanje ranijih grešaka poput slabašnih intervencija zbog kojih je Velika kriza toliko dugo trajala. Ne treba posebno naglašavati koliko je bila (ili mogla biti) vrijedna ta spoznaja, jer upravo je Bernanke, slučajno ili namjerno, bio arhitekt nevjerojatnog booma američkih dionica koji je potrajao cijelo jedno desetljeće (tijekom kojeg se vrijednost S&P 500 indeksa gotovo – upeterostručila).
Jay Powell, doduše, po vokaciji uopće nije ekonomist (već pravnik), ali sigurno nije prečuo paralele s Paulom Volckerom. Ako ništa drugo, povezuje ih visoka stopa inflacije, koja trenutno predstavlja najozbiljniju prijetnju makroekonomskoj stabilnosti, baš kao što je to bio slučaj i krajem sedamdesetih, odnosno početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Volcker slovi za čovjeka koji je slomio inflaciju (za razliku od svog prethodnika Arthura Burnsa, koji je monetarnu politiku provodio po diktatu Bijele kuće). To je, međutim, kraća verzija događaja. Ona duža otkriva nešto kompliciraniju priču.
Volcker je odmah po imenovanju na čelnu poziciju u središnjoj banci prionuo na posao i u idućih devet mjeseci podigao kamatne stope sa 11% na 18% pokušavajući se obračunati s ukorijenjenim inflacijskim očekivanjima (i nanovo uspostaviti narušeni kredibilitet središnje banke). Manje je poznato kako su potom, pod njegovim vodstvom, a uslijed žestokog pritiska javnosti uvjetovanog rastom stope nezaposlenosti, kamatne stope FED-a u svega tri mjeseca gotovo – prepolovljene. Popuštanje je, međutim, bilo preuranjeno, jer se stopa inflacije zadržala u dvoznamenkastim okvirima, opravdavši novo zaoštravanje kojim su kamatne stope tijekom idućih 12 mjeseci porasle sa 9% na 19%. Šokantan rast gurnuo je zemlju u recesiju i tek tada su kreatori monetarne politike ozbiljnije načeli tvrdokornu inflacijsku spiralu, a iz grafikona se jasno može iščitati opisano glavinjanje koje je, s Volckerovim potpisom, obilježilo prve dvije godine njegova mandata (započetog u kolovozu 1979. godine). Volckerov sraz s inflacijom potrajao je više od dvije godine i tek krajem 1981. godine stopa inflacije se spustila ispod 10%, a potom i skliznula u znatno prihvatljivije okvire.
Ne možemo znati kako bi stvari izgledale da se FED tada uporno držao ranije zacrtanog kursa, no zato je sada moguće povući paralele s aktualnim zbivanjima. FED je odugovlačenjem i zakašnjelim reakcijama (opet!) stavio na kocku vlastiti kredibilitet koji sada nasušno treba popraviti. Pa makar i po cijenu recesije. Powell stoga u svom najnovijem obraćanju nije ostavio mjesta nikakvim dvojbama; uz niz udžbeničkih konstatacija o značaju niske inflacije za makroekonomsku stabilnost, istaknuo je „predanost cilju smanjenja inflacije na ciljanu razinu od 2%“. Preuranjenog popuštanja, po svemu sudeći, neće biti, ali je pritom mnogima upao u oči i zanimljiv izbor riječi. Naime, doslovan citat glasi: „… determined to bring inflation down to the Fed’s 2% goal and will keep at it until the job is done“.
A upravo je fraza „Keeping at it“ naslov – Volckerovih memoara. Puka slučajnost? Možda. A možda Powell baš želi poručiti kako neće ponoviti pogrešku glasovitog prethodnika. Doduše, čini se nevjerojatnim da su tržišta i do sada ignorirala slične verbalne intervencije, uporno se nadajući kako će Powell upotrijebiti FED’s put (nekoć davno smo pisali o tom fenomenu) i učvrstiti Wall Streetu tlo pod nogama.
Aktualni razvoj događaja ih je dakle demantirao, zbog čega se, poput kakve pomične mete, prilagođavaju i projekcije ključnih kamatnih stopa. Zahvaljujući FED Watch alatu, tu prilagodbu možemo prikazati kroz prizmu kretanja burzovnih indeksa, fokusirajući se na redoviti sastanak monetarnih vlasti krajem srpnja iduće godine. Većina ulagača je uvjerena kako bi kampanja povećanja kamatnih stopa do tada mogla završiti, pa ostaje samo pitanje intenziteta (podizanja kamatnih stopa). Stoga je na grafikonu, uz izvedbu S&P 500 indeksa, prikazan raspon kamatnih stopa koje se investitorima doimaju najvjerojatnijima (u srpnju iduće godine), otkrivajući do kuda investitori misle da bi FED mogao ići s primjenom restriktivn(ij)e monetarne politike. Negdje od početka lipnja ove godine, kada je većini tržišnih sudionika počelo svitati da, kao ni inflacija, niti borba protiv inflacije neće biti kratkotrajna (prolaznog karaktera), ta (obrnuto proporcionalna) veza je jasno vidljiva i golim okom: svako pomicanje zamišljenog maksimuma do kojeg je FED spreman ići redovito izaziva paniku na Wall Streetu (i obrnuto).
Svaki novi val korekcije gura dionice sve dublje u negativan teritorij, jer veće kamatne stope povećavaju vjerojatnost recesije i otvaraju Pandorinu kutiju negativnih nuspojava. Usto, statistika pokazuje (na temelju uzorka iz protekla četiri desetljeća) kako je razvijenim zemljama, jednom kada inflacija prijeđe granicu od 5% godišnje, u prosjeku potrebno dvije do tri godine da se situacija stabilizira i stopa inflacije spusti do prihvatljivih 2%.
Kao da već to nije dovoljno, paralele sa specifičnim epizodama iz povijesti bude osobitu nelagodu. Riječ je u prvom redu o udaru koji će pretrpjeti građani: prosječna (fiksna) kamatna stopa na hipotekarne kredite u prosincu prošle godine iznosila je 3,1%, a krajem rujna čak 6%. A to je zapravo mjesečni prosjek; u zadnjem tjednu rujna fiksna kamatna stopa na tridesetogodišnji hipotekarni kredit dosegla je 6,7%, na korak do najviše razine od – 2002. godine.
Bilo je pitanje vremena kada će se zaokret u monetarnoj politici (i drastično skuplji krediti) preliti na tržište nekretnina. Krajem rujna smo i to dočekali: nakon četrdesetak mjeseci kontinuiranog rasta, S&P/Case-Shiller indeks cijena nekretnina zabilježio je – pad. Za skromnih 0,3%, jedva vidljivih na grafikonu, no još u srpnju, dok je S&P 500 užurbano pokušavao nadoknaditi gubitke (li barem dio njih) iz prve polovice godine, scenarij intenzivnijeg pada cijena nekretnina nije pretjerano zaokupljao maštu investitora.
Ali to nije sve. Konsenzus upućuje na nastavak negativnog trenda i u bližoj budućnosti. Preliminarne procjene pokazuju kako je indeks cijena nekretnina u kolovozu zabilježio najveći pad u posljednjih desetak godina.
Više kamatne stope, nema nikakve sumnje, katalizator su korekcije koja pogađa sve slojeve društva. Hoće li onda FED (Powell) ipak pretjerati u svojoj želji da iskorijeni inflaciju i gurnuti zemlju u recesiju? Vrijeme će pokazati. Odlučnost koju demonstriraju Powell i njegovi kolege nipošto ne bi trebalo podcijeniti.